uvjerenjeSve dok se umno-tjelesno bude uzimali kao stvarno i nepromjenjivo bez dubljeg razumijevanja bilo kakva promjena je skoro pa nemoguća. Određeni popravci, dorađivanja su moguća ali samo u skladu sa uvjerenjima koja su duboko usađena u nevidljivi program (podsvijest) umno-tjelesnog aparata ili mašine. Dublje od toga nije moguće ići. Samo definiranje “stvarnosti” i prihvaćanje te “stvarnosti” onemogućuje ulazak u dublje slojeve.
U Radu se kaže da mora postojati nešto iznad čovjeka što se smatra stvarnijim, između ostalog to je i ideja Boga iz duhovnosti i religije, kako bi čovjek mogao da izvrši transformaciju. Ali reći samo “bog” kao više, bez znanja i definiranja šta je to, neće omogućiti transformaciju, što je i vidljivo na religiozno-duhovnoj sceni.
Cijeli naš sistem orijentiran je na “stvarnost” koja je usađena kao uvjerenje, ili duboki program o “stvarnosti”. Jasno, ona je orijentirana oko tijela i uma i fizičke stvarnosti kao jedine moguće stvarnosti iako svatko od nas zna, svjesno ili nesvjesno, da postoje i druge stvarnosti koje ne dodiruju fizičko – stvarnost misli, emocija, senzacija, umna stvarnost – i koje su isto tako snažne i dominantne kao i fizička stvarnost. No, zbog instinktivne funkcije i očuvanja tijela fizička stvarnost je dominantnija, što automatski stavlja svaku drugu stvarnost u podređeni položaj u odnosu na fizičku stvarnost.

Svako uvjerenje koje imamo moguće je dokazati unutar svekolike stvarnosti i većina ne razumije, a često puta se i ne pita, šta nije u redu sa tim? Tj. kako je to moguće?
Stvar je jednostavna jer svako uvjerenje koje pokušavamo da dokažemo, uvijek na subjektivan način, dokazujemo temeljeći se na samom uvjerenju. Um filtrira činjenice, dokaze, stvarnosti u odnosu na dominantno uvjerenje i ukazuje, manipulacijom, samo na one dokaze koji su u skladu sa uvjerenjem koji imamo. Zbog toga, niti jedan dokaz o bilo kakvom uvjerenju se ne smatra validnim sve dok čovjek ne dođe u stabilno budno stanje kada može vidjeti stvari takvim kakve one jesu bez da svijest bude identificirana sa umno-tjelesnim procesima koji će obojati dokaze.

Cilj Rada je da čovjek ne optužuje svijet za svoje stanje i time ne želim da previše upirem prstom na “mogući uzročnik” tzv. problema uvjerenja i dokaza osim da ukažem da svatko to mora istražiti u sebi, a ne u svijetu kao uzročniku svog stanja svijesti ili uma. Svijet je samo inicijalna kapisla i ništa više, inicijator reakcije i kod svakog čovjeka će inicirati drugačije reakcije ali u skladu sa programom reakcija koji je generalan i ovisi o nizu faktora. Svatko od nas misli da je poseban i to je prva greška u sistemu. Ujedno ta greška čini da svatko misli da je individua i da kao individua postoji i time je različita od drugih individua. I to je uvjerenje, ništa više. Kada provjeravate ovo veoma brzo uviđate da to nije istina i da individue ne postoje, u preciznom tumačenju tog termina i značenja, već da je to jedno generalno ili globalno uvjerenje koje temeljimo na fizičkog razdvojenosti i, koliko toliko, različitosti životnog okruženja i življenja.
Ovo uvjerenje, recimo, oslanja se na nedostatak poznavanja sebe i čovjeka u globalu, njegovih karakteristika, značenja koja je on samom sebi dao, pretpostavkama, tjelesnoj odvojenosti, nepoznavanju strukture čovječanstva, itd. Čim to počnemo ispitivati ti stupovi koji drže ta uvjerenja padaju.
Nismo različiti. Čak ni tijelom odvojeni jedni od drugih, već duboko nesvjesno povezani. Isto je i sa umom. Svi mislimo da imamo specifičan um i da nitko drugi nema takav um kao mi (ja, ti, on). Ispitivanjem činjenica izvan tog uvjerenja uviđamo da ni to nije istina. Svaki um je isti um kao i naš.
Imamo li išta različito i individualno?
Ne.

Ono što je, naizgled, različito jeste način na koji je ta cijela struktura organizirana unutar pojedinca. Ista sredstva, alati, niti, organi, umne sheme i programi ali organizirani oko specifičnosti našeg života. Neka mala sitna nit različitosti, ne razlike, uzrokuje da je kod mene u malim postotcima nešto različito nego kod vas. U jako malim postotcima, nezamjetljivim. I ta mala različitost obojat će cijeli naš doživljaj sebe i drugih, naravno subjektivno.

