66358437_837143909998217_8131859721243066368_nSmrt osobe, o kojoj se toliko priča u duhovnim bajkama, nije ništa drugo do odbacivanje iluzije o sebi. To odbacivanje iluzije o sebi, možemo nazvati i “odbacivanjem sna”, “proziranjem u srž”, “otvaranjem oka vida”, “smrću značenja i samo-vrijednosti” ili prosto vlastitom smrću. Pošto “vlastito” nije tijelo, već je ono što umišlja da ima tijelo, to je smrt osobe, osobnosti, karaktera. Ali ni to nije dovoljno precizno. To je smrt srži osobe. Dok se ta smrt ne desi dešava se postepena smrt iluzija, snova, uvjerenja, stavova, značenja, vrijednosti, fantazije, drugih u vama, itd. Postoji “smrt” iz budnog stanja ili svjesnog stanja koje je ispod budnog. I “smrt” iz probuđenog stanja. To su dvije različite smrti. Mogu reći dva praga procesa oslobađanja. Prvi prag je smrt iz budnosti. Kada čovjek otkrije da on “jeste” i da je to jedino znanje koje on o sebi ima, ali i jedno znanje koje on ima o svijetu, univerzumu i svemu ostalom, to je prva smrt ili prvi prag. On uviđa da osim osjećaja “biti-stanja” ili “jesam” nema ničeg stvarnog. Sve što je smatrao stvarnim su baloni sna, iluzije o sebi. “Ja sam ovo ili ono”; “ja volim, sviđa mi se ovo ili ono”; “ja ne volim ili mi se ne sviđa ovo ili ono”; “ja sam dobar ili loš”; itd. To su baloni od sapunice koji se pojavljuju u osjećaju ili svjesnom osjećaju sebe, “jesam”. Oni se pojave iz nečega, prođu kroz nešto i odu u ništa. U međuvremenu nesvjesni svjesni osjećaj ja ili “jesam” se zakači na to i umišlja da je on to za što se zakačilo. Ono sanja, fantazira, umišlja, zamišlja, stvara, odbacuje, itd. Slojevi se potrefe sa slojem “jesam” i san, iluzija, fantazija kreće. Osvještavanjem da “jesam” uvijek postoji samo za sebe i to bez ičega drugog je proces razbuđivanja, odbacivanja ili to često nazivamo “procesom negacije”. Negiramo sve što nije to što osjećamo da “jesmo-jeste”. Jasno, osjećaj “jesam” neće biti prepoznat bez svijesti koja prepoznaje osjećaj “jesam” i zna da ona, svijest, “jeste”. To je prvi uvid u svoju slobodu. To je početak razbuđivanja. Razbuđivanje ukida osnovne snove osim srži snova, tj. onog što uzrokuje sve snove. Biti svjestan ovog, povremeno, na bljeskove NIJE buđenje, to je “BITI SVJESTAN”. To ne znači da ste budni. To samo znači da se to pojavilo kao mogućnost u vašem umu. Neću reći svijesti. Inteligencija uma, viših aspekata uma, iako je sama svijest, još nije svjesna da je ona svijest. To je pretpostavka. Pretpostavka je srž sna, iluzije o sebi. Trenutci razbuđenosti su milost nečega, neću reći čega, jer je beskorisno. Nešto vam da milost da vidite, da se na trenutak kapak preko vida otvori i vi vidite. To što vidite nije ni približno viđenju koje ćete imati u budnom stanju, to je kao da se budite iz spavanja i na trenutke trepnete i svjetlost vas zaslijepi, nešto vidite ali nemate pojma šta je to. Ujedno, pojavljuje se ideja da ste spavali i da ste nešto sanjali. Mnogi se vrate snu. Mala manjina otvori oči i pogleda. Ta manjina su budni ljudi.

