a92e9163f02e224cc7e079042f39c33c

Simbol Stvarne Patnje

Imamo još jedan jako bitan dio. Patnja. Rad govori o dvije vrste Patnje. Lažnoj i Svjesnoj (istinskoj) Patnji. Često miješamo bol i patnju, ali to dvoje nije isto. Ili čak za patnju kažemo da je unutarnji bol, jer izaziva neku vrstu “bola” unutar psihe. Kada nešto “boli” unutar nas to je patnja, ne bol. Bol je uvijek fizički. I čovjek može imati fizičku bol ali da nema patnju koja je povezana sa tim bolom ili da je patnja svedena na minimum. No, patnju možemo imati, kao što i imamo, a da nije povezana sa bolom već nezadovoljstvom, nesviđanjem, uvjerenjima, neispunjenim željama, očekivanjima ili patnju koja je povezana sa projekcijom i fantazijom te nekom vrstom laganja koju ne vidimo kao laganje. Recimo, kao što majka ima patnju kada joj sin ili kćer ode u grad i kasno se vraća te ona brine o tome da li su dobro, jesu li sigurni, hoće li stići na vrijeme, da ih netko neće povrijediti i slično. Briga je također patnja. Ona je svojevrsna projekcija zasnovana na fantaziji i projiciranju negativnih ishoda u vezi neke određene stvari a nije činjenična. Činjenica ne postoji dok se ona ne desi, ostvari. Sve što projiciramo na osnovu prošlih događaja, memorije, te uključuje negativne stavove, uvjerenja, emocije je neosnovna ili apstraktna briga, a to je Patnja. Patnja je svojevrsno “zagrijavanje” psihičkog aparata ili stroja koja se odražava i na tijelo koje ne razlikuje, isto kao i mozak, stvarno od zamišljenog. Što fantazijom više zamišljamo i karakteriziramo neki projicirajući trenutak to mozak i tijelo manje razlikuju stvarnost od zamišljanja i oboje reagiraju kao da je zamišljeno stvarno.

Sve što često ponavljamo, kroz određene namjerne ili nenamjerne korake, bilo unutarnje ili vanjske, dovodi do kristalizacije a kasnije do manifestacije (okoštavanja). To postaje dio karaktera te vremenom postaje ono što volimo nazvati sudbinom. Program i manifestacija koja se stalno ponavlja sama od sebe i kontrolira i nas i naš život.
Briga je potpuno beskorisna. O čemu god da brinemo, bilo da zamišljamo ishode ili sam događaj bilo da ga temeljimo na situaciji u kojoj se nalazimo, sjećanju koje imamo, činjenicama koje su oko nas, briga je negativna projekcija na budućnost, događaj, situaciju, druge, svijest i time ona potpada pod lažnu Patnju.

U Radu imamo nešto što nazivamo Svjesna Patnja. Svijet tumačimo pomoću osobnosti i karakteristika osobnosti. Svijet je takav kakav on jeste i ne ovisi o našem tumačenju. Naše tumačenje je subjektivno što ukazuje na ono što zovemo osobni san.  San je sve što subjektivno projiciramo na svijet oko sebe, na sebe, na mašinu koju ne poznajemo, na događaje, način na koji ih vidimo i farbamo, sve što emotivno projiciramo, sva uvjerenja bila ona činjenična ili ne, sva ubjeđenja, itd. Ako je sve samo projekcija i san ili iluzija šta je onda Svjesna Patnja, postoji li Svjesna Patnja?
Suočavanje sa istinom o sebi je patnja. Imati savjest i ne poslušati je patnja. Vidjeti i znati svoju mehaničnost je patnja. Vidjeti navike i porive kojima smo zarobljeni je patnja. Ne biti slobodan od mašine, psihologije, uvjerenja, osjećati da nas to zarobljava, da moramo sa tim živjeti ili se boriti protiv toga je patnja.
Da bismo razlučili svjesnu patnju od apstraktne i beskorisne patnje moramo pogledati koliko u određenoj stvari zbog koje patimo ima fantazije a time i laganja, neosnovane projekcije. Ako patimo zbog toga što naša slika o sebi nije dobro prihvaćena ili je narušena to je lažna patnja. Ako patimo zbog toga što nas okolina ne prihvaća i time ne osjećamo svoju vrijednost, to je lažna patnja. Ako patimo zbog toga što nam želje nisu ispunjene a ispunjenje želja znači našu bolju vrijednost, zadovoljenje prohtjeva, projekciju da će nam biti bolje ako ispunimo tu želju, bit ćemo vrjedniji, sposobniji, prihvaćeni, imat ćemo i vanjsku i unutarnju vrijednost, itd., to je lažna patnja. Lažna ili imaginarna patnja je neprijatnija od stvarne jer sa njom ne možemo ništa učiniti. Sa stvarnom patnjom nešto možemo učiniti. Lažnu patnju jedino možemo prepoznati kao lažnu i prosto je odbaciti, prestati patiti. Stvarnu patnju ne možemo tako lako odbaciti i sa njom moramo raditi. Recimo, smrt drage osobe je stvarna patnja. No, prave patnje u našem životu ima jako malo.

