FireShot Capture 011 - LIDIJA BAČIĆ LILLE🇭🇷Singer🎤 na Instagramu_ _•••Sa snimanja naslovn_ - www.instagram.com

Lidija – preuzeto sa njenog (valjda je njen) instragram profila
https://www.instagram.com/lidijabacic_lile/

Kada se, kroz Praksu stalnog samo-promatranja, uvidi da ništa u nama nema konstantnost, nema vrijednost niti postoji povezanost između osobina osobe te da je osoba samo imaginarni karakter s kojim je svijest vezana i kroz koju se svijest izražava kao alat izražaja Svijesti, priroda biva prepoznata kao manifestacija sjemena koje nije zrelo, koje nije dostiglo svoj potencijal, koje nije do  kraja kristalizirano – priroda uvijek odgovara kvaliteti sjemena; priroda je osoba, osobnost, misli, emocije, procesi, reakcije, itd. Čovjek počinje shvaćati da on mora sazrjeti kao svijest ne kao osoba, ne kao priroda. Jasno, sazrijevanjem čovjeka zrije i priroda. Jer sjeme koje je svijest ne može biti drugačije od svoje prirode a tim ni priroda koja je plod ne može biti drugačija od sjemena.
U životu to znači da čovjek počinje odbacivati dječji identitet. S tim identitetom odlaze mnoge stvari od njega, tj. on ih odbacuje kao nestvarne, bez vrijednosti, bez stvarne kvalitete te shvaća da je osoba bila samo zamjena za nezrelu svijest o sebi – Ja Jesam jer On Jeste; Ja Jesam je On Jeste; On ili To Jeste i izražava se kroz Postojim jer To Postoji kroz ovo tijelo, ovaj um, ovo sjeme, ovu prirodu; itd. – jer Tome ne treba bilo kakva zamjena za Njega. Sve u čovjeku postoji, dok ne postane Budan ili se Probudi, kao zamjena za Stvarno u njemu. Sve vrijednosti koje dječja svijest ima jeste zamjena za zrelost i kroz to ta zamjena imitira zrelost ali imitacija nije zrelost. Taj dječji identitet kojeg svi imamo prije no što sazrijemo na sebe lijepi sve kvalitete, karakteristike, uloge i maske, tzv. “stvarno” i kroz sve pokušava da pokaže kako ono postoji. “Ja postojim” i to “postojim” pokušavam da iskažem svim i svačim. Čim se “postojim” pokušava iskazati, predstaviti, dati si kvalitete, vrijednost, značaj, riječ je o dječjoj svijesti, tj. o svijesti koja je zamjena, imitacija, koja nije zrela, koja nije budna, nije orijentirana ka sebi već ka vanjskom i predstavljanju kao o povratnoj informaciji o svojoj vrijednosti i značenju o kojoj ovisi i kroz koju se dalje izgrađuje.

Zrela svijest zna da postoji i ne ovisi od projekcijama vrijednosti. Sve vrijednosti koje je dječja svijest gradila sa nje otpadaju i vide se kao djetinjasto ponašanje, potvrda, želja da se potvrdi postojanje, želja da se dobije povratna informacija o ulogama koje ta dječja svijest igra.
Odrastanje je bolno za djetinjastu svijest prije svega jer uništava sva značenja koja je ona postavila i prihvatila te ih igra u svrhu samo-potvrđivanja – nebitno koja je to igra, bila ona potvrda u svijetu ili potvrda u duhovnosti (religiji, duhovnosti, radu, itd.) – jer kroz odrastanje njena samo-potvrda se uništava, vidi se nestvarnom, bez vrijednosti, bez značenja, i počinje da se vidi kao čista potreba za potvrdom, prihvaćanjem, voljenjem, vrijednošću, itd. Ona mora ostati sama. Odbačena, sama, bez vrijednosti, bez značenja, bez potvrde i kroz bol samoće (nezrele samoće) ona sazrijeva i uviđa da njoj nije potrebna nikakva potvrda od ni od koga. Ona se okreće sebi, svijesti o sebi, samo-promatranju, odbacivanju, viđenju da je sve u njoj što je do tada vrednovala samo imaginacija, laž, neistina, i nema nikakvu stvarnost niti vrijednost. To samo-okretanje ka samoj sebi vodi je postepenom sazrijevanju i prepoznavanju da Postojanje, Bivanje nema nikakve vrijednosti osim samog Postojanja i Bivanja, da ona ne treba da bude ništa osim onog što prirodno ona i jeste. Stalno držanje u tom saznanju, držanje samo-svijesti, svjesnosti, osjećaja (emotivne svijesti) usmjerenog na sebe kao svijest postepeno je sazrijeva i ona odrasta. Tada prepoznaje da oko nje nema odraslih te da svi imitiraju odraslo doba ali da odrasli nisu. Prepoznaje se igra dječje svijesti u svima i prestaje se davanje vrijednosti, pažnje toj svijesti u drugima ali i odbacuju se ostatci koji su još ostali unutar svijesti o sebi i koji su povezani sa dječjom sviješću.

