demonsKad sam prije 24 godine došao do svog Majstora, nakon dva ili tri sastanka, rekao mi je nešto što me je tada začudilo. Rekao mi je da mi “do probuđenja” treba neki pet ili šest mjeseci, tj. da sam već zakoračio u to stanje – to je bilo vrijeme jako čudnih “iskustava” i gubljenja osobnosti – ali da imam jedan velik problem. Nemam temelj. Dao mi je usporedbu sa tornjem u Pisi. Rekao mi je da sam izgradio “visinu” ali ne i temelj. Te da će skoro sav njegov Rad sa mnom biti na izgradnji temelja. Druga opaska bila je da kada bi mi se sada ili za šest mjeseci desilo probuđenje da bih umro ili završio u ludnici. Dodao je da će mi zbog toga tih šest mjeseci usporiti na sedam godina Rada kako bi stvorio temelj u sebi koji može da izdrži “iskustvo” probuđenja. Tako je krenuo pakao Rada. Vraćanje nazad, suočavanje sa životom i sobom od kojih sam spremno pobjegao u duhovnost i tehnike. Nakon godinu i pol mi je rekao da sada nema opasnosti od smrti ako se desi probuđenje već postoji opasnost od raka. Nakon toga, nekih godinu dana kasnije, rekao mi je da nema opasnosti od smrtonosne bolesti ali ostala je opasnost od teške, neizlječive bolesti, ako uletim u to stanje. To je bilo nekih 3 godine poslije našeg prvog susreta. Problem, moj ili njegov, bio je u tome što se nije razjasnilo šta to znači? Šta znači temelj, šta znači da mogu da umrem, poludim ili dobijem neku smrtonosnu bolest ili tešku, neizlječivu bolest? Zašto bi umro, poludio ili dobio bolest? O tome duhovnost ne govori, ili barem ono što većina smatra duhovnošću. To je taboo tema duhovnosti. Nešto o tome se može naći kod nekih velikana, Majstora koji su spominjali takvo što ali teško da ćete naći točno o čemu se radi i zašto je to tako. Naše uvaženo mišljenje je da je dovoljno probuditi se, prosvijetliti se, postati budan i sve je završno. U vrijeme mog duhovnog opusa, prije no što sam ga napustio (kad sam našao Majstora napustio sam svu duhovnost ili ono što mnogi smatraju duhovnošću), radio sam osnovnu praksu po Satyanandi i Anandamurtiju. Iako imaju razlike u toj praksi osnova, savjeti, sadhana ima sličnosti. Obojica govore o jakom temelju. Satyanada je u svojim knjigama opisao “posljedice” različitih sistema buđenja. Kasnije sam nailazio na te njegove opise, ukradene od njega, i korištene u sasvim drugom smislu od smisla koji je on dao. Jasno, cijela duhovna scena, ili skoro cijela, temelji se na lažima, manipulaciji, pogrešnim temeljima, pogrešnoj osnovi. Njegova upozorenja za ljude koji rade sa pranayamom ili ljude koji rade sa kriyom (njegova, Satyanandina, kriya je pogrešno dana zato ne savjetujem da bilo tko radi bilo kakvu kriyu i to od bilo koga jer znanje o kriyi je izgubljeno), u vidu simptoma koji se doživljavaju kroz taj proces danas koriste razni psihički bolesnici pod krinkom duhovnosti kako bi ukazali na svoju osobnu veličinu, značaj i napredak i ti simptomi buđenja nemaju nikakve veze sa tim što oni rade. Svaka sadhana ima svoje simptome razbuđivanja, buđenja i probuđenja i ti simptomi nisu isti za različita učenja, različite sadhane, itd.

Satyananda, Anandamurti, Aurobindo i slični svi će vam reći da prije bilo kojeg iskustva više svijesti morate imate jak temelj, jaku osnovu na kojoj gradite svoju sadhanu, a time i buduće iskustvo. Nebitno koje je učenje, nebitno koja je sadhana, nebitno koja je praksa, nebitno kakav je Rad. Temelj, osnova je ono što je bitno. Kad imate jak temelj, jaku osnovu za bilo koje iskustvo tada je dolazak iskustva i njegove posljedice, a zbog toga vam treba temelj, donekle siguran. To ne znači da neće biti kriza. Dapače, krize su dio puta. Ali ako kriza padne na nestabilnu osobnost, nestabilne emocije, nestabilnog čovjeka bez temelja to je rušenje čovjeka, pucanje pod krizom, nemogućnost oporavka, psiha biva uništena ili “napuknuta” i bilo šta da se s njom dalje radi vodi pogoršavanju psihe, osobe, a time i zdravlja i života.
Ne postoji temelj koji je isti za sve, iako je osnova temelja ista za sve. Krize su specifične iako su jako slične. Razlika je u nijansama. Ali jako bitnim nijansama. Ako netko tko radi sa vama ne zna što radite, tajite to od njega, radite nešto na svoju ruku, kada se desi kriza ili kada čovjek dođe do “puknuća” taj koji sa vama radi neće moći da vas izvuče jer ne zna što ste radili, kako ste radili, ne zna na što je palo (i nastavak teksta) to što ste radili, itd. Vaša sva “sudbina” u tom trenutku je u rukama onog s kim radite. Jasno, novo pečeni duhovnjaci u ovo ne vjeruju dok se ne desi “puknuće” a tada traže spas kod bilo koga ali spasa nema. Kasnije, ako se oporave, nastave po starom. Imao sam nekoliko takvih slučajeva. Iako sam ih na vrijeme upozorio – recimo jedno upozorenje je bilo jednom čovjeku da ne radi kriyu no on je ipak otišao i radio to čak se i meni hvalio iskustvima sve dok se nije desila jaka kriza i “pad” (“puknuće”), tada je došao do mene da ga izvlačim iz toga – na kraju MOŽDA uspijete izvući jednog od desetina njih koji dođu. Najčešće oni više ne mogu raditi na sebi, i najčešće im se zabranjuje bilo kakva duhovnost. I naravno, oni ni to ne poslušaju i na kraju postoji jedno jedino iskustvo koje će imati do kraja života ako prežive. Iskustvo psihijatrijske ustanove. Nekolicina od njih završi tako što se ubiju. Znao sam desetak takvih bliskih ljudi koji su završili na taj način. A ne mogu reći da oni nisu imali jak temelj. No ostala je “rupa” u temelju i ta “rupa” je dovela do toga da je jedini izlaz smrt. To što nije imalo temelja, tj. što je bilo preskočeno u njihovom Radu dovelo je do “pucanja” temelja i smrti na kraju. Kod nekih je prije smrti bilo “ludilo” ili tzv. dijagnoza pa tek nakon nekoliko godina samoubistvo, smrt.
U momentu kada krenete raditi na sebi sve “zvijeri” će izaći van i tražiti pravo na vas. Zvijeri, demoni su vaši. To ste vi u specifičnom aspektu vas, obično i najčešće neočišćeni i nestabilni vital (emocije). U vitalnom dijelu uma ili vitalnom umu ili vitalnom centru nalazi se “temelj” identifikacije. Ono što uzrokuje jak pad, pucanje temelja ili strukture koju ste izgradili povezano je sa jakim identifikacijama. Kada ta identifikacija, kretnja, neosviještena struktura naglo izroni iz onog što nazivate “podsvijest” ona uzrokuje jaku nestabilnost, bol, patnju, strah, nemoć, krizu. Ako oko toga nije postavljeno učenje, ideje učenja, povjerenje u učenje, Majstora, cilj kojem težite, Bog i ako to ne preuzme vodeću ulogu kriza koja nastaje u odnosu na tu identifikaciju uzrokuje strahovitu bol i patnju a za mnoge je to na kraju uzrok finalnog pucanja ili smrti. Svaka osobina koju imate može biti uzrok pucanja ili krize. Uopće nije bitno koja je to osobina.

