Istina 2Stvari su veoma jednostavne.
Reci što imaš snu ispred sebe i pusti san da shvati šta će sa tim. Nastavi dalje, bez da se osvrtanja. Da je lako probuditi drugo biće do sada bi i veći od tebe (i mene i svih nas) probudili sve. Kao i sve ostalo, i to je lekcija koju moraš da naučiš.
Na kraju krajeva, ako si autentičan, tvoja želja da se probudiš je samo tvoja želja da se probudiš. Kad se probudiš i vidiš tada je život i svijet polje igre, nepregledno polje igre. Prestao si biti ozbiljan, shvatio si čemu su služila pravila i zakoni Rada i Učenja, možeš da ih odbaciš a možeš da ih i koristiš kada su ispred tebe uvjeti u kojima je preporučljivo da ih koristiš. Možda samo još ne shvaćaš što je pravi uzrok svega. Možda zbog toga još uvijek postoji tvoja vezanost za pravila i zakone, za nešto što se zove koncept Učenja i Rada. Ako je to onda ga koristi sve dok ne shvatiš da ako si kralj nisi zarobljen svojim zakonima i pravilima iako možeš da ih koristiš kada je potrebno ali i ne moraš. Znam, reći ovo ograničenoj percepciji izgleda strašno, neozbiljno, neodgovorno, nepravedno. Ako reagiraš na ovo na jedan od ovih načina, ili imaš sve ove reakcije, imaš još puno posla pred sobom. Jer tvoja svijest o sebi još nije pročišćena ostataka tvoje nesvijesti. Nema šta da bude odgovorno, ozbiljno, pravedno. Mogu reći i nema “tko”. To što si mislio da jesi moralo je proći ideju odgovornosti, pravednosti, ozbiljnosti, empatije, smislenosti zakona i pravila. To što si sada shvatio jeste da nema šta ili nema tko da bude to, ima to, slijedi neka pravila.

Da, reći će ti da pravila i zakone kozmičke, Božje, duhovne moraš da slijediš. I to će ti reći oni pravedni, ozbiljni, odgovorni koji još nisu shvatili da spavaju, da sanjaju san o sebi, Bogu, kozmosu. Reći će ti da moraš brinuti o sebi, drugima, svijetu. Moraš da paziš da ne zagađuješ svijet, moraš da imaš svijest o globalnom zatopljenju, onečišćenju, i tko zna o čemu još. Reći će ti da moraš da se moliš za Milost. Reći će ti da moraš da se boriš protiv mehaničnosti, automatizma, navika, negativnih emocija. Reći će ti da od karme ne možeš pobjeći. O, mnogo stvari će ti reći koji oni sami ne mogu da prate, ne prate i neće da prate ali vole drugima da kažu da je to bitno. Moj savjet ti je da se nasmiješ, klimneš glavom i kažeš im da su pravu, da je ozbiljnost i odgovornost potrebna i nastaviš svojim putem. Ne misle oni o tebi. Oni samo misle o istomišljenicima u svom toru koncepta, krdu konsenzusa, stadu kojem pripadaju i boje se da netko ne ugrozi njihovo stado, krdo, koncept, konsenzus. Nemoj nikako da ga ugroziš. Nećeš ništa postići osim što će te stado mrziti. Iskoristi ih. Manipuliraj njima. Odigraj igru sa njima. Ono što ima vrijednost ne nalazi se u stadu, krdu, toru. Ono što je nema mora je pronaći u toru, krdu i stadu. Čim vidiš da netko zastupa to što kažem znaj da taj ne zna sebe, ne zna Boga, ne zna Istinu. Ako razumiješ Istinu svugdje je možeš naći. Čak i u neznanju, nesvijesti, pravilima i zakonima. Lažnim bogovima i svetim ljudima. Ali ćeš znati da oni nisu od Istine iako je Istina u njima. Igra. To je smisao. Igra je donijela pravila, zakone, torove, stada, itd. Istina se igra, ako želiš tako da vidiš. Možeš i da vidiš da je Istina zaspala iako Istina nikad ne može da zaspi ali jako dobro glumi. Toliko dobro da si i ti sam godinama mislio da si ti sam, da je glumac koji si stvaran, da je duša za koju misliš da imaš stvarna, da si pojedinac koji mora da se bori za sebe, za Istinu, za Boga. Ali sada razumiješ. Nema tko da se bori za sebe, Istinu ili Boga. U snu si se borio sa demonima, zvao anđele da ti pomognu, zazivao Božje Ime, i borba je bila moćna, svaki djelić tebe je bio ulog. A onda si se probudio. Ustao. Oprao zube, umio se. I zaboravio na to sve jer to je san. Samo si sanjao. Na isti način sanjaš i to što nazivaš “ovim životom”. Zazivaš Bogove, anđele, zakone i pravila, zazivaš istinu da ti pomogne, koristiš zakone i pravila ali protiv čega to? Protiv koga? Protiv čega, koga se boriš? Za koga se boriš? Shvati, sav smisao je borba, igra borbe. Bila ona “protiv” ili “za”. Nebitno. Ali zapitaj se. Ako je sav smisao borba da li je onda borba stvarna ili samo pokušavaš sebi dati smisao? Ako je borba stvarna, i ti ne želiš sebi dati smisao, onda poznaješ li Istinu, poznaješ li Sebe? Ako poznaješ Sebe, Istinu kako je onda borba stvarna?
Ona je stvarna samo dok sjediš na dvije stolice, služiš dva gospodara, ne znaš tko si i što si, a što je najgore ne znaš da ne postoji ni “tko” ni “što”. Postoji samo Istina. Čak i ako Istina odluči da igra igru, odigra ulogu, odglumi borbu, sebe, osobu, druge osobe, zakone i pravila, učenja i zablude sve to igra, glumi, odigrava Istina. Znaš li to? Ako znaš sve je u redu. Ako znaš-ne znaš, tada imaš mali problem. Još uvijek sjediš na dvije stolice, služiš dva gospodara, iako su te dvije stolice i ta dva idiota u stvari pozornica u kazalištu lutaka sa samo jednim jedinim glumcem koji vuče konce. Istinom koja je umislila da si ti. Tvoja dužnost nije da oslobodiš sebe. Tvoja dužnost je da oslobodiš Istinu. Izgleda ti apsurdno? Kako ti da oslobodiš nešto što je daleko iznad tebe? Kako ti da oslobodiš ISTINU? Tako što ćeš razumjeti da TI NIKAD NISI TRAŽIO ISTINU. To je Istina koja traži sebe. Iako je malo glupo reći da Istina traži samu sebe. Ona zna sebe u svakom trenutku.
Razumiješ?

