this-is-spiritual-enlightenment-mind-skyJednom sam, čisto iz radoznalosti, usred neke Banjalučke prepune kafane, gurnuo jednog čovjeka, tada još uvijek prijatelja (iako on misli da smo i danas prijatelji), u budno stanje. Ono što ovdašnji moderni “gnostici” vole da kažu “iskustvo prosvjetljenja”, iako to nije prosvjetljenje. Sve je krenulo bezazleno, on se duže vrijeme palio na to, nije mu bilo jasno kako netko tko zna sebe može izgledati tako obično, raditi obični posao i slično. Zalijepio se za mene neko vrijeme i ispitivao o Radu i slično. Situacija je bila simpatična, pomalo dosadna, ali simpatična. Bio je to dečko sa podosta energije, bunta, sve je ispitivao. Sjedili smo u kafani, nas nekoliko, a od nas nekoliko tu je bilo i dvoje Žika Slavinski “probuđenih” likova koji su uvijek izvodili trik, kada ih pitaš “tko su oni?”. Trik je bio u tome da su zapamtili emociju koji su imali na Žika Slavinski intenzivu u trenutku “prosvjetljenja”, ili da budem precizan u trenutku kada su imali uvid u svoje Ja Jesam. Jasno, to nije prosvjetljenje, ali lako zavara. I taj mladić, onako zainteresiran počne nas daviti o iskustvu prosvjetljenja, o odgovorima i bilo mu je simpatično što sam ja davao malo drugačije odgovore od njih, ali bilo je dodirnih točaka. Ja sam govorio da je to budno stanje ali nije probuđenje, dok su ostali tvrdili drugačije. I onda je on tražio da na papir svatko od nas napiše “tko je on (ja)?”. Ova dvojica napišu “ja”, pokojni kolega napiše “bog”, za ostale se ne sjećam šta su napisali. Moj papir je bio prazan.

Uzeo je papiriće i pročitao i mene pitao zašto je prazan i odgovorim mu da nema odgovora na to pitanje osim da ostaje ništa od bilo kojeg odgovora (ništa što može dati odgovor), tj. popularno rečeno “ti si ništa i nitko”. Prazna svjesna svijest bez ičega, ali to je već nešto, pa zato nisam to napisao.
On vidno iznerviran počne da govori, kao i taj pokojni kolega (uzgred on se ubio nakon nekoliko godina u Radu – čisto da vas malo uplašim), da je “on bog”. I meni je to bilo simpatično. Ova dvojica “prosvijetljenih” su pokušavali neke Slavinski trikove na njemu, ali očigledno to nije uspjelo. Tada je Slavinski izmislio neki brzopotezni kurs, način da se kroz nekoliko pitanja čovjek dovede do prosvjetljenja (istina je bila drugčija. Žika je to izmislio zarad zarade ne brzog prosvjetljenja, ali hajde da se pravimo da to nije tako.). Jasno, ova dvojica su htjeli biti ti likovi ali im baš nije išlo.
Mene je to zainteresiralo i pitam ga “stvarno želiš da znaš tko si ti?” On mi odgovori da je “on bog” i ja se tu “zapalim” do kraja.
I krene igra. Nebitno sada kakva. Igra pitanja i kontradiktornosti. Koliko zbog njega da izbušim njegova uvjerenja i koncepte (tada sam bio u tom tripu) koliko zbog ove dvojice “prosvijetljenih” da im pokažem da oni nemaju niti energije, niti znanja, niti stanje o kojem pričaju da imaju i da NIKOGA ne mogu GURNUTI u povišeno stanje svijesti, kako sam to tad nazivao, osim da filozofiraju i imitiraju “Slavinski iskustvo”.
Krenuo sam da ga “bušim”, kao što rekoh, i to je trajalo nekih pola sata. On se uhvatio za tvrdu da je “bog” i ne odustaje, što je bilo odlično jer tada ti čovjek daje jako puno materijala za “bušenje”. Uložio je veliku energiju u tu igru i taj koncept što mi je pomoglo da se zaigram.
Nakon pola sada igre sa njim uz pomoć pitanja i “bušenja” koncepata, uvjerenja, vozanja lijevo i desno percepcije koju je uzeo kao “sebe” postavim mu jedno veoma konkretno pitanje, sada nebitno koje. On je, trudeći se da stvarno da odgovor, zastao i uletio u pitanje kao žedan čovjek u pustinju u oazu sa jezerom. I BAM.
