photo_2019-11-13_20-39-30Jedna od najvećih prepreka u Radu jeste laganje ali i “braća” i “sestre” laganja – fantazija, umišljanje, mašta (pozitivna i negativna), puka filozofija, opravdavanje, “znanje” koje je informacija a ne pravo, iskustveno znanje, manipulacija, itd.
U radu sa ljudima svaki dan se susrećem sa lažima kao i drugim dijelovima ljudske mašine koji su temelj ili su stupovi koje laž koristi kako bi održala samu sebe.
Laganje počinje od one obične, svakodnevne laži o sebi i svom životu. To je i najmanja laž ili najslabija laž ili laž koja i nema neku vrijednost za Rad i nije toliko opasna, ali ona skriva kao prekrivač ostale laži, dublje i opasnije. Čovjek ne zna većinu svojih laži. Ne može ni da ih zna jer ih nikad nije ni proučavao. A da jeste, nekim čudom, uvidio bi da je skoro sve što “zna” čista laž.
To ne znači da on ne može reći tzv. “istinu” o nečemu. Može, ali to što misli da je istina je samo nivo njegovog osviještenja, jedan mali nivo svijesti, skoro pa neprimjetan, koji ne primjećuje dublje slojeve svoje svijesti i umišlja da je to što je rekao istina, glavom i bradom. Ali nije.
Iskreno odgovoriti na neko pitanje u smislu gdje si bio, šta si radio nema nikakve veze sa istinom o kojoj Rad govori. To je dati opis nečega, prepričati, reći nešto što je bila fizička činjenica. Kad govorimo o laži ne govorimo o tome. Govorimo o nečem mnogo dubljem od toga. Govorimo o iluziji.
Reći da si zaljubljen ili slagati da si zaljubljen nema veze sa istinom i lažima u Radu. Slagati nekoga ili sakriti nešto što ne želite da taj netko zna nema veze sa lažima i istinom u Radu.
Kad Rad govori o lažima i istini on ide dublje od toga i te površinske laži i stine ga ne interesiraju. Jasno, od nečega moramo početi, od nešto moramo zagrebati i zbog toga krećemo od tih sitnih i glupih laži. Ako čovjek nije spreman da se sa tim stvarima poigra, da krene sa tim površinskim i glupim lažima on neće biti sposoban, niti će htjeti osvijestiti prave laži, iluzije i neistine u sebi.
Zagrebati površinu sebe je početak. Reći o sebi ono što se bojite reći, osvijestiti “istinitije” činjenice o sebi, izreći ih kad ih vidite to je početi raditi na iskrenosti. Iskrenost nemate. Ako ste umislili da je imate već ste se slagali i time onemogućili bilo kakvo stjecanje iskrenije razine, dublje razine svijesti od analitičke svijesti za koju mislite da je svijest. Analitička svijet, je samo naziv i on ne govori o svijesti, već o umu koji ima sposobnost analize. I taj dio uma je dio koji čovjek svakodnevno koristi, kojim se diči, kojim rješava komplicirane zadatke, probleme i živi sa njim. To čak nije ni prava svijest, već sposobnost uma da analitički i uz pomoć memorije, asocijacija, iskustva i povezivanja razriješi nešto, sazna nešto, iskaže, podijeli, razluči, itd. To je spoznajni dio uma. “Spoznajni” ne znači spoznaja u duhovnosti. Možda je bolje reći “saznajni” dio uma.
Kada govorite tzv. istinu vi samo iskazujete ono što skrivate u analitičkom umu, niste ni zagrebali dublje slojeve koje nazivate “podsvjesnim”. Čulna svijest je samo mali djelić svijesti, zanemariv djelić svijesti. Čulna svijest je dio analitičke svijesti na koji se analitička svijest ili um oslanja. Vidjeti bijeli auto i analitički zaključiti da je to bijeli auto ne znači i svijest o autu. Svijest o tome uključuje mnogo drugih dijelova koji ostaju nepoznati čovjeku. Uvjerenje o istom tom “bijelom autu” je uvjerenje i nije istina. Iskazati uvjerenje ne znači reći istinu već samo iskazati uvjerenje. Reći koje uvjerenje imate, to znati da je to uvjerenje laž, već na samom početku. To ne znači vidjeti laž uvjerenja, iako je vidjeti da je to uvjerenje i da je to i svako uvjerenje laž, već znači da je to početak istraživanja istine o sebi ili početak iskrenosti. Vidjeti neko uvjerenje, recimo uvjerenje da su žene loši vozači, znači početi. Ništa više. Saznanje da je ono lažno već samim tim što je uvjerenje znači zagrebati potragu za istinom. Potraga za istinom unutar tog uvjerenje, jako je bitno znati razgraničiti potragu za istinom u uvjerenju i potragu za istinom ili učiti kako biti iskreniji, znači istražiti u sebi zašto imate to uvjerenje, na čemu se ono gradi, sjećanja, asocijacije, povezanost tog uvjerenja sa drugim uvjerenjima, strukturu tog uvjerenja, njegovu objektivniju istinitost i subjektivnost, sviđanja i nesviđanja, itd. I to samo o jednom jedinom uvjerenju. To su nizovi listova u vašem dnevniku. I tek ste zagrebali površinu. Niste nešto bitno napravili ili ostvarili.

