psychology-4440668_1280 (1)Nemamo dokaze ni o čemu. Imamo uvjerenja i pretpostavke o svemu. Svaki naš “dokaz” samo je jedna pretpostavka u koju vjerujemo da je istinita. Ne možemo dokazati osim pretpostaviti dokaz. Cijeli naš svijet je u našoj “glavi”. Sva čula i dokazi čula nalaze se u mozgu. Mozak percipira sve i u njemu se nalazi sve što vidimo, čujemo, dodirujemo, itd. Znamo samo percepciju nečega – stola ispred nas, čovjeka ispred nas, zemlje (iako i to ne znamo) ili nekog svemira u kojem se nalazimo. Ako isključimo percepciju nekom kemijskom supstancom isključujemo rad čula, isključujemo um koji kroz čula percipira, a nekad isključujemo i rad organa, tj. postoji mogućnost da tijelo “prestane sa radom”. Osjećaj tijela i osjećaj u tijelu samo je impuls živčanog sustava. Ako isključimo rad, opet nekom kemijskom supstancom, živaca tijelo nećemo osjećati.
Pretpostavka je sve, a za njom ili možda ispred nje, stoji uvjerenje o sebi, životu, okolini. Isključimo li pojašnjavanje i imenovanje energetskih kretnji u sebi, tj. emocija, imat ćemo percepciju kretnje i osjećaj kretnje ili emocije ali nećemo znati šta je ta emocija, nećemo znati njeno ime, izgledat će kao i bilo koja druga emocija. Iza svake emocije i njenog imena (stah, ljubomora, ljubav, tjeskoba) stoji pretpostavka i uvjerenje, program koji smo toj kretnji dali. Na kraju, možemo reći samo jedno, što nije nimalo drugačije od prethodnog, emocija koju osjećamo je ugodna ili neugodna kao opis tjelesne senzacije. Osjećamo neugodu u tijelu ili stomaku ili osjećamo ugodu u tijelu ili stomaku.

Kada bez imenovanja gledamo u sebe doživljavamo da ne znamo u što gledamo, ne znamo šta je to u što gledamo, osjećamo neugodu ili ugodu što je tjelesna senzacija koju također možemo gledati na isti način kao i sve ostalo. Ne imenovanje ugode ili neugode samo doživljavamo senzaciju. Senzaciju doživljavamo zbog percepcije. Drugim riječima, imamo percepciju nečega – senzacije, odsustva senzacije, pokreta u sebi, itd. – i kroz tu percepciju definiramo stvarnost. Kažemo “stvarnost oko nas postoji” samo zato što naša percepcija percipira nešto što smo nazvali stvarnošću, materijalnom stvarnošću, suptilnijom stvarnošću, itd. Ali ne znamo je li ta stvarnost stvarna ili je samo percipiramo. Uz pomoć raznih kemijskih ili prirodnih supstanci možemo stvoriti percepciju nečega čega nema, tj. imati halucinaciju. I tada ćemo misliti da je ta halucinacija stvarna sve dok supstanca ne prestane sa djelovanjem i “osvijestimo” se izvan halucinacije. Tada znamo da je to bila samo halucinacija i ništa više.

Sada pogledajte vaš život. Sve što ste bili i što sada jeste. I zapitajte se kako znate da je to stvarno, da to nije halucinacija koja duže vrijeme opstaje? Kako znate da je to stvarno? Uostalom, s čim to definirate “stvarno”? Znamo da imamo percepciju u nečemu čak i kada naizgled to dokažemo, znamo da imamo percepciju tijela, čulne stvarnosti (pazite na riječi) ali nemamo dokaz za tu stvarnost. Ne možemo je dokazati. Možemo samo imati percepciju nečega kao dokaza da postoji stvarnost oko nas, stol u koji smo udarili malim prstom noge, psa koji trči ispred nas. Ali na ni jedan način to ne možemo dokazati. U ostalom, šta znači “dokazati nešto”? Dokaz u percepciji? To već imate. Ili to znači da će se nekoliko “bijelih kuta” složiti u određenoj percepciji i reći nam da je to dokazano?