Neko vrijeme imao sam izraz “korak do groba”. Taj izraz sam skovao na osnovu onog što sam vidio kod učenika ili kod onih koji su dolazili na razgovor sa mnom. Svaki čovjek, kada zakorači na sljedeću stepenicu, ispred sebe iskopa grob. Ili premjesti stari grob. Drugim riječima, on stvori zamku u koju će da upadne. Ta zamka je njegova smrt ili ludilo. Ona se gradi na onom od čega on u sebi bježi i to od čega bježi u jednom trenutku postaje grob, rupa ispred njega u koju će upasti. Cilj je doći, koliko toliko zdrav i čitav, do kraja puta. Zdravlje, sigurnost, dobar život ne postoji u Radu na sebi. To je zabluda duhovnosti. NITKO i NIKAD nije došao “čitav” do kraja puta. To je cijena koja se plaća. Jasno, možda ima netko ali ga ja nisam upoznao niti čuo za njega. Cilj je smanjiti cijenu koja se plaća dolaskom do kraja puta ili postignuća cilja. Proučite Majstore koje cijenite i nađite koji od njih nije platio cijenu. Nađite koji od njih nije imao “oštećenje”. Nađite koji od njih je došao “zdrav i čitav” do kraja Puta, probuđenja, oslobođenja, ili kako već to zovete. Ali proučite, ne dajte se smesti opisima učenika jer oni idealiziraju i te “tajne” kriju kao “zmija noge”. To je zato što se pogrešno gleda na sve to. Oštećenje tijela je obična glupost i to se često dešava. Čak i oštećenje psihe ako je u granici normale, i to je obična glupost. Nema toga koji je na vrata smrti došao, a da je prošao cijeli svoj put, a da nije imao oštećenje. Jer težnja ka samospoznaji, probuđenju, oslobođenju nije i zdrav život, vegetarijanstvo, veganstvo, ili šta već. To nema veze sa radom ili oslobođenjem. Ako vam je to cilj onda vam je cilj sigurnost, dobar život, ugoda, samo-zadovoljstvo ali ne i proučavanje sebe, suočavanje sa procesima i reakcijama, spoznaji sebe.

Drugi izraz koji smo imali kod Saha bio je “staklene noge”. To je upravo “toranj u Pisi”. Imate visinu, iskustva, ali oslanjate se na “staklene noge”. Cijelo vaše iskustvo višeg temelji se na “staklenim nogama” koje će da se slome pri i malo jačem “vjetru” koje se desi. Ako ste na “staklenim nogama” na korak ste “od groba”. Potres koji se desi, a desit će se, slomit će “staklene noge” ili vas gurnuti u grob ako ste na ivici ili “jednom nogom u grobu”. Kod nekih sam vidio da su skoro sa “dvije noge u grobu”. To je kraj. Tu se više ništa ne može napraviti jer takav čovjek ne sluša i nema namjeru da čuje šta imate za reći. Ne slušaju ni oni sa “jednom nogom u grobu”, ali do njih možda još nešto može doprijeti.

Nego šta je na kraju “jak temelj”, “dobar oslonac”, “kvalitetan oslonac”, “snažne noge”, itd.?
Razmišljam da li da vam to kažem ili ne. Razmišljam jer “saznanje” koje će vam netko reći NIJE vaše saznanje a svi dobro znamo kako radi ljudski um. On primi informaciju i umisli da zna i da je sada sve ok. Jasno, dok ne dođe kriza ili podrhtavanje tla a tada se pokaže da nemate temelj, nemate oslonac, imate “staklene noge”.

Najbolji primjer je da vam dam svoj osobni primjer “staklenih nogu”, “groba ispred sebe”, slabog oslonca.
Taj primjer bi mogao opisati s nekoliko riječi: Na čemu se temeljio moj Rad, moja težnja da radim na sebi, budem duhovan, radim neki oblik sadhane (prakse)?
To na čemu se temeljio upravo je temelj. Na čemu temeljite svoj rad, svoju duhovnost, svoju ideju cilja kojem težite?
Drugo pitanje, koje može ponuditi odgovor jeste da li ste taj temelj zamijenili nečim drugim, jačim, “armiranim betonom” i odakle ste uzeli taj “armirani beton”, stijenu na kojoj gradite kuću, žicu (strukturu) koja ispunjava temelj? Da li je još u vama ostalo starog temelja, motiva s kojim ste krenuli u potragu, Rad, sadhanu, praksu, duhovnost? Šta je to što je ostalo? Jer to što je ostalo biti će rupa u sistemu, rupa u temelju, nedostatak temelja, staklene noge, grob koji ste iskopali ispred sebe. Povezujete sada?
U koji to dio sebe niste pustili ideje učenja kojem pripadate, kojeg radite, kojeg koristite kao alat samospoznaje? To u što ono nije ušlo to će biti “pad”, “puknuće”, “smrt”, “ludilo”, “samoubojstvo”.
Ima još nešto. Da li ste se životno izgradili? Da li ste postigli životnu zrelost, dovoljno životnog iskustva? Ne lažite si. Količina iskustva ne znači da imate “životno iskustvo”. To samo znači da imate “količinu iskustva” ali ne i životnu zrelost. Ako imate “životnu zrelost” šta onda radite u sistemima koji vam daju značaj, vrijednost, smisao, prihvaćanje, ljubav koju niste dobili od tate i mame? Povezujete o čemu se radi?
Šta očekujete od svog Majstora? Od učenja? Od prosvjetljenja? Šta ono treba da vam da? Samo iskreno, molit ću lijepo? (Što mrzim tu riječ: “iskreno” jer znam da tada lažete).
Šta ćete dobiti kada se probudite, ostvarite na Putu, steknete na Putu, dobijete kada vas “Bog pogleda”? Ljubav, samopoštovanje, smisao, pravdu, pravednost, samopouzdanje, vrijednost, značaj, potvrdu da vrijedite kao ljudsko biće, kao osoba, kao čovjek? Šta još dobivate?
Zamislite svoj kraj Puta. Probudili ste se. Ostvarili ste se. Ostvarili ste sebe i svoj život. Bog vas je pogledao, rekao vam “sine/kćeri moj/a”. Jeste li dobili “sve je iluzija”, “vrijedan si”, “volim te”, “pravednost koja ispunjava vaš nepravedni život”, “vrijednost jer pripadate”, “samopouzdanje jer je On iza vas”, “zaštitu”, “sigurnost”, “superiornost”, “sada imate značaj i smisao”, šta ste dobili?

