Crtice 1

Ako pratite, a vjerujem da pratite, tj. znam da pratite, duhovnu scenu, čut ćete često jednu rečenicu, ideju: “prihvati stvari kakve jesu”; “prihvaćanje”; prihvaćanje i ne opiranje”; itd.
I kao i u svemu drugom tu je mnogo tumačenja ove ideje. Od toga da prihvaćanje ne znači da ne činite nešto povodom toga, pa do toga kako da prihvatite nešto, zbog čega da to prihvatite, kako da prihvatite kada vam nije dobro i ne slažete se sa tim, kako će prihvaćanje da promjeni to što vam je loše i ne slažete se sa nečim, itd.
Mnogo ideja ali prihvaćanje nismo shvatili, a najmanje razumjeli. Postavlja se pitanje ZAŠTO? Kako to da ne razumijemo ideju “prihvaćanja” ili zašto ta ideja baš ne radi na način kako nam se sugerira?
U biti, ta ideja radi, i to jako dobro radi, ali ne na način ili putem onog što treba da se prihvati a ne što radi ili čini prihvaćanje.
Prvo je pitanje TKO ili ŠTO je to što može da prihvati?
Um nije taj. Osoba nije ta. Tijelo nema ništa protiv bilo čega jer ono je ovisno o tumačenju uma, osobe i podsvijesti; ono je izražaj, posljedica i samo za sebe ne može da odlučuje.

Šta je to u meni što može i treba da odradi prihvaćanje, ako to mogu tako reći? To nije moj um, nisam ja kao osoba, nije ovo tijelo, nisu emocije, nisu mentalne konstrukcije, već je ono u čemu se sve to nalazi. Svijest. Unutar nje se nalazi sve. Ništa nije izvan nje. A Svijest, koliko ja jesam, toliko ja i nisam. Ja sam konstrukcija unutar polja Svijesti, ja sam karakter koji se dešava, sam od sebe, koji se pojavio i koji će nestati smrću, i sve što se pojavljuje unutar Svijesti nije istinito, već je, kako se to u tantri naziva “mentalno zamišljanje svijesti”. Jasno je da “mentalno zamišljanje svijesti” tj. san koji se dešava u svijesti a samim tim i sanjač tog sna, su samo klobuk sna, “mentalnog zamišljanja” koji niti može da se probudi, niti može da bude budan, niti može da prihvaća, niti ima bilo kakvu vrijednost koju je sam sebi, kao san i sanjač, dao. Ja sanjam prihvaćanje jer imam ideju da će mi život bili lakši i da ću naći sreću koja nije puko zadovoljstvo koje nastaje ispunjenjem strasti za nečim koja je bila frustracija, napor, strah, borba, trenje, itd. Jer sreća nije zadovoljstvo koje nastaje zbog otpuštanja trenja, patnje i napora.
Kao i sve ostalo u mom snu, prihvaćanje je samo jedna ideja koja mi se sviđa i koju bi htio da ostvarim jer projiciram da će me to dovesti do zadovoljstva kojim mijenjam sreću koja nastaje kada se slojeve i blokade otpuste.

Opet, šta je prihvaćanje? Šta znači prihvatiti nešto? Kako da ja prihvatim nešto?
Odgovor je jednostavan. Nikako. Ja ne mogu da prihvatim jer prihvaćanje je funkcija svijesti koja nenaporno, opušteno, prisutno promatra, svjedoči i u njoj nema patnje, trenja, konflikta, već duboko razumijevanje. Ali ne razumijevanje uma, već razumijevanje Svijesti.
Ne možemo razumjeti razumijevanje Svijesti jer ona je nešto u čemu se mi događamo, zato se to Razumijevanje naziva nečim izvan karaktera u snu ili “mentalnom zamišljanju svijesti”. Umno razumijevanje je razumijevanje temeljno na uzroku i posljedici ali i “obrnutom inženjeringu” tj. kada je posljedica uzrok a uzrok posljedica, ali to znači da razumijete vrijeme i njegov način djelovanja. Umno razumijevanje je kao umni mir koji nastaje balansiranjem kontradiktornosti, ili njihovim razumijevanjem. Mir Svijesti je nešto drugo ali jako sliči Prihvaćanju, ili bih mogao reći da je Prihvaćanje nešto što prethodi Miru Svijesti, a samo Mir Svijesti je Mir koji se traži od početka čovječanstva, kojem sve teži.
