il_570xN.1360354147_cyvwZa što smo zainteresirani? Za svoju osobnu priču, dramu, bajku, nečiju priču, dramu, bajku ili stvarnost – i to uvijek samo svoju stvarnost?
Gledajući čovjeka, šta je on? Ako ga pažljivo pogledamo i na kraju poslušamo vidjet ćemo samo priču. On je priča, drama, tragi-komedija, akcijska drama, bajka ali najmanje je on sam, stvarni on. Zašto?
Prosto, jer ga nema. Stvorena je priča u memoriji i ta priča se vrti, to je sve.
Sjetite se, kad ste u društvu i pričate priču, pogledati sebe i svoju priču. Jeste li priča ili ste stvarni čovjek? Šta ste? Tko ste? Želite li ostati priča ili želite postati stvaran čovjek?
Prekinite priču. Ako slijedite neku tradiciju, učenje i stalno prepričavate priče tog učenja vi ste samo još jedna priča tradicije, bajka tradicije, priča učenja i vas nema. Gdje ste vi? Šta ste to VI doživjeli?
Priča je memorirani događaj nastao od situacije koja je u vama imala emotivnu reakciju. Sada je memorirana. I kao pokvarena ploča vrsti se u svakoj prilici pokušavajući ispričati drugima nešto o sebi, ali nikad, ali baš nikad nije ništa rekla o sebi već samo o slijedu slika, čulnih utisaka koji su se desili i koje je prisvojila kao sebe.
Slušajte ljude. Pričaju li oni o sebi ili pričaju priču kojom pokušavaju potvrditi svoj identitet? Šta oni to pričaju?
Mislite li da Stvarne Ljude zanima vaša priča? Mislite li da budnog čovjeka zanima vaša priča za koju sa sigurnošću zna da je to samo san koji je osoba sanjala. Svaki čovjek koji je iole stvaran neće biti zainteresiran za vašu priču. Bajke je prestao da sluša još kao dijete i one su dale rezultat. Sazrio je. Možda mu vi pričate dramu a on voli komediju, možda mu prepričavate akcionu fantaziju a on voli epsku fantaziju.


Često puta, i to jako često, dešava se da priča pronađe Majstora. I onda prođe nekoliko godina prepričavanja priče, pokušaja da priča nađe zaplet koji će se Majstoru svidjeti, ali to se ne dešava. Priča je priča i budan čovjek će gledati kroz vas. Gledat će uspavanog lika koji priča svoj san. Ako je taj čovjek, taj kojeg ste našli, išta ostvario u sebi jedna od stvari koju je ostvario jeste odbacivanje priča. Mislite li da njega zanima vaša priča o ljubavi sa njim, o želji za duhovnim odnosom, o tragediji, drami, komediji, znanstvenoj fantastici? On zna, čak i kada uživa u dobrom filmu, da je to film. I kada se desi savršen zaplet, kada je cijela kino sala oduševljenja on zna da je iza toga samo lik koji je smislio taj zaplet i da to nije stvarno. Kad se vi iznenadite i oduševite igrom glavnog glumca u filmu on zna da je taj glavni glumac samo pročitao scenario. On zna da iza najbolje scene stoji niz pokušaja snimanja iste. I nije nešto pretjerano oduševljen.
Kažu da imaju osjećaj da budan čovjek gleda kroz njih kada mu pričaju svoju priču, kažu da imaju osjećaj kao da ih negira, kažu da imaju osjećaj da rade nešto pogrešno kada mu prepričavaju svoje doživljaje u drami koju igraju, kada mu prepričavaju svoju ulogu i masku koju nose. Tako kažu. I sam imam taj “dokaz”. Pričao sam priču svoj Majstoru dok me je on gledao, buljio u mene, prisutno i pažljivo slušajući moju priču. Imao sam dojam da je prodro kroz mene a u isto vrijeme imao sam dojam da će se svaki čas nasmijati, umrijeti od smijeha, osjećaj da je to neki sarkastičan pogled, kako kada znate da netko laže ali uživate puštajući ga da smišlja laži, da pokuša da vas uvuče u svoju dobro ispričanu laž. A kad završite sa pričom on nastavi sa svojom radnjom kao da nije čuo ništa od onoga što ste mu ispričali, požalili se, iskukali se. Nemate osjećaj da je on bio “rame za plakanje, kukanje, žaljenje, ismijavanje”.
Ispričate mu kako vam je teško, kako je praksa teška i mučna, kako ne možete da se borite protiv negativnih emocija, kako vas vaši umni filmovi zezaju, kako ne možete prestati misliti, kako vas nitko ne razumije, a on u vas gleda kao u nestvarnu sliku, gleda kroz sliku i kroz vas kao glumca, kroz vaše uloge i maske i kao da je na rubu da se sarkastično nasmije i otvori vam vrata da napustite prostoriju. Jeste li to doživjeli? Jeste li imali takvo iskustvo?
Ako niste, žao mi je. Niste dobili impuls stvarnog, niste dobili prodor nečega (za što još uvijek ne znate šta je to) kroz slojeve filmova i priča od kojih se gradite, kojima ste izgrađeni. Pardon, krivo sam rekao. Niste vi izgrađeni, jer da bi bili izgrađeni morali bi postojati. A ne postojite ako ste priča, ako ste bajka, ako ste drama. Postoji priča, bajka, drama ali ne i vi, ne i živi čovjek, ne i živa svijest.