Dragi moji (volim ovo duhovno ulizivanje), to što ste dobili je vaš “grob”, vaše “staklene noge”, vaše ludilo i moguća smrt. To je vaš “nedostatak temelja ili oslonca”. To je ono u što ne želite pogledati i reći “dobar dan, ja sam duhovni ovisnik”. “Dobar dan, ja sam taj i taj, i ja sam grob koji sam si iskopao”. To je ono što si morate priznati. Jer to će biti “pad”, “puknuće”, ludilo ili smrt. Jer to NEĆETE DOBITI.
U stvari lažem, slagao sam vas. To ćete dobiti, ali kao krizu, kao “podrhtavanje tla” to što nećete moći preći, proći kroz to, to što će vas identificirati do te mjere da će sve što ste radili, vjerovali, imali “povjerenja” pući i ostat ćete sami sa sobom. Kriza nastupa, konflikt koji će izazvati bolest, nesreću, ludilo ili smrt. Sami ste, iznenada je i nemoćni ste. Temelj biološkog konflikta. Tu gdje se on desi tu će “pući” organ, psiha i nastat će oštećenje na mozgu. Vaša biologija od koje želite pobjeći će biti “slab temelj”.

Kod mene je to bio, biološki rečeno, “nedostatak samopouzdanja”. Tj. ja kao osoba, kao čovjek, kao taj i taj, nemam vrijednost. Sumnja u sebe u cjelini. Svo znanje, svo iskustvo i duhovno i životno, nema snagu i vrijednost jer ja kao osoba ne vrijedim. To mi je cijeli život govorio, to mi je tata govorio, mama pokazivala, drugovi u školi potvrđivali. To je bio uzrok svih mojih kriza. Ja kao čovjek, osoba, taj i taj, ne vrijedim. I čekao sam Boga, Majstora, tatu da mi kažu “vrijediš sine moj”, “prihvaćamo te takvim kakav jesi” i onda jasno, zagrljaj, plač sa svih strana koji potvrđuje tu ranjivost i pronađenu vrijednost, pucanje posljednjih sumnji, itd.
I, pretpostavljate, to se nije desilo. Tata mi nije rekao da me poštuje, bezuvjetno voli, prihvaća takvim kakav jesam. Bog se nije smilovao. Majstor mi “opalio šamar” kada sam to tražio. I desilo se. I to se nije desilo kada sam imao “iskustvo” probuđenja. Dapače. To je bilo divno. Kako svi tekstovi opisuju. Blaženstvo, Svijest, Smisao, Bog, Jedno, i slično (ovo je nije bilo probuđenje već iskustvo savikalpa samadhija, kako bi to duhovnjaci rekli i to nije probuđenje). Lom se desio kad sam se “vrnuo” nazad. Kada je sve od čega sam htio da pobjegnem isplivalo van i reklo “čekao sam te, sine moj”.

A kako se to desilo? Kako je taj demon opstao? Kako to da taj dio nisam vidio a vidio sam mnogo demona i suočio sa se sa njima? Jednostavno, iz tog demona sam radio. On je bio moj temelj
. On je htio da se probudim, da vidim, da znam. Zašto? Zato što je on bio moj motiv a cilj je govorio o njemu ali ga nisam vidio. Kad je došao taj drevni otac koji me je stvorio, moj kreator, moj “bog” i rekao “čekao sam te sine moj” u meni nije ništa ostalo osim sjećanja na “iskustvo”. I to sjećanje na “iskustvo” nije bilo ni približno snažno da mi dokaže da ja imam vrijednost. Jer, pobogu, koji je to idiot doživio “iskustvo” kojem svi teže (barem tako kažu) ako ne on? Ali ja to tada nisam vidio. Svo promatranje, samopouzdanje, praksa, sati i sati samo-proučavanja, ideje Rada, odvajanje, volja, povjerenje sve je u jednoj jedinoj sekundi palo u vodu i ja sam ostao sam, nemoćan i to sve iznenada i bez najave. Biološki konflikt. Pošto je to konflikt samopouzdanja to je udarilo na lokomotorni sustav. Kosti, ligamenti, vezivno tkivo. To je vrijednost. To je osoba u temelju. To je temelj osobe i njene vrijednosti. Ako to čovjek nema to strada. Jasno, biologija je čudo. Ona imitira i orijentira cijelu duhovnost. Ne vaše priče iz duhovnosti, karme, samskare, svjedoci, svjesnost i slično. Neće vas srušiti nedostatak volje, svjesnosti, odluke, sjemena raznih vrsta, povjerenja, vjere. Ne. Srušit će vas demon od kojeg ste pobjegli. Od kojeg demona bježite? To je vaš “grob”, “staklene noge”, nedostatak zrelosti, “toranj u Pisi”, itd.
Danas preferiram izraz “zrelost”. Duhovnost kakva jeste ne daje zrelost. Pokušava ju preskočiti. Zrelost nastaje kao rezultat smjelog suočavanja sa svojim demonom. Nabrojao sam nekoliko demona, ostale potražite. Tu su oni, samo su se sakrili iza “ega”, iza smisla rada na sebi, iza majstorove suknje, boga, prosvjetljenja. I taj demon, e taj. To je vaš pad, puknuće, ludilo i smrt. To što sakrivate od sebe a temelj je vaše motivacije ka nečemu tu se krije vaš demon, četiri jahača apokalipse. A kad se oni pojave, kada ujašu u vaš život, nitko i ništa vam više ne može pomoći osim ako ste stvorili jak temelj, jak oslonac. A on se stvara samo-suočavanjem sa demonom od kojeg bježite.

Demon je vaš prijatelj kojeg skrivate u sjenci ispod kreveta. Dobro ste ga sakrili, maskirali. On se krije u “srodnoj duši”, u “guruu”, u “bogu”, u tati koji vas nije prihvatio, u mami koja vas je lemala i govorila vam šta treba da postanete (šta mislite čemu služi lemanje djece?), muškarcu ili ženi kojeg želite da radite na sebi i odnosima, vrijednosti, pravednosti, smislu, ljubavi i prihvaćanju, itd.
To je ono što je pravi motiv vaše potrage, prava svrha vašeg življenja, to je vaša biologija. On je naš bog. Jer ona određuje da li ćete postati pilot, advokat, doktor, građevinski radnik, paćenik ili paćenica, očajna domaćica, guru, zemljoradnik, stočar, vegetarijanac, itd. NIŠTA vi niste odredili iako volite s tim da se tješite. DESILO VAM SE. I sve vam se i dalje dešava. Možda je umišljenost da ste vi kontrolor vaše sudbine i života, da držite sve konce u svojim rukama, možda je to vaš demon. I srušit će vas. Vjerujte mi. Niste jači od svoje biologije. Njen ste rob. To je Demijurg, to je lažni bog, to su arhoni, demoni, vještice i vile. Čak i ako uđete u to, iz tog pogrešnog motiva, i suočite se sa “tamom” u vama, isto će vam biti. Probao sam. Živio sam to nekoliko godina. Nije upalilo. Ono “upoznajte svoju tamu”, “prigrlite svoju tamu, mrak”, “obgrlite svoje svjetlo” sve to je sranje, merde (na francuskom “sranje” izgleda profinjenije).