Prihvaćanje uma je imitacija Prihvaćanja Svijesti. Prihvaćanje uma dokazi zbog nekoliko razloga: ili možemo riješiti, ili ne možemo riješiti, ili nam je u tom trenutku svejedno. Prihvaćanje Svijesti ne dolazi iz tih razloga. Ono je temeljna priroda te Svijesti, koju mi možemo razumjeti samo putem Svjedočenja i spoznaje vlastite prirode, ako zanemarimo da ono što spoznaje nije ono što smo sada, tj. sanjač, pojava u snu, ili drugim riječima, osobnost. Jer karakter u snu ne može da se probudi, ne može da se spozna osim da spozna da je on karakter u snu, “mentalno zamišljanje svijest” i zna da on sam po sebi ne postoji. To se ne sviđa tragaocima za prosvjetljenjem, srećom, vječnim životom, spoznajom Istine. Spoznaja Istine ili Realizacija Istine uništava onog koji je težio da Realizira Istinu. To je bolna činjenica koju svi negdje osjećamo i ne želimo da Realiziramo Istinu već ćemo se zadovoljiti vjerom, učeništvom, sljedbeništvom, duhovnošću, magikom, okultnim, filozofijom o prosvjetljenju, itd., ali ne i Realizacijom.
Drugi cilj, koji nije nimalo lakši od prvog, ali se čini da je bolji jer ćemo “mi” ostati jeste budnost. Kao i kod prvog i o drugom su ispričane bajke i priče u prenesenom značenju koje se ne tiču osobe ili karaktera u snu, ali kada ih bukvalno shvaćamo tada imamo dojam da je riječ o nama, tj. o nama koji smo produkt sna, zamišljanja, itd. Najlakši način pojašnjenja “budnosti” jeste upravo san, u odnosu na kojeg i postoji taj termin, inače on nema smisla, a pod ovim terminom mislim da to što je u snu i što sanja sve u ovom svijetu, ali i ovdje je niz zabluda, niz zabluda o budnosti i probuđenju. Imamo dojam da ćemo, ako postanemo budni u snu, napokon moći kontrolirati ili u najboljem slučaju, gospodariti sobom. Da istina je, ali kojim sobom? Prva zabluda je kao i kod probuđenja, da postoji neko “sebe” koje ste vi odvojeno od sna o samom sebi. Ne, ne postoji. Druga zabluda je da ću ja biti “ja jesam” i da tim saznanjem o sebi, spoznajom da ja jesam, ja karakter u snu, mogu postati gospodar “sebe”. Ja Jesam ili Bivanje ili Postojanje SANJA nas kao karaktere u snu. Ja Jesam je još veća zabluda od zablude Probuđenja u kojem shvaćamo da ni Ja Jesam nije stvarno i da je to izražaj koji nastaje i koji će nestati i da se i on dešava unutar prostora neograničene, nepoznate, nespoznajne (obratite pažnju na točno značenje ovih riječi) Svijesti. Svijest koja Zna da ona Jeste je Probuđenje koje je Budno. (Gdje ste tu vi???) Ali sama Svijest ne zna tko je ona, niti što je ona, niti može sebe doživjeti, niti može sebe vidjeti i upravo, zato je nepoznata, nepoznata, neograničena, sveprisutna, itd. Sam osjećaj da postojim dijeli se na dva dijela. Dio koji ja jesam kao osoba, tijelo, umovi, i dio koji ja jesam kao svijest slobodna od osobe, tijela, umova – a time i procesa, misli, emocija, instinkta, uvjerenja, ideja, koncepata, itd. Taj izražajni dio Svijesti koji je Bitisanje, Bivanje, Postojanje, Jesam-stvo, itd., jeste Bog kreator, Svijest kreator, Svijest stanje, Atma kao izraz pojedinačnosti, itd.
Bivanje slobodno od mene kao osobe je jedna dublja dimenzija od pojedinačnog osjećaja bivanja koje je vezano za osobu, tijelo, umove, procese, itd., i osjeća se kao zamjenica “ja” – mene, moje, svoje, itd. Ja jesam kao izražaj da ja kao pojedinac jesam i koja me odvaja od svih drugih je san kao i sve ostalo. Ja jesam, ili Bivanje koje Jeste bez mene, osobe, svih drugih, bez ikakve karakteristike osim Bivanja koje je Ljubav ne uključuje mene, niti vas, niti bilo koga i ono je Sve – u smislu izraženog, temelja pojavnog, temelja sna, itd. To stanje je stanje Budnosti. I ono, također, isključuje mene, vas, druge, itd. Time, tko je tu kome gospodar?
