imagesNe ulazim u “moderne” tokove “budi pozitivan” misli i uvjerenja, jer to je “moderno” i “in” i nema nikakve veze sa stvarnim promjenama kod čovjeka. Interesira me STVARNA upotreba ili mogućnost ove ideje.
Prvo, “pozitivnost” ne postoji bez “negativnosti”. Ne možete pojačati jedan polaritet bez jačanja drugog polariteta. To je zabluda.
Pozitivnu misao imate samo zato što imate i negativnu, inače ne biste znali da je prva pozitivna. Spoznajni aparat, dio uma, ne može napraviti razliku ako ne postoje “da i ne”. Isto tako radi i vitalni um. Pozitivno osjećanje je jedan kraj cjeline a na drugom kraju je Negativno osjećanje. Oba nadopunjavaju jedan drugi, ali i čine mogućnim jedan drugog.
Ako inzistiramo samo na jednom polu, što je moguće, pojačava se potencijal drugog pola i on će u jednom trenutku preuzeti svoj nevidljivi tron, preplaviti svijesti. To može trajati kratko i intenzivno ili dugo i manje intenzivno.
Forsiranjem pozitivnog polariteta, bilo misli, bilo emocija, automatski se jača i negativni pol jer to prosto mehanika djelovanja polariteta, sila, energija, guna, itd.
Drugi problem “pozitivnog mišljenja” jeste u tome što je to na površini vitalnog uma. Vitalni um ima nekoliko razina koje većinom i ne percipiramo. Onaj površinski dio njega vidimo i doživljavamo ga kao stalni tok i izmjena različitih emocija, površinskih raspoloženja, asocijacija emocija koje vezuju onog koji ih doživljava a ovise o nizu drugih pokreta, od misli i osjeta, pa reakcija na okolinu, memorije, asocijacija iz memorije povezanih sa okolnim utjecajem, itd.