Emocije u vašoj priči nisu stvarne. One su vezane za slike, predstavu priče. Mislimo da su emocije stvarne, da su one ono što smo mi. Zanimljivo. Nisu i nikad neće ni biti. Upravo, ta emotivna infekcija drži vas vezanom za priču koju pričate, prepričavate, koju pokušavate ispričati svakome tko je ispred vas, za koju se borite da ispričate na sastanku ili kavi sa drugim pričama. I svima je samo bitno ispričati svoju priču.
Još su gori oni koji nemaju svoje priče. Već koriste tuđe. Priče učenja, duhovnosti, religije. Oni imaju dojam da zbog tih posebnih priča oni postoje. Ne, ne postoje. Ako ne postojite izvan bilo koje priče nema vas ni u najboljoj priči. Koju god priču da pričate vas nemate, jer da vas ima da li bi pričali priču o sebi?
Stvarno ne priča priče. Stvarno živi. Stvarno gleda, vidi, čuje, doživi i nema potrebe da priča priču. Ako kojim slučajem Stvarno ispred vas priča neku priču to je zato što ne vidi vas, pa se malo pridružio priči da vas zabavi. Možda želi da u vašu priču ubaci nešto što će postepeno utjecati na onog koji priča priču. Možda pokušava da ga nekom pričom pomalo razbudi, podsjeti da on nije samo priča, već nešto drugo. Možda se malo opustio pa se prisjeća svojih priča. Neće one dugo trajati. Kratko traju, do trenutka kada se svijest u njemu ponovo ne uključi i ne prekine bilo koju priču. A možda vam je previše neugodno ako on šuti i gleda kroz vas pa zbog toga priča priču.
Nebitno.
Koja ste priča danas? Koju ćete priču i kome ispričati? Mijenjate li priče u zavisnosti od priče koju ste čuli od nekog drugog usnulog naratora? Da, vi ste samo narator kada pričate svoju priču. Jer to nije vaša priča. Jer vi kao narator samo pojašnjavate slijed sličica koje se vrte. Možda je to najbolji naziv. Narator.

Sljedeći put kad sjednete, ako imate tu sreću i niste glupi, ispred Majstora, Stvarnog čovjeka, Budnog čovjeka i krenete pričati priču sjetite se. Osmotrite ga kako vas gleda, kako kroz njegove oči nešto ulazi u vas, kako to što ulazi prodire iza svake priče koju pričate, primijetite kako je njegov pogled sarkastičan, možda i pomalo ciničan. Možda je to začuđujući pogled kojem nije jasno šta se dešava, koji pokušava da nađe nešto stvarno iza priče. Pogledajte ga kada pričate divne duhovne priče, fantazije koje ste pokupili iz knjiga, spisa, drugih ljudi. Dobro ga pogledajte, ali iz prikrajka. Još je bolje ako ste u prilici da ga gledate dok priča sa nekim drugim, dok taj netko priča svoju priču. Pogledajte obojicu. Tog koji priča priču. I tog kojem priča priču. A onda možda vidite kako taj drugi gleda prvog. I nemojte se prepasti kada taj drugi, taj stvarni čovjek, naglo pogleda u vas, stvarno i prodorno, i sa osmjehom na licu vam namigne. Jako čudan trenutak. Znam.
Kada cijela grupa uživa u grupnoj priči a vi nekim čudom ne spavate sa njima, ne sanjate njihov san i poželite da uletite i razbijete cijeli san koji sanjaju i pogledate u njega, tog budnog, a on vam namigne i podigne prst do nosa u gestu da šutite i ne miješate se, nemojte se iznenaditi. Zanimljiv je osjećaj kada ste sa njim prisutni. Kada gledate u tog Čovjeka koji je budan u snu, kada gledate svoje prijatelje, kolege iz Rada kako spavaju i sanjaju san a vi ste negdje između. Niste još budni, a ni ne spavate. Između ste. Dobro došli. Možda ste vi taj sljedeći koji će jednog dana imati svoju grupu, ako to budete željeli, i biti ćete kao on ili ona, budni i prisutni u pričama bez stvarnih, živih ljudi. I možda ćete kao on ili ona prinijeti prst nosu u gestu šutnje ili namignuti svom učeniku koji je primijetio da “nešto nije u redu”. Možda, ako imate sreće. Ako ne, vidimo se u sljedećom životu.
Da, prevarih se. Ne vidimo se. Sad se još “viđamo” i više nikad nećemo.
Uživajte u svojoj priči. A ja moram da idem i da slušam priče cijeli dan praveći se da sam zainteresiran, da mi se sviđaju, da klimam glavom sa lažnim osmjehom bez da se podsjećam da je sve to samo njihov san, njihova priča i njih iza tih priča nema. Ovo je pust svijet. Nema stvarnih. Samo priče u “pustinji realnosti” u kojoj svi spavaju i sanjaju priče misleći da su to oni, da je to njihov život.