Jedna od najjačih lažnih patnji u nama jeste samosažaljenje. Samo sebe sažalijevamo u svakom trenutku. Probajte naći gdje sve sebe sažalijevate, kako, na koji način, oko čega, zbog čega. Nismo prihvaćeni i sažalijevamo svoju jadnost, nesposobnost, nemoć, ili nepravednost društva i drugih koji nas ne prihvaćaju, koji nisu prepoznali našu veliku vrijednost i davanje značaja nama samima. To izaziva patnju u nama, ali to je projekcija, imaginarna patnja. Patnja zasnovana na projekciji, imaginaciji, fantaziji i time to je lažna patnja. Pronađite u sebi lažnu patnju koje se ne želite riješiti, koja vam daje vrijednost i značaj, koja vas izdiže iznad drugih, kroz koju hranite svoju lažnu osobnost i sliku o sebi, kroz koju se sažalijevate i koju ćete pod svaku cijenu da zadržite. I vidjet ćete srž negativnih emocija, srž imaginarne patnje, srž samosažaljenja, ali i imaginarnu bol koje ne želite da se riješite. Prepuni smo toga. Sve to mora da se prepozna i odbaci prije no što se čovjek susretne sa Stvarnom Patnjom.
Biti bolestan je stvarna patnja ali sve što smo u imaginaciji izgradili oko te bolesti je lažna patnja. Bolest djeteta je stvarna patnja ali sve što smo oko toga izgradili, identificirali se sa tim, projicirali, je lažna patnja. Raditi fizički posao tokom vrelog sunčanog dana je stvarna patnja, ali sve projekcije u vezi toga, zamišljanja i prenaglašavanja su lažna patnja. Sa stvarnom patnjom možemo raditi sa lažnom ne možemo osim odbaciti je. Uvjet koji je značajan u oslobođenju od lažne patnje je prepoznati čemu ona služi, šta potvrđuje, šta izgrađuje, šta kristalizira?

