Crtice 1

Cijela tzv. “stvarnost” oko nas je kreirana stvarnost. Jasno, ne možemo je biti svjesni sve dok smo dio te stvarnosti. Drugim riječima, sve dok je naša percepcija dio realnosti mi ne možemo znati da je ta realnost kreirana – kreirana u smislu “lažirana”. Tek kada se unutar nas desi odvajanje percepcije od realnosti ili razine na kojoj se nalazimo uviđamo ovu istinu. Sve u kreiranoj stvarnosti teži tome da se prikaže istinom, ali upravo ta težnja da se nešto prikaže istinom NIJE istina. I upravo zbog toga to što se teži prikazati istinom samo je još jedna laž, iluzija, ideja, uvjerenje o samoj laži, iluziji, ideju, uvjerenju. Kada dajem značaj nečemu u sebi težim da prikažem da je to čemu dajem značaj istina. I sve dok ne shvatim da sam samo ja dao tome značaj i da je to istina samog značaja ali ne i istina, ne mogu da to vidim jer sam kreiran značajem koji sam dao, nebitno je li to pozitivan ili negativan značaj. Sve dok ne znam da je to značaj ja sam upravo sam taj značaj, sama ta “stvarnost”. U trenutku kada to vidim i ZNAM u tom trenutku potencijal značaja se smanjio ili je nestao ili je u procesu smanjenja (što ne znači da će nestati osim ako do kraja ne odigramo “igru”). Trenutak u kojem znam da je to samo značaj koji sam ja sam dao je trenutak osvještavanja, trenutak buđenja u kojem uviđam da sama stvar nema nikakvo značenje niti značaj ali sam ja tome dao značenje i značaj. Sve do tog trenutka branit ću značaj i značenje, štit ću ga, gradit ću ga. Smrt ili nestanak određene realnosti znači da sam skinuo značenje i značaj sa nje.

Teškoća u skidanju značenja i značaja jeste strah. Kao kontrolni mehanizam koji je ugrađen u nas, mehanizam same iluzorne unutarnje stvarnosti koja je, kako sam naziv kaže, iluzorna. Strah kaže da ako skinem određeno značenje i značaj ta stvar će nestati, ostat ću uskraćen za nju, ostat ću prazan. I to je upravo djelovanje iluzije kroz strah na svijest koja je zarobljena tom iluzijom. Istina je da ne možete ostati prazni, jer takvo što ne postoji. Ako je nešto prazno to nikad nije postojalo. Time to ne postoji. Ne postoji prazan prostor jer čim je to “prazan prostor” to je ispunjeno. Sam prostor je ono čim je prostor ispunjen. Kada se desi takvo saznanje, uvid u tu istinu, strah od “praznine” ili “neispunjenosti” ili strah od gubitka značenja i značaja nestaje. Čak i ako nema umnog saznanja da je ta prostornost “ja” nema straha. Jer strah je “stvar” koja postoji u prostornosti ali nije od prostornosti.

Nešto se u meni pojavi i ja prepoznajem da je to moje. Značaj i značenje koje dam tome prisvaja tu stvar – misao, emociju, reakciju, uvjerenje, itd. – i javlja se reakcija prisvajanja kroz poistovjećenje uz pomoć značaja i značenja. Prirodno, iza toga se javlja osjećaj “ja”. Ako ispitam to prisvajanje uviđam da je ono “stvarno” samo zbog značaja i značenja koje sam dao tome što prisvajam i da bez toga ta “stvar” ne može da postoji unutar mene. Ona će da se pojavi kao i sljedeća misao ali ako joj ja ne dam značenje i značaj može li ta misao da opstane, ostane ili bude “stvarna”?
Ona će samo proći ali ja u nju neću biti uključen, neću biti uvučen jer ona za mene nema ni značenje, ni značaj, ni vrijednost, itd. Primjećujem da se ona dešava “unutar mene” ali ona nije moja, nije prisvojena, nije potvrđena. Ona prolazi i nestaje. Dolazi nova. Isto je i sa emocijama samo je na toj razini jače prisvajanje a time i mnoge teže za odbacivanje. No, i to je samo značaj i značenje koje smo dali “emociji” i time rekli da je ona stvarnija od misli, postojanija, snažnija, bitnija – sve ovo je značaj i značenje. I, ako to vidimo, to je već pola bitke.

