petra-1Vozim se iz Zagreba autoputom i pratim niz asocijacija koje mi prolaze kroz um praćene različitim bljeskovima površinskih emocija. Obično pratim odakle u meni se to sve pojavljuje, je li povezano sa nekim vanjskim izvorom ili je reakcija na neke utjecaje izvana? Većina naših asocijacija i emocija nisu naše već dolaze izvana i može se osjetiti kada ulaze u nas. Potrebno je samo osvijestiti omotač oko tijela, vitalno tijelo i mentalno tijelo, i osjeća se kada misli ulaze u mental i emocije u vital. No, sada to nije bitno.
Čitajući neku knjigu koju sam uzeo par dana prije, riječ je o Germanskoj Medicini a knjiga je “Prirodno dijete-Zdrav čovjek” od Petre Lisjak (postavit ću link na kraju teksta; ozbiljno preporučujem tu knjigu), pratio sam niz asocijacija koje su se pojavljivale na pročitano. Riječ je u o tome kako smo programirani, kako smo “genetski” poprimili ono što su nam ubacili, koji su uzroci bolesti, problema, karakternih osobina ali izvan projekcije duhovnosti i religije, što je pravo osvježenje za one koji ne mogu prihvatiti ili vide nedosljednosti u religiozno-duhovnim pojašnjenjima uzroka bolesti. Osobno, mislim da sve treba uvezati jer svaki dio govori o dijelu NE CJELINI, ali to je moj osobni stav. Ono što mi je zanimljivo u GNM (Germanska Nova Medicina) jeste pristup kojim se prilazi određenoj tematici. Cjelina Biosa. U odnosu na Rad taj dio mi je falio i tražio sam ga godinama, dio koji bi pojasnio neke uroke različitih dijelova čovjeka izvan duhovno-religiozne priče, a opet da se može uvezati. Jasno, ovdje ne mislim na post-mortem sindrom već na rast i razvoj, evoluciju čovjeka SADA, ne sutra ili nakon smrti. Ne mogu reći da razumijem GNM niti mi je cilj da postanem praktikant GNM, već mi sam tražio dodir sa Biosom (tijelom, životom, prirodom) i sa drugih strana osim sa spiritualne, ezoterične ili religiozne strane. Tako da se ta priča sa uzrocima bolesti, ali i uzrocima karakternih osobina, upotpunio sa GNM.

Prateći asocijacije, koje su mi već jako dobro poznate, gledao sam kako su one nastale, odakle dolaze, koja im je svrha. Jasno, za većinu asocijacija bilo misaonih ili vitalnih (emotivnih), osim stalnog vrćenja i uvjetovanja svijesti ili čovjeka u cjelini, ne mogu reći da imaju neke smisleni svrhu. To je prosto krug u kojem se nalazimo i vrtimo cijeli život. Smisao sebe, smisao života, smisao okruženja, preživljavanje, kako smo postali to što smo postali, kako se razviti dalje, šta to znači “razviti se dalje”, itd. Imam razne odgovore na ova pitanja i svaki od njih odgovora različitim cjelinama ili različitim razinama čovjeka i svaki od njih vrti svoju priču nezavisno od drugih dijelova. Jasno, um to ujedinjuje, jer mu je to i svrha, smisao njegova postojanja i kada naučimo da promatramo bez vezivanja to što se vrti, pasivno ostanemo iza i promatramo, ne možemo se otrgnuti utisku da je svrha tog vrćenja upravo samo vrćenje u krug. Jasno, projekcija smisla je ono što nas zeza, ostvarenje smisla koji nametnemo sebi i životu nema veze sa sobom i životom. To je prosta projekcija. Prostor oko nas nije uznemiren zbivanjima unutar njega. Svijest koja jesmo, kao Priroda ili Izvor iz kojeg potičemo, nije uznemirena bilo kojom projekcijom unutar sebe. Problem nastaje kada ne znamo da smo svijest koja može, ali i ne mora, biti svjesna