KapitulacijaO predaji su ispisane i izrečene divne riječi, ispisani romani, tone filozofskih knjiga i danas, nakon tisuće godina i dalje o predaji nemamo blage veze. U stvari, o teoriji predaje moguće je opisati tisuće i tisuće stranica, dok o praksi predaje nije moguće opisati tisuće i tisuće stranica. Dovoljna je jedna jedina riječ, baš kao što nam se to pokazuje i u našem svijetu. Ta riječ je: kapitulacija.
To je jedina riječ koja govori o “predaji”.
Sve drugo je propagandni program duhovnosti koja uspješno izbjegava upravo to što najviše zagovara već tisućama godina.
Tumačiti “predaju” je jedno. Raditi na njoj je drugo. Predati se je sasvim nešto treće.
Predaja kao kapitulacija, i to kao BEUZVJETNA KAPITULACIJA znači prosto to. Bezuvjetna Kapitulacija. Ali ovo jako divno zvuči lažnom emotivnom značaju, uvjerenju, konceptu.
Kada tome damo divne duhovne snove to se pretvara “u božanstveni trenutak u kojem čovjek prihvaća i otvara se Božanskom, Istini, Nepoznatom”. I, pretpostavljate, sve to je sranje. To ne govori o predaji već u važnosti i značaju onog koji se samo pretvara da se predaje.
Predaja je trenutak shvaćanja, prije razumijevanja, da ništa ne možeš učiniti.
N I Š T A.

Trenutak kada shvaćaš da i to što naizgled činiš nije činjenje, već laž kao i cijeli ti koji činiš taj “čin” predaje.
Na kraju, to nije čin. To je odustajanje. Baš kao što sama riječ “kapitulacija” govori.
Više N I Š T A ne možeš učiniti, niti si ikad mogao učiniti jer si i sam lažan kao i sve to što umišljaš da predaješ.
Da, u pravu su. To je krajnje otvaranje, ali i odustajanje (kapitulacija) bez uvjeta zadnjoj iluziji da se nečemu predaješ. Jer nemaš čemu da se predaš. Možeš slobodno to nazvati Bog, Božansko, Ništa, Praznina, Svijest jer sve to su značaji koje si dao kako bi dobio značaj nazad. I to shvatiti dio je predaje.
Sljedeća lažna iluzija koja se gubi jeste da je to krajnji čin davanja Božanskom, Svijesti, Bogu jer ti N I K A D nisi ni mogao učiniti, biti, znati, moći bilo šta i shvaćanje da je S V E oduvijek bi bilo od toga čemu se predaješ, iako u biti shvaćaš da nema predaje i nema čemu ili kome da se predaš.
Mogao bih reći da je predaja nešto kao ekvivalent spoznaji Istine, samo je to emotivni um. Spoznaja Istine je intelektualni um. Predaja je Spoznaja Istine kroz Emotivni um. Ili možda ispravnije rečeno, ne Spoznaja na nivou emocije, već otpuštanje, poništenje, kapitulacija koja je Emotivna. Kao što je Spoznaja Istine na Umnom samo otpuštanje umnog značaja i značenja i uvid da ništa nikad nisi znao, sve je samo tvoje uvjerenje i koncept, konsenzus koji ti je davao dojam da ti, eto, jesi.
Znanje Istine na umnom i predaja toj Istini na emotivnom je dvije trećine posla što se tiče ljudskog. Ostaje fizičko. Ali to dvoje na kraju primoravaju fizičko da se prestane odupirati, inatiti, biti lijeno, tromo. To je postepen proces jer fizičko je tupo i tromo i neće popustiti svoje otpore tako lako.

