Realizacija Istine 2Kad čovjek, čak i na trenutak, stekne bljesak Istine i vrati se nazad u svijet, u sebe u kojem je prije toga bio – sa svim strukturama koje je imao – on, nakon nekog vremena prilagođavanja, može na drugačije način vidjeti ono što mora učiniti ili napraviti ili šta u stvari sam Rad govori i na što cilja. Možda to nije razumio kada je ušao u Rad i sve mu se činilo čudnim, teškim, nerazumljivim, pretjeranim. Možda nije razumio zašto mora raditi te vježbe, zašto na taj način, zašto je sve borba sa mehaničkim u njemu i slično ali tada, nakon tog bljeska, on zna zašto i zna kako te zbog čega treba da se osvijesti. Nekoliko bljeskova Istine moraju da se dese prije no što u većoj cjelini shvati samu strukturu Rada te njenu korisnost, ne zbog Istine, već sna u kojem se nalazi. San neće nestati bljeskom Istine. Dapače, prije da će se pojačati, jače ga stisnuti, stegnuti ga jače nego prije. I tu je vrijednost zakona i sila koje se trude ponovo ga zarobiti. Vrijednost se ne vidi sve dok se ne dožive “iskustva” Istine, sve dok se ne vidi da upravo tim stiskom ti zakoni i sile se razotkrivaju, pokazuju mu gdje je još zarobljen, gdje ga iluzija o sebi još uvijek drži. Najčešće to je vitalni um sa svojim uvjerenjima, projekcijama, fantazijama, maštom, negativnim emocijama, itd. A onda je tu i tijelo i tjelesni um koji sluša podsvijest i vitalni um. Pokazuje mu se gdje je “zapeo”. Ako u tome napravi konflikt desit će se reakcija tijela. Sasvim je jasno zašto on pravi konflikt. To što ste nešto osjetili, doživjeli kao Istinu nema nikakve veze sa slojevima manifestacije, slojevima izražaja i oni doživljavaju konflikt. Oni JESU konflikt na svim razinama. Istina je IZVAN razina a time i IZVAN konflikta. Ona nema nikakve veze sa razinama i konfliktima razina.
Biti svjestan sebe je najniži izražaj Istine. To je način dolaska do Budnosti. Odbacivanje slojeva laži, fantazije, negativnih emocija koje podržavaju laž i fantaziju, sanjarenje, snivanje, uvjerenja i hrane sve to s ciljem samo-preživljavanja i držanja svijesti zarobljenom unutar sebe. Tek tada on shvaća, a možda i razumije, šta znači odbaciti laž – fantaziju, zamišljanje, maštanje, sanjarenje, suvišan govor, samouvažavanje, projekciju, itd. – jer ti bljeskovi Istine mu govore da ga upravo to drži u snu, drži ga zarobljenim i kontrolira ga. Da nema toga Istina nikad ne bi bila prepoznata kao Istina. Osloboditi se nije ništa mistično, kako predstavljaju oni koji nisu Oslobođeni, to je činjenično, objektivno. Bljesak Istine ne znači Ostvarenje Istine. Ali je dobar način da ukaže o čemu se radi. Rad nije Istina ali je dobar način da započne proces odbacivanja onog što je laž. Istina ne može biti shvaćana ako se laž ne odbaci, ako se laž ne osvijesti. Svjesnost sebe govori šta je cilj, vodi ka tom cilju. Ona dolazi iz razine, da to tako kažem, Budnosti, Budnog Stanja koje nije osobno niti može biti osobno. Ono je STANJE. Budnost je STANJE. To nije vaše, niti ste vi kao osoba. Zato osoba ne može postići budno stanje. Budno stanje, kao izražaj Istine, kao posljednja razina sna, ne uključuje osobu niti njene karakteristike time nije osobno. Osoba se mora osvijestiti, svjesnost je mora ispuniti s ciljem odbacivanja karakteristika osobe. Osoba nije stvarna, ona je “mini-apsolut” ili zbir svih karakteristika – mehanizama, automatizama, malih volja ili malih “ja”, navika, nagona, umova, itd. – koji daju “apsolut-osobe”. Ona ne postoji. Kada tražite osobu u sebi ne možete je naći jer NJE NEMA. Ali možete biti osoba jer ste identificirani sa svim karakteristikama osobe i time vi ste osoba. Unijeti svjesnost u to, unijeti Rad u to, znači unijeti nešto što NIJE OD osobe, NIJE OD ovog svijeta. Svjesnost je razbuđivanje, to je razbuđivanje tzv. kundalini shakti. Osoba je SAN. I sve što ona “posjeduje” ili “jeste” jeste San, uspavana Kundalini Shakti. Sila unutar posude. Sila Istine unutar manifestacije. Riječ “sila” je poprilično nerazumljiva i mnogi misle da je to energija. Nije. Kao što Shakti ili Sila nije ni prana, ni energija, ni misao, ni emocija, ni tijelo, čak ni ono što nazivamo “životna sila” jer ne razumijemo šta je to “životno” i šta je to “sila”. To su samo riječi koje daju iluziju “znanja”. Sila nije ni namjera. Nije ni impuls. Ona je POKRETNO (izražajno, djelatno načelo) STANJE koje stvara Budnost, održava Budnost kao stanje.