Ako krenete ispitivati vlastitu percepciju bojim se da ćete jako brzo odustati. To izgleda strašno. Kada dokazivanjem svoje percepcije stvarnosti uvidite da imate samo percepciju ali ne i dokaz stvarnosti javlja se reakcija panike, straha, nemoći, bojazni koja kao da vam govori “ne idi dalje” jer ćete uništiti i sebe i svijet. Ali šta ako odete dalje? Šta ako imate “petlju” da uništite “stvarnost” koja nije stvarna osim što vjerujete da je stvarna? Šta ćete naći? Gdje ćete stići? Da li ćete vi postojati?
Šta ako nas radoznalost povuče i pokušamo dokazati stvarnost ili postojanje nas samih? I šta ako uvidite da vi ne postojite već da percepcija ima “sliku o sebi” ali ne i stvarnost sebe? Šta kada vidite da ste vi samo percepcija koja može biti lako isključena? Ako ste vi ta percepcija onda je i strah koji se pojavi samo percepcija i nije realan, nije stvaran baš kao što ni vi niste stvarni. Percepcija jeste sve dok se ne isključi na neki način. Nesvjesticom, kemijskom supstancom ili možda smrću. Šta je to umrlo, šta je to isključeno? Samo percepcija, samo spoznajna moć uma koja dolazi kroz vanjska ili unutarnja čula. Isključena je percepcija čula i time čulni um. Isključena je percepcija iznutra koja ima sva obilježja čulnog, isključene su misli, emocije, osjeti iznutra. Drugim riječima, vi ste isključeni. Ništa u vama nije stvarno osim percepcije o nečemu. A kada isključimo i tu percepciju nema ni vas.
Ja jesam nije nimalo stvarnije od bilo čega izvan vas. Kada padnete u nesvijest nema ni osjećaja da postojite. Kada zaspete nema osjeća da postojite. Šta je to onda stvarno? Čak ni za sebe ne možete reći da ste stvarni. Vi ste samo pojava percepcije i nestanak iste.
Svijest o sebi. Točnije svijest o čulima, o senzacijama, svijest percepcije tijela i imaginarnog uma, imaginarnog ega, imaginarne slike o sebi koju ste godinama gradili i održavali. Imaginarna uloga koju igrate ispred drugih i koja nestaje kada ste sami. Ali održavate i imaginarnu ulogu o sebi kada ste sami. Vi ste imaginarni. Ne postojite. Imate percepciju, tj. percepcija ima vas čak ni to ne posjedujete. Ona se dešava sama od sebe i nestaje sama od sebe i pojavljuje se sama od sebe.
Stvarno je samo ono što je nepromjenjivo, stalno, postojano, istinito, i nije podložno nikakvim promjenama ili kretnjama. Šta je to onda stvarno u vezi vas?
Osobno nemam dokaz da imam bilo šta stvarno. Čak i osjećaj postojanja koji nazivamo “ja jesam” nije stvarno, jer i ono je došlo kao što će i nestati. Kada ne razmišljam o postojanju ili “ja jesam” gdje je “ja jesam”? Nema ga. Kada svijest pomisli na ideju o “ja jesam” ideja “ja jesam” kao sjeme, ogromnom brzinom, stvara osjećaj da “ja jesam”. Tada kažem da jesam, osjećam da jesam ali znam da je to “jesam” došlo kao ideja, kao sjeme u percepcije. Na kraju i samo “ja jesam” je percepcija. Ako nemam percepcije nemam ni taj osjećaj da “jesam”.
Razumijevanje, uvid, saznanje (kako želite) o ovome naziva se “praznina” ili “ništa” ali to nije ni “praznina” ni “ništa” to je samo imenovanje koje ne znači ništa. Sve se dešava u nepokretnoj “stvarnost” koju percepcija ne može da dohvati ali može da zna za nju. I dalje sve se kreće i sve ide svojim tokom bez da ima ikakve veze sa vama. Kao slike na televizoru koje se neprekidno izmjenjuju ali ne utječu na sam televizor. Da nema struje televizor ne bi radio, slike ne bi mogle da idu preko ekrana. Svi ti likovi koji se pojavljuju na ekranu ne postoje, nisu stvarni. To je struja, ekran, izmjene boja, svijetla i mraka. Ništa više. Ako nema nekoga tko svjedoči tome da li to (slike na ekranu) postoji?

Postojati znači postojati unutar percepcije koja percipira da se nešto pojavilo (pojavno) i postoji (traje neko vrijeme) unutar te percepcije. Osim percepcije može li nešto postojati? Vi vidite ovaj tekst ali da nema vaše percepcije da li bi ovaj tekst postojao?