Proces razbuđivanja ili rasanjivanja naziva se još i “proces buđenja kundalini shakti”. Ona nije budna ili točnije, vi niste budni, ali se rasanjujete. Ponovo zaspete, ponovo otvorite na trenutak oči, itd., i tako u krug. Do kada? Dok vam san ne dosadi, dok vas obaveze ne dočekaju. Buđenjem vi se budite u snu, iluziji života, smislu i besmislu života. Vi niste probuđeni ali ste budni u životu, snu, iluziji. Tada kreće pakao ili barem to tako nazovemo da vas uplašimo.
Šalim se, ne plašimo vas, pakao vas čeka. Jebiga. To ste tražili.
Budan čovjek ne postoji, ali još uvijek postoji iluzija o budnom čovjeku jer, i u stvari, stanje budnost sanja da je čovjek. Budnost fantazira o čovjeku. San sanja o čovjeku, budnost pokušava da negira da nije čovjek, da negira vid. To što ona vidi kao čovjeka je zbir utisaka, značenja, vrijednosti, uvjerenja, itd., koje će nazvati “čovjekom”. Čovjeka nema. To budnost primjećuje ali se boji priznati, jer je osjećaj “biti-stanja” ili “jesam” ili “ja jesam” jak i to je posljednja iluzija. Ali prije no što ona pukne i probudite se, morate da uz pomoć nje odbacite sve druge iluzije.
To što se doživljava jeste mini-smrt. Male smrti. Umiranje ljudskosti, vrijednosti, značenja, smisla, besmisla, drugih, vas samih kao osobe, osobnosti, zbira vrlina i mana, itd. Svjesnost je imitacija budnosti. Svjesnost osvještava sve ono što nije ona sama, svjesnost. Biti svjestan sebe je iluzija kojom vas, uz pomoć trika marketinga, pravi i istinski teoretičari zavjere varaju. Svjesnost je početak vaše smrti. Ali to još ne znate jer mislite da ćete biti budni, sposobni, sa znanjem, vrijedni i to je problem. Nećete. Ali možete umisliti da hoćete ako će vam biti lakše.
Svjesnost je sa druge strane priprema percepcije da preživi. To je ono što vi volite u svom snu nazivati “čišćenje” ali nemate pojma šta to znači. Vi umišljate da je to čišćenje svega što smeta, toj divnoj dušici za koju mislite da ste vi, uljepšanoj verziji vas za koju želite da bude stvarna. To je laž. Slagani ste. Nema uljepšane verzije vas, niti verzije najboljeg sebe. To ne postoji. Lažete se. Ali i to je ok ako će vam biti lakše. Ako ćete odagnati pogled od stvarnog. A stvarno ka kojem idete je smrt. Smrt ste sakrili raznim duhovnim idejama. Baš kao što ste smrt tijela sakrili raznim idejama smisla života. Smrt, to je činjenica za tijelo ali i za vas. Lažna činjenica, ali to ne znate jer vjerujete drugima koji su rekli da “smrt ne postoji”. Lažete se, ali ako će vam biti lakše, to je ok.
Svjesnost je čišćenje od iluzije o sebi, ali ne iluzije o mana-sebi već i od iluzije o vrlina-sebi. Čišćenje iluzije koju imate o sebi, bila ona dobra ili loša. Čišćenje je odbacivanje iluzije, ali se bojite to tako nazvati pa ste nazvali “čišćenje” i to je ok. To ne mijenja činjenicu već je samo malo bojom doradi. Platno iza je i dalje bijelo. Boja samo sakriva bjelinu platna. Ništa više.
Jasno, oni koji ne teže svjesnosti, kao i oni koji misle da su već svjesni, imaju malo više “čišćenja” od onih koji znaju šta je to i koji to rade. Ali u biti sve je isto osim vremena koje treba da prođe.
Svjesnost je cilj sama za sebe i sve osim svjesnosti koja je vi, vi koje je živo vi, nije stvarno. Vi ste stvarni samo kada vi jeste. Divan san, ali dobro. On nam pomaže da se vi razbudite. Zato vam to i govorimo, ali vam ne govorimo šta će tada biti.
Kada kapak sna oslabi, kada postane prozirniji i vid se u nekoj mjeri ustali vi vidite da je sve samo iluzija u koju ste vjerovali. SVE i SVI. Tu nema izuzetka. I samo ono što vidi, ono jesam koje osjećate kao sebe koje jedino znate, jeste stvarno. Kada se ustalite u tom osjećaju kažemo da ste budni. Budni u životu, snu, iluziji. Vi ste budan, reći ćemo uvjetno, čovjek. Jer ste u tijelu koje svi nazivaju ljudskim tijelom i čovjekom. Vi ste sloj ili stanje budnosti koje se manifestira i uzima osjećaj “ja”. Sva druga “ja” su maske, uloge, mehanizmi, ideje, uvjerenja, itd. I vi ih odbacujte kao sebe. Jasno, još uvijek živite kao tijelo, krećete se kao tijelo, imate misli, emocije, drugove, poznanike i nešto što imitirate iako znate da nemate, ljubav. Jasno, sve što “jesam” jeste ljubav, ali ta ljubav nema nikakve veze sa polarnošću, spolnošću, partnerstvom i slično. To je prosto ljubav koju nazivamo “jesam”. To je stanje budnosti koje je “jesam” i koje je “proces voljenja” ili ti “ljubav”.