Prepoznaje se da Bivanje Jeste i da samo ono nema potrebu za bilo čim od bilo koga. Prepoznaje se da je to Bivanje tu, samo od sebe, kao jedina i jedinstvena vrijednost, samo-značenje, samo-vrijednost, samo-kvaliteta i usmjeravanjem ka njemu, osjećanjem njega, dovođenjem njega u život, u svoju stvarnost odbacuju se preostali djelići dječje svijesti. Shvaća se da Učenje nije dodavanje već Odbacivanje te da je svijet bio odraz svijesti i da je dječja svijest bila odraz dječjeg svijeta. Čovjek zakorači u Odraslost, Zrelost, prepoznaje koje je vrijednosti imao i zašto ih je imao te prepoznaje da te vrijednosti nemaju nikakvu vrijednost već da je to imaginarna vrijednost – počev od tko zna kojih životnih značenja, preko duhovnih značenja, preko bogova koje je ta dječja svijest stvorila, pa do same težnje da se promijeni, prosvijetli, bude Bogu ugodna i slično. Prepoznaje se da su sve vrijednosti stvorene od dječje svijesti i da sve te vrijednosti odražavaju istu tu svijest. Napokon, zrelošću čovjek ostaje Sam. Bivanje je Samo. To ponekad ima čudne i pomalo smiješne koncepte koji se vide u nekim učenjima i nekim budnim individuama – i često te individue nazivamo “prosvjetljenim” i mislimo da je to karakteristika prosvjetljenja ali to je samo JEDNA od karakteristika, ne SVE karakteristike Budnosti ili Prosvjetljenja. Samoća se prepoznaje kao Jedna Svijest, kao Svijest o Bivanju, te u njoj ne mogu opstati nikakve imaginarne vrijednosti. Gubitak tih vrijednosti prepoznaje se kao “smrt osobe”. Osoba umire, osobnost postaje smiješna i bespotrebna, sve što je osoba i osobnost htjela i težila postaje smiješno, bespotrebno, naivno jer se prepoznaje odakle dolazi težnja za tom vrijednošću i postizanjem.