same sebe, koja može biti svjesna sebe kao percepcije koja nije dodirnuta bilo čime. No, ostaje pitanje, šta s tim što vidimo? Kako to promijeniti? Ili još bolje pitanje, zašto bi smo to mijenjali? Ako smo uvidjeli da smo mi svijest o sebi u kojoj se nalazi tijelo i um, koja je široka, stabilna, uvijek prisutna čak i kada nismo svjesni, u čemu je problem? Zašto bilo šta mijenjati? To što imamo nismo mi, to je način izražavanja zbog uvjetovanosti kojom smo bili okruženi, i kojom smo i dalje okruženi i naš odgovor na tu uvjetovanost uvijek je različiti i mijenja se. Kako se mijenja razina svijesti, razina rasta i razvoja, razina Bića, tako se mijenja i odgovor i to je transformacija. Transformirati nešto znači pretvoriti to iz nečega u nešto drugo. Ono što je mene tu interesiralo jeste UZROČNOST. Jasno, uvidi mi govore da takvo što ne postoji, ali gdje ne postoji? Ne postoji u Svijesti IZA. Ali postoji u slojevima uma ili umova (tri uma u čovjeku), u svijetu u kojem živi, u osobnosti, tijelu, itd. Tijelo i vital su inteligencija Biosa. Ne moram se složiti sa tim što oni vrte kao svoju prirodu, jer mogu da ih vidim i da odbacim djelovanje, ali moram se složiti da su oni primarni za ovu razinu. Tijelo, vital i podsvijest (uvjetovano rečeno jer podsvijest ne postoji) to je BIOS čovjeka. Tijelo koje uzima impuls iz minerala, stijena, biljaka. Vital koji uzima impuls iz životinjskog i podsvijest, ono što programski upravlja primljenim impulsima izvana i daje reaktivni odgovor ka van. Misli uvijek odgovaraju Biosu i njegovom utjecaju. Jasno, govorimo o automatskim, nesvjesnim mislima, ne govorim o višem aspektu misli i razmišljanja jer takvo što se razvija i skoro pa ne liči na svakodnevne asocijacije koje nazivamo mislim. Jasno, “prisilne misli” su problem jer smo prisiljeni misliti ih, tj. bez naše volje i našeg pristanka, pod pritiskom biološke reakcije “prisilne misli” vrte asocijacije u drže nas zarobljenim u njima. Prisilna misao je svaka misao ili mišljenje ili asocijacije na koje smo prisiljeni da mislimo, tj. one se same vrte u odnosu na dešavanje koje se desilo, našu reakciju, naš način viđenja samog dešavanja, tzv. subjektivno tumačenje, nemoć da im se odupremo. Sama nemoć dolazi iz emotivne, tj. vitalne reakcije. Razlog te nemoći i zarobljenosti vitalnom reakcijom i mislima koje ima prirodno slijede jeste poistovjećenje sa osobom i tijelom za koju mislimo da smo mi. Osoba je kreacija okoline, utjecaji okoline, odgoja, autoriteta i njihovih zahtjeva prema nama, navike, potrebe, projekcije, očekivanja, strahovi, negativne i pozitivne vitalne emocije, itd. (Nemojte miješati čistu emociju sa vitalnom emocijom, to je nebo i zemlja.)  Osoba je svijet u nama, drugi u nama i s njom smo vezani ili poistovjećeni. Najveći problem jeste pritisak koji dobivamo kada mislimo da postoji nešto što moramo postići jer nećemo biti dovoljno dobri, nećemo zadovoljiti nečija očekivanja, nećemo zadovoljiti subjektivni kriterij “dobro-loše”, itd. Kada pratimo sebe uviđamo tu borbu u sebi, sukob, konflikt. Konflikt koji je praćen sviješću nije problem, to skoro da i nije konflikt ili mogu reći to su manji konflikti. Problem su konflikti kojima smo vezani u kojima učestvuje naša nesvjesna cjelina, iznenadni konflikti, konflikti u kojima smo nemoćni i sami (GNM teorija).