Vitalni um je izrazito dinamičan um. Čak i kada nam se čini da smo u nekoj vrsti tuposti, to je samo dominantno stanje ali unutar njega se dešava niz drugih pokreta, reakcija, sitnih i neprimjetnih emocija, asocijacija a kvaliteta tih reakcija i emocija će odgovarati dominantnom stanju ili raspoloženju. Drugim riječima, statičnost vitalnog uma nije stvarna.
Kao i sve oko nas, vrijeme, za koje tako često volimo reći “da ne postoji”, postoji na različitim razmjerima unutar različitih umova a time i unutar različitih pod-umova. To je još jedan problem, a to je da analitički um radi na jednoj razini vremena, a vitalni um na drugoj razini vremena. Analitički dio je dio koji najviše koristimo i on je orijentiran na primjećivanje, procjenjivanje, uspoređivanje, raspoređivanje, tumačenje, različite percepcije, itd. Koliko je ograničen vremenom toliko je ograničen i svojim poljem djelovanja. On sam ne može “vidjeti” većinu suptilnih emocija ispod razine njegova vremena i polja djelovanja. Te emocije koje on ne vidi, volimo nazvati “podsvjesne emocije” s tim da takvo što ne postoji u stvarnosti. To je podjela zarad sporazumijevanja, pojašnjavanja, itd. Ne postoji stvarna podsvijest u nama. Sve je to svijest. Samo NIJE PROBUĐENA svijest, potencijal svijesti, operativni dio svijesti koji je jako ograničen, grub, teških vibracija, vremenom i poljem ograničen, itd.
Postoji niz malih ili jako suptilnih emocija unutar nas koje naš analitički um ne vidi i ne prepoznaje. One su ispod ranga njegova funkcioniranja i može ih primijetiti samo onda kada se te emocije grupiraju u neku karakterističnu i vidljiviju emociju koja mijenja razinu vremena i polje gdje se one dešavaju i dovode ih u površinski dio vitalnog uma te to postaje vidljivo analitičkom umu, analitičkoj svijesti.
Sam analitički um ne može da djeluje na vitalni um, prvo zbog razine vremena, drugo zbog drugačijeg polja, treće jer je brzina vitalnog uma nekoliko tisuća puta brža od analitičkog uma, ali može, ako zna kako, djelovati putem usvajanja stavova i prisjećanja na memorirane emocije te njihovim izazivanjem on može proizvesti određene emocije u vitalnom umu. To se dešava jer između umova postoje “specijalne veze” koje povezuju umove u zajedničkom radu cjelokupne mašine tijela. Pomoću tih veza umovi utječu jedan na drugi, surađuju, dijele sadržaj i memoriju, itd.
U tumačenju stvarnosti života umovi se u mnogočemu slažu, tj. dijele isto tumačenje sa nekim neznatnim izmjenama. To je povezano sa onim entitetom kojeg nazivamo “osoba” i koji povezuje djelovanja umova u jednu cjelinu, poprilično nestabilnu cjelinu, ali ipak cjelinu. Kada kažemo da ćemo “biti pozitivni” mi kažemo da ćemo izolirati određene mentalno-emotivne stavove i uvjerenja u određenom pravcu i blokirati drugu vrstu metalno-emotivnih stavova i uvjerenja koje ne odgovaraju pravcu u kojem želimo da se krećemo, izrazimo, doživimo, itd. U tom trenutku, oprečno, tj. ono što smo blokirali, postaje potencijal. Kao kada podignemo branu na rijeci i blokiramo protok vode. Voda se s jedne strane brane nagomilava i ako redovito ne ispuštamo višak vode ona prijeti da sruši branu bez obzira koliko ona bila jaka.
Pošto ne postoji razlika između blokiranog sadržaja i dopuštenog sadržava u vitalu jer sve je to isti vital, vitalni um, mnogo inteligentniji um od našeg analitičkog uma, s vremena na vrijeme, sam otpusti višak potencijala i to doživimo kao poprilično nesvjesno stanje, reaktivno stanje, “ne znam šta mi bi” stanje, itd. To je mudrost prirode u odnosu na našu, poprilično, jadnu i slabu inteligenciju. Naročito tzv. “inteligenciju” koja zna kako treba da radi sa sobom.
Svaka napetost, blokiranje, stopiranje toka, zadržavanje u jednom toku, forsiranje jednog raspoloženja ili stanja, traume, itd., jeste na neki način “građenje brane” unutar toka. Umovi nisu napravljeni da rade izolirano jedan od drugog u smislu da vode cjelinu bez utjecaja drugog uma. Memorija je raspoređene po umovima i kvalitetama koje umovi imaju, te sadržaju koji odgovara određenoj memoriji. Recimo, memorija pokreta, kretanja, toka, mašina, i slično, smještena je u fizički um. Dok recimo, memorija teorije i učenja, znanosti, filozofije, knjiga i slično pretežno je smještena u intelektualnom umu. S tim da svaki od umova i pod-umove koji odgovaraju svakom pojedinačnom umu. I tu se spremaju specifični detalji unutar određene memorije. Primjera radi, ako je u intelektualnom umu smještena memorija koja se ticala nekog pročitanog romana, u njegovom fizičkom dijelu bit će smješteni dijelovi memorije pokreta, kretanja, i slično. Emotivnom dijelu dijeli emocija uključeni u roman, emotivniji govor, emotivniji tekst, dijelovi teksta koji su tražili određene napore da se razumije i slično. Dok u intelektualnim dijelovima intelektualnog uma će biti smješteni dijelovi koji traže spajanje, “čitanje između redova”, specifično razumijevanje pročitanog sadržaja, ili neke filozofske tvrdnje, naučnog razumijevanja, itd. S tim, da moramo naglasiti da postoji još jedna podjela unutar svakog dijela tog uma koja se dijeli isto tako na tri pod-kategorije i one učestvuju u memoriji.
Ako ovo znate tada znate zašto nešto u nekom trenutku zaboravite a sjećate se drugog dijela nečega, ili neke izreke, ili neke tvrdnje, itd.
Naša percepcija koja je istovremeno slobodna od umova a s druge strane i njima zarobljena cijelo vrijeme, poput lasera, iščitava svaki djelić uma ili biva privučena određenim radom bilo kojeg dijela od bilo kojeg uma ili njegovog pod-uma ili pod-pod-uma. Ona percipira i najmanju promjenu u umovima ali analitički um, um osposobljen za analizu i korisnost ili nekorisnost informacija bira koje će dijelove informacija pustiti u tzv. “svjesni um” a koje ne. On je uvjetovan um i odgovara samo na ono što je u njega smješteno u ranom periodu života. Programski rečeno, programirani um ili dio uma.
Time, sada mogu reći, da većina naših procesa jednostavno nije vidljiva našem tzv. “svjesnom” umu ili analitičkom dijelu. I to tada nazivamo “podsvjesni um”. To u biti nije podsvjesno jer takvo što ne postoji.