Kako osoba umire, umire i bog te osobe jer on je projekcija osobe, dječje svijesti, značenja, straha, nemoći, straha od samoće, projekcija oca koji bi trebao da djetešce zaštiti bez obzira koliko to djetešce ima godina u tjelesnom smislu.
Kako osoba umire umiru i emotivne vrijednosti, seksualne vrijednosti, vrijednosti drugih u njenim očima. Dotadašnji svijet postaje igračka u dječjim rukama a novi svijet postaje on sam, Bivanje Samo, bez ikakvih karakteristika ili vrijednosti koju su uspostavili drugi sa dječjom sviješću.
Prestaje projekcija tzv. odgovornosti jer se shvaća da je “odgovornost” samo riječ na papiru i da nema nikako značenje jer dijete ne može imati odgovornost. Sve što smo htjeli djetešcetu prikačiti kao odgovornost odbacuje se jer se prepoznaje kao nemoguć zadatak. Odgovornost može imati samo Zrela Svijest a nje oko nas nema. Prvi bljesak odgovornosti počinje saznanjem da nijedna igra koja je bivšem djetetu nametnuta nema vrijednost i da je došla od ostale, slične svijesti. Time prvi korak u odgovornosti je razumijevanje da je Zrela Svijest potpuno ili 100% odgovorna za sebe.
To znači da takav čovjek odbacuje sve projekcije odgovornosti od drugih, ali i svoje prijašnje projekcije o tome. Druga karakteristika odgovornosti jeste da Zreloj Svijesti ne možete nabaciti odgovornost za bilo šta jer ona prepoznaje onog, ili tko to radi, tj. što je to što pokušava da se igra igre odgovornosti. Nezrela Svijest, dječja svijest. Tim korakom Zrela Svijest prestaje da igra dječje igrice – a to je, manje više, sve što poznajemo. Ona shvaća da je svijet, bog, univerzum njena projekcija i da je to projekcija dječje svijesti i započinje korak odbacivanja. To ima svoje zamke ali ako je čovjek postao Zreo te zamke će se prepoznati. Jer Zrela Svijest zna da je sve projekcija unutar tzv. “svijesti čovjeka”, da je sam “čovjek” projekcija te nezrele svijesti, da je svijet i bog projekcija iste te svijesti i to je korak koji ga vodi u dublju smrt osobe i dječje svijesti. Prepoznaju se tzv. vrijednosti religije, duhovnosti, raznih učenja samo-napretka i samo-usavršavanja i prepoznaje se da je to došlo iz dječje svijesti, da je to djetinjasto. Bivanje nema potrebu za bilo čim od toga. Ono je Samo, Svoje, Svjesno, i razumije da je Bivanje Bog, da je Svijest Bog, da je Samoća Njegova kvaliteta. On Jeste jer Bivanje Jeste. Bivanje Jeste jer On Jeste. Ali za razliku od dječje svijesti Zrela Svijest nema potrebu da Njemu daje bilo koji kvalitete, značenje, vrijednost, spasenje, molitvu, izmoljavanje usluga, već prepoznaje To kao Stvarnost Svijeta, To kao supstancu svijeta i time To je On Sam. Ta Zrela Svijest je Svijest Toga, Njega, On, i postoji samo jedan značaj u tome. Koliko je TO postalo životno unutar pojedinca. Koliko je On preuzeo život pojedinca. Dobivaju se i drugi “darovi” (jer nema nekog tko bi dobio darove, on umire i ne može dobiti darove već TO razotkriva Darove u sebi), kao recimo Dar da se uređuje Stvarnost, da se To razvija u njemu, transformira druge dijelove prirode koji su još ostali pod djelovanjem dječje svijesti, da se Priroda obogati, promijeni, transformira, izrazi na drugi način pod drugačijim sjemenom, itd. Drugi Darovi su nešto što nazivamo Kvalitetama te Svijesti u izražaju; trezvenost, jednostavnost, običnost, trezvena dobrota, smirenost, mir, postojanost, radost, bivanje se prepoznaje kao ljubav u izražaju, Samoća, Samo-dovoljnost, jasnoća, itd.

Samoća koja se osjeća i koja preuzima biva pojačana prepoznavanjem da nema nikoga oko te svijesti, da nema ničega, da je sve samo ta Svijest i da su svi oko tog čovjeka ljudi koji spavaju, koji sanjaju, nisu Zreli, nemaju Stvarnost. U mističnom smislu prepoznaje se da je Bog Sve, tj. da je Svijest, jer nema potrebe da se koristi to ime ili naziv za Stvarnost ili Svijest, Sve. Tada sve zavisi od te Svijesti u tom pojedincu. Ne može se reći šta će on raditi, da li će izraziti neke kvalitete, da li će učiniti ovo ili ono ali se zna da on neće odgovarati projekcijama dječje svijesti jer ta svijest ne može da se ogleda u toj Zreloj Svijesti.
Ono što Zrela Svijest može raditi jeste koristiti druge za svoje dodatno samo-osvještavanje. Problem s kojim će se ta Svijest suočiti jeste potreba drugih da se zakače za nju. Nema pravila kome će dopustiti ili kome neće dopustiti. Ono što se zna jeste da će odbiti većinu, odbaciti ih baš kao što je odbacila svoj dječji karakter i dječje vrijednosti. U drugima, ako ima dopusti da budu blizu nje, tražit će mogućnost, potencijal, tendenciju da se mijenjaju ili da uče ili da se osvještavaju, itd. Ako toga nema neće vidjeti smisao da ti ljudi budu u njenoj blizini.