Ako želite saznati kako izgleda suočavanje sa svojim demonom nabavite psa. Jednostavno je. A onda kada krene da krizira, kad se uplaši, nemojte ga grliti, spašavati i slično. Stavite ga na njegovo mjesto, izrazite autoritet prostoru koji je vaš i on je gost u tom prostoru, to nije njegovo. Izrazite svoju “alfičnost” u tom trenutku. Neka se suoči sa demonom u sebi. I pažljivo, ali iz prikrajka, gledajte što on proživljava. Drhtanje, strah, nemoć, bol, patnju, pokušaj da uhvati vaš pogled i da se izvuče iz straha, nemoći, bola, patnje ali i pobjegne sa mjesta u vaš zagrljaj. Ako se to desi, ništa od savladavanja demona u psu. Sve iz početak i to mnogo teže. E to će vam pokazati kako se suočavate sa svojim demonom, sa “grobnim mjestom”, sa “staklenim nogama”.

Niste vrijedni, nemate značaj, tata vas NIKAD neće priznati jer da je trebao već bi vas priznao, od Majstora neće ćuti to što tražite, od Boga isto tako (obično Bog šuti, zanimljivo – probao sam da se svađam sa njim, prijetim, ucjenjujem i sve ostalo što vam može pasti na pamet i nije uspjelo i dalje je šutio). Kao što ćete vi šutjeti, biti smireni, kao da se ništa ne dešava kada svog psa postavite na mjesto da se on suoči sa svojim demonom. Svako sažaljenje, suosjećanje, ljubav, podrška, pažnja i slično će dovesti do toga da on pobjegne od svog demona i to je opasnost za vas. On se neće suočiti i on će, baš kao i mi, pobjeći od demona. Ako imate mrtvog Majstora, to je još bolje. Ne može vas vratiti na mjesto. Ako je on negdje daleko i vi ga posjećujete jednom u tri godine, isto je dobro. On nema pojma s kakvim idiotom radi a vi imate sav moguć potencijal da puknete. Onaj živi nije poželjan. Jer će vas staviti na vaše mjesto, šutjeti i osjećati se sasvim OK dok vi drhtite, plačete, prijetite, kukate, žalite se, ucjenjujete i čekat će da kriza prođe. A pošto vi vidite da je on “cool” i da nema problem što vi “upravo umirete” možda i prođete kroz krizu. Možda vam ženu odvede u sobu, možda vam muža pošalje u krevet neke druge žene, možda izabere mlađu i ljepšu da sjedi kraj njega i pere mu “noge”, “cjeliva mu rane ljute” ali ne i vas. Možda pohvali nekog tko to nije zaslužio i sve vaše zasluge gleda kao bezvrijedne, itd. O bogu hvala na takvim Majstorima jer vam oni ne prodaju “muda pod bubrege”, jer oni vas guraju u srž krize.

Evo dat ću vam još jedan događaj kroz koji sam se suočavao sa demonom, ali pogrešnim demonom, ne onim pravim.
Prošao sam pet godina rata na balkanu. Otišao sam sa 17 godina i prijavio se dobrovoljno. Prošao sam mnoga ratišta, ispratio mnoge kolege i pustio i suzu za njima, previo još više prijatelja, ležao iza neprijateljskih linija, sjedio u automobilu ispod “neprijateljskih” zastava, pio kavu sa ubicama, družio sa se “opasnim ratnicima i plaćenicima”, pucao i koristio sve moguće oružje do kojeg sam mogao doći. Na mene jedino nije pucala podmornica, ratna mornarica, atomska bomba. Sve ostalo je bilo upereno u mene, pucalo na mene, ganjalo me po proplancima Balkana. Jasno, meditirao sam kao lud, radio svoju sadhanu, proučavao svete knjige, riječi majstora, znanih i neznanih. Držao se pravila vedskih učenja, tantričkih učenja (tada nisam znao ništa o tantri i to što sam smatrao yogičkim učenjem bilo je u stvari tantričko učenje), satima sjedio i meditirao na Apsolut, itd. Otišao sam jer sam se bojao. Htio sam da uništim tog koji je bojao. Kasnije sam to nazvao “psihološkim strahom”. I umjesto da se suočim sa “psihološkim strahom” suočio sam se sa fizičkim strahom. Neću napisati koliko sam života spasio, neću reći gdje sam izvukao gotovo čitav vod vojske. Sve to je glupost. Ali sam naučio da kročim korak naprijed kada se bojim. Da ostanem sa strahom zadnji u rovu dok me “neprijatelj” okružuje. Da prihvatim da je “sljedeći dan moj”, da se svaki dan pitam “koji je metak moj”, da imam “jedan metak koji ću si ispaliti u glavu kada više nemam drugog izbora”. Sve to me natjerao da se suočim sa strahom. Osim onim jednim strahom. Onim najbitnijim koji je sve to uzrokovao. Strah od svoje vrijednosti, strah od osobne bezvrijednosti, sumnju u sebe kao ljudskog bića.
Oni koji me znaju oni znaju da lako odjebem sve. Prijatelje, život, lagodnost, materijalne vrijednosti, itd. Nemam prijatelje, nemam ljubavi, nemam srodnu dušu, nemam anđele, nemam “svog boga”, “nemam gurua” jer sve sam odjebao. Ali nisam znao da trebam odjebati i onog koji je čitav motiv, pogrešan motiv, koji je uzrokovao sve to, koji me je postavio na svako to mjesto ali ne na pravo mjesto. Jer on je štitio sebe. Taj divni guru Saturn, Demon koji te gurne u ono od čega bježiš, koji ti baci u lice ono u što najmanje sumnjaš, a to si ti sam. On je pravi guru. On nema vjerske spise, nema svete knjige, nema milostiv govor. On ima situaciju. On te gurne ali ti ne kaže da te on gurnuo. A on je ti.
Na kraju on me dočekao poslije svakog višeg “duhovnog iskustva”. I rekao mi “ne vrijediš”. “Ti si nitko i ništa”. “Bog te ne voli, otac ti nikad neće reći ono što želiš da ti kaže”. On će te dovesti u situaciju. Za svakog od nas ono od čega bježimo je situacija u koju nas on dovede. I jasno, ne vidimo to jer smo to mi. On je ja, ja sam on kao osobnost.
Nekad to nazovem i “žig zvijeri”. Potražite taj tekst. Od tog “žiga” ne možete pobjeći i on je vaš pogrešan temelj.
Jasno, možemo tome svemu dati viši smisao ali to je laganje. To je upravo bježanje od besmisla kojeg imamo i s kojim se ne želimo suočiti.
Kad taj Gospodin Demon dođe, zajebite sve bogove, gurue, učenja, volje, odluke, svjesnost, vjere, povjerenja i slično. To ne radi. To radi samo u dijelu gdje njega nema. I prosto ostanite sa njim. Družite se malo sa njim. Popijte kavu sa njim. Odvedite ga u krevet i odseksajte se njim koju turu. To je vaš guru, to je vaš bog, to je vaša smrt, to je grob, to je ludilo, to je vaše samoubojstvo. Zajebite sve de divne pričice koje pričate, prodajete drugima ili sebi. To su bajke, priče, parabole. I njihova sva svrha je da pobjegnete od sebe. Ako niste do sada vidjeli da ste u duhovnost, religiju, probuđenje POBJEGLI onda niste ništa vidjeli i ne dirajte ništa. Nastavite to što radite i jebiga, nek vam je Budha, Isus, Allah, Guru na pomoći jer druge pomoći nećete imati. A i oni se nisu pokazali kao likovi koji pomažu, al hajd da se lažemo.