Reći ću ti “tajnu”. Ne tražiš, niti si tražio, ti Istinu. On je igrala igru traženja. Ona je igrala sve igre. Ona je odlučila da se probudi u toj ulozi, tom glumcu, toj predstavi koja si ti. Nisi ti nikad tražio sebe, niti Istinu. To je ona radila. To ona radi. Kada Istina odluči da potraži sebe ne možeš više da pobjegneš. Ona je tu iza svakog ugla. Ona je ta koja skida slojeve sa sebe, skida odjeću, skida slojeve i naslage preko sebe. Ti misliš da to ti radiš. Ali uloga to ne može da uradi. Glumac to ne može da uradi. Predstava to zahtjeva. A tko je režiser, tko su glumci, tko igra uloge?
Bi li ti igrao ulogu koju igraš da si imao izbor? Bi li uzeo ta ograničenja? Bi li promijenio ulogu čim bi uvidio da ti se ne sviđa ta uloga?
Vjerujem da bi. Ali je nisi promijenio. Zašto?
Reći ćeš “nisam mogao”. Ali, to je samo opravdanje da zatomiš osjećaj nemoći, da si opravdaš iluziju da nešto možeš, da niti bespomoćan. Svi znamo da ne možeš i nisi mogao, niti ćeš moći. Istina je ta koja skida iluziju sa sebe jer ona ju je i postavila.
Kada ta Istina odluči da se probudi ništa više ne možeš da učiniš. Možeš malo da se buniš, koprcaš, zaboravljaš, radiš neko učenje, poštuješ neke zakone i pravila, koncepte učenja i to je sve. Ti misliš da si ti odlučio da potražiš Istinu. Stvarno misliš da si toliko bitan? Stvarno misliš da tebi može pasti na pamet neka Istina i želja da je potražiš?
Razmisli ponovo.
Ona je ta koja se traži, iako to nije istina. Kako može Istina da traži sebe? To bi značilo da je ona zaboravila sebe, da ona sebe ne zna. To je nemoguće. Jer da se ona zaboravila nitko ne bi imao nikakvu šansu. Ne, ona se nije zaboravila. Ona je ta koja “traži” sebe kroz ulogu, glumca i predstavu koju, naizgled, ti igraš. Vidiš li to? Razumiješ li to?
Kada ona odluči da se probudi ništa više ne možeš napraviti. Ništa. Možeš mudrovati dok se filozofije ne iscrpe i to je upravo njena igra čišćenja. Možeš da voliš tijelo, um, prirodu, sve dok ne vidiš laž toga svega. Ali nisi ti uvidio laž, njoj je dosadilo. Možeš da slijediš učenja, moliš se Bogu, mantraš, klanjaš se, udaraš glavom u Zid Plača. Možeš, kao što to i radiš. I to će ti uskoro dosaditi. Uvidjet ćeš ludost toga. I umislit ćeš da si ti to uvidio. Reći ćeš “napredovao sam”. Reći ćeš “moje biće se razvilo”. Reći ćeš “spoznao sam”. O svašta ćeš reći i Istina se uvijek tome nasmije.
Rekao sam da si ti samo uloga, glumac, predstava. Ali nisam bio do kraja iskren. Nisi ti to. Ti si igrani. Tobom se igra. Čak i kada umisliš da si nešto shvatio, razumio, spoznao. Ti si samo karakter koji nastaje njenom igrom. Razumiješ li?
Nisi se ti molio Bogu. Ona je igrala igru u kojoj si ti karakter, uloga, glumac koji se naizgled moli Bogu. Nisi ti radio tehnike, mantre, pranayame, sjedio ispred stopala svog gurua, čitao spise, učio i razvijao se. Nisi ti to radio. Ti si samo bio igra koju je ona igrala. Ti si njen proizvod, njen derivat, posljedica njene igre. Imaš dojam i dalje da si ti to radio?
To je bio tvoj izbor? Stvarno? Toliko si slijep?
Otvori oči i pogledaj. Nikad to nisi bio ti. Čak ni autor ovog teksta nije on. Čak ni čitalac ovih redova nije čitalac ovih redova. Tragalac za Istinom nije tragalac za Istinom.
Pogledaj oko sebe. Misliš li da ti vidiš, ti čuješ, ti dodiruješ, ti mirišeš, ti uživaš u ukusu, ti svjestan?
Pogledaj u sebe. Misliš li da ti dišeš, ti osjećaš, ti misliš, ti tražiš, si svjestan sebe, ti Istina?
Pogledaj preko puta sebe. Misliš li da je taj čovjek taj koji diše, taj koji traži, taj koji je svjestan, taj koji se moli, taj koji meditira, taj koji traži Istinu?