Toj ideji Gospodara naročito daju značaj oni koji su u Radu. Zašto oni nikad ne prerastu tu ideju? Zašto tu ideju mogu da shvate samo kroz kontrolora? Zašto kontrolora poistovjećuju sa Gospodarem? Zašto nikad ne požele da odu dalje od veoma ograničene ideje budnosti? I zašto tu ideju stavljaju na pijedestal?
Zbog zablude koja im je prodana kao budnosti, kao Gospodara. A ta zabluda u sebi krije opstanak, prostu i jednostavnu ideju opstanka. Napredna ideja opstanka kao Budnog Bića, ideja koja osigurava da nešto preživljava smrt, ideja koja osigurava da ćemo preživjeti. Ne možda kao osoba i tijelo već kao Svijest o sebi, tj. Bivanje.
Osnovno, u tom Bivanju nema mene, a time ni vas. To je Bivanje slobodno od osobe, koncepta, ideje, konsenzusa, uvjerenja a time i od osjećaja da vi postojite. Jasno, u njoj znate da Bivanje Jeste. I to je sve. Navika lijepljenja osjećaja “ja” koja je pod kontrolom triju sila, daje nam osjećaj da Ja jesam, mi jesmo, ali to je iluzija, zabluda, san. I šta pobogu onda znači tu ideja Gospodara?
Ništa. Kao što nije ni značila nešto ni prije toga osim u nadanju opstanka. Temeljni strah od nestajanja zamijenjen je nadom opstanka ako postanemo budni. Dapače, u tom trenutku znat ćete da sanjate i da je sve u vama i oko vas san, što ne znači da svijet ne postoji, jer NEMATE načina da DOKAŽETE DA POSTOJI a time ni da NE POSTOJI. Jer ćete znati šta je to percepcija i čula i da vi nikada ništa niste direktno doživjeli osim PERCEPCIJE ČULIMA što je indirektni doživljaj i ne može biti dokaz postojanja nečega.

I kako se u sve ovo uklapa transformacija?
Probuđeni ljudi kažu da takvo što ne postoji. Oni ne probuđeni tvrde da postoji. Oni koji su nadišli i samo probuđenje kažu da postoji ali ne na način kako to mi zamišljamo. Pa šta je onda ta transformacija? Prvo pitanje koje ću vas pitati jeste transformacija čega? Sna?
Takvo što ne postoji. To je promjena sna, karaktera sna, okruženja sna, dijelova sna, itd. Onda, transformacija čega ili koga?
Transformacije je promjena. Promjena čega? U snu, promjena karakteristika sna, kvaliteta sna, objekata u snu, značenja u snu, itd. ali ne i promjena sanjača. Promjena sanjača znači budnost, tj. to što sanja se probudilo iz sna o sebi i karakteristici sna i više san na njega ne utječe, tj. on može da mijenja svoj san, svoje uloge, svoje maske, procese, misli, reakcije, itd., ali promjenom onog što je on smatrao da on jeste. Rad će reći nestajanjem identifikacije doći ćemo u stanje budnosti u kojem možemo gospodariti sobom, tj. onim što smo smatrali sobom jer nikakvo “sebe” ne postoji, i to budnošću znamo. Postoji Budnost koja Jeste i koja je bila identificirana sa snom, snivanjem, karakteristikama sna, što znači da je osoba ili identitet u tom istom snu, sanjač. Budnost je stanje u kojem se dešava san o osobi, sebi, ja ali sama Budnost nije od osobe, sna ili sebe ili ja. Ona je Stanje svijesti o postojanju, bivanju, temelju, koji je slobodan i nikad nije bio u snu ali je bio ili bila, identificirana sa snom i sanjarem. Onda, o kojem je Gospodaru riječ?