Na svakodnevne ljudske probleme će gledati veoma jednostavno. Neće ih imati. To ne znači da ta Zrela Svijest neće moći zapasti u neke teškoće ili tome slično, ili da neće imati neke “probleme” sa zdravljem i slično. Ali to neće imati neko duboko značenje i vrijednost, itd. Imati Zrelu Svijest ne znači da je “igra” gotova. Zrela Svijest je most do Probuđene Svijesti. Zrela Svijest je i dalje u snu ali nije od sna. Ona je i dalje u svijetu ali više nije od svijeta. Zrela Svijest je Budna Svijest. Iako Jeste ona će u svom daljnjem Radu biti usmjerena na pronalazak iz čega to Što Jeste izvire, što je temelj tom Bivanju ali upravo tom težnjom ona ide još dublje u Stvarnost. Bivanje se može izraziti na svim nivoima ljudskog postojanja, u svim odnosima s tim da treba naznačiti jer većina projicira te odnose. Ona nema odnos sa drugim čovjekom već sama sa sobom. U tom odnosu ona može biti brutalna a može biti i pasivna ili aktivna, može da drugu osobu pusti da bude to što ona želi da bude ali sama Zrela Svijest sa tim nije obuzeta niti inficirana. Sve zavisi od toga šta ta Zrela Svijest vidi kao svoj nastavak, svoju daljnju evoluciju. A to ne ovisi o čovjeku kroz kojeg je ona manifestirana već o njoj i ulozi koju ona hoće za to tijelo, um, svijest čovjeka.
Kako umire dječja svijest tako umiru i sva očekivanja koja je ta svijest imala, sve duhovne priče, sve religiozne priče, sve materijalne priče, sve priče o tzv. “ljudskoj individualnosti”, posebnosti, vrijednosti, itd. Kako bi se probudila do kraja smrt mora biti potpuna. Sve što je laž mora da umre u tom biću. Postoje neke stvari u vezi Zrele Svijesti ali o njima ne mogu pisati jer ovise o niz faktora iznad nje.

Svako prepoznavanje dječjeg karaktera Zrela Svijest uništava. Sam čin prepoznavanje je početak uništenja. Bol više nije dominantna iako je može još biti a ona će biti u ostatcima dječje svijesti i time biva prepoznata kao dječja svijest a sa prepoznavanjem rađa se Volja da se to uništi, odbaci, preraste, sazrije, itd., u zavisnosti od načina kako je netko došao do Zrele Svijesti.
Postoje još neki alati koja ta svijest koristi u svom samo-osvještavanju ali oni ovise o toj svijesti. Ne želim o tome pisati jer dječja svijest će rado početi to koristiti bez razumijevanja i time, ne osvijestiti se, već uništiti se prije no što je stvorila uvjete za to.
Kod nekih sa Zrelom Sviješću dolazi do zanemarivanja osobe i svijeta. Kod drugih to postaje slijedeći korak ka evoluciji. Kod nekih trećih to može biti prvi korak ka transformaciji i transcendenciji ili ka objedinjavanju obadvoga, itd. Kod nekih to može značiti nesmetanu igru unutar pravila i granica igre ovog svijeta, neki naglo mogu odlučiti da postanu biznismeni, neki mogu postati Majstori, neki ne žele ni jedno ni drugo već nastavljaju igru koju su započeli i taje svoje spoznaje, postaju dobri očevi i majke, igraju svoju igru do kraja. Ne može se znati šta će Zrela Svijest napraviti. Postoje neke karakteristike a one ovise o početnom koraku ka sazrijevanju. Jer ti koraci, obično ali ne sa stopostotnom sigurnošću, govore o tome šta će sljedeće ta Zrela Svijest raditi. Te samskare, hajde da ih tako nazovem, ti potencijali unutar Svijesti mogu biti izraženi ali mogu biti i sprženi uništeni. Ako mislite da o tome vi odlučujete varate se. Ne odlučujete vi koji želite postati takva Svijest. To nije u vašoj mogućnosti. Netko će osvijestiti da njega nema i da je sve To. Te da nema potrebe da se bilo šta drugo radi. Neki će poželjeti vidjeti ima li šta iza toga, postoji li evolucija i dalje ali sve ovisi o tome šta je bilo prije Sazrijevanja kao i o tome šta je izvorni impuls te Svijesti unutar tog pojedinca. I o tome se može pisati i nešto reći ali nema neke velike vrijednosti jer to će svatko tko dostigne Zrelu Svijest sam osvijestiti i vidjeti te odlučiti želi li to ili ne.
Iako se prepoznaje da nema slobodne volje niti slobode izbora opet postoji nešto što bi se moglo nazvati tim imenom. Ali samo uvjetno, jer se prepoznaje šta je to i odakle to dolazi.