Molim dame u prvom redu da prekinu svršavati. Odložite orgazam za kasnije. Bit će intenzivniji.

Biti Budan znači znati što stvarno “ja” jeste i što stvarno “ja” nije. U stvari, postoji samo znanje o “jesam” i znanje o “nisam”. Nisam ništa osim jesam, tako nekako. To “jesam” je orgazam. Ali samo klitoralni orgazam. Pričekajte vaginalni orgazam. On je moćniji. On dolazi kada više niste zadovoljni kitoralnim orgazmom.
Nisam ništa osim što “jesam”. Održati to stanje, biti u tom stanju da to tako kažem, jeste budnost. Jasno, postoje budnosti i budnosti ali sada o njima nećemo pričati osim spomenuti ih. Budnost kao “zrno graška” i budnost kao “iluzija univerzuma” ili ti veliko kao univerzum. Stvar je u kristalizaciji.
Druga stvar je u dovođenju budnosti ispred sebe, uma, tijela, osobe. To radite i kada ste svjesni, ali ni približno snažno kao kada ste u budnom stanju. Dublja budnost jeste vidjeti sebe, tijelo, osobu u sebi kao budnosti, budnom-sebe. To je kao ogromni balon svijesti budnosti i u njemu ste vi kao tijelo, um, osoba, itd. Vaš vid i čulna svijest dolazi iz tijela i uma ali osjećaj sebe ili “jesam-sebe” ili “biti-sebe” je ogromno. Kada drugi uđu u vaš prostor-biti-sebe vi ih osjećate kao dio sebe a oni dožive klitoralni orgazam. Drugi žele biti s vama, žele da budu u krevetu sa vama, žele da ih ispunite, žele da se druže sa vama, a ako su muškarci onda žele da budu alfa umjesto alfe ili “kalif umjesto kalifa”. I nemojte pasti na to. To je san, iluzija, zabluda. Baš kao i orgazam.
Kada budna svijest prepozna sebe kao budnu svijest vi ste samo-realizirani, kako to kažu. Prosvjetljena osoba. Ili barem tako kažu, jer nitko ne zna šta je to “prosvjetljenje” osim onih koji su to i nikad to nisu pojasnili. Ostali sanjaju o “prosvjetljenju” ali nisu “pro-svijetljeni”. Oko koji vidi je svjetlost, a kada ta svjetlost ispuni tamu sna, tamu ograničene ja-svijesti, ja-entiteta, to je biti pro-svijetljen, o-svijetljen i slično. Kada “jesam” zna da je “jesam” i prepozna to “jesam” kao “jesam-sebe” tada se gubi osjećaj “ja” i vi ste prosvjetljeni za raju. Ali, ja ću reći, kao i još neki, niste još probuđeni. Jer da jeste znali bi šta je to “jesam”.

