Ima li teMogao bih reći da je sve što u vezi sebe znamo, sve što u vezi svijeta znamo, jedno veliko uvjerenje, vjerovanje, preduvjerenje. Pogledajte u sebe i nađite nešto u što možete biti sigurni, što stvarno znate i možete dokazati, ne meni ili nekom drugom, već sami sebi. Budi iskreni i otvoreni. Nađite nešto u sebi što nije od uvjerenja, vjerovanja, preduvjerenja, mišljenja, stava već čemu možete na neki način potvrditi realnost.
Nebitna je teorija o stvarnom i pojavnom. Slobodno mislite da je sve stvarno, ali dokažite si to.

Imamo mišljenje i uvjerenje o svemu. Čovjek ispred nas nije čovjek ispred nas već zbir uvjerenja, mišljenja, prosudbi, sudbi, sviđanja i nesviđanja, prihvaćanja i neprihvaćanja ali NIKAD ili SKORO NIKAD nije “čovjek ispred nas”. Ako želimo biti objektivni MI NIKOG NE ZNAMO. Ne znamo ni sebe, a ponajmanje drugog ispred nas, partnera, roditelje. Znamo neke sitnice, neke nebitne stvari o njima, ali ništa dublje o njima ne znamo.
Pogledajte se u ogledalo i recite tom liku u ogledalu šta o njemu znate. Znate sitnije “činjenice”: šta voli, šta ne voli, šta mu se sviđa ili ne sviđa, osjeća li nešto ili ne osjeća ali ništa konkretno o tom liku u ogledalu ne znate. Imate uvjerenja o njemu, projekcije, očekivanja ali znanje nemate. A onda pogledajte tog lika bez ikakvog znanja o njemu. Samo ga gledajte. Ništa više. Uskoro će se pojaviti osjećaj da ga ne znate, da ništa o njemu objektivno ne znate.

Šta je to?
Šta je to u što gledate? Tko je to? Vi ili vaše tijelo? Šta ste vi u tom tijelu? Šta znate o tom “umu”, kako to nazivamo, unutar tijela? Vidite zbrku, miješanje svega i svačega, ali ništa konkretno. Ništa konkretno o sebi ne znate. Imate uvjerenje, mišljenje, stav, neke izmiješane kretnje koje nazivate “emocijama” ali nema ničega stalnog u vama, ničega što bi moglo biti temeljno znanje o sebi.

Šta osjećate da znate o sebi? Ne koje emocije imate jer sve emocije koje “imate” nisu vaše jer im ne možete ništa. One dođu i odu kako one žele. Pojave se, preuzmu vas, iskoriste vas i odu. Šta osjećate iza toga? Iza emocija koje dolaze i odlaze?
Možete osjećati samo da postojite. Da ste živi. (Čast izuzetcima koji su još živi, velika većina nije živa). I to je jedino što o sebi možete sa sigurnošću reći. Nebitno je da li je to stvarno ili nije stvarno ili da li je to došlo ili da li će to otići. To je jedino znanje koje imate o sebi.
Na to ne djeluje niti jedna duhovna tehnika, mantra, molitva, asana, pranayama, kriya ili šta već. To je odmaknuto, odvojeno, stoji sa strane od uma i tijela i na to ne djeluje niti jedno jedino duhovno znanje. Ali to omogućava sve što radite ili sve što živite – vaše tijelo, um, život, itd.

Znate da postojite i da ste živi. Nećemo to nazvati “ja jesam” jer svaka duhovna baba umišlja da zna “ja jesam”. To je danas duhovno pomodarstvo (plus što je svaka od njih u sadašnjem trenutku najmanje pola dana ako ne i više). Znanje da postojite dolazi samo onda kada ga direktno “pogledate”. Inače ni to ne znate. Imate u sjećanju ali sjećanje nije znanje. Sjećanje je memorija, ne znanje. I upravo u tom osjećaju da postojite nalazi se mogućnost evolucije, sazrijevanja, znanja.
Tu se “koplja lome”. Da li je moguće razviti taj osjećaj ili nije moguće? Da li on može evoluirati ili je evolucija samo ideja uma a ne osjećaja postojanja? Da li se to može mijenjati ili je nepromjenjivo? To je borba između onih koji teže transcendenciji i onih koji teže transformaciji. Ako vas ta težnja ili odluka kojem taboru ili oboru pripadate ne blokira da sami provjerite tada je nebitno tko je u pravo a tko nije u pravu, jer nitko nije u pravu. Niti jedni niti drugi. Ako objedinite to u sebi onda ste vi jedini u pravu. Ali nije bit biti u pravu, već da li možete to iskoristiti za svoj rast i razvoj? Miješanje “baba i žaba” je očigledno u tim taborima ili različitim čoporima. Kakve to ima veze sa vama? Nikakve, osim ako i vi ne pripadate i ne težite nekom čoporu.