Ostati sam sa sobom, sjediti svjestan sebe i pustiti demone da izađu. Vidjeti ih i pogledati ih SVJESNO U LICE, ne potvrditi sebe iza toga. Ako treba plakati, tresti se, drhturiti, i sve ostalo što će tijelo napraviti ali vi NE SMIJETE poistovjetiti se sa tim. Ne smijete se vezati za to što vidite, čujete, osjećate, osjetite, namirišite, okusite, osvijestite (kao šesto čulo). Ostati tu, sam sa sobom. “Sobom” koji je demon, vaša laž o sebi, ono što ne želite vidjeti, suočiti sa tim. I samo sjediti, svjesno sjediti i ništa više. Kao pas ispred gospodara koji mu ne dopušta da mrdne sa mjesta dok ili ne umre ili ne prođe kroz krizu. To je MILOST. On vidi čovjeka, gospodara, svog alfu (gurua) kako mirno, staloženo, sjedi i njegova volja obuhvaća cijeli prostor, njegova volja ne može da se slomi bilo čim što on, kao pas, učini. I ta volja je ljubav, pažnja, podrška da prođe kroz uznemirenost, anksioznost, strah, nemoć. Samo ta volja i ništa više, ta zapovijest da “leži na svom mjestu u sigurnom prostoru koji mu je vlasnik, gazda, gospodar dodijelio”. To je ono što vitalu morate dodijeliti. Mjesto na kojem on može ležati, biti miran, suočiti sa svojim divljanjem, strahom, demonima. Jer taj dio koji vaš pas ima imate i vi. I zove se vitalni um, vaš stvarni gospodar jer VI NISTE NJEGOV GOSPODAR. To je mjesto u kojem ste najjače identificirani unutar navike, potrebe, osobine koju ni ne vidite i ne želite da vidite. To je “žig zvijeri”, to je “zmaj” u vama, to su “četiri jahača apokalipse (otkrivenja)”. Čak i da nekim čudom doživi “probuđenje”, kažem nekim čudom, to neće nestati i to će biti uzrok nevolje, jer probuđenje nema nikakve veze sa vašom osobnošću. Ona ostaje ista kakva je bila i prije toga, osim i ako ne spustite to stanje u tijelo, um i novu osobnost. A to skoro pa nitko na današnjoj spiritualnoj sceni ne radi.