Smrt iluzija počinje u budnom stanju. Smrt iluzija znači smrt onog koji ima iluzije, ali uvijek kreće od iluzija ili snova ili ideja o sebi. To se prepoznaje kao odbacivanje onog što nije budna ili svjesna svijest. Svega što ona nije. A ona nije ništa od ponuđenog. Um će servirati razne vizualno-čulne utiske o toj smrti, ili o “jesam” ili o “praznini”. Ali to um samo sanja. Kada vidite da ste vi tama koja ostaje odbacivanjem sjetite se da tama tamu ne može da vidi. Time to niste vi, to se samo tako servira.
Kada dvije dame idu prostorom u plijene pažnju muškaraca jedna drugu ne vide. Čim vide to nije dama, već je pala pod utjecaj i uspoređivanje sa drugom damom. Time ona više nije jedna jedina dama u prostoriji uzdignutih lingama. Sada, damu zamijenite riječju “tama” jer to je isto, samo je razlika u slovu; dama-tama; tama-dama. Sve što vam um servira u svojim zadnjim smrtnim trzajima je samo san kojim pokušava da vam da smisao, značenje, itd. To nije stvarno. On sanja. Znam. Vidio sam. Čak i kada vam servira tamu koja je odsustvo svega i to je san. Shvatio je da se palite na tamu, odsustvo, prazninu. Može vam servirati i Boga jer je shvatio da se palite na Boga. Svejedno. On vam nikad neće servirati istinu, jer laže ne može servirati istinu osim prilagođene laži-istine. Zrno istine koju negdje osjeća i brdo laži kojom istinu oboja.
Kada se oko vas pojavljuje praznina koju vidite, tama koja vas okružuje kreće još jedna, možda zadnja, iluzija. A to je da ste vi ta tama, praznina. Sjetite se praznina je praznina čak i od viđenja praznine. Još uvijek postoji netko tko vidi prazninu, time ta praznina niste vi. Kada se gasi svijet u svijesti vidjet ćete prazninu, ništa, tamu. Ali to nije Praznina, Ništa, Tama. Taj koji to vidi mora da nestane.

Kao što rekoh, odbacivanje je mala smrt. Odbacujete ono što ne prepoznajete kao sebe. Ono što prepoznajete kao sebe jeste svijest koja svjesno prepoznaje sebe kao svijest. U ovom slučaju, prvi prag, jeste “jesam” kao sebe. Misli o sebi, emocije, ideje, stavovi, uvjerenja o sebi a time i svijetu i drugima, ukratko sve.
Mnogi misle da mi govorimo o simbolici kada kažemo “smrt”. Ne. Ali ako će vam biti lakše možete zamišljati da je to simbolika. Jer još niste spremni da smrt vidite kao smrt i ništa drugo.
Vidjeti smrt kao smrt je bolno, i jasno je zašto mislite da je to mit, legenda, simbolika. Tj. ono što je stvarno ne može da umre ali čovjek još uvijek ne vidi stvarno jer misli da će vidjeti stvarno. Ne, neće. Stvarno se ne može vidjeti. Ono vidi. Ono ne može biti viđeno.
Ako vidite “jesam” to nije “jesam”. Jesam je stvarno koje osjeća “jesam”.
Postoje bolja pojašnjenja kako nastaje “jesam” i slično, ali to sada nije bitno.

Ovo je uvod u tzv. “smrt”.
Kada shvatite da je smrt to što se dešava tada se bude ostale stvari. Strahovi, nadanja, projekcije, odgađanja, itd. Mi nemamo bolje riječi od riječi “smrt” i ona nije loša riječ, da se razumijemo. Ona je samo učinjena lošom. Odumiranje je isto tako dobra riječ ali malo blaža. Umiranje, smrt to je ono što se zove rad na sebi, oslobođenje, težnja ka probuđenju. Mnogi misle da je to simbolično, ali nije. Osjećaj koji ćete imati jeste kao da nestajete, odumirete, umirite, smrtnite.
Jasno, slojevi u vama će imati svoje verzije priče. Svaki sloj u vama to doživljava na svoj način i time svaki sloj projicira sliku toga, sliku kojom pokušava pojasniti šta se dešava. Sve to je san uma unutar prostora svijesti. Po meni i riječ “svijest” je problem. Previše značenja ima. A ništa od toga nije to. Čak i nazvati to sviješću je problem. Ponekad to nazivam percepcijom ali i to je pogrešno. Ja ne znam koji bi naziv bio prikladan. Čak ni “stvarno” nije prikladno. Ali ustalio se naziv “svijest” kao opis nečeg u čemu se iluzorno dešava tako da ga i ja koristim.