Rad dobiva svoj smisao tek nakon iskustva Istine. Svoj vrhunac dobiva u Budnom Stanju. To je Budno, neosobno, stanje koje se oslobađa sna ili gospodari snom. To je spontano, fluidno, pokretljivo, budno, svjesno jesam-stvo, znanje da svjesno jesam, svjesno postojanja koje je svjesno ali je još uvijek u snu, okruženo snom i može da ga mijenja. Još uvijek nema saznanja da ne postoji “ja” ili Ja ili biće ili duša ili neki entitet koji ima individualnost. Osjećaj sebe postaje jači od sna, doživljava se odvojenim od sna i iluzije o sebi (slike o sebi, idealiziranog ja, predstave koja se igra, glume, uloge, maski, itd.), osjeća sebe kao sebe koje je postojanje, bivanje. I to nije napor zato kažemo da je “spontano”. To ne znači da čovjek u Budnosti ne može ponovo zaspati. Može i zaspat će. Ali će se brzo i razbuditi. Prvim šokom, prvom dramom, zavrzlamom vidjet će da je zaspao i razbuditi se, probuditi se, dovest će “sebe” tu gdje je san, iluzija, sile i zakoni koji se trudi zadržati ga u zatvoru.
Istina će mu “reći” da nema sebe, nema budnosti, nema sna, nema njega koji je budan. Sve je to Bit, Izvor, Svijest koja je sebe naizgled zarobila i izražava se u slojevima koje je upoznao. I nakon Istine on će biti vraćen u Budno stanje. Budno stanje će se izraziti kao svjesno stanje. On je svjestan da je on KAO prostor u kojem se odvija film, san, iluzija, laž, manifestacija, igra, gluma, kazalište, nebitno koja riječ. On je svjestan da je on manifestacija Istine u vidu Atme u vidu pojedinačne svijesti koja je sama Svijest i da Svijest glumi pojedinačno biće koje “postoji” kao Postojanje, Bitisanje, Biti-Jeste “manifestacija”.
Tada to Stanje, Biti-Jeste svijest postoji u snu, mijenja san, transformira manifestaciju, izražava budnost, tzv. Pojedinačno Biće koje je sam Apsolut, sama Istina.
Rad dobiva smisao tek kada se čovjek probudi, postane budan, da to tako kažem, iako to nije osobno i nema nikakvog čovjeka tu. Svoj vrhunac dobiva kada se budno spozna kao Istina koja je jedna jedina, a to je Svijest Jeste bez obilježja, karakteristika, značenja, vrijednosti, kvaliteta, itd. Istina se oslobađa čovjeka, sna, ideje o sebi, budnosti, nesvjesnosti čak i svjesnosti i Istina se sama izražava kao Istina. Učenja to nazivaju svakakvim imenima, na razne načine.
Rad na sebi postaje Igra na sebi. Budno biće koje zna Istinu se igra sobom, svijetom, izražajem, manifestacijom i zna da ono nije ono već je to Istina koja se Igra sama sa sobom. Istina koja sniva san o nekom čovjeku, nekom svijetu, nekom univerzumu. Ona Radi na sebi, Igra na sebi. Ona Jeste, Zna, Vidi kao Budno Stanje.
Tek tada Rad na sebi dobiva pravi smisao, a do tada je to mučenje, trpljenje, “moram li”, “zašto moram” ili “želim to jer ću biti netko i nešto”, “ostvarit ću sebe”, “čim se prosvijetlim biti ću..”, itd.
Bljesak Istine kao i bljesak Budnosti nisu ostvarenje. Oni su samo svjesna nada koja daje rasvjetljenje svoj igri. Ostvariti Istinu, probuditi se do kraja, Osloboditi se tada postaje svjesni napor u kojem se zna o čemu se radi. Čovjek ZNA zašto Radi na sebi, što je cilj, o čemu se radi. Biti To je još uvijek daleko ali se tada zna smjer kretnje. Rad postaje Igra. Iskustvo se mora kristalizirati do kraja, manifestirati se do kraja, probuditi se do kraja. Iskustvo mora postati Stanje u potpunosti, Znanje, BITI TO stanje, spontano, postojano, objektivno (ili subjektivno u zavisnosti od sna koji se sanja).

Oglasi