Ima još jedna karakteristika koja je “bolna točka” svih koji nemaju tu Zrelu Svijest. A ta karakteristika je da takva Svijest izaziva povrede. Ne zato što želi već zato što Zrela Svijest odbacuje svo znanje koje je imala jer prepoznaje da je to uvjerenje, pretpostavka, očekivanje da nešto mora biti takvo i to se očekivanje temelji na dječjoj svijesti. Kako odbacuje to odbacuje sve pretpostavke o religiji, duhovnosti, evoluciji ali i sve pretpostavke o odnosima, seksualnosti, potrebe da ima nekoga kraj sebe, sentimentalnosti, romantici, ljubavi, podršci, davanju značenja jedni drugima. Kako odbacuje sva znanja odbacuje i sve bogove. To je poseban trn u očima mnogih sa dječjom sviješću.
Postavlja se pitanje zašto to odbacuje?
Prije svega jer prepoznaje pretpostavke i uvjerenja ali i koncepte. Ona ne odbacuje Stvarnost, Istinu, Apsolut ili Boga, kako to misli nezrela svijest. Ona odbacuje priče, koncepte, uvjerenja, pretpostavke jer zna da to nije istina. Samoća je “problem” u toj Svijesti. U toj Samoći nema NIKOGA niti IČEGA do Svijesti same po sebi. Ideja o bogu se rađa u umu i ta Zrela Svijest je vidi kao površinsku ideju, prepoznaje dječji karakter u njoj i prirodno je odbacuje. S tim odbacivanjem ubija unutar sebe ostatke nezrele svijesti i identiteta. Ako ta Svijest kaže “ja sam bog” mnogi će je optužiti jer dječja svijest ne može trpjeti nešto što ju nadilazi u svom karakteru ali i projekcijama koje ima na boga, univerzum, prirodu, druge, itd. Ako ta Svijest kaže “Bog je ja” i to će biti problem iako svi vole da to pričaju ipak to je samo njihova projekcija i time dječja svijest i njene shvaćanje. Ako kaže “nema boga” to će izazvati nove sukobe. Najbolje je da ništa ne kaže, osim ako želi da makne određene ljude, učenja, škole, i slično od sebe.
U stvari Zrela Svijest se prepoznaje kao Bog. Ona sama sebe prepoznaje i Sama je. U njoj nema nikoga i sve u njoj što se pojavljuje biva prepoznato kao pojavno a time to nije stvarno. Ona može prihvatiti ideje koje dječja svijest ima i poigrati se sa njom, ali najčešće, ako se došlo do Zrele Svijesti na određeni način, ona to neće prihvatiti i na taj način će se riješiti i svojih zaostalih identiteta i ostataka dječje svijesti.

Naravno, može se mnogo toga reći u vezi “boga” Zrele Svijesti ali nema neke vajde da se to govori osim da čovjek sazrije i sam spozna o čemu se radi. Uništenje dječje svijesti i njenih bogova je dio procesa. Uništenje arogancije božjeg djeteta još jedan od ciljeva jer se tada ubija zaostavština koja je ugrađena u buduću ili sadašnju Zrelu Svijest. Kada Zrela Svijest prepozna sebe, probudi se u sebi, ona zna da to nije osoba, da to nije karakter, da to nije ništa od toga što je dječja svijest pretpostavljala ili očekivala. To je ubijanje “boga tradicije”, “boga ograničenja”, “boga projekcije”, “boga straha”, “boga brižnog oca”, itd. Stvarnost, koja je Bog, ne može biti ubijena jer upravo Stvarnost, ili, recimo to uvjetovanom riječju “Bog” je taj koji ubija “boga tradicije”, tj. svoje projekcije u nezreloj svijesti. Sve dok postoji i jedan “bog” u svijesti to će biti uvjetovana svijest. To će biti preživljavanje derišta, dječje svijesti. Ne možete ubiti Stvaranost, Istinu, Boga jer to ste vi kao Zrela Svijest. Upravo, reći to na ovaj način kod mnogih će izazvati negodovanje. I to je odlično, jer im je pokazano šta su oni. Dječja Svijest.