Ne projicirajte (u percepciju) postojanje drugih. Ne pitam njih. Pitam vas. Drugi su samo projekcija koju zamišljate unutar percepcije. Čak i kada stoje fizički ispred vas, a da ne govorim o zamišljanju, imaginaciji. Imamo zamisao o sebi i drugima, o svijetu i svemiru ali nemamo dokaz da je išta od toga stvarno.
Potrebna vam je petlja da ispitate percepciju svega oko sebe, čak i samog sebe. Ako želite znati šta je mir on je ono što se nalazi iza bilo koje percepcije a jedan način dolaska do njega jeste upravo ovo što sam opisao.
On neće opstati ako do njega dođete jer će se vaša percepcija jako brzo vezati za nešto. To je priroda percepcije. On će opstati samo ako svaki trenutak ispitujete percepciju bilo čega i dokazujete si uvijek jedno te isto. Ne postoji ništa osim percepcije o nečemu. A i sama percepcija nije stvarna jer se ona pojavljuje i nestaje. Nestalna je. Time ni ona nije stvarna ali je način da se ispita stvarnost. Ako percepciju ispitivanja imenujete nazvat ćete je svijest o sebi, svjesnost, svjedočenje a vi koji to ispitujete i održavate to ispitivanje u sebi nazvat ćete se “svjesnim ili budnim čovjekom”. Jasno, sve to je samo imenovanje. I svjesno i budno i čovjek. Šta ste ako ništa od toga niste (osim što o tome imate pretpostavku, uvjerenje, stav, mišljenje, senzaciju, itd.)?
Ništa. To ste. Sve će i dalje da se odigrava unutar percepcije ali znate da ste ništa. Ne možete više vjerovati ni sebi, ni drugima, ni svijetu, čak ni percepciji. Sve se pojavljuje u vašoj svijesti, pardon percepciji, i zato se zove “pojavno”. Ono što percipira je “svjedok pojavnog” ili “percepcija pojavnog” koja postoji dok postoji pojavno. Kada nema nečeg da se percipira gdje je percepcija? Gdje je svjedok? Gdje je svijest o nečemu? Nema je. Ostaje “ODSUSTVO”. Nirvana je odumiranje svega što se nalazi u percepciji a onda i odumiranje same percepcije. Praznina je isto to, ništavilo je isto to, itd.
Čemu da date stvarnost kada znate da stvarnost ne postoji? Kome da date stvarnost kada znate da taj ne postoji? Kako da sebi date vrijednost kada znate da vi ne postojite već ste samo pojava u percepciji. Možete reći da ste vi percepcija, i to je ok, ali lažete se. Percepcija se pojavila i to je to. Na kraju će biti isključena i to je to. Nema ničega, nikoga, nema vas, nema drugih. Postoji samo percepcija o svemu tome a i onda nije stvarna jer se pojavljuje i nestaje. Percepcija drugog ne može postojati ako taj drugi ne postoji ispred vas. Percepcija zamišljanja drugog ne može postojati ako zamišljanje drugog ne postoji u vašoj percepciji. Ako izbjegnete reakcije, a izbjeći ćete ih samo ako ste i njih “odradili”, biti ćete slobodni. Hm. Tako kažemo. Slobodni od sebe, zamisli sebe, zamisli da postojite, zamisli da ste stvarni, zamisli o svjedoku i svjedočenju. Zamisli o zamisli. Cijena slobode je sve. Svega se morate odreći i izvana i iznutra.

Ima jedna fina tehnika, vježba, način.
“Kakve to ima veze sa mnom?” ili “kakve ja (percepcija) imam veze sa tim?” Možete postati bilo koje pitanje ali se morate držati ove strukture. Ovo pitanje, ako ga se ozbiljno držite, uništava bilo koji značaj koji ste bilo čemu, čak i sebi, postavili. Otpušta sve. A onda otpušta i samo pitanje jer i ono se pojavljuje u percepciji kojoj ste dali značaj.
“Sa mnom” ili “ja (percepcija)” je samo oslonac, temeljna pretpostavka pomoću koje odbacujete, isključujete, negirate, razarate sva značenja i vrijednosti koje se pojave kao reakcija ili akcija unutar percepcije. Na kraju kada postavite to pitanje samoj percepciji ostaje “okus” odgovora. Znate ga ali ne možete da ga doživite. Nemoguće ga je doživjeti, jer nema percepcije o njemu.

