Realizacija Istine 2Istinu nikad nismo tražili. Tražili smo koncept koji će odgovarati našem konceptu o sebi kojeg imamo i kojeg gradimo kao stvarno sebe. Koncept o sebi je slika ili predstava koju o sebi imamo, to je glumac sa ulogom koju igramo. Istina o sebi ne može da zauzme mjesto sve dok postoji glumac i uloga koju igra.
Svijet je projekcija glumca i njegove uloge. Koncept o svijetu govori o ulozi koju kao glumac igram. Zašto?
Kada uloga koju igram ne bi odgovarala svijetu tada ta uloga ne može biti odigrana. Morao bih promijeniti ulogu, prilagoditi je, promijeniti neke postavke same uloge, same maske glumca i prilagoditi je konceptu svijeta. Kao glumac i njegova uloga ne mogu prilagoditi ni ulogu ni masku ni način glume jer to mijenja koncept o svijetu koji imam ali i koncept o sebi s kojim sam vezan kroz ulogu, masku, način glume, teatar sam po sebi, ali i publiku koja je došla da svjedoči, gleda moju igru.

Istina, o kojoj maštam, uvijek odgovara konceptu svijeta i konceptu mene kao glumca sa svim raspoloženjima, monolozima, dijalozima, procjenama i odgovorima koji su striktno vezani za moju ulogu ali i samu predstavu. Upravo, predstava je koncept o svijetu a uloga i glumac su dio predstave sve dok jedan od njih ne odustane.
Sve dok glumac ne shvati da nešto nije u redu ili sa predstavom ili sa njim Istina ne može da djeluje na njega. Glumac mora shvatiti da on svojom glumom blokira bilo kakvu istinu koja bi bila drugačija od njega kao glumca te uloge koju igra u predstavi koja je na repertoaru. Glumac, igra i predstava su jedno. I to je istina. Nijedna druga istina ne može ući sve dok neka druga istina zauzima mjesto.
Ako glumac postane otvoren za nešto drugo, neku drugačiju istinu od istine za koju trenutno misli da je istina, sama gluma, maske, sama predstava i igra biva narušena. Publika to ne prašta. Jer i publika su glumci u svojoj predstavi i oni kao i glumac sa pozornice igraju svoju igru. Glumca veže predstava, kazalište, koncept o predstavi, koncept o sebi, sama igra ali i publika. Njegova istina je istina o tome i on, sve dok to ne postane otvorena rana, ne može težiti da nađe drugačiju istinu sve dok odgovara na igru u kojoj se nalazi, sve dok misli da je ta igra, u kojoj igra i koju igra, istina.
Tek kada se zapita o istinitosti igre koju igra, predstave, uloge i maski, ali i same publike, on biva otvoren za istinu drugačiju od istine za koju misli da je istina. A to znači da je trenutačnu istinu stavio pod znak pitanja.
Dugo će vremena proći dok ne nauči da bude otvoren za Istinu. Ali i osvjetljavanje trenutačnih istina vodi ka finalnom osvjetljavanju, finalnoj istini. Istini nad Istinama. Ultimativnoj Istini.
Ako postavi znak pitanja na bilo koji dio predstave uključujući i predstavu publike to će ga finalno dovesti do jednog jedinog uzroka igre. Njega samog. Za to mu je potrebna hrabrost. A hrabrost nije odsustvo straha, već hodanje usprkos strahu. Težnja da se spozna Istina usprkos strahu koji se osjeća. Kada ga ta težnja dovede do pravog uzroka igre, a taj uzrok je uvijek on sam, po prvi put on pogleda u glumca i prepozna da je sav uzrok igre u njemu samom. On je taj koji igra, on je taj koji je vjerovao i podržavao istinu za koju je mislio da je istina, on je igrao igru i pristao na igru. Trenutak prepoznavanja glumca je trenutak uvida. Da li će ponovo zaspati i igrati ulogu ili će se razbuditi ovisi o mnogo faktora. O igri koju igra, ulozi, maskama, pozornici ali i publici. Sve dok misli da je istina u tome i dok se boji vratit će se igri koju je igrao i istini te igre.
Ali kada shvati da je to sam koncept igre koju je prihvatio i time može da ga ukine, odustane, odbaci tada se glumac budi. Vidi igru i više nije od igre. Silazi sa pozornice uz naklon publici koja reagira u skladu sa predstavom koju ona igra, istinom u koju ona vjeruje. To više nije njegova briga, nije njegova istina. On shvaća da je on kao uzrok uzrokovao i igru  i uloge i maske a time i publiku koja ohrabruje da nastavi sa svojom igrom. Ta istina ga razbuđuje. Odbacivanje te istine govori o njegovoj spremnosti da se upozna sa Ultimativnom Istinom.

Šta je Ultimativna Istina?
To zna samo onaj koji je odbacio sve druge istine kao laži, koji je odbacio i glumca kao istinu u koju je vjerovao i za koju je ustanovio da je laž. Jer sve istine ili laži počinje sa jednim jedini uzrokom. Vjerovanjem da je glumac stvaran. Iz tog uzroka sve druge posljedice postaju igra koju glumac, koji ne zna sebe, igra zajedno sa svijetom i publikom oko njega. To je ultimativni konsenzus.