No, da se vratim na početak.
Gledajući te procese u sebi, gledajući svaki nivo kojeg mogu biti svjestan vidim konflikte unutar sebe. Različiti procesi različitih umova u kojem svaki od njih zahtjeva svoje pravo da bude gospodar, da dominira i nametne sistemu ono što on hoće, strahovi koji su nam nametnuti od svijeta ali i od duhovnih autoriteta (projekcija njihovih strahova i očekivanja), pritisak moranja, pritisak da se moram promijeniti, pritisak neprihvaćenosti, pritisak neprihvaćenosti od samog sebe (projekcije dobrog i lošeg sebe, što također nije naše), pritisak svrhe i cilja kojem težimo, itd., ste traži nas, našu svijest, našu energiju. I svi su oni, ili skoro svi, započeti u ranom djetinjstvu i strogo određuju svaki naš korak. Nazvao bih to sve indoktrinacijom. Nebitno kojom, religioznom, duhovnom, socijalnom, odgojnom, itd.
Nezadovoljstvo osobom. To je trebala biti tema.

Kojim sobom? Kada, slobodno i nevezano, pogledamo u sebe – tijelo, um, emocije, život, reakcije, procese u nama, očekivanja, projekcije, itd. – koje sebe? Sve smo to mi, možemo tako to reći. Jer se svijest o meni izražava kroz sve slojeve. Ujedno NIŠTA OD ponuđenog, prisutnog kao procesa koji se promjenjiv, NISMO mi. To je razdor koji nastaje kada nemamo uporišnu točku iz koje vidimo sve u sebi i oko sebe. Opet, mogu ostati odvojen i nedodirnut procesima, ali moram da se izrazim, moram da koristim i um i tijelo i tu nastaje problem indoktrinacije. Ako shvaćam da je osoba koja jesam stvorena pritiskom okoline i time to nije stvarno moje, prirodno moje, već biološka, umna, emotivna reakcija na pritisak zašto sam ugrožen nezadovoljstvom? Da li je onda nezadovoljstvo stvarno ili je ono samo pritisak nečeg u meni što je ostalo neosviješteno?
Reći ćemo, prihvati sebe. I nitko ili skoro nitko nema pojma šta to znači. To znači prestati se sukobljavati sa kontradiktornim procesima u sebi, prestati očekivati nešto drugačije od onog što trenutno jeste, prestati stvarati novi sukob temeljen projekcijom i smislom ili ciljem koji smo sebi postavili ili su nam ga drugi postavili, vidjeti sebe takvim kakvi jesmo – u punom smislu te riječi – razumjeti sebe i promijeniti ono što možemo promijeniti. Prihvaćanje sebe ne znači ne mijenjati se. Samim razumijevanjem sebe započinje proces promijene. Kada razumijem sukob u sebi, kada vidim programe koje su mi ugrađeni, kada shvaćam strah i njegovu svrhu, kada vidim što je to “ja” u meni, tada razumijem i samo to razumijevanje mijenja uzrok problema i mijenja mene – ono mene za koje mislim da sam; Svijest kao prauzrok se ne mijenja.
Čime sam nezadovoljan?