Budno stanje je prvi prag ka smrti. Mitovi, legende, priče, parabole to pojašnjavaju na razine načine i kroz sve to mi smo pomislili da je “smrt” također mit, parabola, simbol. Ja ne znam ni da li je ta riječ prikladna jer smo je povezali zbog činjenice o smrti tijela i onda je projicirali na sve ostalo. Sve što poznajemo su mitovi, priče, legende, opisi, parabole, simboli. Čak i reći “stvarno” je problem jer mi ne znamo što to znači u pravom smislu, činjeničnom smislu. Isto je sa smrću. Skidanje sloja, ok, to je smrt, valjda. A onda onaj koji je živio u tijelu i koji se gasi jer ga nema u tijelu kada “umre” to je onda smrt. Kada “ja” umre to je smrt?
Ok, onda koristimo i dalje riječ smrt.

Ono što se osjeća kada se probudite ili imate trenutke probuđenja prije no što se ono ustali je skoro pa isti proces kao i proces buđenja. S tim da umire projekcija o vama koji je probuđen i koji “jeste”. Vi osjećate, i to baš osjećate, da vi kao taj i taj, kao ta osoba, a nekad je i osjećaj da će i tijelo da umre, umirete. To je trenutak kada se probuđeno rasanite. Ne znam drugačije kako da to kažem. Mogao bih znati, ali nema smisla da to tražim. Vidite, doživite, bljesne vam činjenica ili postane češća i konstantnija da umirete. Vi, taj i taj, čovjek, osoba, zbir značenja i vrijednosti, nestaje. Odumire, umire, i vi tu ne možete ništa.
Nedavno sam na imanju grupe govorio o tome i rekao sam im da kada se TO krene buditi u vama, ne kada se vi krenete budite jer to je laž, da više ne možete pobjeći. Tj. kada se to što nazivamo Stvarnim, Probuđenim, Božanskim, Prazninom (koliko naziva) krene da se ostvaruje u vama, budi u vama, kada To odluči da je vrijeme da se probudi, a nije bitno kada će se ono do kraja probuditi – to može biti jedan život, dva ili tri ili samo dan ili dva – sve je gotovo. Nema mogućnosti da se to ne desi. Drugim riječima, vi koji ste san i koji se svjesnost na trenutke, to ne znate, to vidi netko drugi tko je to doživio ili doživljava. On vidi da se To budi u tom tijelu, tom umu i samo je pitanje trenutka kada će se to probuditi i on vidi mrtvog čovjeka, mrtvu osobu. On zna, koliko god da se koprcate, a koprcat ćete se, da to nije bitno. Koprcajte se koliko želite ali vi umirete. I to je prokleta činjenica. Vi možete to nazvati kako želite. Svejedno. Kada vam netko umire i boji se da umre vi ćete podržati njegove filmove, posljednje projekcije, tako ćemo i mi kada vidimo da umirete. Znamo da ne možete pobjeći i da je gotovo. Stvarno, Bog, Ništa, Svijest je krenula da se probudi kroz to tijelo, um, život i to je to. Ona nekako ima uviđaja, u manjoj mjeri, ka tome što se boji da umre pa mu smrt daje na kapaljku. Ne znam šta je bolje. Šok ili kapaljka?
Mislim znam, ali nije prijatno.
Kapaljka je ok jer polako priprema sistem na smrt iluzije. Priprema se živčani sustav, umna svijest, slojevi jer to je kao niz slojeva papira i “crna rupa” koja buši sve slojeve. Rupe u slojevima ukazuju na “crnu rupu” a “crna” je jer je ne vidite. Vidite samo prazninu na slojevima papira. I ta praznina na slojevima papira daje dojam da ima neka “crna rupa”. Nema je. To je stvarnost. Ali slojevi daju dojam da ima i rupa u slojevima papira je potpuno ista kao i “crni prostor” oko slojeva koji se manifestira “rupom” u slojevima, tzv. “crnom rupom”. Kako “crna rupa” guta slojeve, uvlači ih u sebe, to je smrt. Nestajanje. Odumiranje. Stvarnost guta svoju projekciju. I to sam opisivao. “Kada To krene da se budi, da se probudi u vama (ovo je prividno, sloj vama), samo je pitanje trenutka kada će se to desiti, i vi ništa po tom pitanju ne možete učiniti osim da se koprcate. I to je sasvim ok da se koprcate”. Ako se sjećate romana “Autostoperski vodić kroz galaktiku”. U trenutku kada dolazi do uništenja zemlje i kada u kafiću pitaju vanzemaljca (zaboravih ime) šta mogu da učine. On ima kaže, ništa. Onda pitaju da li će im pomoći da legnu ispod stola i zaklone glavu (stave škanicl na glavu)? A on kaže, “neće, ali ako će vam biti lakše možete to učiniti”.
E tako je i to. Ako će vam biti lakše proučavati duhovnost, smisao, besmisao, pomagati drugima to je sasvim ok ali to neće pomoći. Jer To ne doživljava vas. Ono se budi samo u sebi i slojevi za njega nisu stvarni. Ono je “crna rupa” koja jeste i ništa izvan njene postoje. To samo slojevi sna umišljaju da postoji nešto izvan toga, “crne rupe”. Ne, ne postoji.