O onom koji više ne vjeruje u sebe, svoje snove, maske, uloge, glumu koju odigrava, predstavu u kojoj glumi, ne vjeruje u druge jer zna da oni spavaju i sanjaju o nekom “sebi”, i više nije ograničen bilo kojim uvjerenjem, stavom, konceptom, pričom, mitom, bajkom, itd., jer zna da je to sve produkt onih koji spavaju – koliko god to bilo sveto ili čak i možda istinito jer sve dok sanjaju i spavaju i istina nije istina već san. A to je za većinu brutalno, nedopustivo, uništava svu njihovu nadu, vjeru. To je duboko otrežnjenje u koje može ući onaj koji više ne vjeruje ni u koga, ni u šta, a ponajmanje sebe ili druge. Budnost je priprema za Probuđenje, pretposljednji korak i time jako sliči konačnom koraku. Prvo otrežnjenje nastaje u onom trenutku kada se spozna da svijest koja zna nije bivanje već je ona ono na što se bivanje oslanja, ono što izvire iz bivanja u kojem postoji dvojnost. Trenutak u kojem bivanje postaje jedan bez dva je najviši trenutak u kojem netko od nas, da to tako kažem, može biti ili doživjeti. Jer Svijest iz koje izvire to stanje, koja je temelj tome, ne može biti viđena, doživljena, spoznata, te ona ostaje ne-viđena, ne-iskušena, ne-spoznata, ne-poznata, i o njoj možete reći samo jednu stvar. Ona je Istina, ne-promjenjiva, ne-poznata, ne-znana, koja je “vaša” priroda ako uzmemo iluziju da vi postojite kao lik koji traži Istinu što nije istina, i jedini odgovor koji možete reći o njoj jeste NE ZNAM, jer ona je, da ponovimo: ne-poznata, ne-znana, ne-promjenjiva, ne-bivanja, ne-ja, itd., ali se ona izražava kao Bivanje u dvojnosti, manifestaciji, izražaju, ljubavi, kao Manifestirani Brahman ili Bog.

E sad, šta bi sa prihvaćanjem?
Ako znate sve ovo tada znate šta je prihvaćanje. Prihvaćanje je potpuna kapitulacija osobe, sna, sanjara. Drugim riječima, kapitulacija znači smrt ili odustajanje od sve svoje volje, samo-volje, i znači puštanje, poraz pojedinačne samo-volje i puštanje kozmičkoj volji, ili kako to volite reći Božjoj Volji, slažem se, da bude to što ona Jeste. A to ne uključuje vas kao osobu, osjećaj da postojite i da ste vi to postojanje, ili ukratko, vratite se na početak teksta. I da, to jeste izražaj Svijesti – Boga, Apsoluta, Brahmana, Shakti, Sile, itd. – ali to je ona bila i prije no što smo to shvatili i kada to shvatimo prihvaćanje je ono što je dovelo do toga. Prihvaćate svoje zablude, strahove, nemoći, krivice, stradanja, ali i sve dobre karakteristike ali bez “svoje” jer one nikad nisu bile vaše, naše. Duboko prihvaćate, tj. dešava se prihvaćanje, zaboravih na trenutak da mi ne možemo da prihvaćamo jer karakter u snu ne može imati, biti, činiti bilo šta osim imati iluziju da ima, jeste, čini. Prihvaćanje je čin svijesti koja je njena prirodna manifestacija od, tko zna kada ili možda ni-kada, što je vječnost za nas.
Sada, postoji nešto što se zove aktivna svijest, a to je dio afirmacije koja nastaje u jako rijetkim trenutcima i samo kod onih koji shvate da ima i dalje. Ali to ne uključuje nas jer prije toga smo mi nestali, odumrli, otišli u nirvanu što znači: izumiranje, ugašenost. A to znači da mi, čak i kao nešto što spoznaje, nestaje.
I sada imam problem. Ako opišem šta je to eto nam novog cilja u cilju da opstanemo. Zato ću to preskočiti. Postoji opis, ali traži malo vašeg istraživanja u pravom pravcu. Aktivna, ili Afirmativna Advaeta je pravac koji morate istražiti ali taj pravac nije tako poznat kao Negacijska ili Negativna Advaeta. Sve što se tiče toga nastaje tek nakon Probuđenja, ne prije toga, zato je uzaludno pojašnjavati jer će lik u snu odmah poželjeti to samo da bi sam sebe očuvao, opstao.