Mnogi koji su na korak od Zrele Svijesti imaju još neke strahove. Šta će biti kada unište sve u sebi? Da li će moći da rade, imaju posao, imaju odnose sa ljudima, nastave igru kada je to potrebno, kako će ih drugi percipirati, šta je iza toga tj. te Zrele Svijesti, šta je njen temelj, itd.?
To morate prepoznati kao projekciju, očekivanje, pretpostavke, nadanja, strah, nemoć, strah od samoće, itd.
Morate razviti jako razlučivanje. Odakle dolaze ta pitanja? Iz Svijesti ili iz uma i njegovih projekcija, tj. dječje svijesti? Morate naučiti vidjeti odakle se šta u vama pojavljuje, ali i sa tim učenjem morate prepoznati uvjetovanja koja imate od dječje svijesti u sebi, te odlučno odbaciti te insinuacije. Kao što Stvarnost nema veze sa bilo čim, tako ni stvarnost Zrele Svijesti nema nikakve veze sa bilo čim u vama. Uvjetno i simbolički govoreći, iako to nije simbolika, smrt mora biti potpuna. Tek kada umre dječja svijest, možete se ponovo roditi, naravno simbolički za većinu a za vas veoma stvarno.

Kakve ćete odnose imati?
Hm, želite istinu?
Nikakve. Moći ćete GLUMITI odnos ali ga NEĆETE moći imati. S čim bi to imali odnos? Snom? Iluzijom? Djetetom ispred vas? Možete imati odnos sa djetetom ispred vas? Podučite me.
To ne znači da ćete odbaciti ljude. Može se desiti, kao recimo kod mene, ali ne mora. Možda ćete odbaciti samo neke ljude ili većinu ali ćete neke zadržati. Zašto? Nemam odgovor. Možete zadržati čak i ljude koji su duboko u snu. Zašto, ni za to nemam odgovor. Prosto je tako. A možda ćete i njih odbaciti. Možda ćete nabaviti psa, mačku, tigra, lava, puža tko zna. Znam da će mnoge “opasne životinjke ” umrijeti u vama. Tj. nećete biti više “vuk”, “lav”, “opasni Šiva ili Šivadinka” ili šta već. To su karakteristike dječje svijesti. Možda ćete u pogledu slona prepoznati Boga. Možda ćete u pokretu Puža vidjeti Boga. Možda ćete u umiljavanju ljenjivca prepoznati Boga. Ali jako teško ćete ga prepoznati u dječjoj svijesti. On je tu, naravno. Ali spava, sanja o sebi, o djetetu, smislu i besmislu. Ako ga prepoznate pustit ćete ga da spava i sanja san o spasenju, prosvjetljenju, smislu. Možda će vam najbolji prijatelj biti pas ili ribica. Ne znam. Znam zašto će vam biti prijatelj, ali ne znam koji će oblik imati. Možda ćete se diviti Božjem obliku u Kitu, Dupinu, Ajkuli, cvijetu, boru, hrastu, kamenu. Ne znam. Do vas je. Ali ćete znati da je taj oblik samo projekcija, pojava unutar Jednog, Bivanja, Apsoluta Svijesti. Jasno, patit ćete i to mnogo više od ljudi sa dječjom svješću kada ta mila i draga pojava umre. A s druge strane znat ćete da je to bila samo pojava koju je Bivanje preuzelo na sebe. Manje ćete patiti kada umru ljudi. Pustit ćete možda koju suzu. Možda vam je umrla draga osoba, draga dječja svijest. Na kraju i vi ste pojava unutar Bivanja koje je sam Bog za Zrele a nezrele projekcija o kojoj gaje svoje dječje emocije i očekivanja.  I vi ćete kao pojava umrijeti i razložit se u Jednom Bivanju. Možda ćete otići iza Bivanja. Možda ćete vidjeti Čistu Istinu, Ultimativnu Istinu. Ali i dalje ćete biti pojava u ovom svijetu baš kao i ovaj svijet u Bivanju kao Svijesti.
Pustit ćete koju suzu za pojavu čovjeka. Možda i nećete.
Da li ćete vjerovati u Reinkarnaciju, Karmu, Samskaru, Dharmu, Avatare?
Zavisi. Znat ćete šta je to, ali vjerovanje umire sa dječjom sviješću. Vjerovanje kao projekcija jer znate zašto vjerovanje postoji. Uostalom zar želite da se to što ste bili kao osoba ponovo rodi? Želite neku Karmu? Dharmu? Želite biti Avatar u idućem životu? Ja ne.
U Zreloj Svijesti sve to su valovi na površini oceana. Bog taj i taj; Avatar taj i taj; reinkarnacija čega? ili koga?; karma čega?; dharma koga?.
Vidite pokret vala, možda vas i povuče njegova igra, snaga, moć ali to će biti na par sekundi, minuta, dana i tada ćete to odbaciti. Možda ćete i vi odigrati igru vala ali ćete znati da je to samo površina koja valovito izražava dubinu mirnog, nepomičnog, samo-postojećeg Oceana, Oceana Bivanja i vi ste samo pojavni izraz, val tog Oceana bez značenja, bez vrijednosti, a u biti sve to samo ovaj put bez djetešceta koji ste prije toga bili.