Molim dame u prvom redu da sada dožive kozmički, “crna rupa” orgazam.
Divno. Upravo ste doživjeli vaginalni orgazam, ali ne zaboravite ima još orgazama, mnogo dubljih od toga.
Hvala.
Trenutak kada dame u prvom redu dožive kozmički orgazam to je orgazam “crne rupe”. I to je to. Početak i kraj svijeta. Sila koja je dama nestaje u svom temelju, ne na uzroku da to ne pomislite. Tu nema uzroka i posljedice. Uzrok i posljedica su san slojeva, baš kao i reinkarnacija. Oni ne postoji u stvarnosti “crne rupe”.

Moj osjećaj, koji je bio i koji još uvijek jeste, jeste upravo umiranje. I to je bolno al i nije. I jeste i nije. Ne boli to ovog koji vidi, već to boli ovog koji umire. I to će probuditi adrenalin. Ali ne adrenalin kao strah ili samo strah. Već i kao agresiju, i bol, i nemoć, i puštanje, i predaju i ako nema onog drevnog “predajem se u Tvoje ruke Oče”, s tim da je to simbolika, onda to još nije finalna smrt. Prije toga mora biti “zašto si me napustio, ostavio, ili šta već” proces. A onda kada se vidi da nitko ne odgovara i da neće nitko odgovoriti jer nikog osim Njega nema, On kaže, čini zadnji čin, ljudski čin, “predajem ti se u ruke, Oče”. I to je to. Finito, Fine, The End, kozmički orgazam, “crna rupa” je oduzela sve.
Kada skužite da umirete oprostit ćete se od sviju. Dobro nećete, ali fino zvuči. Ono što će se desiti da pažljivo, sa zanimanjem, gledate. Promatrate, svjedočite. A to izgleda tako jer umirete. Srž ste gledanja, viđenja, promatranja i to se oko vas osjeti. Ljudi će htjeti to što vi jeste misleći da je to probuđenje. Jer se to tak naziva. Možda je bolje “pro-smrćenje”. Bolje odgovara. Neki će reći ostaje samo Bog, neki Brahma, neki Shiva, neki Sila, neki Praznina. Ja više ne znam šta je to. Ostaje samo To, nemam pojma šta je To. Jer vi ste To i to znate ali nemate pojma šta je to kao što ne znate šta je to “jesam” već samo osjećate “jesam” i znate da “jeste”. Vidite, vi “jeste” i znate da to je to samo pojava u Tome. Pojavnost. Balon od sapunice i nešto oko toga ne činite neku dramu. Osim ako činite. I to je sasvim ok, ali neće pomoći.

