kakve jaVježba je jednostavna. Zahtjeva penkalo i teku. I to je sve.
Osim, što i zahtjeva i vas, vaše vrijeme, želju, odlučnost, namjeru da povežete stvari u svom životu i unutar sebe, preispitate ih, sagledate ih, usudite “vidjeti” sebe i naravno, zahtjeva i vrijeme. To dragocjeno vrijeme koje trošite na sve drugo osim na sebe.

Cilj vježbe je osvijestiti svoje unutarnje reakcije, osvijestiti događaj i vaše unutarnje stanje koje događaj čini događajem. I to je jedan cilj.
Drugi cilj je omogućiti si sagledavanje Istine.
Prvi cilj je jednostavniji i traži od vas da zapišete svoje reakcije, svoja mišljenja, stavove, uvjerenja o događaju koji vas je uznemirio, o unutarnjim reakcijama u kojima se često i dugotrajno vrtite, o onom što želite u sebi sagledati s ciljem boljeg upoznavanja, povezivanja stvari unutar sebe i izvan sebe, ali i s ciljem bolje jasnoće. U tom prvom cilju potrebna je i jasna odluka što ste vi i tko ste vi. Ne mistično, ne duhovno što ili tko ste, već čisto, obično, jednostavno što ste i tko ste vi. Dozvoljeno je i laganje, umišljanje, fantazija jer u ovom cilju nije cilj dostići Istinu o sebi. Cilj je smanjiti utjecaj događaja, situacije, osjećaja, reakcije.

U drugom cilju je cilj Istina, ali na malo drugačiji način od onog što zamišljate. Za to vam je potrebna “slika Istine”. Ona je jednostavna i može se izreći jednom jedinom rečenicom: “Sve što o sebi znate, sve što znate o svijetu, univerzumu, Bogu iluzija je, laž je, umišljanje je, san je”. I to je to. I “to je to” već nekoliko tisuća godina ali iluzija i dalje traje. Zanimljivo!!!
Dobro, cilj je Istina. Ali krenut ćemo od neke malo blaže Istine izrečene na ovaj način: “Istina je da je sve svjesnost o Svijesti i sve što se u njoj pojavljuje NIJE istina, nepostojeće je, iluzija je, san je, zamišljanje je, pojavno je (pa šta vam odgovara – sjetite se ‘svi sami za sebe iskopaju svoj grob’)”. I to je sva “slika probuđenja ili Istine” koja vam je potrebna. Jednostavno, zar ne?

Krenut ćemo od prvog cilja.
Događaj je situacija u koju ste vi emotivno upetljani, kratko i jasno. Sve na što imate emotivnu reakciju to je događaj za vas. Ako nemate emotivnu reakciju to je situacija, dešavanje i slično i to vas ne dotiče.
Čim ste u reakciji na nešto izvan sebe, bilo šta, to je vaš osobni događaj. Vi ste u njega upleteni, nebitno na način, direktno ili indirektno, sasvim svejedno.

Zapišite događaj u vidu naslova.
A onda postavite pitanje: Kakve to (događaj) ima veze sa mnom?
Tada, sve što u sebi osjećate, mislite o tom događaju, imate stavove i uvjerenja, ideje o njemu, reakcije koje vam se javljaju prosto zapišite. Ne idite previše u opise, jer nije cilj napisati roman, već proživjeti događaj unutar sebe i iznijeti iz sebe ono što se dešava u vama. Nebitno je koliko je riječi, rečenica, stranica u teci. Zapišite.
Kada ste završili, zaboravite na događaj. On više nije bitan. Sada je bitno to što ste zapisali.
Sada u odnosu na to što ste napisali, postavite ponovo pitanje: Kakve to (zapisano) ima veze sa mnom?
I ponovo penkalo i papir ispred sebe, ali samo u odnosu na to što ste zapisali. Pročitajte to, odvojite se od te reakcije i pronađite nove reakcije, nova zapažanja, nova (novi sloj) uvjerenja i stavove, ideje i koncepte, mišljenja i emocije, fizičke reakcije ALI SAMO NA TO ŠTO STE PRETHODNO ZAPISALI.
Kada završite, ponovo ispočetka. Ali isto tako samo na prethodno napisano. Najbolje je okrenuti novu stranicu i napisati ponovo pitanje i odgovore koji se javljaju, reakcije koje se javljaju, ideje, koncepte, uvjerenje, svoje istine, itd.
Kada i to napišete i završite PONOVO.
Kakve to (zapisano) ima veze sa mnom?