U stvari, ja ne znam šta ćete biti kao Zrela Svijest. Znam suštinu te Svijesti, ali kako će ona da se izrazi nemam blage veze. Uvijek me iznenadi.
Smijat ćete se, uživati ćete, voljeti naravno. Ali nećete biti hipnotizirani time, nećete vjerovati u sugestije u tome, nećete spavati i sanjati o tome. Dodirnut ćete nešto u nečemu ako ima potrebe i odbaciti sve insinuacije koje ta dječja svijest može imati o vama jer “koji će vam”?
Stvorit ćete sebi novi Mercedes ako želite, ili dobar život kao igru, ili partnera sa “dobrim tjelesnim kvalitetama” a možda vam to neće biti bitno. Možda ćete pokrenuti neki biznis, možda ćete napustiti sve biznise. Možda ćete biti Majstor a možda ćete odbaciti sve Majstore a time i sebe, znam da vi nećete biti Majstor čak i ako igrate tu ulogu, jer to je uloga za vas koju dječja svijest ispred vas traži i to ćete znati i nećete biti inficirani tom ulogom. Možda ćete izabrati jednu ili dvije dječje svijesti i sazrjeti ih. Možda nećete. Možda ćete uživati u novcu i biti tajni “donator” a možda i nećete. Znam samo da će vam bilo koja uloga, osim možda onih koje još niste odbacili, biti problem. Ali na kraju morat ćete neke uzeti. Obično, većina, uzmu one na koje su navikli i koje su prije igrali i malo ih izmijene i nastave dalje.
Također, ništa u vašem svijetu se više neće samo od sebe pojavljivati. Morat ćete stvoriti to. A samo stvaranje će vam biti mučno. Bit će vam muka od toga ali znat ćete trikove pa možda i poigrate se.
Ako ubijete “ljubav” u sebi ona ne može doći do vas. Ako ubijete “smisao” u sebi smisao ne može sam od sebe doći. Ako ubijete “odnose” odnosi sami od sebe ne mogu doći. Morat ćete to stvoriti. Znam, bit će vam zamorno. Ponekad ćete biti umorni dok ne prepoznate šta je to umor. Tada više nećete moći biti umorni jer znate što je to umorno.

Jasno, ima još jedna bitna stvar. A to je “ništa nije savršeno osim Bivanja”. Time, iako ste Zreli ne očekujete da ćete vaš sve transformirati. Ostat će puno toga jer neke stvari ovise o drugim razinama i zbog povezanosti tih razina morate odigrati i tu igru, htjeli ili ne htjeli. Da bi vam to pojasnio tražili bi jako dug tekst. Morao bih vam povezati prostor, vrijeme, čovječanstvo, sisteme galaksije, sunca, planeta, uloge čovjeka u tome, itd. Jako dugo i jako teško da se razumije osim ako to sami već niste povezali.