Uvjerenje o tome da je čovjek iskren i istinit je kao i uvjerenje da je čovjek svjestan. Čovjek nije iskren, nije istinit i nije svjestan. I to je početna istina, početni korak u istraživanju istine i učenju iskrenosti.
U biti, i ovo je neistina, ali to pokazuje da “u biti” je samo riječ kojom maskirate laž da vi ne znate “bit” bilo čega. To govori da je dio učenja iskrenosti osvijestiti i riječi, značenja, vrijednosti riječi, njihovu upotrebu, mehaničnost govora i izgovaranja hrpe riječi i to nezaobilazni dio rada na iskrenosti.
Rad na iskrenosti, je li tako da vam to nikad nije palo na pamet?, je dio Rada na sebi. Nezaobilazni dio Rada. Taj Rad kreće od toga da možda, ali samo možda, imate 2 ili 3 posto MOGUĆE iskrenosti. I sada se postvalja drugo pitanje: Koliko sam iskren od mogućih 2% iskrenosti koju imam? Da li sam 100% iskren u tih 2%? I uvid koji imate govori vam da čovjek ne koristi ni puni postotak tih 2% iskrenosti koju možda ima. Time govorim da je čovjek 2% moguće iskrenosti i 98% laži. Kako da vam itko išta vjeruje? Kad kažemo da vam ne vjerujemo mi to kažemo na osnovu ovog zapažanja. Prosto ne vjerujemo u to što govorite jer znamo da to što govorite NIJE istina, već uvjerenje, stav, mišljenje, sviđanje, nesviđanje, strah, nemoć, bol, patnja, i sve je to laž jer se sve oslanja na subjektivnih 2 ili 3% svijesti koju imate o sebi, tj. analitičkom i čulnom umu. Subjektivnost nije objektivnost time subjektivnost je laž, iluzija. Objektivnost je Istina. Možete biti objektivniji i manje subjektivni ili obrnuto. Istina subjektivnog čovjeka ne postoji na način na koji on umišlja da postoji. Njegova istina bi bila “on je laž, iluzija, san”. Time sve što on zna, misli, osjeća je laž, iluzija, san. I to je istina o subjektivnom čovjeku.

Ako ste imali iskustvo da jedna ili dvije žene ispred vas ne voze dobro i na osnovu toga iskovali uvjerenje, pod pretpostavkom da ga niste preuzeli a većinu uvjerenja preuzimamo, to znači da ste sve ostale žele osudili na svoje uvjerenje i to samo uz iskustvo dvije žele ispred vas ili pored vas kao vozačice. Sada, šta to znači da one ne znaju da voze? Šta ste postavili kao temelj usporedbe? Vas? Nekog drugog? Orijentaciju tih žena? Osjećaj za prostor; mijenjanje brzina; pritiskanje gasa; nepažnju; nedovoljno praćenje znakova ili zaboravljeno znanje iz škole o znakovima; itd.? Tj. na osnovu čega zaključujete i imate to uvjerenje?
Istina je surova, i to kažu oni koji žive laž. Ako ste vi temelj usporedbe u odnosu na što ste se vi izmjerili? Na osnovu čega ste stavili mjerilo sebe na druge?
Jasno, subjektivno, sa uvjerenjem da ste dobar vozač, da pratite znakove, imate orijentaciju i to sve, jasno, u savršeno mogućem omjeru. Nije tako? Niste uvijek prisutni, ne znate ili se ne sjećate svih znakova, često ih ne vidite jer ste se zagledali za dupetom neke plavuše (znači lako vam se skrene pažnja, tj. nemate pažnju), opravdali ste to?; odlično, znači i lažete i bojite se krivice i pogrešnosti, itd.
Istina je nož kojom rasijecate veo laži, iluzije i sna. I to ne u kojem živite jer to indicira da možete biti drugačiji, a to ne možete, već to znači da ste vi laž, iluzija, san. Nemamo mi laž, iluziju i san mi jesmo laž i iluzija i san.
Odlično, osjećate ovo?
Ne, onda niste dovoljno iskreni, niste dovoljno zagrebali. Kada osjetite, bude vam muka, boli vas, povraća vam se od “sebe”, svojih laži, iluzija, snova, prodavanja magle i slično tada smo zagrebali površinu malo, i to jako malo možda jedan ili dva postotka, sljedeće stepenice iskrenosti i istine.