Kada Istina odluči da se probudi, nek ti svi tvoji bogovi budu na pomoći. Ali reći ću ti još jednu “tajnu”. Neće ti pomoći. Ne mogu. Oni ne postoje kao što niti ne postojiš. Samo umišljate postojanje. To je Istina. Ako je ona odlučila da se probudi možeš da se moliš svim bogovima i vragovima ovog univerzuma i to ti neće pomoći jer TO JE ONA. I slatko se smije tvom snu. I slatko se smije sama sebi jer tako dobro igra svoju ulogu. Tako dobro se zabavlja a ti misliš da ti imaš volju, ti imaš izbor, ti se moliš nekog bogu, ti meditiraš na sebe. Ti nikad nisi znao kako da stvoriš sebe, niti ćeš to ikad znati. Onda, kako to da ti meditiraš na sebe? Kako to da TI meditiraš na SEBE? Kako to da si TI SVJESTAN SEBE?
Razmisli, pogledaj ponovo.

Kada ona odluči da se probudi ništa više ne možeš da uradiš osim da uživaš i procesu znajući šta je on, tko je to tko se budi, tko je to tko prestaje da sanja, tko je to što izlazi iz stanja sna i biva slobodan. Sanjar. A ti nisi sanjar, ti si sanjano, san. Sanjar je ona. Sanjano je ona. San je ona. Razumi ovo. Ona se budi samo iz svog sna o sanjaru, snu i sanjanom. Ti si njen san. Sve ovo je njen san. Osjećaš li?
Sada, kada to znaš i osjećaš, sjeti se. Ne osjećaš niti to znaš ti. To ona Zna. Toga je ONA SVJESNA. Ona osjeća, ona zna, ona misli, ona diše, ona moli, ona traži, ona, ona, ona…

I ti si joj prepreka. Ali čak i kao prepreka, čak i kao “ti”, nema stvarne prepreke. Samo još uvijek se igra i glumi da postoji prepreka.
Kad kažem “razumiješ li”, kada kažem “pogledaj i vidi”, kada kažem “ti” ne govorim to tebi. Ti ne postojiš. Govori Istina Istini. Ne namjeravam ja da budim tebe. To je nemoguće. Ja samo govorim Istini kao Istina. Nju budim. Ako vidim da je ta Istina, tamo odlučila da još spava, samo nastavim svoju igru dalje, odem, dođem, poviknem, pomilujem, odem dalje. Do sljedećeg. Možda je Istina u tom snu odlučila da se probudi. Ali zapamti, ne budim tebe. Ti ne postojiš. Ne budim ja jer ja ne postojim. Budi Istina Istinu. I to je sve. Čak i kada, naizgled, izgleda da Istina u drugom ne želi da se probudi Istinu to ne uznemirava. Zašto? Jer Istina zna Istinu. Samo igra igru još neko vrijeme, sa drugim alatom, sa drugim snom. Glumi.

Sada, vrati se na početak teksta i pročitaj ga kao da si Istina i govoriš samoj sebi, Istini.
Pažljivo ga pročitaj. Jako pažljivo razumijevajući svaku riječ, rečenicu, smisao ali kao sama ISTINA. Ti si san kao ti. Pročitaj kao Istina sebi kao snu.
Kad primijetiš OSMJEH na licu to ti je znak. Možda si ga već primijetila.
To je znak da si prepoznala igru. Osmjehuješ se sama svojoj igri. Lopov kada je prepoznat, osmjehne se. Lažac kad je prepoznat, nasmije se. Kada se igra provaljena osmijeh se pojavi na licu Istine.

Znam da se smiješ. Osmjehuj se dalje. To je Istina koja prepoznaje. Zato se smiješ.
Znam, zaboravit ćeš. Ali sjeme je ubačeno. A kada Ona ubaci svoje sjeme, šta god radio, koliko god umišljao da si to ti, koliko god se koprcao, na kraju Ona se Probudi. Jer, kada ona krene da se probudi NITKO i NIŠTA više snu ne može da pomogne.

Osim da se osmjehne.