Sada, nisam vam ništa rekao o “jakom temelju”. Nije mi bio ni cilj. Copycats me ne interesira. Morate imati autorsko pravo. A to nećete steći sa kopiranjem.
No, otkrit ću vam nešto što nisam napisao o danima rata. Dio koji je bio najbitniji. Koji je izveo čuda na ratištu, o kojima neki nešto znaju, neki su svjedočili tome i dalje im nije jasno što se desilo (tj. kako smo ostajali živima, izvlačili se, čuvalo nas, a nisu anđeli iako u stvari jesu ali ne oni vaši anđeli koje kanalizirate i za koje mislite da postoje, srećom samo “mislite”).
Tada sam to zvao jednostavno. BOG. Imao sam takvo povjerenje u tog Boga, danas je taj Bog malo evoluirao ali i tada je radio svoj posao, da me ništa nije moglo razuvjeriti u Njega i Njegovu Volju. Toliko je bilo jako da danima nisam jeo, bio sam glupi vegetarijanac kao i većina, i gladovao pored hrane jer nije bila vegetarijanska do te mjere da je taj Bog morao da mi osigura hranu na jako čudnim mjestima. U snijegu usred šume, u napuštenoj kući. I to ne bilo kakvu hranu, već hermetički zatvorenu, spremnu za upotrebu i slično. Ili toliko duboko povjerenje u Njega da je lik stajao iznad mene s puškom i gledao u mene i nije me vidio jer mi je “On rekao” šta da radim. Ili da je granata pala ispred mene i nije eksplodirala. Ili da sam “čuo glas” koji me doziva iz neke kuće i kada bih otišao tamo da vidim tko me zove na mjestu gdje sam stajao je pala granata i raznijela sve. Ili kada mi je svaku noć dolazio u snove prerušen u svetce i govorio mi šta me očekuje ili samo gledao u mene, ili kada se prerušio i “majku Božju” i grlio me u ljubavi i pripremao me sa sutrašnji, po većinu, smrtonosan dan. Ili kada je došlo moje vrijeme meditacije koje sam htio preskočiti jer sam bio u “akciji” i natjerao me da odem da meditiram a trenutak poslije toga uz pomoć tenkovske granate raznio tu istu kuću na čijem sam krovu bio. Ili kada mi je rekao kako da zaustavim pucnjavu na liniji i izvučemo ranjene, itd.
Imao sam SAMO to. Toliko duboko povjerenje da je On tu. Da je svaki moj trenutak Njegova Volja. Da sve što se dešava oko mene i u meni je Njegova Volja, Milost, Ljubav. “Mislio On na mene” to je bilo ono što sam govorio drugima kada sam bio gladan, žedan, spavao u snijegu na minus 21, ostajao sam u rovu ili skriven iza nekog žbuna.
Danas, naravno pošto je i On evoluirao u meni, govorim malo drugačije. Danas “znam” iako ne baš precizno, što je to bilo tada.
Ali šta bih ja danas rekao što je to bilo?
Pa neću vam previše otkriti. Znate i zašto? Ne volim copycat. To što imate informacije neće vam pomoći. Jebiga.
Danas znam da mi je to povjerenje u Njega dalo nešto. Smirenost, prihvaćanje, nevezanost, duboko povjerenje u Njegovu silu, trpljivost, stvorilo je odbacivanje užurbanosti, psihički osjećaj (pravu emociju, ne vitalnu emociju) da sam jedno sa Njim, smjelost da pogledam u prazninu cijevi ispred sebe i imam povjerenja u Njega što god on da donese, radost, ljubav kada sam bio u trenutku u kojem mogu da izgubim sve, saznanje da sam prihvaćane takav kakav sam sa svim svojim demonima, saznanje da demon nije jači od mene jer on je upravo ja i on ne može da bude jači, ali strpljivost, pored trpljivosti.
“Sjedi miran i znaj da sam Ja Bog”. “Ti si Sin Njegov”. “Ti si on sam u tom tijelu”, “Bog je tvoja priroda”, “Apsolut i ti ste jedno te isto”, itd. I trenutak u kojem sa odustao od sebe i predao se tom osjećaju je bio trenutak koji je određivao sve.
Nisam imao volje, nisam imao svjesnosti, nisam imao odluku, nisam imao sjeme, nisam imao znanje koje sada imam, nisam imao unutarnju snagu koju sada imam, nisam imao ništa osim povjerenja. “Misli On na mene” čak i kada umrem na ratištu, čak i kada me granata raznese, čak i kada stanem na minu, kad sam gladan. E to sam imao. A onda sam to izgubio. To je bio Dar koji nisam njegovao. Umjesto tog Dara, iako mi nitko nije rekao da ga odbacim ali znate, jebiga, ja sam poznat po odbacivanju svega, moje treće ime je “Gospodin Odbacivač” (malo sarkazma), okrenuo sam se znanju, intelektu, krutom odbacivanju, jer mi On nije rekao, došao ispred mene, materijalizirao se, ili šta već, i rekao mi ” sine volim te, prihvaćam te takvim kakav jesi”. A onda sam to ponovo morao zaslužiti na teži način. Ne teži od ratišta, jer ratište i ne smatram nešto teškim, a šta mislite zašto?
Eto, otkrio sam vam trik krize, jakog temelja iako mi nije bila namjera. Opet sam se zajebao. To u što sam duboko vjerovao, imao povjerenja, dalo mi je energiju, dalo mi je sposobnost da sjedim i suočim se sa svim što ispred mene dođe. Bijesan “neprijatelj” ili dobar “prijatelj”. Smrt koja pokuca u vidu noža ili puške ili granate. Ludilo kada pukne osobnost, kada napukne i vidite da ste “ludi”. Ili trenutak kada mi je pištolj bio na sljepoočnici dok sam tražio i jednu jedinu potvrdu da ovaj život ima smisla. A onda došla iz neočekivanog smjera. Kao noga prijatelja u glavu, kao vijest da se ne ide u samoubilačku akciju iako je to bilo sigurno, tj. nije bilo mogućnosti da se to ne desi. Ili prijatelj koji me je zadnji trenutak povukao sa tračnica ispred vlaka koji je bio na dva metra ispred mene. To duboko povjerenje da “je On tu i da misli na mene”.
To me je natjeralo da ostanem smiren, umiren, prihvatim sve što dođe, ne vežem se za to što se u meni dešava, usporim korak, pognem glavu, pustim krizu da divlja a ja se zakačim samo za jedno, osjetim se dijelom cjeline, znam da sve prolazi a time i kriza i da je samo TO stvarnost (Bog, Apsolut, vaša najdublja Priroda, ili koje ime želite), prihvatim čak i smrt ako je ona “suđena”, prestanem da se bojim ludila ili prijetnji koje dobijem, nasmijem se u lice demonu i svjesno ga pogledam u oči i kažem “zdravo da si i živo Zvijeri moja”. (Ah kako to pjesnički zvuči. Nisam li vam rekao da sam neko vrijeme pisao pjesme? E to su bile pjesme koje na ništa nisu ličile ali su bile pjesme. Šta ste očekivali, pjesnika? I ovo što dođe ponekad je previše.)
Trenutak “ludila” osobnosti kada je nastalo oštećenje poslije prvog “iskustva” završilo se baš tako. Sjeo sam i rekao “dobro došla Zvijeri moja”. Bilo je skoro pa kasno, ali je upalilo. Tri mjeseca je trajalo ludilo poslije prvog “iskustva” buđenja. Sedam dana Raja, i skoro tri mjeseca pakla. Taman u omjeru kakav treba biti (šalim se).
Zamislite, dobijete tu Milost da sedam dana budete u Raju. Budni, Probuđeni. Vidite sve, znate sve. Osjećate svoju Prirodu, Bog vas potvrdi, vi Njega potvrdite, osjećate druge, drugi se sami otvaraju ispred te Sile, Ljubav teče na sve strane. I odjednom, iznenada, potpuno sami, nemoćni ostanete sa Zvijeri koja vas dočeka. On vam oduzme sve to da vam pokaže nešto drugo. Ostane sami sa sobom. Onim od čega ste htjeli da pobjegnete u tom “iskustvu”. Jasno, nitko mi nije rekao da je to isto tako Njegova Milost. Majstor nije bio u blizini. Nisam poslušao njegov savjet da ne “bušim” u to što sam “bušio”. Izbušio sam “rupu”, uletio u to stanje nakon tri godine sa njim (umjesto da sam pričekao sedam godina koliko je tražio), i vratio se nazad. U svom ludilu i mržnji prema sebi koji NIJE BIO sposoban ostati u tom Stanju (jer mi nisu ni rekli da se ne ostaje u tom stanju) agresivno sam napao samu suštinu sebe. Na kraju i svoju Prirodu koju sam spoznao. Jebiga, netko je morao biti kriv. Ne samo ja. Nisam vam ništa rekao o halucinacijama koje imate tada. Dobro, neću to sada reći. To ćemo nekom drugom prilikom. Ovaj tekst je dug. Pjesnički. Pripovjedački. Ah divote.
Sjećate se. Biološki konflikt. Sam, nemoćan i iznenada. Temeljni konflikt je bio neprihvaćanje sebe i sumnja u vrijednost osobe, života, čovjeka kakav jesi. Što god da dobijete bilo kojim iskustvom, čak i “iskustvom” probuđenja to se neće razriješiti. Jer razrješenje nije u probuđenju, već u tome od čega bježite u probuđenje. Ja sam bježao iz nedostatka samopouzdanja, sumnje u sebe kao ljudskog bića. Probuđenje mi je to trebalo dati, tako sam to zamišljao. No, probuđenje nema nikakve veze sa tim. Čak ni buđenje. To su snovi koje sanjamo i iz kojih se moramo probuditi a onda se finalno sa njima suočiti. Svako “malo probuđenje” – o da ima i to – izazove demona da se prikaže. E to mi nitko nije rekao. E da su mi samo to rekli. Kakav sam “fanatik” ne bi došlo do toga. No, imamo sam sreću koju mnogi nisu imali. Na kraju sam sjeo i rekao “umrijet ću ali ću se suočiti sa tim”. Nakon dva sata sjedenja sve je nestalo. Da li sam razriješio demona njegove dužnosti? Pa ne baš. Oslabio sam ga ali ne i razriješio. To je dolazilo sljedećim “iskustvima”. Jasno, i demon je mijenjao svoj oblik, svoju funkciju iako se vrtio uvijek oko istog. Kako vi sazrijevate, a to vam isto vaši gurui nisu rekli, sazrijeva i demon. Mislite li da on ostaje glup a vi inteligentni? Pa ne baš. Sve postaje inteligentnije. I anđeli i demoni. Jer to ste vi. Kada se Shakti probudi u vama, sve će postati jače, moćnije i inteligentnije. Sve. I demoni i anđeli u vama. I borba će trajati godina poslije probuđenja Shakti u vama. Ako imate sreće završit će se nakon nekih 15 ili 20 godina. A tko će pobijediti e to je upitno. Vi ili demoni i anđeli. Sve ovisi samo o jednom. Jeste li izgradili, utemeljili se, stvorili jak temelj. A on se stvara krizama, padovima, sa onim od čega bježite. Ne divnim duhovnim postulatima, vjerama, lažnom svjesnošću, pričom o “egu” i pričom o pobjedi nad “egom” jer taj “ego” ni ne vidite i on je taj koji priča o “egu”. Prolaz se otvara POTPUNOM KAPITULACIJOM i predajom Prirodi, pa šta bude. Ah, da vam kažem još jedan trik demona. Što ste jači, što više znate učenje, što ga više koristite to će napad demona biti jači jer on je isto kao i vi preuzeo temelj u učenju. Što vi više znate o Bogu, Anđelima, Demonima, prosvjetljenju, imate visoka “iskustva” to ima i on. Jer on je vi a vi ste on. I to je biblijska “borba za dušu”. Što ste vi mudriji i on je mudriji. Što ste vi snažniji i on je snažniji. Na kraju, morate kapitulirati i vi koji znate i on koji zna. OBOJICA. Sve vaše priče moraju umrijeti zajedno sa vama i sa njim. To je “razapinjanje na križ”, “smrt vas” a onda dolazi “uskrsnuće”. Ako dođe. Tad se Bog u vama budi iz sna o vama, sna o čovjeku. Tada je završeno. Ne kada se probudite. U stvari, to je pravo probuđenje, finalno probuđenje. I mnogi ga ne prežive. Jer i vi i demon ste previše jaki tada je jedini izlaz da i vi i on bukvalno umrete. To se desi mnogima na stazi. Malo njih preživi finalno probuđenje.