Biti Zreo traži odbacivanje projekcije, očekivanja, uvjerenja, pretpostavki, lažnog znanja, djeteta u sebi, dječje svijesti, laži u sebi, iluzija u sebi, iluzija od svijeta i drugih, iluzija od duhovnosti i religije, iluzija o guruima i Majstorima, iluzija o bogu, o stvarnosti. Traži da ste svjesni da postojite, da jeste, svjesni sebe i svjesni derišta ili dječje svijesti u sebi. Svjesnošću okružiti to i ne dopustiti tome da se dalje izražava unutar laži i zahtijevati da to sazrije do kraja. Vidjeti da ništa izvan vas nije stvarno u smislu Istine, već da je nestvarno u smislu Pojave. Ali vidjeti i istinu koja ispunjava pojavu, ali time ne dati snagu pojavi već istini u tome. Vidjeti i svoju pojavnost ali i prepoznati Istinu u njoj. Odbaciti dječje igračke, igre i stvoriti neku novu, mnogo zreliju igru. Prepoznati da i religija i duhovnost i ezoterično trabunjaju gluposti i da te gluposti su projekcija značenja i vrijednosti dječje svijesti u ljudima. Ali prepoznati i one koji su stvorili religiju, duhovnost i ezoterično i znati da oni NISU MISLILI na to što dječja svijest tumači i vjeruje. Prepoznati da su vaši autoriteti dječica koja se zaigrala sa svojom važnošću, vrijednosti, smislu, projekciji, itd. Ali i da su vaši roditelji samo djeca koja su dobila djecu. Da je vaš partner dijete i kao dijete ima svoje potrebe i morat ćete odučiti hoćete li ga ostaviti kraj sebe ili napustiti.
Najbolje je da ga odvezete do neke šume, u nekoj zabiti, i kažete mu da izađe van i pričeka vas i poklon koji imate za njega i dati gas gledajući u retrovizor kako trči, kuka i plače za vama. Možda ćete morati prodati svoju djecu prvom kupcu koji naiđe jer Sloboda nije besplatna a možda ćete i prepoznati da se šalim sa ovim primjerima i ukazujem na nešto drugo. Obično sam brutalniji sa ljudima koji kažu da su svog psa odveli upravo u neku šumu i ostavili. Dam im jako brutalne primjere o svom mišljenju šta sam učinio sa “svojom djecom” i ti primjeri sliče na njihovo ostavljanje psa. Jasno, oni koji me znaju, znaju da ja nemam djecu. Možda sam ih ostavio, sa partnerom naravno, u nekoj šumi i dao gas gledajući ih u retrovizor kako trče, plače, kukaju i ne znaju zašto sam to napravio. Možda.

Nitko ne zna kakva će biti Zrela Svijest. Znamo da će ona biti osjećaj i Bivanje koje nekad nastane smjelošću da kažete NE ZNAM. I ostanete u tome dok ne umre i zadnje znanje koje imate bez straha da ćete biti glupan. Ili ćete morati reći TO NISAM JA i ostati u tome sve dok sve što niste vi ne umre. Ili ćete morati raditi sa Idejom samo Istina je Stvarna sve ostalo je iluzija i laž i ostati dok iluzija i laž ne otpadne a samim tim i dječja svijest ne otpadne i bude zamijenjena sa Zrelom Sviješću jer Svijest ne može da umre.
Kakvi ćete biti poslije toga ne znam. A i ne zanima me. No, znam proces. I taj proces je malo problem u početku, kasnije se i on prepozna kao proces odumiranja (nirvane) i odbacivanja iluzija. U početku bolan kasnije oslobađajući jer znate što je to uzrokovalo da on bude bolan (psst; dječja svijest koja ste bili, al nemojte nikom reći da sam vam rekao).

A šta dalje?
Ne znam. Uostalom, gdje dalje? Tko dalje? S čim dalje?
Prvo se utemeljite u toj Zreloj Svijesti a onda ćemo vidjeti šta dalje i tko dalje i gdje dalje i zašto dalje. Jer koliko god da ste utemeljeni u njoj ima još temeljnije, dublje, intenzivnije, zrelije, istinitije. I da, prestat ćete se zamarati sa krajem procesa ili bilo čega drugog, osim krajem dječje svijesti. Kraj ne postoji. Bivanje nema ni početak ni kraj, ali ima nešto IZNAD njega. Nova Razina, ali o tome u nekom drugom životu. Prvo Zrela Svijest. A onda Probuditi se iz nje. Prepoznati šta je to što je Zrela Svijest i Osloboditi se ali i ponovo se vratiti u Zrelu Svijest jer gdje bi ste inače vratili? Čak i nakon Probuđenja san se nastavlja ali sa Zrelom Sviješću i znanjem da je pojava samo pojava a Istina je samo Istina koja ulazi u Pojavu ali nije od Pojave.