Dokle?
Dokle postoje reakcije, emotivne reakcije, ono što bi ste htjeli reći ali ne možete, sve dok se javljaju “vrtlog” misli – misli koje se cijelo vrijeme vrte i vrte i vrte – sve dok imate “vrtlog” emocije, koncepte, ideje, stavove, itd.
U jednom momentu desit će se nešto i više neće biti smisla pisati dalje. Tada je pisanje završeno. Ako se kasnije pojave ponovo reakcije na spomenuti događaj PONOVO papir i penkalo (a možete i olovku, kemijsku, pero, prst, šta želite). Pošto pišete sami sebi i samo za sebe budite brutalni, ne preskačite, ne skrivajte. Sve što ostane neosviješteno, skriveno, namjerno preskočeno ponovo će aktivirati reakcije, događaj. Ispraznite njegov naboj. Pisanje je odlično jer to je fizička akcija, čin. To je fizička kreacija, kreiranje. A bolje je da “kreirate” na papir nego uživo u novi događaj.

Slika o sebi.
Koju sliku o sebi imate, tj. što ste i tko ste. Jako je bitno. Nebitno je da li je to istina ili ne. Da li je to samo vaše mišljenje jer svaka slika je lažna. Nebitno koliko je divna ili ružna, opasna ili kukavička.
“Ja sam čovjek koji želi biti u miru sam sa sobom”; “ja sam žena u ravnoteži”; “ja sam biće ispunjeno ljubavlju”; “ja sam mother fucker i najkuliji sam lik u kraju”; itd. Sasvim svejedno. Jer ta slika je oslonac. Ako vas je uhvatila reakcija na događaj ili unutarnje stanje više niste “u miru sam sa sobom”, niste “žena u ravnoteži”, niste “ispunjeni ljubavlju” i naravno, niste “mother fucker”. Cilj je ući u svoje opušteno, smireno, ujednačeno stanje, vratiti svoju moć, snagu, energiju.
Možda želite biti nešto drugo od onoga što ste kada ste u reakciji, događaju, unutarnjem događaju. Definirajte to.

Sada kada znate tko ste i što ste sada idem na drugo pitanje.
Ovo pitanje može biti postavljeno na nekoliko načina, budite kreativni. Ne morate imati definiciju sebe da bi ste ga postavili i jasno, iako je slično, ovo pitanje je potpuno drugačije. A to ćete otkriti kada krenete raditi sa njim.
Pitanje je: Kakve ja (taj i taj) imam veze sa tim?
Uđite u svoju sliku o sebi, svoj osjećaj sebe, uvjerenje o sebi, ono što ste kada ste stabilni. I sada, iz tog stanja pitajte se pitanje: Kakve ja (taj i taj) imam veze sa tim (događajem)?
I pišite, pišite, pišite.
Kada ispišite sve što ima veze sa ovim pitanjem zaboravite na događaj i sada se usmjerite na što ste napisali. “Kakve ja (taj i taj) imam veze sa tim (napisanim)?
I ponovo.
U jednom momentu će se razriješiti kakve vi imate veze sa tim.
I ovdje ima niz varijacija ovog pitanje. A možete kombinirati jedno i drugo pitanje. No, za početak ih razdvojite. Kasnije kada naučite to ćete moći odraditi u “letu”, bez papira. Iako je uvijek najbolje da se piše.

Primjer za drugo pitanje:
Recimo, moja slika o meni je da sam biće koje uči.
Kakve ja (biće koje uči) imam veze sa tim (događajem)?
Recimo da sam se uznemirio i uvrijedio.
Uđem u osjećaj “bića koje uči” i osmotrim događaj kroz to. Osmotrim svoje reakcije “bića koje uči”. Jasno, biće koje uči je otvoreno, usmjereno da nešto nauči, da skupi iskustvo, stekne snagu, bude iskreno, primi iskustvo iz događaja, itd. Definirajte to jasno i “glasno”, sami sebi.
Kakve ja (biće koje uči) imam veze sa tim (uvrijeđenosti)?
Napišite, iskreno i otvoreno, sve što vam dođe kao odgovor. Reakcija, emocija, misao, stav, koncept, ideja, filozofija, itd.
Kada ste završili zaboravite događaj. Usmjerite se na to što ste napisali. I u odnos na to “biće koje uči” pitajte se: “kakve ja (biće koje uči) imam veze sa tim (napisanim)? Kontemplirajte nad tim, meditirajte nad tim, promatrajte to i pišite. Opišite sada tu poziciju.

Ako ovo radi za vas vidjet ćete promjene u opisima, dubini opisanog, dubini slojeva u koje ulazite, shvaćanju koje se pojavljuje, osmjehu, odbacivanju, dosadi jer to je dosadno, plaču, katarzi, itd.
U jednom momentu više nećete moći napisati bilo šta. Nema smisla. Beskorisno je. Bezvrijedno je. Bezveze je. Glupo je. I osjećat ćete se oslobođeno toga. A naravno, možete imati i druge reakcije “završeno je”.
Ne odustajte. U početku to može izgledati kao da ste ušli u uragan kada se pokrenu reakcije na događaj, osjećaj, emotivnu reakciju, koncept o sebi, itd. Samo pišite. Izbacite to. I uvijek se postavite na novi način u odnosu na to što ste napisali. I ponovo.