Dok sam bio sa Majstorom dobio sam zadatak da budem 5 dana brutalno iskren. Sa svima, svugdje i u svakom trenutku.
Bilo je jako zanimljivo ali i jako bolno, nemoćno, strašno, mučno. S roditeljima poslije toga nisam pričao oko pola godine, zamalo nisam izbačen iz stana, tzv. prijatelji koji nisu znali za zadatak su me napustili, oni tzv. prijatelji koji su znali za zadatak trudili su se da tih pet dana ne budu u mojoj blizini. Ostali koji nisu mogli da pobjegnu jer su živjeli u istom stanu sa mnom, šutali su, nisu pitali, pričali međusobno kada ja nisam tu.
Bio sam brutalan sa okolinom, ljudima na poslu, prijateljima, roditeljima i kao da ih je nešto slalo do mene da pitaju pitanja koja me nikad nisu pitali ili još bolje, bilo je par njih koji su se usudili (jer nisu znali) da me pitaju šta mislim o njima.
Imate bol o tome što morate reći a onda imate i nagradu za to. Bol zbog toga što je drugo, ni krivo ni dužno, ljudsko biće ispred vas povrijeđeno. Odlično, želite iskrenost, istinu, zar ne?
Često se morate podsjećati na to i često se pitate ZAŠTO?

Nakon pet dana, na pitanje Majstora, rekao sam mu da nisam uspio u zadatku. Tražio me je da mu pojasnim zašto nisam uspio.
Rekao sam da sve što sam rekao u nekom trenutku, jeste bila istina dok nisam izrekao to a onda, kada sam već to izrekao, uvidio sam da ima dublja istina. Kada sam i nju izrekao – ne moram reći kako je to drugima izgledalo, kao da ljuštim slojeve sa njih – uvidio sam da ima i dublja istina, itd. Time, ja nisam uspio u zadatku koji mi je dao. A to je znači, za mene, da napuštam Rad, tj. da me izbacuje.
Odgovorio mi je da je to i bio cilj zadatka. Da je on znao da ja ne mogu reći istinu jer je ne znam i da cilj nije bilo izgovoriti, izreći istinu, već uvidjeti količinu laž za koju sam mislio da je istina. Uvidjeti da ja ne znam, ne mogu da znam, neću da znam istinu, a time ne želim ni biti iskren niti znam kako da budem iskren. Već da to moram naučiti, osvojiti svaki milimetar ili postotak iskrenosti a da bi to uspio mora biti u potpunosti iskren sa onim malim postotkom iskrenosti koju sam imao ili imao mogućnost da iskažem, izgovorim ili živim.