Sva drama, tragedija i komedija, sa prizvukom romantike u Predaj ne postoji. To je smrt drame, tragedije i komedije sa prizvukom romantike. Kada to preuzme fizički um desit će se čudo, ali i to je samo riječ koja ima značaj upravo radi onog kojem je bitan taj značaj. Desit će se odustajanje fizičkog na svom vlastitom postojanju, odvojenom, bitnom, značajnom, na probiranju, na ritualnosti, tvrdoglavosti. Opustit će se i to toliko duboko kao da je smrt tu iza ugla kojoj ono ne može da se odupre, čak ni zastane, već kao na pokretnoj traci ide pod malj koji će da ga samelje.
Znam, poetično. Užas. Kaznit ću se čim završim tekst za ovaj poetični trenutak u kojem sarkastično primjećujem poetičnost onog što nikad ali baš nikad nije bilo poetično.

Znanje, a kada kažem tu riječ mislim na Realizaciju Istine, Spoznaju je ono što polako gura Emotivni um da se preda. Znanje mu govori da nema čemu da se preda niti da može da se ne preda jer nikad to nije ni mogao. Mogao je samo umišljati, glumiti, davati značenje i značaj sve dok ne uvidi da je to samo zbog iluzije samog sebe i svog značaja.
Ne možete meditirati na Predaju. To je značaj i samo-laganje. Možete se Otvoriti kada shvatite ovo i puštati, puštati, puštati bez ideje o Predaji jer Predaja nije vaša volja. Čemu? Ne postoji ni čemu ni kome. Um će vam fantazirati ali Svijest će Znati. Uvjeravat će vas da se dajete Božjoj Volji, Volji Istine, Volji Sile ali to je iluzija i laž. To je samo značaj koji on želi zadržati kako bi osigurao svoje preživljavanje. Prozret ćete ga. Vidjet ćete ga šta radi. Osjetit ćete strah, umirući strah. Tijelo će gorjeti, ćelije će vrištati. Tisuće trnaca će se probuditi u tijelu a um će govoriti da smrt dolazi, emocija će biti u strahu ali vi koji Znate, koji Vidite, koji Osjećate ćete puštati. Otpuštati, bolje rečeno, jer nema niti jedne jedine druge mogućnosti.
Osjetit ćete nešto kao Čišćenje, Pročišćenje, odvaljivanje kamenih blokova, fasade sa nečega. Um će reći Svijesti ali i to je samo značenje i značaj. Ništa bitno. Samo riječ i nadanje uma. Reći ćete Bog me ispunjava, Praznina me ispunjava.
L A Ž.
I L U Z I J A.
To je samo riječ, značenje, značaj, uvjerenje, koncept, informacija koju se družite kao um i emocija zbog straha.
Pojavit će se i strah. Taj divni kompanjon uvijek pri ruci kada ne treba. Vidjet ćete ga. Ali šta možete učiniti? N I Š T A.
Mogu vam i reći šta će doći, ali zašto? Da bi ste bili sigurni? Da bi ste se predali?
Čak i kako meditirate, mislim na ono svjesno sjedite i samo ste svjesni ništa više – sve ostalo je mudrovanje – taj “čin” meditacije više ne liči na nijednu meditaciju koju ste radili. Imate osjećaj da ste nemoćni, ali to više nije nemoć ega, nemoć čovjeka, to je ultimativna nemoć.
Možda ćete plakati, ali sjetite se, ne plačete vi. To iluzija plače nad sobom. Možda ćete se smijati ali to se iluzija smije jer ste je prozreli. Možda će tijelo reagirati, srce preskakati, krv uzavreti, ćelije osjećati kao da se uništavaju ali nećete reagirati na to. U početku ćete to malo ublažavati, jer To što preuzima nije nasilno. U stvari sam osjećaj “preuzimanja” je lažan. Jer to bi značilo da ste bili nešto prije toga. U kapitulaciji znate da niste bili, niti ćete biti, niti jeste. Ali To će u početku uvažiti vašu “molbu” za blažim “preuzimanjem”. Na kraju, oduvijek ste i preuzeti samo to niste znali. Ono što To ublažuje je samo radi uma, osjećaja suptilne individualnosti, jer to na kraju mora da ostane operativno.
Tijelo će imati osjećaj da mu srce prestaje da radi, da će imati moždani udar, da će imati srčani udar. Mogu reći da će imati dojam svih znanih i neznanih “udara” i to je iluzija. A možda i umrete, i to je moguće. Sve zavisi od vašeg otpora. Sve što osjećate da se dešava osjećate samo zbog otpora bilo čega: uma, emocije, tijela ili svijesti.
Ali to shvaćanje, prije no što se pojavi razumijevanje, protumačit će vam da je otpor uzaludan, da ste imali samo iluziju da ste to vi, da je svaka druga iluzija o Bogu, Višem, Najvišem, Brahmanu, Apsolutu koji vas preuzima i zauzima tijelo i um kao Adhar (posudu) samo još jedna iluzija kojoj dajete značaj samo da bi ste preživjeli. U stvari, ne preživjeli, već opstali. Opstanak je još jedna iluzija koja grči crijeva i tijelo ali Svijest shvaća, zna. To je iluzija koliko i sve drugo.