Zato dragi moji, malo ulizivanja ne škodi ja sam poznat po tome, jak temelj vodi kroz vašeg demona. Ali i u povjerenju u ono što vam učenje kaže i radu, kao konj na njivi, na tome što učite. Oboje je potrebno. I Gospodin Demon i Gospodin Bog tvoj. Obojica. Jer na kraju obojica umiru, ako imate sreće. I ostaje Stvarnost koja biva prepoznata kao Bog, Svijest, Brahman, Vi. Znači, sjesti sa Gospodinom Demonom popiti kavicu, koju rakijicu da se s njim bolje upoznate, ponuditi mu svoju ženu ili muža, svoje najmilije i najdragocjenije, svoj život ako treba.
Strpljivost, povjerenje, svijest o sebi, samo-suočavanje, trpljivost, pomirljivost, oprost od svega što o sebi znate i svih drugih jer ćete biti sami, biti će iznenada i biti ćete nemoćni. Kada se Sila probudi, kada Shakti krene u susret sa Ljubljenim pustite JEBENU shakti da radi svoj posao. Jasno, sve vaše fantazije o tome nemaju nikakve veze sa Silom i Shakti. Ona je smrt, nevolja, bol, patnja jer mora proći kroz te regije pakla u vama. I proći će. I izaći će svi demoni da se bore za Zmaja protiv Boga. Da spriječe Njegovu Silu u vama, od koje žive, da se susretne sa Živim Bogom. I to morate proći, sorry. Ali ona je i Njegova Sila u vama. Tj. kojim vama? To je Njegova Sila, On sam. Shakti je Shiva. I to je taj gospodin u vama koji je i demon i bog. A vi, jebiga, ako niste shvatili do sada, ste nitko i ništa. To je vaša prava priroda. To je On, Ona, Ono, To. Duboka kapitulacija bez filozofije, teorije i prakse. Netko to naziva predajom. Ja ne. Ja to zovem Kapitulacijom jer nema nikog tko bi se predao nečemu. Nema nikog i nema kome da se preda. Ali ima šta da kapitulira.
“Oče, zašto si me ostavio” mora preći u “Predajem se tebi u ruke” i tad, možda, ako treba, ima smisla, Otac nekim čudom se probudi i osvijesti se kao vi. Kažem, nekim čudom. Jer nema puta do tamo. Nema upute do tamo. Ima samo kapitulacija, nemoć, samoća, iznenada je, sami ste. Na križu umrete i vi i vaš demon i vaš bog. Sva trojica.
Kakav “ego”, “bakrači”, “sluge”, “duhovnost”, “religija”, “vjera”, “povjerenje”, “svjesnost”, “volja”, “sjeme”, “učenje”, “anđeli”, “demoni”, sve je to laž, iluzija zajedno sa vama. Kad ta iluzija umre, nestane, upadne u vječni zaborav to što ostane to je vaša priroda, Bog, Apsolut, Brahman, Svijest. Opijeni ste. Otrijeznite se. To znači postati Zreo.
A do tada, možete raditi što god želite ili su vam gurui rekli. Neće upaliti. Ali ćete se osjećati sigurno, vrijedno, prihvaćeno, razvijat ćete višu svijet i neka vam Bog bude na pomoći, jer to ne radi.
Nitko od vas, moje mišljenje, ne zna zašto sve to STVARNO mora da radi. Jer vam nitko nije otkrio u čemu je trik. Zašto morate raditi sve te silne tehnike, svjesnost u svakoj situaciju, razvijati povjerenje (usput povjerenje se ne razvija ali jebiga, tako su vam rekli), boriti se protiv iluzornog “ega”, pričati pričice koje pričate, itd. Pitajte ih i slušajte laž koju će vam reći. Jer ni oni ne znaju. Spavaju kao i vi (ja). (Ovo “ja” sam stavio samo da me ne optužite za isključivost, ego, egoizam, superiornost, odabranost i slično, i da vam se uvučem u dupe jer ste slabići (pizde) koji ne mogu da prihvate da je netko iznad vas). (Ako imate reakciju upoznajte svog demona i stvarnog lika koji ste, stvarnu pizdu koja se skriva iza učenja i mudrovanja).