Vidim proletio je u to famozno “Žika prosvjetljenje” i čekam da on to skuži. Vidim i ova dvojica su skužila da je uletio i od njih je dolazila neka čudna atmosfera ljubomore, zavisiti i oduševljenja u isto vrijeme. Ja sam još tada robovao “iskrenim prijateljstvima” i nisam primjećivao te zavisti i ljubomore kod njih iako si to i drugi potvrđivali al sam se ja uhvatio “iskrenog prijateljstva” i nisam popuštao. Tvrdoglavost.
Primijetim da je u osjećaju Bivanja, da se zakucao i da je sva ideja da je on nešto drugo od tog osjećaja Postojanja otpala.
Gleda onim čistim očima slobodnim od identifikacije, pogleda u mene, u oči i počne da se smije kao “lud na brašno”. Ja sam mu samo uzvraćao svjestan pogled, ništa više. Žika to zove “davati svjesnu podršku onom ispred tebe koji se pita to pitanje o sebi”. Pojačao sam tu svjesnost u sebi do te mjere da je postala tjelesna u namjeri da on prodre u to famozno, ne-probuđeno, stanje za koje svi misle da je prosvjetljenje, dok je to neko malo buđenje u istinsko ja, ili Ja Svijest.
Nakon desetak minuta histeričnog smijeha nastupio je histerični plač. To sam očekivao. Nekad je obrnuto a nekad je jaka tupost, nevjerica šta se zbiva sa percepcijom, zavisi od čovjeka do čovjeka. I pitam ga jednostavno “tko si ti?” On je stao par sekundi, plačnih očiju ali osmjeha na licu i odgovorio “pa ja”.
“Gdje je tu Bog?”
“Nema ga”.
“Gdje je tu nema Boga?”
“Nema ni toga.”
“Gdje je tu sada pitanje o smislu sebe?”
“Nema ga.”, itd.
Prođem s njim par brzo-razarajućih pitanja svakog mogućeg koncepta ili uvjerenja koje je imao s ciljem da ga malo bolje utvrdim u tom stanju.

Ne moram reći da je u kafani nastao kaos (zbog energije i atmosfere koja se stvorila tom igrom, a koja se intenzivno osjeća u okolini) do te mjere da je vlasnik dolazio da vidi da li je sve ok – jer smo stalno bili u toj kafani, “klub umjetnika” i svi su nas znali, imali smo čak i VIP mjesto kad je gužva i nemamo gdje da sjednemo – ljudi su bili uznemireni, svima smo upali u oči, itd. Jasno to mi nije odgovaralo ali je pridonosilo mističnosti trenutka. Što je odlično.
Ostatak večeri je protekao u njegovoj euforiji, pričanju, o ono što je mislio, kako je mislio a to ništa od toga nije, itd. Samo stanje prodora u to Ja trajalo je nekih pola sata do sat, što je neka normalna vremenska odrednica, ali posljedice tog stanja traju par dana. S tim da se u tih par dana dešavaju ponovni proboji u to stanje Ja, ali ne takvog intenziteta kao prvi put. Spuštanje je lagano neko vrijeme a onda se podsvijest probudi i uništi svaki ostatak te tzv. “spoznaje” u tu je velika opasnost po onog koji se “spoznao”. Tu nastaje kaos. Čekao sam sutrašnji dan iako sam znao da će ga euforija držati i sutra.
Sutra je prošlo sve ok, pričao je i pričao, smijao se i plakao, grlio ljudi, mene, koga je stigao, prepun ljubavi, smisla života, otkrića, itd.
Došao je drugi dan. Tu sam sam očekivao neke klikove jer tada kreće viđenje svijeta takvim kakav on stvarno jeste, jer euforija i energija se smanje i ostane čisto, jednostavno Ja koje VIDI. I tu kreću problemi, sitni u početku, ali kreću.
Predvečer, poslije posla, sam bio u nekoj drugoj kafani ispijajući kavu sa nekim sokom i zvoni mi telefon. Vidim da on zove. Znači krenulo je.
“Da?”
“Hej buraz, ja sam”
“Hej šta ima? Jesi dobro?”
“Vidim mrtve ljude”.
“Stvarno?”
“Da. Svuda su oko mene. Svi su mrtvi.