Sobom, to ćemo kao iz topa reći. Kojim sobom? Najbolji odgovor koji ćete dobiti jeste “pa sobom, šta kojim sobom?”. Mi ne poznajemo sebe. No, dobro, da se usmjerim na one koji poznaju sebe. Poznati sebe ne znači i dobiti sposobnost promijene sebe. To je prosto poznavati slijed stvari, znati šta je to i kako je to nastalo, ali ne i promijeniti to. Promjena dolazi voljnim naporom, željom da se mijenjamo (vital), idejama koje želimo dostići (mental) u svakodnevnom, stvarnom životu (tijelo, život, okruženje). Snaga vitala je problem. Kada vital napravi pritisak jer je fokusiran oko osobe za koju ni ne zna da je on sam – kreiran uvjetovanjem okoline – on ne dopušta da se tako lako i na jeftin način izvučemo iz njegova pritiska. Nezadovoljstvo je vitalno. Time vital pritiska misli koje se stalno vrte u krug i podržavaju nezadovoljstvo vitala. Nezadovoljan sam ovim i onim, svim i svačim, sobom i drugima, svijetom i smislom. Vidjeti to, ne vezati se za proces, osvijestiti ga u smislu šta to znači i zašto je to tako, i uložiti napor da on ne vrti svoju priču ili možda mu dati suprotnu priču, ali za sve to je potrebno da svijest nije poistovjećena vitalnim kretnjama i procesima u vitalu.

Vozeći se tako, autoputom ka smislu ili besmislu, gledao sam procese u sebi. Bilo mi je smiješno kako se sve to vrti, priča svoju priču, želi da pristanem i prihvatim priču koju želi da mi nametne. Ja sam taj koji to vidi, koji osjeća sebe kao tog koji vidi. To je u meni i ako nema mene, svijesti ili osjećaja da postojim, može li to biti tu? Ne. Kada umrem sve to će se isključiti. Kada sam se rodio sve to se uključilo. Gdje je to bilo prije toga? Nigdje. Postojao je potencijal toga ali to nije bilo prisutno jer ja moram biti prisutan kako bi čak i malo nezadovoljstvo, nastalo pritiskom i mojim popuštanjem ili nemoći da se obranim, moglo da se pojavi. Nezadovoljstvo je sukob između očekivanja, težnji i cilja i trenutnog stanja ili čak memorije i indoktrinacije, straha, očekivanja i projekcija. Šta to moram da ispunim? Ništa. (Ne zaboravite disati, jako je bitno). Sve to postoji u meni ali kakve to ima veze sa mnom? Da li ja moram odgovoriti na podražaj na način na koji sam naučen ili sam dobio mogućnost drugačijeg odgovora? Da li je odgovor uvjetovan, i ako jeste, zašto sam uvjetovan da dam odgovor? Koji odgovor? Kome da ga dam? Sebi ili uvjetovanima oko mene?
Nezadovoljstvo će izazvati nesigurnost, nesigurnost u sebe je nedostatak samo-pouzdanja i šta je slijeće? Da li će taj koji, ili to koje, očekuje moj odgovor (uvijek u skladu sa sobom) platiti neravnotežu u meni, bol, patnju? Neće. Dapače, nestat će poslije toga. Čak i taj dio u meni koji želi odgovor će se ugasiti, par minuta ili par dana kasnije i čekat će novu priliku za dominaciju nad cijelim sistemom koji jesam. Nezadovoljan sam što mi je netko oduzeo prednost u saobraćaju? Odlično. Šta je on to narušio? Moje očekivanje da ja imam prednost, moje PRAVO na prednost, moju osobnost koja želi prednost? Šta? Nezadovoljan sa situacijom u svijetu, zar stvarno? Kakva laž. Nezadovoljan sam jer se nije ostvarilo MOJE MIŠLJENJE kakav to svijet treba da bude, moje očekivanje, moja projekcija svijeta, ne stvarni svijet. Nezadovoljan sam što ljudi ne razumiju? Šta to ljudi treba da razumiju? Ono što ja očekujem od njih da oni treba da razumiju? Dobro, de. Nezadovoljan sam sobom što nisam postao ono što mislim da sam trebao? Stvarno? Tko je to rekao da moram biti ono što mislim da trebam da budem? Tko mi je nametnuo tu sliku “moraš biti, ili…”? Da li su ti koji su mi to nametnuli, svjesno ili nesvjesno, bilo to što su mi nametnuli? Da li je moguće biti to što ti netko nameće i to onaj netko tko ima mišljenje kao i ti, očekivanje kao i ti, nezadovoljstvo kao i ti?