Neću dalje.
Kada dođe, i ako vam dođe, taj trenutak N I Š T A ne možete napraviti. Jer nikad niste ni mogli. Sve priče o divoti predaje su samo priče i bajke onih koji to nikad nisu učinili. Oni koji jesu, možda će podržati te priče i bajke jer vide iluziju ispred sebe koja sebi daje značaj sa pričama i bajkama o predaji. I znaju da će u jednom momentu sve priče i bajke prosto nestati. Ne umrijeti jer to nije proces. Nestati. Otpasti. I suočit ćete se sa užasom ali i blaženstvom predaje.
Prije finalne Predaje, koja jasno nije pod vašom kontrolom jer da jeste to ne bi bila kapitulacija, desit će se nekoliko manjih. Pomaci u svijesti (umu) i Psihičkom (višem emotivnom) te i vitalnom i tjelesnom. Obično, najčešće, ide svjesno shvaćanje i razumijevanje, zatim slijedi viša emocija i Psihičko, a nakon toga, kroz borbu i otpore ide vitalno i fizičko (nekad je obrnuto, prvo fizičko pa vitalno). Iako ne možemo pričati o stupnjevima predaje, jer to ne postoji, možemo govoriti o procesu koji se dešava prije no što se desi finalna kapitulacija. I ovaj tekst je upravo to.

Ne možemo namjerno raditi na tome. Možemo shvatiti šta je to i razumjeti to. I pustiti. To je sve.
Nakon toga dešava se nešto kao umirenje, smirenost, utišanost iza procesa, rekao bih i “poniznost” da ta riječ nije toliko zloupotrijebljena. To nije poniznost kako je to inače tumačimo. Rekao bih da je to Razumijevanje, temeljno Razumijevanje koje otpušta i opušta te prestaje kontrola, borba, vidovi otpora, otvaranje iako se nemate čemu otvoriti. To je malo kontradiktorno ali ne želim koristiti te manipulativne i lažne riječi religije i duhovnosti.

Izvana, unutar vašeg života, desit će se promjene ali i neće. Neće prestati misli, emocije, procesi, reakcije, ali im više nećete pridavati značaj. Kako prestaje pridavanje značaja one polako bivaju transformirane, nestaju, rađa se neko novo osjećanje, punije, utišano-ekstatično, tzv. “ananda” ili blaženstvo ili utišano ushićenje. Čim? Ni sa čim. To je vaša Priroda, ako smijem tako reći posije priče o “predaji”.
Naravno, i ovo je samo priča. Ništa više. Malo objektivnija i sa “nogama na zemlji” ali i dalje priča sa značenjem i značajem. Čisto da pomogne vašem umu, iluziji, snu. Jer Tome to ne može pomoći niti Tome treba pomoć. Kada prepoznate da ste vi, u dubini, skoro pri “kraju” osjećaja Bivanja, TO, tada TO radi finalnu predaju i o tome ništa ne možemo reći. Mogu reći samo o procesu unutar čovjeka, uma, tijela, emocije, itd.
Kako će TO dovršiti proces na TOME je.
Ne na vama.