Drugi cilj je u odnosu na Istinu.
Napisao sam “sliku Istine”. Neću je pojašnjavati. Beskorisno je. Ili kužite ili ne kužite. Ako ne kužite onda radite prvu verziju, ako kužite prva verzija je glupa. Radite drugu verziju.
Vi ste Ništa. Svjesnost o Svijesti. Svijest. Praznina. Punoća svijesti. Apsolut. Brahman. Bog. Ako želite i Vrag, sasvim svejedno kakvo ćete ime dati Istini. A možete reći da ste vi Istina. Svejedno je. Istina o tome nema pojma. Kao ni Bog, Apsolut, Svijest, Praznina. Ali vama je bitno. Njima, tome nije bitno.

Da ste ta “slika” ili Istina (koristit ću tu riječ i riječ “svijest” koja znači upravo to što prva riječ govori, ujedno znači i Bog, Apsolut, Brahman, itd.) ne bi ste imali reakciju koju imate. Znači to ste zaboravili. Ali krećemo iz reakcije.
Postavite si prvo pitanje: Kakve to ima veze sa mnom?
“To” je događaj, “sa mnom” je to što je reagiralo.
Kao i kod prvog cilja opišite sve što se u vama probudi, reagira, asocira – stavove, koncepte, ideje, istine, misli, emocije, senzacije, itd.
Kada završite ponovo pišite ali u odnosu na napisano. Vama je cilj da uđete u dublji sloj u kojem vi niste “slika o sebi”, osoba koja je reagirala, reakcije koje se bude, itd. Vi ste svjesnost. Vi ste promatrač. Vi ste Brahman, Svijest, Bog, Apsolut, Istina, itd.
Jasno, sve dok postoje reakcije zaglavljeni ste u tim reakcijama. Cilj je ispisati ih i doći u čisto stanje.
U odnosu na to napisano ponovo postavite pitanje, ali sada na dubljem nivou: Kakve to (zapisano) ima veze sa mnom (svijest o sebi, promatrač, svjedok, svijest, bog, apsolut, istina)?
I ponovo, sve iz početka ali u odnosu na to što ste prethodno napisali.

Kada sve izbacite, ili skoro sve, vrijeme je za obrnuti smjer.
Kakve vi (svijest o sebi, promatrač, svjedok, svijest, bog, apsolut, istina) imate veze sa tim (događaj)?
I ponovo pišete. Kada napišete ponovo pitanje: Kakve vi (svijest o sebi, promatrač, svjedok, svijest, bog, apsolut, istina) imate veze sa tim (napisano)?
I tako sve dok ne ostane ništa, nitko, praznina, svijest, svjesnost, promatrač, svjedok, istina, apsolut, brahman, bog, itd.

Kako ćete znati da ste došli do kraja?
Zar stvarno? To se pitate? To ćete me pitati?
Odgovor je ZNAT ĆETE. Jednostavno, nedvojbeno, direktno, go fuck thouself (yourself) jasno?
Al ne iz reakcije negativnog lika koji nije uspio već iz akcije ničeg koje ne vidi nikakvu veze sa tim događajem, sobom, drugima, smislom, bogom, istinom iz istine o sebi.

Naravno, ako se javi ponovo reakcija, bilo kakva, događaj se ponovi a vi ponovo reagirate, uvrijedite se, ili šta već, ponovo pisanje.
Bit je pisati i ponovo proći kroz sve. Tada kada pišete niste u direktnom utjecaju sa tim na što reagirate. Malo će biti teže da pišete ako ste u centru zbivanja nekog događaja, ali kada dođete kući niste više u centru događaja on samo još traje unutar vas. Isto tako, ako radite u odnosu na reakcije, uvjerenja, “događaj” unutar vas, možete probati u tom trenutku da pišete. Ako ne uspijete, onda kada se sve završi, kada se smirite i kada ste stabilni. Prosto preispitajte to što ste u sebi doživjeli kao “unutarnji događaj”.

Uvijek imate u odnosu na što da pišete. Uvijek. Ako ste već stabilni pronađite ono gdje niste stabilni i u odnosu na to pišite.
Skuhajte si kavu, stavite rakijicu na stol, zapalite cigaretu, postavite ispred sebe golu plavušu, nebitno. Uzmite penkalo i papir i započnite proces.
Vremenom ćete ga usavršiti, ići kroz njega na svoj način, možda drugačije kombinirati pitanja. Nebitno, bit je osvijestiti se, izreći istinu o sebi (ili slici o sebi), osvijestiti reakcije, događaje, itd. I polako. Za sve imate vremena iako vremena u biti više nema, ali to ne znate, pa stoga imate vremena.

Slobodno javite reakcije. Bit će mi drago….
Khm.. zajebavam.
Nemam interes da znam šta ste prošli ili kako ste prošli. Vaše dupe je u pitanju.