pažnjaČesto sam se pitao šta ljudi koje sam napustio, maknuo iz svog života, traže kada pokušavaju da me ponovo kontaktiraju, kada me “proganjaju” (a ima dosta takvih), kada pokušavaju da ponovo stupe u kontakt sa mnom? I onda mi je sinulo. (Zbog neke vježbe koju sam dobio od čovjeka s kojim radim.)
Traže PAŽNJU. Uskratio sam im pažnju. A s pažnjom njihov značaj – vrijednost, značenje, prihvaćanje i slično. Ne govorim o onima koje sam išao svjesno uvrijediti, odigrati igru sa njima jer sam procijenio i vidio da nisu ono što su htjeli da predstave o sebi, ili sam procijenio da s ljudi s kojima ne želim ništa da imam zbog njihova karaktera. Govorim o onima koji nisu “ništa krivi”, a i takvih je puno. Nisam se svađao sa njima, nisam bio ljut na njih, nisam imao reakcije na te ljude. Prosto nisam više vidio dodirne točke između nas. To sam radio često puta u životu. A jako često na nekim unutarnjim prekretnicama.
Kada sam doživljavao, kao neku vrstu “bioritma” u kojoj s vremena na vrijeme potražnja tih ljudi za mnom se pojača – nekad je kriv mjesec, nekada atmosferski pritisak, recimo ova tzv. kriza i slično – pitao sam se šta ih toliko privlači. Jasno sam dao do znanja da je s našim druženjem, poznanstvom, prijateljstvom (u koje inače ne vjerujem niti više imam), završeno. Ali oni su i dalje pokušavali da me privuku ili da se privuku ka meni.
Obično, na većinu stvari u životu se ne vraćam dva puta. Tj. kada s nečim završim to me više ne interesira tako je i sa ljudima. Bukvalno odsijecanje.
Onda mi je sinulo. P A Ž NJ A.

Svojim postupkom sam prekinuo dotok pažnje ka njima. Ali i njihove (za mene) ka meni. Ostali su “neisplaćeni”. Jer Pažnja je, kako kaže moj Mentor (ako ga tako mogu nazvati), “univerzalno prihvaćena valuta”. Pažnja je novac univerzuma. Mnogo veće vrijednosti od novca koji koristimo. Znam to.
Oduzeo sam im svoju pažnju. A time i njihovu vrijednost. Oni za mene i dalje imaju vrijednost jer su divna ljudska bića. Ali kod sebe urušavam i loše i divno, tako da osobno to mi ne znači ništa. Volim osloboditi sebe od drugih ali i njih od sebe.
Pažnja koju dobivamo to je sredstvo plaćanja ali i sredstvo kojim plaćamo dajući pažnju. Pažnja je Sila. I ta Sila mora ići ka vama, ne ka svijetu i drugima. Energija da, ona može da cirkulira, ali pažnja treba biti na vama. Naša energija može ići ka nečemu dok je naša svijest usmjerena na sebe samu. Jasno, mi nismo navikli da pustimo energiju da teče a da svijest i njena pažnja budu usmjereni ka nama. Nitko nas tome nije učio a ni oni koji bi trebali (majstori, gurui, učitelji) ni sami to ne znaju jer samo imitiraju te uloge.
Znam kako je biti uvrijeđen jer je netko za koga smatram da je vrijedan i bolji od mene urušio igru i vratio svoju pažnju sebi, skinuo je sa mene. Danas, sam prosto zahvalan na tome, ali bilo je puno dana kada nisam.
Što je čovjek ispred nas razvijeniji, veće svijesti, kristalizacije povlačenje njegove pažnje sa nas je bolnije i težimo da je dobijemo nazad. Čak i ljudi koji ne znaju za Rad ili duhovnost to osjećaju.
Nedostatak pažnje ka sebi izazva bol, patnju, prazninu, odbačenost, itd. Naročito ako ne znamo kako sami sebi da damo pažnju. I jasno, ako to ne znamo tražimo je izvan nas.
Čak i od Boga želimo pažnju.
Trenutak kada shvatimo da nam ne treba bilo čija pažnja i da svoju trebamo okrenuti ka sebi, kristalizirati sebe kroz pažnju, trenutak je kada istinski postajemo Sami. Više je ne tražimo od drugih. Jasno, nećemo isključiti potpuni dotok te pažnje jer sudjelujemo u socijalnom okruženju i time dijelimo energiju a dio pažnje ide sa energijom, ali većinu pažnje koju smo navikli dijeliti i “biti široke ruke” jer ne znamo njenu vrijednost ili primati i zahtijevati je (kao mnogi koji su opčinjeni sa nama) moramo okrenuti ka sebi, svom cilju, Radu, postizanju Budnosti.
Pažnja je V A L U T A univerzuma. Ako znate s njom raditi, imate novac. A rasipati novac na beskorisne stvari znači biti rasipnik. Je li to doživljavamo i kada rasipnički dajemo svoju pažnju?

Ljudi obično govore o “vampirizmu” kao načinu uzimanja nečije energije, ali to je zato što je znaju šta je pažnja. To je nešto mnogo gore od uzimanja energije, energetskog vampirizma. Većina stvari oko nas, odnosa, veza, vrijednosti ne bi postojali kada bi tome oduzeli pažnju. Energija je jedno ali Svijest koja je Pažnja kao Sila same Svijesti, tj. njena djelatna Snaga, je sasvim nešto drugo.
Energija ide tamo gdje je naša Pažnja. Ako znamo podijeliti Pažnju na dva dijela, tada znamo i štedjeti energiju i pažnju. Uvijek jedan dio Pažnje, i to veći dio, treba biti na nama. Pažnja je strahovita Sila. I svi želimo tu Silu u sebi, na sebi, oko sebe, svjesno ili nesvjesno. Prosto obratite pažnju na to i primijetite to sami za sebe.