Jedan tekst vam ne može prenijeti šta znači raditi na iskrenosti, i šta to u stvari znači. On vam može dati naznaku i to je sve. I to poprilično nejasnu naznaku.
Kreće se od toga da vi ne znate istine; ne želite da je znate; nećete da je znate. A onda ako ostane nešto što možda želi, hoće i može tada imate s čim da radite.
Izreći neku “istinu”, recimo poznaniku reći da ne želite s njim na kavu jer vam nije ugodno sa njim i želite biti sami ili sa ugodnijim društvom ne znači da ste iskreni sa nivoa Rada. To je obična, ljudska, “iskrenost”. I nije neka iskrenost već smjeti izreći ono što osjećate iako ne znate da li je to istina ili ne. Vidjeti šta je u tome istina to je početak rada na iskrenosti. Vidjeti zašto vam nije ugodno društvo, zašto ga ne želite na kavi, zašto želite biti sami ili sa nekim ugodnijim čovjekom, šta je u to “ne želim” uključeno, itd.? Kada sjednete sami na tu kavu i pogledate u to “ne želim” uviđate da to nema nikakve veze sa tim čovjekom već sa vašim projekcijama, nemoći da trpite tog čovjeka i njegovu priču, osjećaj da vam nije prijatelj, saznanje da je netko tko samo želi nove informacije o vama kako bi drugima pričao i ogovarao vas, osjećaj bola koji ćete imati kada čujete od drugih to što ste njemu ispričali, ili osjećaj da morate sakrivati informacije o sebi ispred njega, pa gađenje na takve tipove ljudi, a i konkretno na njega, agresiju koju prema njemu imate, pa onda otkriti odakle i zašto dolazi ta agresija, itd.
Stvarno želite raditi na iskrenosti?
Ako kažete da želite, sigurni ste da se ne lažete?
Nikad i nikog nisam upoznao a da je htio, želio, imao težnju da radi na iskrenosti. Iako sam upoznao ljude koji rade na iskrenosti. Ali ne zato što hoće, želi, smjeli su, itd. Već iz sasvim drugog razloga.

Ako u Radu imate ljude koji se boje, ne žele, neće da iskrenije odgovore na neko vaše pitanje, lažu, muljaju, filozofiraju, izbacuju uvjerenja, floskule, i slično to je znak da taj čovjek laže i da radi na sebi. Njemu nije mjesto kraj vas. Ovdje mislim na onu običnu, malu iskrenost. Ne neku bitnu ili drastičnu iskrenost. Recimo, on se boji reći da nije htio da dođe do vas i mulja u vezi toga od tog čovjeka ništa ne možete očekivati. On još ne shvaća ni osnove Rada, a ponajmanje žele da radi na sebi. On samo želi da se osjeća sigurnim, zaštićenim i hrani sliku o sebi kao nekom “radnom” ili “spiritualnom” čovjeku.
Ako smijete reći, nekom tko je jako bitan u vašem životu, šta stvarno osjećate o njemu i o vama, i to znati da i nije neka istina, već samo malo iskrenosti, i prihvatiti njegovu reakciju na to što ćete reći možda ima malo nade za vas.
Znam kako to izgleda. Veoma bolno, strašno, nemoćno. A onda sve projekcije o tome šta će kasnije biti, kako ćete završiti, kako će biti uništena mogućnost da vam, recimo, taj čovjek pomogne. Pa dobro došli, očekivali ste da imate muda, smjelost, iskrenost? Ne, nemate.

Istraživanjem, proučavanjem sebe a i dijela o sebi koji se tiče iskrenosti započinje mučnost Rada. Izrečeno će biti provjereno nizom načina. Ne očekujemo od čovjeka koji tek kreće raditi na sebi da je iskren. Dapače, znamo da laže i da je lažan. On želi korist i to samu u dijelu koji nazivamo “slika o sebi” a “slika o sebi” je čista laž. Ako to možete vidjeti onda znate protiv čega se borite i sa kojim vragom radite. Šta je demon u vama. Nazvati to “egom”? Uh, dajte molim vas. To je sprdnja. Ući u to što nazivate “egom”, to je ući u pakao onog što ćete susresti u sebi, a “ego” će biti pravi i dobri gospodin u odnosu na to. Nemate pojma ni šta je to “ego” kada o njemu govorite, dičite se time, pljujete po drugima kako oni imaju “ego”. Jer niste sposobni vidjeti “brvno ega” u svom oku ali trun ega u tuđem oku vidite. O da, vjerujem.

Nije problem iskrenost prema drugima. Slobodni ih lažite. Šta drugo laž želi da čuje od vas? Ništa osim potvrde laži. Slobodno lažite, izvrćite istinu, manipulirajte, muljajte, mijenjajte istini lični opis. Problem ste vi. Problem je laganje sebe. Naročito laganje sebe kada krenete da radite na sebi.
Nama je smiješno kada vi kažete da ste duhovni, jer mi znamo da lažete. Možemo vam tu “istinu o vama” isjeckati do te mjere da će vam se um isključiti od bola reakcije. Jer smo vidjeli svu tu laž u sebi. I ne vjerujemo joj. Zašto mislite da ćemo vjerovati vama? Kada znamo da niste ni dotakli laž o sebi, kada znamo da niste ni pogledali u tom smjeru. No, nas ni ne interesira istina o vama, ili da kažem laž o vama. To mora vas da interesira. U vašem interesu, interesu vaše sazrijevanja, rasta i razvoja, osvajanja i kristalizacije svijesti je biti iskren prema sebi. Ne prema nama. Već prema sebi. Kako kažemo: “vaše dupe (život) je u pitanju”.