Unutar Rada sve prepoznajemo po jedinstvenom “zakonu” ili načinu. Je li to korisno za naš unutarnji samorazvoj ili je štetno? Sve što potpomaže lažno, imaginarno, negativne emocije, uvažavanje sebe (lažne osobnosti; slike o sebi; idealizacije sebe), vrti nas u krug, mehanično je, to je štetno. Sve što nam daje mogućnost da se osvijestimo, budemo prisutni, motivirajuće je, kristalizira nas, podiže nivo svjesnosti, traži da smo odvojeni od toga, ukida identifikaciju i slično, korisno je. Ako se plašimo korisne patnje ne možemo da radimo na sebi. Izbjegavamo je, maskiramo je, ne želimo da budemo sa njom. Često miješamo korisnu i štetnu patnju i zbog straha od onog što nazivamo štetnom patnjom ili lažnom patnjom izbjegavamo i korisnu patnju koja može da nas osvijesti, ukine našu identifikaciju i omogući nam kristalizaciju. Najveći dio naše patnje ovisi o identifikaciji. Identifikaciji sa nečim unutar nas ili izvan nas. Ako izgubimo identifikaciju sa tim lažna patnja nestaje. Identifikacija, negativne emocije i projekcije su najčešće osnova lažne ili imaginarne patnje. Otuda je potrebno potražiti ih i odbaciti ih. Ako nam je cilj evolucija, samo-usavršavanje, rast i razvoj, moramo odbaciti lažnu patnju. No, s druge strane moramo naučiti stvarnu ili svjesnu patnju.
Ništa se neće transformirati samo od sebe. Sve traži svjesni i namjerni napor. Sam napor je patnja. Sama riječ “svjesna” patnja govori o agensu transformacije. Patnja se sama od sebe neće transformirati. Ona traži napor, volju, znanje i svjesnost. Patnja koju ne možemo izbjeći i prihvaćamo je donosi i volju i napor i može donesti svjesnost kao i znanje o njoj. Ništa što je korisno za nas ne dolazi samo od sebe. Znanje o tome je svojevrsna svjesna patnja. Učenje, trud da ostanemo svjesni ispred patnje, prihvaćanje, odustajanje od bježanja i odustajanje od lažne patnje, je napor, upotreba volje, stjecanje znanja o sebi i patnji ali i svjesnost, morate da budemo ispred toga i ostanemo prisutni koliko god je potrebno i ponavljamo to. Znanje o svom položaju na ovoj planeti, znanje o tome čemu čovjek služi, koga hrani, nemoć da pobjegnemo od toga, viđenje mehaničnosti i suočavanje sa njom, prekid mehaničnosti i štetnih navika, stjecanje unutarnje snage i svijesti o sebi, kristalizacija, itd., sve to je stvarna patnja od koje čovjek u Radu može imati koristi.

Ako čovjek zna kako da pati, kako da ostane prisutan ispred ili iza nje, kako da stekne unutarnju snagu i volju, kako da se oslobodi beskorisne patnje, kako da ne pobjegne od stvarne patnje on dobiva mogućnost da se probudi, da se izgradi, kristalizira, postane stvaran.

Svi znamo nekog čovjeka sa sela. Svi smo, manje više, imali susret sa tim ljudima i vidjeli smo ih. Zamislite šta sve taj čovjek, objektivnije, prilazi u svom životu. Svu njegovu borbu, snagu koju ulaže u imanje, obradu zemlje, uzgoj blaga (životinja), borbu protiv suše, vremenski neprilika, itd. I svi osjećamo, u susretu sa njim, neku određenu stvarnost tog čovjeka. On je stvarniji od većine ljudi u gradovima. Njegova patnja i borba je stvarnija od borbe čovjeka u gradu. S čim se to čovjek u gradu bori? Najčešće sa imaginarnim patnjama i projekcijama. Politika, položaj u društvu, njegovo mišljenje, njegova vrijednost u društvu, izgrađivanje slike o sebi, stjecanje beskorisnog znanja i informacija. Danas imamo tu mogućnost da to vidimo u svakom trenutku oko nas i sve manje vidimo stvarne patnje, sve manje vidimo stvarne ljude.
Taj čovjek, Domaćin, sa sela on je odradio određenu kristalizaciju i to uz pomoć patnje, bola, suočavanja, borbe, volje da se bori i ne prepusti propadanju, ne bježi od bola i patnje. On je stvarniji od većine drugih ljudi. Ili, pogledajte starog i iskusnog mornara. Jeste li vidjeli koliko su oni stvarniji od drugih? Osjećate li njihovu stvarnost, postojanost, volju, snagu?