Da li čovjek koji je budan u sebi, koji je probuđen, mora da odrazi naša očekivanja koja imamo o njemu? Znate li šta je to budan ili probuđen čovjek, kada ga već napadamo i osuđujemo i nezadovoljstvo sobom prebacujemo na njega?
Upravo, on je taj koji je vidio da sve što je u njemu nema nikakve veze sa njim kao sviješću i da je on svijet koja ispunjava ovo što je izražaj i da to što je izražaj ne postoji bez te svijesti (reći ćemo uvjetno njega, ali kojeg njega?), koji je vidio kako je nastalo to što je on kao osoba i tijelo, koji više nije ugrožen ni svojim a kamoli tuđim mišljenjem, koji SMIJE dopustiti ovom da se izrazi kako hoće ili kako je naučeno bez da bude uvjetovan tim što vidi, itd. Da li on puši, pije, ima seks, kakve to veze ima s njim, to je vaše sranje ne njegovo. Kao što je moje sranje to što reagiram nezadovoljno ka onom koji mi je oduzeo prednost ili onom koji se ispred mene “vuče kao puž” nasred autoputa i TO NEMA VEZE SA NJIM.
To je kao da kažete kako ste vi osobno nezadovoljni sa tim kako Jupiter izgleda. Stvarno? Toliko smo ispranog mozga da ne uviđamo da to nema nikakve veze sa nama. Isto je sa bilo kojim nezadovoljstvom. Ako smo već nezadovoljni sobo PA MIJENJAMO to s čim smo nezadovoljni. Ali provo da vidimo ZAŠTO SMO NEZADOVOLJNI? Šta je to u nama što je nezadovoljno? Mama koja mi je rekla da “moram biti pravi muškarac” ili tada koji mi je rekao “kako ja nisam stvoren da razmišljam”? Mislite li da su oni krivi za to? NITKO NIJE KRIV jer NITKO NIJE DOBIO uputu kako da živi život kada se rodio na ovoj planeti. Time ni vi, a ni ja nismo krivi jer UPUTA ne postoji. Postoji priroda koja je takva kakva je i sve nastaje samo zato što smo u sukobu sa njom. Nebitna je sada razina, nivo, prirode.
Kako tata nije bio zadovoljan mojim spiritualno-materijalno-psihološko-tjelesnim izrazom tako sam to sada prebacio na nekog Boga ili boga. Sada mali tata, nekim čudom prebačen u velikog tatu, očekuje da ja nešto moram i nije zadovoljan sa mnom. Stvarno?

Osvijestio sam da je moj Veliki Tata, nekim čudom, projekcija mog malog tate. I kao što mali tata ima problem sa mnom ili sa sobom tako i moj veliki tata ima problem sa mnom ili sa sobom. Kakve ja imam veze sa tim? To je njihov problem, ne moj. Ja sam njihov izdanak, spermatozoid koji je bio najbrži, ne nužno i najinteligentniji, ali NJIHOV. Ipak, znam, duboko u njima, tvoj dvojici tata, znam da imam vrijednost. Jer sam njihov produžetak. Mogu čak i reći da sam ONI sami u drugom tijelu. A možda je sve mala mama i velika mama? Fuck…

Kako god.