Prihvaćanje je time duboko odustajanje, odbacivanje, prestanak koprcanja kao osobe ili sna, nestanak borbe i trenja te otvaranje, umirenost, prepuštanje Prirodi, Svijesti. Duboka svjesnost o svijesti, ako tako mogu reći, svijesti svjedočenja koja je stvarni Gospodar. I na kraju, to je i transformacija. Tada se ona sama od sebe dešava jer više ne vjerujete liku u snu koji ste prije toga bili. Znate da on ne postoji – po zakonima Razlučivanja. Pojavljuje se Prirodno Bivanje samo od sebe, odumiranje osobe i sna. Drugim riječima, ono što je bilo Pasivno postaje Aktivno a ono što je bilo Aktivno postaje Pasivno. Svijest i Bivanje koje su bili Pasivni postaju Aktivni, a osoba, san, karakter u snu, koji su bili Aktivni postaju Pasivni. Uostalom, šta vas koji klinac više ima zabrinjavati san koji ste sanjali ili koji sanjate? Šta imate tu transformirati? Sva ideja transformacije, a izvan ovog što sam pojasnio, jeste koprcanje u snu karaktera sna koji želi da preživi i želi da ugodi zamišljenom Bogu kako bi mu ovaj omogućio preživljavanje i ostanak.
Kada nestane ili prozrete san transformacija se sama od sebe dešava
. Kada je svijest ta koja počinje da živi ovo tijelo, ovaj um, a mogu reći i ovu osobu, transformacija se dešava jer agens transformacije je šta?
Svjesnost o kojoj svi pričaju ali nemaju pojma šta je to, jer da mogu biti svjesni ne bi puno pričali o njoj jer bi uvidjeli koliko to ne mogu biti. A nitko se ne hvali sa onim što ne može biti. Ne možete biti iz jednog jedinog razloga jer još uvijek mislite da ste to vi. I mislite da znate šta znači biti svjestan. To što znate o tome je samo jedan kraj svjesnosti, a drugi je saznanje da to što ste ne postoji i svijest o tome, pa da tako kažem, cijeli dan iako je to nemoguće. Svjesnost nije samo svjesna sebe, kako Rad pojašnjava svjesnost, već je i svjesna da Ona Jeste i da to čega je svjesna NIJE. Otuda, ona je i Biće i Ne-Biće istovremeno i oboje isključuju vas.

Sada, ako želite da budete budni, zapitajte se je li to stvarno želite? Ili je i to samo još jedna zabluda u nizu zabluda kojima vaš karakter sna robuje. Da, jasno. Kao karakter u snu možete biti vjernik, duhovnjak, guru, dvaeta ili advaeta, učenik, sljedbenik, čovjek u Radu, itd. Ali samo kao karakter u snu, a to je nekad mnogo dublji san o sna o običnom čovjeku. Jer izvan toga takvo što ne postoji. Tako ako još uvijek mislite da ste vjernik, duhovna “osoba” (a šta drugo može biti duhovno ili religiozno osim osobe koja je karakter u snu, ili sanjar?), guru, majstor, dvaeta, advaeta, čovjek u Radu onda ste jasno rekli sami sebi da spavate i sanjate. I da sve čemu se nadate budnošću ili probuđenjem jeste opstanak, prosti biološki trik kojim vas je biološka priroda uvjetovala i zbog toga ste duhovni, vjerujete, radite na sebi, jer ona ne može da prihvati nestanak, prestanak postojanja jer to nije u njenoj prirodi. I ako ovo ne shvaćate, sumnjam da razumijete, onda ste na korak od buđenja i odbacivanja tih snova. I Rad je samo karakteristika u snu, ništa više. Koncept koji pokušava da aktivira ono uspavano a kada se to aktivira, uz pomoć manipulacije, ucjene, želje opstanka, tada i on nestaje i odbacuje se jer je samo koncept u snu. No, kako kaže Rad da kada postanete budni tada možete primiti pomoć. Problem je u tome što karakter u snu ima samo projekcije o pomoći, a Rad o tome ništa dalje ne pojašnjava. Uostalom, niste vi taj koji prima pomoć, već to što već Pomoć ima, a mi kao lik u snu koji radi na sebi, NEMA.
Rad ćete razumjeti, kao “učenje” ili način oslobođenja ili buđenja, tek kada se probudite a tada ćete ga skroz drugačije doživjeti, jer nećete biti sljedbenik, imitacija učenika, vjernik jer ćete vidjeti da je sve to samo karakter u snu koji sanja o buđenju i probuđenju.
I tek tada ćete moći da ga radite ali čemu? Ako se dese potrebne stvari u tom buđenju i snu, tada ćete znati “čemu”, jer kod većine se to ne dešava.