Ako vam netko nešto priča, gorljivo se unosi u to, možda vas optužuje, procjenjuje prosto se zapitate “kakve ovo ima veze sa mnom?”. Ako ostanete pažljivi iza vidjet ćete da to nema nikakve veze sa vama. Čak ni mogućnosti da to ima veze sa vama. Odbacite to. Ako se u vama pojavi neka reakcija ispitajte i nju. “Kakve veze ja (kao svijest i percepcija) imam veze sa ovom reakcijom?” Ako joj percepcija ili svijest da značaj imate. Ako ona ne da tome značaj, imate li? To se dešava u percepciji i da nema percepcija ne bi moglo da se desi, ima li to ikakve veze sa (srži) percepcije? Nema. Sve što možete reći jeste da svjedočite tome i znate da je čak i pojava svjedoka samo percepcija i ništa više. Percepcija o emociji se pojavila unutar generalne percepcije i to je sve.
Šta ili tko sam ja? je samo pojava značaja o sebi koje se pojavljuje unutar percepcije, pojava pitanja, riječi, slogova, slova kao misli, radoznalosti vitala unutar percepcije (neću reći vas). Odgovor na to ne postoji. Čak i ako mi kažete da ste vi ništa to nije istina. Jer to ništa ne možete znati. Ako kažete da ste vi praznina to nije istina jer nemate dokaz za to. Ako kažete da ste vi onaj koji percipira reći ću vam da ispitate i tog koji percipira i dokažete mi to. Ne možete. Ne možete dokazati ni svjedoka, ni svjedočeno, ni proces svjedočenja. Reći ćemo da možete “biti” to i to je sve. Čak i to je laž, ali ona laž koju ćemo “popušiti” jer ćemo znati šta ste rekli. Ali povjerovat ćemo vam samo onda kada nam to dokažete.
Percepcija, uvjetno govoreći, ulazi u san o čovjeku i svijetu. Ili iluziju o čovjeku ili svijetu. Ili u “igru” o čovjeku ili svijetu. Ili u svijesti kao zamisao o čovjeku i svijetu.
Percepcija će biti sve dok postoji impuls za tom percepcijom. Kada nestane, nestat ćete na svim nivoima. Nema se šta roditi niti šta živjeti. Nema tko da živi ni tko da se rodi. Jasno, govorimo samo o ovoj tzv. realnosti života. To nema nikakve veze sa vašim zamišljanjima o raju, višim realnostima, itd. Sve to je zamisao u percepciji.
Percepcija se može pojaviti bilo gdje i bilo kad u bilo čemu. I vi ćete reći toj percepciji “ja”. To ja će vam dati sile unutar generalne Sile. Možete je nazvati sila iluzije, sna ili Maye. Možete reći da je to shakti ili Shakti, svim svejedno. Imat ćete osjećaj da ste to vi baš kao što i sada imate isti taj osjećaj, baš kao što svi oko vas i sve oko vas ima taj osjećaj. I sve to je pojava u percepciji nečeg što nazivamo Bog, Istina, Brahma, Apsolut, Svijest, itd. Vi mislite da ćete se vi roditi. Kada ovo upoznate ta misao nestaje. Ovo vam je zadnji život. Stvarno. Znali to ili ne znali to ovo vam je jedini i zadnji život koji imate. Vi se više nikada nećete roditi, ali koje vi? Ta specifičnost navike, potrebe, misli, emocije, genetike (ako vjerujete u nju), tjelesna specifičnost, ta unutarnja juha koja ste sada. Ta zamisao o sebi se prvi put pojavila ali i zadnji put. I više se nikad neće pojaviti. Jasno, govorim iz srži ne iz pojavnog. U pojavnom, san se vrti i prelazi u drugi san, u ovaj ili onaj san, ali to je samo san. Percepcija sanja san sve dok percepcija ne uvidi da je to samo san i ništa više. Tada prestaje da sanja ali san i dalje traje. Iluzija i dalje traje ali nema ničega što bi vjerovalo u tu iluziju ili san. Postoji samo percepcija o tome ali ne onaj koji bi imao tu percepciju. Sve je to jedna kozmička juha u različitim tanjurima. (Ili spiritualno rečeno “sve je to ocean u različitim kapima”).