Šalu na stranu. Iako je sve ovo šaljivo čak i kada osvijestite sebe. Šaljivo toliko da vas zaboli stomak od smijeha. S druge strane, dok nismo osvijestili tu “šaljivost života i univerzuma i svega ostalog” moramo se izboriti sa svojim nezadovoljstvom. Ono je samo ozbiljno, previše ozbiljno shvaćanje svega. Znam da nitko nije ovdje došao obučen i pripremljen za ovo iskustvo. Time SVI GRIJEŠE. Time NITKO NIJE U PRAVU. Time ni ja. Opustite se Bog i ne zna da mi postojimo. Kao što vi ne znate da postoje neke ćelije u vama (NIKAD IH NISTE VIDJELI, samo vjerujete onima koji kažu da postoje) tako ni On, Big Deddy, ne za da vi postojite kao ćelija na nekoj zemlji. On ne očekuje bilo šta od vas. A ni vaš tata ne očekuje bilo šta samo je bio primoran da glumi da očekuje, možda samo to nije znao, ali to je tako.
Vidjeti nezadovoljstvo, pritisak svijeta i drugih, svoj pritisak nastao utjecajem i uvjetovanjem, to je velik korak. Sada ga biti svjestan i ne dozvoliti da vas on dalje uvjetuje. Sve smo i ništa smo u to u isto vrijeme i u istom prostoru. Osim da Jesam ne mogu ništa više reći o sebi. Ali mogu vidjeti šta sve u meni želi da nešto kaže. To je San, to je Iluzija, to je fatamorgana. Stvarna ali i nestvarna. Pa kako razumijete.

Napisao bih “volim vas” ali koga i tko vas “voli”. Projekcija? Ili privrženost, uvjetovanost, biološki zakon vezanosti za druge, ili koji vrag već?
Kada sam svjestan da sam ja prosto postojanje bez ičega i vi ste prosto postojanje bez ičega, osim postojanja. Sve ostalo je fatamorgana u koju vjerujemo jer su nas uvjetovali da vjerujemo. Socijaliziran, asocijalan, zadovoljan, nezadovoljan, pouzdan, ne pouzdan, hm. Ima li još šta?
Kada vidimo to u sebi, sve što izlazi, i znamo da to je proces i ništa više, možemo li biti uvjetovani time što izlazi? Možemo li biti nezadovoljni time što vidimo u drugima i sebi? Dobri smo kakvi možemo biti. I sve je sasvim u redu takvo kakvo je. Ili da to kažem drugačije “sve je već sada savršeno”. Ne perfektno, ali savršeno. Nismo ničim ugroženi imamo samo uvjetni refleks ugroženosti. Uvjetni refleks nezadovoljstva. Uvjetni refleks ispunjenja svrhe, prihvaćanja, potrebe da budemo voljeni.
A ako vas uhvati tuga, a tuga je emocija ne vitalna emocija, možete i nju da osvijestite i vidite i njenu uvjetovanost. O tuzi se može svašta napisati. Zašto je ona emocija a ne vitalna kretnja koju nazivamo emocijom? Odakle dolazi, s kojom svrhu, uh? Sve se dešava u svijesti o vama, SVE. Time, s čim, pobogu, da još budemo uvjetovani? Biti slobodan od uvjetovanosti u sebi, to je cilj. A opet, ako ga stavite na pijedestal eto novog uvjetovanja.
Nezadovoljstvo. Hm. Zar stvarno?

Kao što rekoh, preporučih. Knjiga “Prirodno dijete-zdrav čovjek”. Neće ništa u vama razriješiti ali će vam ukazati gdje da pogledate. Cilj je vidjeti uzrok ponašanja, karaktera, bolesti, patnje koju prolazimo. Za mene osobno, knjiga je korisna kako bi čovjek upoznao sebe. Cilj GNM-a koliko znam jeste vidjeti uzročnost, uzroke određene biološke reakcije. I to je dovoljno. Razrješenje s tim može da se desi ali i ne mora. No, kada vidite odakle šta potiče u nama, pola posla je odrađeno.
Ovo je link facebook stranice na kojoj možete naručiti knjigu, jasno ako želite. Nemojte samo biti uvjetovani, a i možete, koga briga?:
https://www.facebook.com/BioLogicbyPetraLisjak/

Uživajte.

Oglasi