Postoji još jedan bitan dio u radu sa iskrenošću, iako sam razmišljao da li da vam ga kažem ili ne. No mogu reći jedan djelić njega. To je brutalnost. Biti iskren ne znači biti brutalan, sadista, agresivan čovjek. To miješate. To samo znači da ne vidite odakle u sebi izgovarate to da ne želite “popiti kavu sa nekim čovjekom”. Nikad i od nikog, osim u svrhu nekog specifičnog Rad, nije traženo niti se traži da bude iskreni sa bilo kim tko nije iz vaše grupe i vašeg Rada. Ako tzv. iskrenošću želite povrijediti nekoga nije riječ o iskrenosti već osveti, sadizmu, agresiji, itd. Iskrenost je uvijek u odnosu na vas, ne na druge. Oni su samo sjena u vašoj svijesti, oni su samo odraz kroz koji se možete upoznati. Ne vidjeti tu agresiju, sadizam, ludilo u sebi a kao biti “iskren” gore je od pokušaja biti iskren. Jer čovjek koji teži iskrenosti vidi u sebi agresiju, sadizam, mržnju, napad, želju da povrijedi drugog čovjeka, itd. Ne može to sebi sakriti. A ako ne vidi onda nije iskren niti može da vidi istinu u sebi.
Jasno, izgovaranje istinitije tvrdnje znači učenje kako da se to iskaže, izgovori, iznese van. Čovjek može veoma emotivno da iskaže istinu a da drugog čovjeka uopće ne povrijedi. Jer on ne osuđuje drugog čovjeka ako nešto o njemu kaže. On govori o njegovoj osobini, ne njemu. Kao što ne osuđuje ni sebe jer u sebi ima neku osobinu o kojoj iskrenije govori. Od svog Majstora nikad nisam doživio osudu mene iako mi je rekao jako brutalne stvari o meni, tj. mojim osobinama i mehanizmima koje ja nisam vidio ili za koje nisam ni znao da ih imam. Recimo, sadizam. To je bio šok za mene. Kada mi je rekao da je nešto što sam napravio bio čisti sadizam. Jasno, to ja nisam vidio na taj način. Kasnije, kada sam ispitao to da bio je u pravu. To je bio sadizam, želja da povrijedim drugog ispred sebe iz osvete, bola, nemoći koju sam osjetio, patnje koju sam morao “zbog njega” da prođem. Sadizam uvijek prati agresija, želja da uništite drugog, postavljenje sebe iznad drugog, arogancija, oholost, itd. A svaki taj dio nosi sa sobom niz drugih dijelova koje čovjek najčešće ni ne primjećuje.

Vaša reakcija je samo vaša reakcija i ona nema veze sa drugim čak i ako primijetiti da vas je taj čovjek sadistički povrijedio. To nema veze sa njim. To je vaše. Nitko i ništa vas ne može povrijediti osim i ukoliko već povreda unutar vas nije postojala.
Vaše je da zastanete, provjerite istinitost izrečenog, pogledate u sebe ima li išta od toga što je taj čovjek rekao u vama, provjerite stanje tog čovjeka ako je moguće jer većinu stvari kažu iz bola, straha, nemoći, samozaštite, itd., i često to nema nikakve veze sa vama.
Ako radite sa drugima na svojoj iskrenosti onda su oni vaša pomoć. Oni vam pomažu da radite na iskrenosti. Ovdje mislim na ljude iz vaše grupe. Ne na druge oko vas. Na njih i ne treba previše pažnje da trošite. Iako mogu biti korisni ako znate kako da ih iskoristite. Oni ulažu svoje vrijeme, svoj rad u vas. I njima morate biti zahvalni. Jasno, u početku ćete da ih mrzite. Jer vam nanose bol jer ste zaboravili zašto težite biti iskreniji. Ali se morate prisjetiti. Nitko nije dužan da vam pomogne. Nitko i ništa. To je njihova dobra volja, želja da učestvuju u vašem i svom Radu. Jasno, ni oni ne znaju kako da pitaju, i oni uče kako da pitaju. Koliko je bitan taj koji je pitan i njegova iskrenost toliko je bitno i naučiti kako pitati, naučiti kako prići čovjeku, kako zaobići mehanizme obrane, itd. Kao i vi i oni griješe. Jer uče. Učenje je niz grešaka, pogrešaka, pokušaja dok ne uspijete.