Ja pišem ovaj tekst i jasno, pišem ga zbog Pažnje. Primanja i Davanja Pažnje. Kroz to ide energija ako znam kako da je umetnem u riječi, rečenice, smisao, itd. Ako znam i umijem jedan dio pažnje ću uvijek ostaviti na sebi, i to veći dio, drugi dio ću podijeliti. Mogu znati i zašto i zbog čega to činim ali uvijek sam slobodan uvidjeti, zbog pažnje na sebi, da primijetim da u tome ima i sebičnosti i želje za pažnjom. I mogu procijeniti koliko mi je to bitno a koliko mogu slobodno dati bez da mi netko to uzvrati. Sve oko nas traži tu Silu Pažnje. SVE.
Ali ono što ne shvaćamo, ili ne shvatimo na vrijeme, je to da je to najpotrebnija Sila za naš unutarnji Rast i Razvoj. To je cijena Besmrtnosti, cijena kristalizacije, cijena unutarnjeg sazrijevanja.
Kada skidamo pažnju sa beskorisnih stvari, kada shvatimo da je rasipamo, da smo ovisnici o “trošenju pažnje”  i prekinemo to da radimo, ta Sila se u nama kristalizira. S njom ide i energija koja hrani umove, ojačava svijest, ali i samu pažnju te primjećujemo da svakim danom imamo sve više pažnje na sebi ali i to da je naša pažnja usmjerena ka nečemu mnogo jača nego prije.
Umjesto male točkice, negdje u grudima, koju osjećamo kao sebe osjetit ćemo da se naš osjećaj nas sami proširio. I to postao ogroman u odnosu na tu točkicu koju smo prije osjećali kao sebe.
Sjećam se kada je moj osjećaj mene bio ta točkica. Kao neka kugla u sredini grudi, možda kao teniska loptica, te veličine. A kada sada pogledam veličinu osjećaja sebe on je ogroman. Nekad je veličine tijela, nekad je oko tijela, recimo pola metra, a nekad je nekoliko desetina metara oko mene ili toliki koliko moja vizualna percepcije percipira – nekoliko stotina metara. U tim trenutcima kada je tolika osjećam je veoma zgusnutom, sve ulazi u nju, i ona kroz sve prolazi. Mogu da je zgusnem u razinu tijela, da je zgusnem u točku u grudima ali to nije točka koja je bila na početku mog Rada.
Na kraju, kada smrt dođe, ta Pažnja će ići “gospodaru” pažnje, tj. razini s koje ona dolazi i ona nije moja pažnja iako mogu reći da je i moja. Svaki dio mene će otići razini sa koje je nastao, tako i pažnja. Ujedno to je cijena slobode. Time plaćam za svoju slobodu, ali time i pripadam svijetu i zakonima svijeta s kojeg dolazi ta sila ili struktura, u ovom slučaju pažnja. Pažnja je operativna Svijest ili Sila koju dobivamo i imamo u određenoj količini. To je “zlato” drevnih alkemičara. Naša dužnost, ili smisao, je da povećamo tu “zalihu zlata” u “nama”.
Ako možete osjetiti ono IZA pažnje, to nećete vidjeti ali se može osjetiti, doživjet ćete da ste veći od svoje pažnje i time vi niste pažnja. Ali je pažnja kao percepcija koju imamo kroz čula, s tim da je pažnja percepcija Svijesti.
Znam da mnogi koji ovo čitaju nemaju “iskustvo” pažnje jer nikad nisu čuli o njoj ovo što pišem ili su čuli samo za neke nejasne teorije i filozofske “mudrolije” o ovome. Ali kada počnete obraćati pažnju na pažnju, kuda ide, kako ide, kada je dajemo, kada je tražimo, kako stvari uzimaju pažnju, kako je ljudi uzimaju i trebaju, kako je pažnja ujedno i hrana kojom se hranimo, kojom se hrani naš osjećaj za nas same, naša vrijednost, značenje, značaj tada počinjemo cijeniti njenu vrijednost. Znamo koju vrijednost ima i kako se cijeli svijet bori za našu pažnju – krize, problemi, zabava, porodica, prijatelji, partneri, itd. – ali kako se i mi borimo za nju. Tada počinjemo pažljivo rukovati sa tom “univerzalnom valutom”. Pažnja koji dajemo je investicija. Ali da li će nam se investirano vratiti to zavisi samo od toga u što smo investirali našu pažnju.
Kada odbacimo beskorisna uvjerenja, probleme, stavove, reakcije pažnja počinje da se kristalizira u nama. Počinjemo da je skupljamo i počinjemo sazrijevati. Zreo čovjek ne dijeli pažnju uzalud, ne rasipa je, jer zna njenu vrijednost. Ali nezreo čovjek ovisi o tuđoj pažnji koju je dobio i koju će jako brzo potrošiti na nešto nezrelo, beskorisno.
Uvjerenje o ovom ili onom, vrijednosti koje dajemo stvarima i ljudima, značaj, značenje, reakcije koje dajemo drugima i svijetu sve to u sebi sadrži pažnju koju rasipamo. Ali kada naučimo da odbacujemo to što nam, istinski, ne treba pažnja se vraća nazad ka nama.
Naučiti u šta je usmjeriti, kome je dati, čemu je dati je dio Rada a time i Rasta i Razvoja. Ali to nas vodi dalje ka evoluciji. Onom iza pažnje. Onom Istinski našem, Realizaciji Istine i Bivanju Istinom.