Svijest o svom postojanju je osnova, temelj bilo kakvog Rada koji bi bio moguć. Bez svijesti o sebi kao onom koji postoji ništa ne možete napraviti. Jasno možete imitirati ili možete biti glasnogovornik “ja jesam” kao što većina samo to i jesu. Ako radite sa tim osjećajem uskoro ćete znati odgovore na gore postavljena pitanja. To je ono što vam je Bog “udahnuo” kada vas je stvorio. Odjebite tumačenja svetih spisa. Naučite značenja riječi, ključeve riječi, ključeve simbola i znat ćete šta tamo piše. Osnovno što treba da znate i što radi svoj posao.
Biti u tom osjećaju traži usud. Usuditi se sa tim osjećajem ući u život. U odnos, u posao, u bilo kakav događaj (a može i situaciju – nadam se da znate razliku?). Taj osjećaj mora zaodjenuti, okružiti vaše tijelo i vaš um. A to sada nije slučaj. Tako da s te razine postoji evolucija tog osjećaja i rad sa njim.
Ako nema tog osjećaja u bilo čemu onda to nije vrijedno da se radi, živi, osjeća. Ako taj osjećaj ne možete imati sa partnerom, sa prijateljima, na poslu, dok radite meditaciju, radite asane sve je beskorisno. Vas nema i time to što radite ne daje korist. Gurđijev je rekao da je “život stvaran samo kada Ja Jesam”. Samo kada osjećate sebe kao bivanje, postojanje, bitisanje ili neki od ponuđenih naziva na spiritualnoj pozornici, samo tada postoji evolucija za vas, postoji život za vas a vi ste taj život i evolucija. Sve ostalo je smrt koliko god adrenalinski bilo ili zvučalo. Uskoro ćete vidjeti da su ljudi mrtvi. Nema ih. Mrtvaci vode priču, žene se, voze automobile, vode državu. Mrtvaci su jer nemaju život u sebi i nemaju svijest o tom životu. Uskoro ćete se osjećati istrošeno, bez energije sa tim ljudima, koji god to ljudi bili. Vaši roditelji, vaš dragi partner i srodna duša. Imaju oni emocije kao i vi, vitalne kretnje koje im daju dojam da postoje, ali nemaju osjećaj života niti ga osjećaju kao sebe. Možda im se ponekad i probudi taj osjećaj, mora. Ali to ne znači ništa. Vaš pas ima jači osjećaj bivanja i postojanja od vas. Vaša mačka isto. Krava, bik, konj ali ne i vi. Ne možete živjeti bez tog osjećaja i za vas kažemo da niste živi, da ne postojite, da vas nema i da postoji samo iluzija o vama. Slika koju pokušavate prodati, igru koju pokušavate odigrati ali vas nema.
Tu je sve. Sav Rad, duhovnost, religija, život. Sve. To je početni nivo. Duhovnost i druge prakse samo pokušavaju da vas dovedu do tog nivoa. Sve tehnike, molitve, načini, spisi, znanja samo pokušavaju da vas dovedu do tog osjećaja jer on je temelj bilo kojeg unutarnjeg napretka ili evolucije. To mora da Radi, ne vi. Jer ste vi san toga. To sanja vas. Čovjek sa tim ili čovjek koji je taj osjećaj, zna sebe kao postojanje ili bivanje, svjestan je sebe, to je budno ljudsko biće, budan u snu. On zna san, on vidi san i ne vjeruje u njega. Ne vjeruje ni u vas koji to ne znate. To je predzadnji korak prije probuđenja. Znati to što je u tom osjećaju bivanja, znati šta je to, tko je to, to je biti probuđen ili biti IZVAN sna. Sa sviješću o sebi ste U snu. Sa Znanjem onog IZVAN sna ste IZVAN sna ali san će i dalje da postoji.

Vaš jedini napor treba biti ka tome. Prvo ka svijesti o sebi kao osjećaju da postojite, a onda ići iza tog osjećaja i naći Istinu koja je iza njega. Realizirati Istinu. Neću reći probuditi se ili prosvijetliti se jer te riječi su postale okov i kurva s kojom se svi kurvaju. Cijela duhovna scena je velika kurva koja si udara vrijednost s pričom o tome. Ali o Realizaciji Istine nemaju pojam bez obzira koliko su “probuđeni” i “prosvijetljeni”.

A sada se vratite na početak teksta i pročitajte ga sa sviješću ili pamćenju sebe (osjećajem da postojite, da ste živi, osjećajem bivanja).