No, najbolje je “igru” započeti na nečem ne previše bitnom za nas. Recimo, u tzv. vanjskoj realnosti. Sa stvarima, objektima, slučajnim ljudima, stvarima koje nam nisu prirasle “srcu”.
Recimo, autu koje nam se malo više sviđa od ostalih automobila. Lutkici (ili lutku) koja prolazi i koja nam se više sviđa od ostalih lutkica. Cigaretama koje više volimo od nekih drugih. Piću koje pijemo. Parking mjestu koje više želimo od nekog drugog. Primijetiti značenje i značaj koji smo tome dali i zašto smo dali značenje i značaj upravo tome?
Najbolje je ne dirati, odmah, ono unutarnje i jače.
Kada i pređemo na unutarnje najbolje je početi od misli i fizičkih senzacija. I igrati se s tim neko vrijeme, dok ne vidimo, tj. uvidimo, da skidanje značaja i značenja ne utiče na nas – nas kao svijest, kao prostor u kojem se to sve dešava, itd.
A kada vidimo taj značaj, nebitno čega – auta, lutkice, parkinga, misli, fizičke senzacije – prosto ga odbacimo. Obično me ljudi pitaju kako odbacimo? Jednostavno. Koristite bilo koji trik, način odbacivanja. Nekad, u početku, sam koristio neke fazone – recimo, kao da u sebi zamahnem nevidljivom rukom i kao da muhu i komarca otjeram, odbacim značaj; ili kao da on ispari, tj. kao da mu ispušem svo značenje i značaj koji ima; itd.
Obično, doživjet ćete da vi postojite iza toga. Čim odbacite značaj osjetit ćete da ste vi tu. Naglo prostor je slobodan i svijest, percepcija primijeti da je ona tu. (Ovo može izazvati jake reakcije u čovjeku, stoga pažljivo.) Usput, desit će vam se da kada krene novi značaj da se lijepi na neku novu stvar da to primijetite već u početku, kada nastaje i da to odbacite. Vremenom ćete postati “ovisni” o tom osjećaju da postojite koji uvijek ostane, kao da se pojavi ali to nije istina, i osjećaju užitka koji se javlja u tom trenutku kada primijetite sebe, kada ostanete samo vi.
Na kraju, sve i svi su samo značaj i značenje koje ste vi dali. Oni se pojavljuju unutar vaše percepcije. I značaj i značenje koje damo tome osigurava da li će zauzeti “naš” prostor, tj. nas, ili neće.

Kao i kod svakog lijeka i ovdje postoje kontraindikacije. I moje je, čisto da pridam značaj i značenje, da vas upozorim.
I ljudi, i stvari, i vrijedna memorija, i učenja i sve ostalo će polako gubiti značaj i značenje. Vidjet ćete da nitko unutar vas nema nikakvo značenje i značaj osim onog kojeg ste mu vi dodijelili. I vidjet ćete kako to nastaje, kako se to događa. I bit će vam smiješno. I bit ćete sami sebi smiješni. I stvari, ljudi, pojave, zbivanja će vam postati smiješni. I sve više i više ćete bi vi upravo ono što treba da budete, vi. I bit ćete sve trezveniji. I vidjet ćete opijene ljude. I problemi će postati trezveniji jer ćete vidjeti da ste vi problemu dali značaj i značenje. I tako dalje.
To je stvarna, objektivna, i strašna opasnost.

Jasno, čisto zarad onih koji ovom mogu prići fanatično a da se prije ove “igre” nisu oslobodili fanatizma: Ovo radite na svoju odgovornost. Ako ovom date značaj i značenje tim to je vaš značaj i značenje i jasno, time, vi ste odgovorni.
Moje upozorenje je da se ne zalijećete u jaka značenja i značaj bez osobe koja vam može pomoći u ovom procesu. Igra sa malim plišanim igračkama nije opasna. Igra sa lutkicama, autićima, vrijednostima na dubljem nivou može izazvati neželjene posljedice i indikacije. Ne preporučujem tu igru bez prisustva lokalnog gurua, babe vračare, lokalnog psihijatra i psihologa, farmaceuta i slično. Naročito je ne preporučujem da je radite u odnosu na svog lokalnog gurua, mentora, babe vračare, lokalnog psihijatra i psihologa ili farmaceuta.
Hvala na razumijevanju.