Kada radite sa nekim uvjerenjem uvijek krećete od nekog malog uvjerenja i provjeru započinjete na nivou intelekta, uma, prostim ispitivanjem uvjerenja i memorije, informacija koje imate.
“Žene su loši vozači”.
Ispitajte to uvjerenje. BAŠ sve žene su loši vozači? Znate li neku koja nije loš vozač? Na osnovu čega imate to uvjerenje? Da li ste doživjeli ludu vožnju sa ženom kao vozačem? Da li je to uvjerenje temeljno na vašoj reakciji na vožnju neke žene u saobraćaju? Da li je reakcija obojala to uvjerenje? Ima li muškaraca kao loših vozača? Zašto nemate to uvjerenje u odnosu na muškarce? Jer ste vi muškarac, itd.?
Ili uvjerenje: “Svi muškarci su isti.”
Stvarno?
U pravu ste.
I sve žene su iste.
Je’l to osmjeh na vašem licu (ako ste žena)?
Ne ukazuje li osmjeh na provaljivanje lažnosti tog uvjerenja?

Čim postoji i jedan jedini izuzetak to uvjerenje ne može biti točno. Možda nam se ne sviđa što ono nije točno i branit ćemo to uvjerenje. To je sasvim u redu. No, je li ta obrana uvjerenja emotivna? Reaktivna? Gorite u želji da ga obranite?
Odlično.
To govori o pogrešnosti uvjerenja.
Činjenica ili istina je “hladna kao špricer”.
Čim ste gorljivi u obrani uvjerenja to ukazuje na vitalno-agresivno-adrenalinsku potrebu za obranom pogrešnog, ili samo vašeg, ili vašeg prava da nešto bude takvo kakvim vi to želite, ili itd.
Istina je, sjetite se, “hladna kao špricer”. Ona ukaže na istinitost i nema ni vitalnu ni činjeničnu niti bilo kakvu namjeru da dokazuje istinitost same sebe.

Nikad u radu sa pretpostavkama, uvjerenjima, konceptima ne idite od jakih i snažno emotivno nabijenih struktura. Također, nikad se ne zadržavate samo na umnom dokazu, tj. mentalnom radu sa uvjerenjem jer to će odraditi vašu mentalnu jasnoću ali ne i vitalnu a sva uvjerenja temelje se na jakoj vitalnoj vatri i adrenalinu kao tjelesnom odgovoru na vitalnu vatru. Izgledat ćete na bombu koja je mentalno jasna ali svaki tren može da eksplodira, kao kod većine koji rade samo na intelektualnom umu. No, krenite od tih lakših i mentalnih uvjerenja bez jake unutarnje vatre koja će pokušati obraniti uvjerenje, pretpostavku, koncept ili neku ideju.
Uvjerenja i koncepti koji su temeljni u vašem životu su najopasniji. Ne dirajte ih sve dok se niste utemeljili u svijesti o sebi shvaćajući da je sve što poznate kod imenom “sobom” samo uvjerenje ali ne i činjenica. Tek tada smijete dirati ta uvjerenja. No, i bez njih imamo jako puno uvjerenja, pretpostavki, koncepata, ideja s kojima možemo da radimo, i to jako dugo i naporno.
Sile koje stoje iza uvjerenja i razina koje podržavaju ta uvjerenja su veoma snažne ali i lukave. I ako niste oprezni, ni znate istinu iza pojave, teško da ćete ih tako lako prevariti. Za tu “vrhunsku prevaru” vam treba budna i snažna svijest koja poznaje Realnost, Stvarnost, Istinu. Jer neke stvari u vezi sebe skinut ćete tek kada se utemeljite u Budnosti ili kada se Probudite. To je kao korov koji ne možete razlikovati od biljke i tek kada plod rodi tada ćete vidjeti šta je korov a šta je plod, a do tada to ne možete razlikovati.

Što je dio primitivniji, poput instinkta, seksualnosti, potreba, mehanizma sigurnosti i slično, to će uvjerenja biti jača strukturom i dominantniji te time teška za ukidanje ili čak neki smislen rad sa njima. Zbog toga prvo se radi sa manjim uvjerenjima kao onim koja sam dao kao primjer. To su poprilično bezopasna uvjerenja.
Jasno, ako niste zreli, niste nikad radili sa tim i slično NE DIRAJTE SAMOSTALNO UVJERENJA koja su emotivno nabijena. Postoji osnova koja se mora proći prije igre na tom nivou. Čovjek se mora pripremiti sa određenim, reći ću, vježbama.
Reći ću jednu istinu, poprilično šokantnu.
Emocije nisu isitnite. One ne govore istinu. One su lažne i temelje se na pogrešnim uvjerenjima, imitaciji, pogrešnom radu umova, i temeljno pogrešnom uvjerenju o vama, sebi. Time, sve što vam emocije “govore” NIJE ISTINA. Postoji nešto što se smatra istinitim kod emocija ali to nije emocija na koju ste navikli i tu emociju pogrešno nazivate “srcem”.
Ne interesira me psihologija, popularna psihologija, duhovnost i religija koje će reći suprotno jer nisu ispitali stvarnost emocija ili su ih ispitivali u odnosu na uvjerenje o njima, u odnosu na neistinu, ili odnosu na čovjeka kakav se predstavlja da jeste, tj. uvjerenje o čovjeku i sve pretpostavke, ideje, koncepti koji stoje iza ili u tome.