Volim ljudima da kažem da ne trče u ovo. Ja nisam znao da će to biti ovakvo. Imao sam san o ovom. Sada to vidim kao pojavu u Tome. Ništa bitna, ništa vrijedna jer je to klobuk zraka u oceanu, balon od sapunice u nečem što Postoji, Stvarno je a to nisam ja. Znam da je primamljivo jer sam to vidio u očima svog Majstora (obojice) i želio sam to. Dok me To iz njih gledalo i smijalo se mojoj ludosti da želim to. I kada su mi rekli da mi je “karma” da se to desi u ovom životu, sanjao sam san o tome, ali ne ovaj “san”. I to kažem drugima. Oni misle da ih plašim. Da, ali i ne. Kada To odluči da se probudi sa snom je gotovo. A to što sanja da ste vi je san koji sanja da ste vi u Tome. A To niste vi, ni san koji sanja da ste vi To. To je To.
Ono što ja kao nešto u Tome osjećam jeste samo smrt, umiranje, odumiranje, nestajanje. I mogu malo zaboravit na to, usmjerit se ka nečemu, nekome ili nekoj stvari, autu, stanu, psu, mački i doživljavati to na što sam usmjeren zaboravljajući da umirem. A onda se sjetim i to postane stvarno. Znam i zašto je to tako. Zato što se sistem mora prilagoditi, mora se pripremiti prije finalne smrti. A pod tim ne mislim na smrt tijela. To je samo zarez u umiranju.
To umiranje oslobađa veliku energiju. Adrenalin se budi, gori po tijelu, um ne može da sanja više, svijest ili to što pod tim mislimo se budi, ukida san.
I svi, mislim na one koji to govore, kažu da žele to.
Ja ne. Niti jedan dio mene ne želi to. Ali nemam drugog izbora. Vi mislite da je to sloboda. Nije. To je umiranje misli o slobodi, ideje o slobodi, projekcije o slobodi. Najčešće o tome šutim a onda eksplodiram i progovorim i to što kažem nije ni malo strašno, barem ne vama, jer to vi doživljavate kroz slojeve, a ja kao “crnu rupu” koja sve uništava. Jer su ja, i sve što sam pod sobom mislio, su slojevi i to nosi moje ime, ima neku memoriju koja je kao moja memorija, ima neki smisao, život ili šta već. Hm, pa ne baš, ali fino zvuči. San se još koprca jer ta smrt nije jeftina.
Kada vidite “tamu” u našim očima, kao što kažete da vidite, to vas “crna rupa” promatra, ne mi. Mene u tome nema. Ja sam san baš kao i vi, iluzija kao i vi, produkt igre kao i vi.

Ne pitajte nas o duhovnim pitanjima u tim trenutcima, o vama, o smislu Rada i slično jer mi tada to ne vidimo i odgovore koje ćete dobiti su slični ovom što sam napisao ili malo brutalniji. Čekajte da se malo zaigramo, zaboravimo na trenutak, skrenemo pogled sa smrti, i tada nas pitajte pitanja o Radu, smislu, probuđenju. Odgovorit ćemo u skladu sa vašim snom, našim snom. A onda s tim odgovorom bježite koliko vas noge nose. Jer ćemo se u tom momentu probuditi. I pogledat će vas “crna rupa” kroz ove ili slične oči i to je uzročnik vaše buduće smrti ili one koja je već pokrenuta ali je ne vidite. Tada, sklonite se s puta, pustite nas da smrtno buljimo u smrtno dok to ne prođe. Ja se nisam sklanjao ispred Majstora kada je imao To u sebi ili kada se To izražavalo i onda me je to inficiralo. Sada gledam da ste i vi glupi i ne sklanjate se. I inficirat će vas to. A onda To se budi, i nema nade da bude drugačije. Koprcat ćete se kao ja, ali to je cijena. Neće pomoći, osim što ćete misliti da možete To odagnati koprcanjem. Nećete. To je činjenica.
Ono što je zanimljivo jeste da ćete Time ili s “To” (liči na Piroćanski dijalekt) krenuti ka svemu ostalom u vama što još sanja. Zašto? Ako niste do sada shvatili to je jedino što To radi. I kada se To ustali, a vi kao tijelo nekim čudom preživite, tada ćete biti Oslobođeni. Ali čega, koga?
Sna, iluzije, vas samih. Te percepcije, tog koji osjeća “jesam” i samog “jesam”. A opet, to “jesam” će napokon biti čisto “jesam” nastalo skupljanjem supstance TOGA, zgusnutom supstancom, Ocem koji se rodio kao Sin, Brahmanom koji je promatrač i psihičko biće, ili šta već, sasvim svejedno.

Oglasi