Kada izabiramo “pozitivnu emociju ili misao” mi izabiramo djelić memorije, jer ne možemo biti pozitivni u vezi nečega što ne znamo i time sve što biramo je uvjetovana pozitivnost ili memorija, i pokušavamo da nametnemo “pozitivno stanje” cjelini umova. I to je greška. Jer to nije moguće. Isključili smo tok cijele prirode i namećemo joj jedan drugi tok koji može biti nametnut ako znamo kako se to radi, ali u većini slučajeva ne znamo. A dok ne naučimo puno puta pogriješimo a možda i oštetimo zdravlje zbog toga ili čak doživimo nesreće zbog toga.
Prvo, tzv. pozitivno NE POSTOJI. Postoji IZBOR onog što MI SMATRAMO pozitivnim unutar analitičkog uma ili tzv. “svjesnog uma”. Što na kraju ne mora biti pozitivno i često puta nije i štetno djeluje na tijelo i umove, tj. na cjelinu čovjeka. “Pozitivan čovjek” često puta “pukne” i napravi velike greške ili povrede ili zločine ili fizički povrijedi nekoga. S druge strane, tzv. “negativan čovjek” isto tako može napraviti isto to. A imamo one koji su i “pozitivni i negativni”, tj. čovjeka koji ne dira to i prosto teče sa svim tim i on jako rijetko napravi takvo što kao ova dvojica iz primjera.

Recimo, da bi smo mogli imati samo “pozitivnu emociju” morali bi kontrolirati ono što je u nama pod automatizmom asocijacija. Znači asocijacije, memoriju, način na koji umovi rade, tj. same umove – morali bi smo moći isključiti određeni dio uma, staviti ga u pasivno stanje, pojačati dio uma gdje su pozitivne emocije, itd. Tj. morali bi imati kontrolu na onom što nazivamo “sobom”. A to nemamo. To “sebe” je pod kontrolom umova i njihovom prirodom, pod kontrolom asocijacija, memorije, uobičajenih emocija koje nisu pod našom kontrolom, pod kontrolom okoline i okolne prirode, pod kontrolom reakcija, programa, itd.
Ono što radimo kada izaberemo da “budemo pozitivni” jeste jedna vrsta koncentracije, ili pokušaj da držimo određeni stav, uvjerenje ili “pozitivni pogled” na život, sebe, druge. Samim tim, što je dobro znano, koncentracija tog tipa može da se održava određene vremenski period dok se analitički um ne zamori i ne počne popuštati pod pritiskom “vode” na brani, tj. granici koju smo postavili razdvajajući i blokiraju negativne asocijacije od pozitivne koncentracije, kontemplacije, usmjerenja, itd.
Onolika kolika nam je trenirana koncentracija ili sposobnost usredotočenosti toliko ćemo dugo moći održavati “pozitivni pogled”. Poslije toga slijedi bujica negativnog toka koji će uništiti sve što smo “pozitivnim pogledom” naizgled napravili. Mašina čovjeka nije napravljana da bude samo u “raju” već mora ravnomjerno biti i u “paklu”.

S druge strane pogledamo nešto o čemu, zapravo, govore drevna učenja. Ona ne govore o “biti pozitivan” i to je pogrešno protumačeno. Ona govore o “afirmacijskom”. Ne “afirmaciji” kako inače to znamo. To je neka vrsta sugestije i hipnoze. I  o tome učenja govore ali ne na taj način kao moderna i in duhovnost. Afirmativne sugestije NISU afirmacija iz drevnog učenja.
Afirmirati nešto znači podržati to. Afirmiranje je podržavanje određene stvari unutar nas ili izvan nas. Osnaživanje, podržavanje, ulaganje energije u određenom pravcu. Afirmiranje ništa ne govori po “pozitivnom pogledu”. Afirmiranje u sebi sadrži dva pravca, u stvari tri, ali sada nas treći ne interesira. Ta dva pravca su negacija i afirmacija unutar afirmacijskog toka ili pravca. Ni afirmacija i negacija nemaju veze sa “pozitivnim i negativnim pogledom”. Negirati nešto i nešto drugo afirmirati. To je ono što se krivo prevelo, protumačilo u skladu sa znanjem koje je taj tumač imao. A nije neko znanje.

Morate naučiti, odraditi, raditi na učenju negacije i energiji negacije kao i afirmacije i energije afirmacije. Kada to probate i doživite znat ćete kako to izgleda. Nesvjesno korištenje, kakvo je trenutačno kod većine ljudi, nije znanje i kontrolo toga, a time ni znanje.