Evo još jedna pričica koju sam prošao. Kad je “bal neka je maskenbal uključujući i poštanske troškove” – Gruđijev).
Nekih dvadesetak godina sam proveo u dvorani za trening. Borilačke vještine. Jasno, sada znam i zašto. Ali nebitno, ako niste skužili sami tko vas jebe (ups). I pitah jednog dana svog Majstora Kung Fu-a šta koji klinc radim toliko mogućih udaraca na protivnikov jedan udarac kada je pitanje da li ću uspjeti i jedan da mu uputim kada me napadne. Jasno, bio sam kulturan ali sada glumim kurčevitost. U stvari sam ga veoma milostivo pitao jer je bio poznat po tome da dobiješ šamar, istjera te sa treninga, zabrani ti trening neko vrijeme, ismijete pred svima, i slično. Pitao sam ga gotovo ulizivački, kao što sada vama pišem. On me onako ispod oka pogledao. Oni koji su iz Karlovca znaju tog Majstora Kung Fu-a. Jovica Glogovac, koliko se sjećam. E ako ga znate onda znate što pričam. I nisam dobio mavaši iza glave, niti šamar, niti me je istjerao sa treninga. Sjedili smo u, ako se dobro sjećam, lovačkom baru na Korani večer poslije treninga. I bio je raspoložen. To je jako bitno ako imate Majstora. Nekako ga oraspoložiti kada pitate glupa pitanja. Inače ide mavaši – bilo psihički bilo fizički. Mavaši, popularno zvani za one koji to ne znaju, jeste polukružni udarac nogom sa strane glave, najbolje i ako se može. Elem, nasmijao se jer je bio raspoložen i popio koji “gemištek”. Rekao je: Da, jasno je da nećeš moći ali jedan od tih udaraca će ostati. Ući će ti u podsvijest, automatizam. I on će te izvući, dati ti pobjedu.
Elem, upravo to. Jedna od tih stvari će ostati i nju ćete upotrijebiti u trenutku krize. Koja? Nitko ne zna. Čudna je psiha.
Odgovor na oba pitanja saznao sam u borbi. Ili sa protivnikom ili sa demonom. Jedan od tih “udaraca” koje sam učio ostao je i izvukao me. Tako je i u Radu. Obično, to nije ono što svima govorite da radite, kurčite se na duhovnim skupovima, facebook-u, radionicama. Obično je to nešto na što niste obratili pažnju. Nešto što je nonšalantno prošlo u podsvijest. Samo od sebe. Iza vas. I to će vam spasiti glavu, i duhovnu i fizičku (kao da ima razlike ali hajde da glumimo).

Eto, svašta ovdje napisah, da ne kažem “ja”, da me ne optužite iako to nije vaša volja ali hajde da glumimo da jeste. Meni je divno čitati sve što napišete, kurčite se i slično. Volim da se smijem. Jer skupljam dovoljno supstance da se u jednom specifičnom trenutku nasmijem svom demonu. Ja vam ne vjerujem. Ništa vam ne vjerujem. A ne vjerujem ni ovom svom demonu koji voli da uči i ponavlja postulate Rada. A pošto njega znam znam i vašeg demona. Ista je to bagra. Znam da kada krene bitka da većina vas neće biti na mjestu bitke. Slobodno nastavite sa duhovnim postulatima, prepričavanjem priče, duhovnim bildanjem. Ostat će taj mali jado kojeg ne primjećujete i Bogu hvala na njemu. E on će iznijeti svu bitku. Taj mali, jadni jado kojeg nema kada se kurčite, koji šuti, ponizan je, ima zrno povjerenja, strpljiv je, smiren, utišan, pasivan, itd. E on. E Bogu hvala ako je živ u vama. Jer on će iznijeti sav temelj. Sve ostalo, hm-mh, služi da tog “jadu” osnaži. Jer taj u vama koji sve zna on će prvi pobjeći. Kao što to biva i na ratištu. Znam. Vidio sam. Kao što to biva i u tučama u diskoteci. Znam, vidio sam. E taj mali buntovnik, jado, ta vatra koja će poslati i boga i demona u kurac i ostati sam, e taj jado, on će preživjeti bitku, izvojevati pobjedu, i kažem ponovo BOGU HVALA ako ga ima u vama. Sve ostalo, drage moje dame i gospodo, je demon u vama koji glumi vas, glumi boga, lažni bog, lažni vi. Zbog njega ne vidite tog “jadu” u vama. A on je srž, bit jakog temelja. Vaša najjača ranjivost koja preživi to je temelj. Vaša najveća smrtnost koja preživi e to je temelj. Ne vaše priče o duhovnosti, bogu, đavlu, anđelima, demonima. To su priče koje pričate. To su otpori, to su strahovi maskirani u “ovčje ruho”.
Taj tihi, smireni, jednostavni, obični, ne-duhovni, ne-božji, pasivni, skriveni, umireni, povjerljivi, ranjivi, i sve ostalo, E TAJ. Sve ostalo, pa ako niste shvatili jebiga. Vaš problem. Ako se nadate svemu tome što učite da vas izvuče napravite testament, jer vas neće izvući jer ste pobjegli od tog “jade”. A sada, kako ćete to protumačiti na vama je. Boli me ona stvar (kurac). Vaše dupe je u pitanju.

Smirenost, umirenost, pasivna svijest koja svjedoči, povjerenje u nju, psihički osjećaj bivanja, utišanost iza procesa i reakcija, znanje da će to proći i da nije vječno, znanje da to niste vi i nije vaše što god da se u vama dešava, ideje učenja koje su zamijenile životne ideje, prihvaćanje, odustajanje od borbe, itd. To je vaš Kung Fu. Nešto od toga će ostati u trenutku krize i to će preuzeti bitku. Imajte povjerenja u to. I pustite bitku da se vodi bez da stajete na bilo koju stranu. Utočište je još jedna riječ ili simbol “jakog temelja”. Znate ono: Učenje, Budha i Sanga. E tako nešto. Saznanje što ostaje kada sve u vama divlja, prijeti, hoće da vas uništi. E to što ostaje je temelj. Jer to može izdržati buru, tornado vitala kada krene da vas uništava. To je taj “jado” kojeg spominjem. On ne mora biti jadan. On može biti i veoma vatren, barem kod mene je bio i jeste. To je taj “lik” u meni koji će da uništi sve jednim jedinim potezom ruke. On je ranjiv u isto vrijeme ali i najsnažniji u vama.
Ostale gluposti koje mislite da su jak temelj, a fino je za duhovno kurčenje ali ne radi, neće dati pomoć i prvo će pobjeći. To je onaj koji se kurči prije napada, akcije ali nikad ne ostaje u napadu i akciji. Vi koji ste bili na ratištu znate takve. Vi koji ste se lemali u nekom polumraku diskoteke znate takve. Možda ste i vi ponekad bili takvi pa ste sami sebi jebali majku i postali suprotni. Kažem MOŽDA. Jer to je kukavica u vama ali i heroj u vama. On je oba istovremeno. To je trenutak u kojem ćete dati život za nekoga. E taj. To je taj koji će pognuti leđa pod nekog kada sve nestaje. E taj. To je krajnji potez ljubavi u vama. E taj. To je taj koji plače na bol i patnju i koji ju bijesu drekne, izleti iz vas. A on nije duhovan. E taj, draga moja sve-duhovna publiko. E taj. Taj jado, taj drekavac, taj bolni čovječuljak, taj koji je vatra uništenja svega lažnog, e samo taj može da ubije demona. Sve ostalo je laž. On nema pojma o ničemu o čemu pričate, koliko god bilo duhovno, jer njega ni ne dotičete. A o njemu vam ovisi glava.

Hajd sada, uzdravlje. I kada vidite svog demona, kojeg skrivate, dignite čašu u njegovu čast i recite mu: “Zdravo Živo da si. Tebi u čast dižem ovu posmrtnu čašu jer si me prevario i prodao mi najsuroviju laž, duhovnost i umišljanje da je nešto mogu a cijeli vrijeme to si bio ti”.

Zdravo i Živo Gospodo Demoni, Zvijeri.