San u nama je stvaran. Ako osjećate njegovu zarobljenost, ne bježite od njega kroz razine imaginarne ili fizičke aktivnosti, znate kako vas zarobljava, znate da ste u zatvoru sna, svjesni ste sna u kojem se nalazite, no svjesni ste i bljeskova povišenog stanja, svoje slobode, znanja koje možete da imate, sposobnosti koje možete razviti, potencijala koji postoji ali još uvijek nije stvaran, to će proizvesti patnju, stvarnu patnju. Suočavanje sa tim, ne bježanje od toga, svijest o tome, o sebi, borba za postojanost ispred toga, ne padanje u san, borba sa navikama, mehanizmima, karakteristikama osobnosti, itd., dovest će do kristalizacije svjedočenja, istinskog ja, viših tijela. I to je Rad.
Cijela ljudska evolucija ovisi o tome. Jer Patnja budi. Patnja daje mogućnost kristalizacije kroz borbu, volju, znanje i svijest.

“Prva stvar koju moramo učiniti, da bi se promijenili, jeste odricanje od vlastite Patnje. Ali ljudi ne žele to – oni se bore da je zadrže.
Rad kaže da je svijet kontroliran, ne seksom ili moći, već Negativnim Emocijama – tj. određenim stanjem Emotivnog Centra, koji zovemo Negativne Emocije. To se odnosi na Patnju. Sve dok se ne odreknemo Patnje, ne možemo da se promijenimo. Prvi znak pogrešnog Stava u životu, prva iluzija, je Nepotrebna Patnja. Ovo se dešava jer životu prilazimo kroz naše ideje kako bi nešto trebalo biti, i zamišljamo da je ono što nam se dešava izuzetak. Sve to proizvodi Patnju, jer ne razumijemo prirodu života, i ne želimo da je znamo. Mi se borimo sa teškoćama – naravno – ali o životu mislimo na pogrešan način.
Sada smo došli do novog stajališta: da je naš život pogrešan zbog bespotrebne Patnje, i da moramo da se oslobodimo nepotrebnog samo-sažaljenja, i osjećaja nepravde i potištenosti. Moramo da osjetimo da nam život ništa ne duguje, i da nas drugi ljudi ne posjeduju. Naprotiv, mi osjećamo da mi posjedujemo druge i život mnogo više nego što možemo dati. U molitvi “Oče naš”, ispravno prevedenoj, mi treba da tražimo da se naš dug otpusti, kao “što mi otpuštamo dužnicima našim”, ne “oprašta/opraštamo”. Kada eliminiramo iz nas ideju da nam neko nešto duguje, na taj način postajemo slobodni. Osjećaj da nam neko nešto duguje je Bespotrebna Patnja. Kada se sa ovim borimo naša Patnja je korisna.
Ovaj napor treba Ideje Rada. Ideje Života, ili Životne Ideje podržavaju bespotrebnu Patnju, i na kraju nam uskraćuju zadovoljstvo, sreću i nove interese.
Da bi se promijenio, čovjek treba da bude slobodan od beznačajnih vezivanja i formi imaginacije o samom sebi koje nas sputavaju u poziciji u kojoj se nalazimo svaki dan. Mi smo unutar sebe vezani sa svim i svačim; sujetom, glupošću, zaslugom, ljepotom, elegancijom, postignućima, samo-vrednovanjem i slično, i patimo zbog toga. Ovo mora biti oslabljeno kako bi promjena zauzela mjesto. Ili možemo biti vezani za drugu stranu istog novčića – ideju da ne treba da budemo ambiciozni, ili ne treba da brinemo o životnim teškoćama, sasvim je svejedno. I dalje je to Vezanost.” – “Jednostavno pojašnjenje Ideja Rada na sebi” Maurice Nicoll

Ako kroz ove informacije pogledate na Ezoterično Kršćanstvo vidjet ćete zašto je njegov temelj transformacije Patnja. Ljubav je Bivanje, osjećaj da Postojite i svijest o svom Postojanju. Ljubav je biti tu, patiti ali svjesno patiti i to ne beskorisnu patnju, već stvarnu patnju. Biti je Ljubav i ostati ispred Stvarne Patnje je upravo Put ka kristalizaciji, Istinskom Ja, osjećanju Bivanja koje je Bog (i on je Ljubav) i na kraju Oslobođenju.