Izaberite neku običnu stvar, jednostavnu ideju ili objekt koji ćete afirmirati tokom dana i jednu običnu stvar, ideju ili objekt koji ćete negirati tokom dana. Imate samo dva pravca u tom trenutku. Afirmirati nešto i nešto negirati. Krenite prvo sa umom. Afirmirajte riječima tu stvar i drugu stvar negirajte. A onda pređite na emocije. Afirmirajte emocijom jednu stvar a na drugoj stvari upotrijebite negaciju. Nakon toga, ide rad sa energijom. Afirmirajte energijom jednu stvar a negacijskom energijom negirajte drugu stvar. Cilj mora biti Afirmativan. Tj. učenje, da naučite kako to radi unutar vas. To je afirmiranje.
Ne borite se protiv negativnih ili pozitivnih emocija. Primijetite ih, registrirajte ih, i prosto se vratite na vaš afirmativni cilj i dvije vježbe unutar afirmativnog cilja. Afirmaciju jedne stvari, ideje, koncepta, uvjerenja i negaciju druge stvari, ideje, koncepta ili uvjerenja. NIŠTA DRUGO.

To trebate raditi nekoliko dana kako biste naučili koristiti misao, emociju i energiju. Kasnije možete to odraditi i tijelom, tj. osjetom. Ili možete odmah. Um prvo, tijelo drugo, treće emocija i tek onda energija. Jako je bitan vaš Afirmativni cilj. On je ona treća stvar za koju sam rekao da trenutačno nije bitna. Sada jeste.
Površinski tokovi misli, emocija, osjeta NISU VAŠA STVAR. Pustite ih neka teku. Ali ne sudjelujte u njima.
Povući će vas. I to je u redu. Učite. I to je dio afirmacijskog cilja.
Kada vas povuku, bez nasilja i agresije, vratite se na vježbu.

Ova vježba je samo UČENJE s ciljem da naučite razliku između pozitivnog i negativnog, koju već znate i vjerujem da ste probali biti u “pozitivnom pogledu” na svijet i sebe i niste uspjeli. Budite iskreni sa sobom. Nemate s kim drugim da budete iskreni.
Sada učite Afirmiranje. Šta znači afirmirati nešto, šta znači negirati nešto, kako to rade umovi, svaki ponaosob i kako to radi energije. Ako ste stvarno “zagrizli” jako ćete brzo, kroz nekoliko dana, naučiti razliku. I vidjet ćete gdje ste griješili u “pozitivnom pogledu”.
Ova vježba je samo prvi korak u učenju afirmiranja i rada na afirmaciji. Postoji niz drugih vježbi, ali o tome će biti riječi više na sajtu koji se radi i u modulima koje pripremam za samostalni Rad na sebi.

Sa učenjem umova, “sebe”, svoje mehanike NIKAD ne žurite. Greške su skupo plaćaju. Odaberite par minuta tokom dana, nekoliko puta, recimo četiri puta po dvije ili tri minute u početku i radite ovu vježbu. Pribilježite što ste zapazili u svoj Radni Dnevnik. Jako je bitno.
Sve teorije o Afirmaciji su ništa. Praksa je sve. Kada u praksi znate kako afirmirati nešto, kao recimo u ovoj, naizgled maloj vježbi, tada ćete vidjeti što je to i koja je razlika između “biti pozitivan” i “afirmirati”. Tada više nećete biti sugestibilni prema “pozitivnim namjerama pozitivnih gurua pozitivnosti” već ćete znati o čemu se radi. Vidjet ćete i manipulaciju sa tzv. “pozitivnošću”.
Negativna emocija NIJE LOŠA. To je prva stvar koju morate znati. Ona ima svoju svrhu. To je kao kada bi ste rekli da je probava i stolica negativna. Ona služi da ono beskorisno izbaci iz sistema. Tome služi i negativna emocija. Blokirajte je, zadržavajte se previše vremena u njoj – briga, tuga, agresija, mržnja, itd. – i jako ćete brzo dobiti “emotivni zatvor” i trovanje organizma.

Napetost, koja recimo, nastane u vožnji. Susret koji je opasan, djelomično opasan, iznenadan, stresan, riješi jedna obična reakcija, emotivna reakcija u vidu psovke i slično. To oslobodi potencijal energije koji se desio i potencijalno opasne, životno opasne, situacije. Kada to budete uvidjeli vaši pogrešni stavovi u vezi psovki, malih negativnih reakcija, i slično prosto će nestati. Razumjet ćete proces. Kada razumijete proces više nema “budi pozitivan” hipnoze i fantazije. Već je razumijevanje iza toga. A jedina evolucija svijesti čovjeka jeste kroz Razumijevanje. Ostalo je silovanje.