Morate naučiti kako da izdate to “sebe” za koje mislite da ste vi. Morate ga izdati u težnji da upoznate pravo sebe. On je prepreka. On je ono što vas zadržava, vaš zatvor. Pomoć drugih u tom procesu je bitna i potrebna. Sami to ne možete učiniti. To što mislite da ste vi je vaš pravi neprijatelj i njega morate izdati, odreći ga se, prozreti njegove postupke, a to je jedino moguće ako ste iskreni prema sebi. Iako se ponekad pitam “kojem sebi”? Al dobro. Tako se kaže.

Sve što o sebi poznajete nije istina. I najiskrenije što možete reći o poznavanju sebe, drugih, svijeta jeste NE ZNAM. Jer stvarno ne znate, samo imate uvjerenja, stavove, mišljenja, koncepte, ideje o tome ali ne i znanje i istinu o tome. Na našem nivou istina govori o tome što nije istina. Istina je da ništa nije istina. I to je probuđen čovjek. Otuda se kaže da se do Istine stiže negacijom. Na kraju sve što o Istini možete reći, ali nemojte sada pobrkati Istinu sa iskrenošću jer to nije isto, jeste da ništa nije Istina. I to bukvalno NIŠTA. I to je Istina.
Rad sa iskrenošću, nakon dugo godina poslije početak, dolazi do ovog trenutka kada znate da sve što o sebi znate, što znate o drugima, svijetu, bogu, univerzumu NIJE ISTINA. I tada ćete OSJETITI stvarno NE ZNAM. Kažem osjetiti, ne vjerovati, misliti, biti uvjeren, imati koncept, itd. Već ZNATI. Znanje o Istini je znanje o tome da ništa nije istina. Tim znanjem ćete ući dublje u sebe i proučavanje sebe.
Ako to sada znate, čak i ako nam vjerujete kada vam to kažemo, imamo dobro odskočnu dasku. Imamo “sliku Istine” i na njoj temeljimo neznanje o Istini i ona nam pomaže da osvijestimo sebe, svoje laži, iluzije, fantazije, negativne emocije, koncepte, ideje, uvjerenja, stavove, itd. Znamo, kao informaciju, da to nije istina.
Ovo je mala olakšica ako radite na iskrenosti.
Sada to mora ući u vas. Jako duboko. Jako stabilno. NIŠTA NIJE ISTINA time sve što u vezi sebe znate, u vezi drugih znate, mislite, osjećate, imate uvjerenje, itd., NIJE ISTINA, laž je, iluzija je.
To će vam dati snage i energije da osvijestite svoje iluzije, laži, snove. I dat će vam smjelosti, ako upotrijebite, da upoznate “sebe”. To lažno “sebe” koje glumi vas.

Svaki dan i u svakom pogledu, o kako divna iluzija ali…, trudite se da nešto uvidite o sebi, vidite iluziju koju imate o sebi ili drugima ili svijetu ili duhovnosti ili bogu ili vragu, nebitno o čemu. Svaki dan. Milimetar po milimetar. Postotci iskrenosti se osvajaju na bolan način. De-identifikacija od sebe boli. To je najjača bol koju možete osjetiti. Sve ostale su samo sjena te boli. Ali to je cijena. Sada vam je jasno zašto tu cijenu nitko ne želi da plati.
Definirati sebe znači izreći laž o sebi. Definirati bilo šta znači prihvatiti laž toga. Kada krenete u istraživanje laži, to je pravo ime “učenja iskrenosti”, uskoro ćete se osvijestiti u oceanu laži. I svakim trenutkom ćete probati naći barem i jednu malu istinu, i jedan mali promil istine. I nećete je naći. I Istina će vas osloboditi. (Naizgled kontradiktorna izjava). Istina vas oslobađa jer je Istina da je sve laž, iluzija, san u vama, oko vas, a i vi (mi) sa svim tim.