Rad kreće sa jednostavnim uputstvom.
Sve što o sebi znate NIJE ISTINA. SVE!
To je temelj iz kojeg se kreće.
To ne znači da, možda, nećete dokazati da je nešto istinitije u vama i slično. Ne, to samo znači da osiguravate koliko toliko ispravan način ispitivanja i upoznavanje sebe. Ako samo nešto smatrate istinom u sebi, bez da ste ispitivali, to će obojati cijeli eksperiment i usmjeriti ga u pravcu tog uvjerenja koja ste izuzeli.
Ako nešto o sebi “znate” to će biti prepreka koja će vam “podmetnuti nogu” i past ćete na tome. Znam. Vidio sam to mnogo puta. I mogu reći da nema onog koji nije pao nekoliko puta prije no što je povjerovao ili dokazao da je Rad bio u pravu u vezi svega što je rekao ili na što je usmjerio.

U Radu “sebe” gledate kao “to”, strahovito preciznu mašinu. Rekao bih i skoro “savršenu” mašinu. To niste vi. To je “to”. Vi ste taj koji “to” vidi i koji “to” proučava.
Jasno, to neće biti savršeno u početku, ali od nečeg trebate početi.
Rad je bolan jer urušava sve strukture, sva uvjerenja koja ste imali prije gubitka osnovnih identifikacija. Jer da bi došli do osnovne ili temeljne identifikacije morate urušiti, osvijestiti sve one divne i mile identifikacije, uvjerenja, pretpostavke koje imate.
Urušiti osnovnu ili temeljnu identifikaciju bez da ste kristalizirali svijest o sebi ili Sebe, poprilično je opasno. I ako se to desi prije vremena povratka na staro nema i popravka mašine nije moguća.
Zato popularna duhovnost i religija ne diraju to i to je novi vid opasnosti, za mene opasniji, od ove opasnosti u Radu. Držati čovjeka u snu opasnije je od probuditi ga. A opet, duhovnost i religija ima svoje opasnosti koje su možda i gore od smrti ili ludila.
To je “uzgoj za klanje”. Nemam bolji naziv za to. Jer ono za što vas oni uzgajaju nije ni malo prijatno ni ugodno već mnogo opasnije od buđenja. Serviraju vas na pladnju onim razinama koje se hrane čovjekom, njegovom patnjom, iluzijom, bolom, i slično.
Kao što mi uzgajamo stoku za klanje i prehranu tako se i mi uzgajamo za klanje i prehranu nekih drugih, mnogo širih i jačih razina od nas.
Jasno, oni koji to govore nisu popularni. Ljudi ih ne vole. I to jasno govori tko im je gospodar. I kojem gospodaru služe. Upravo, taj tko im je gospodar je taj koji je i dao religiju i duhovnost ovakvu kakva je danas i koju većina prati, slijedi, oponaša.

Sve dok se ne osvijesti osnova u čovjeku on se nalazi u opasnosti od ovog što sam napisao. Opet, napominjem, sve ovisi kojem uvjerenju ćemo robovati. Jer to uvjerenje će spriječiti viđenje činjenice.
Cilj Rada je budan čovjek. Viši cilj Rada je probuđen čovjek. Sve ispod toga nije Rad.

Svijest koja proučava pojavnu stvarnost mora biti slobodna od iste ukoliko želi da je provjeri. I to je skoro nemoguće sve dok se ne stekne viša razina. Tek kada se pogleda sa više razine vide se činjenice slobodne od uvjerenja, pretpostavki, koncepata, ideja, konsenzusa, itd.
Sve dok se ne stekne odvojenost i dodatna ne-reaktivnost na ono što se vidi nije moguće potpunije vidjeti, razumjeti, povezati. Kroz tu odvojenost i promatranje te uzimanje ideja Rada i rad sa njima dolazi do snažne kristalizacije i ako je ona odražena na dobrim temeljima nema opasnosti od pogrešne kristalizacije jer upravo pogrešna kristalizacija se dešava zbog, između ostalog, ovog što piše u ovom tekstu.
Koliko god bolno viđenje bilo ono je otrežnjavajuće. Trezvenost i put ka njih boli identificirani um. I morate ga voljeti zbog toga, ako ne zbog nečeg drugog. Morate naučiti voljeti trezvenost. Svijest slobodna od identifikacija, uvjerenja, ideja, koncepata, pretpostavki, uvjetovane emocije, itd., je trezvena.
Sve oko i unutar nas su uvjerenja i značaj koji smo im dali. I tu je temelj BORBE ZA SEBE. Sebe u smislu svijesti o sebi, istine o sebi ili samo Istine.
Bol je dio procesa sazrijevanja a bez zrelosti nećete ništa objektivno napraviti. Ne moram reći da NITKO nije zreo i da se to stječe ispravnim Radom. Sva duhovnost svih razina nema zrelost, niti ima zrele ljude u sebi. Zato je takva kakva i jeste. Nezrela, temeljena na bajkama i uvjerenjima, neočišćenim ili neprobuđenim umovima, itd.