“Aha. Gdje si?”
“U kafani na ulazu u Bosku.”
“Dolazim”.
Platim piće i zaputim se ka toj kafani udaljenoj pet ili šest minuta od kafane gdje sam ja bio. Priđem kafani i ne vidim ga. Nasred izloga kafane ima neki stup i vidim glavu kako proviruje iza stupa. Uđem, mahnem konobarima, jer su nas i tu znali (mnoge kafane su nas tada znale) i dođem do tog stupa gdje se on krio. Sjednem preko puta njega i pogledam ga.
“Bože, ti si živ.”
“Jap.”
“Oni su svi mrtvi.”
“Jap.”
“Okruženi smo mrtvim ljudima, ljušturama?!”
“Jap.”
Pruži ruke i dodirne mi facu. Znam šta prolazi, znam koliki je to strah. Gledam ga u oči. Svjesno, živo, dajući mu energiju emocije (emotivne svjesnosti). Buljio je neko vrijeme u mene, u oči, bez priče.
“Slušaj, to je normalno. I ti si prije neki dan bio mrtav. Ništa strašno.”
“Ali svi su mrtvi.”
“Jesu. Pogledaj neko dijete i vidjet ćeš da je ono živo.”
Uzalud smo tražili dijete neko vrijeme i onda nas Stvarnost počasti čudom. Ispred kafane prođe majka sa djetetom. Ona je bila mrtva, ali dijete je bilo živo, još uvijek. Mali je imao negdje oko dvije do dvije i pol godine i još je bilo tračka života u njemu, naročito kada je vani i vidi stvari koje ne poznaje. Turnem naočale tom budnom kako bi se zamaskirao. Stavi ih na oči – još mi nije vratio te naočale a baš su mi bile drage. Činile su svijet narančastim, vitalna boja i time čak i u tmurne dana činile da se dobro osjećate.
“Šta da radim?”
“Ništa. Popij pivo i idi kući. Odspavaj malo. Bit će sve ok.”
Ustali smo i krenuli prema njegovom autobusu. Strpao sam ga unutra i rekao mu da ne gleda ljude, već da gleda van i uživa u osjećaju Ja. Jasno, znao sam da me neće poslušati, što je i dio plana. On je morao vidjeti da su svi mrtvi i to je to. To je moralo da se utisne što dublje u njega.
Čekao sam slijedeći dan. Tada kreće igra.
Treći dan poslije podne, poslije posla smo se našli a on izgleda kao zombi. Znači nije spavao, prolazio je ludilo u glavi, mentalno-emotivni šokovi. Odlično, sada je bitno kako je to prošlo, da li ga je načelo ili je uspio da razriješi konflikte. Ako nije, najebao je. Ako jeste, odlično.
“Znaš, ja imam ženu i dijete. I ona je mrtva. Sinoć sam skoro cijelu večer gledao u oči djeteta. Nju nisam smio da pogledam jer je mrtva. Ne znam kako da funkcioniram, sve je besmisleno, sve što sam htio, želio, namjeravao sve je besmisleno. Ništa od toga nije stvarno.”
Ovo pišem po sjećaju, tako da je moguće da ubacim poneku riječ da nadomjestim rupu u memoriju razgovora. Otprilike se držim smisla razgovora.
“Da, i to je ok.”
“Kako je to ok”, skoro da je vrisnuo na mene.
“To je sada tako. Smirit će se i vratit ćeš se u staru percepciju.”
“Ja ne želim u staru percepciju, ali se i bojim svega ovog što vidim, što ništa nema smisla.”
“Sve ima smisao, ali ga sada ne možeš vidjeti. Polako.”
“Čak i ovo što su svi mrtvi i što ništa nema smisao ima smisao?”
“Jap.”
“Slušaj, ja imam ženu i sina, znaš. Ja moram imati smisao, znaš. Ako ništa nema smisla kako vidim onda je najbolje da se ubijem.”
“Nije jer ćeš ponovo doći ovamo i ponovo proći cijelu igru ali na malo teži način od dosadašnje. Bolje je da završiš ovu igru do kraja kako ona ide i da se ne vraćaš u nju više.”
“To je sranje. Kako da živim u svijetu mrtvaca gdje ništa nema smisla, gdje čak ni moja odgovornost prema djetetu i ženi nema smisla?
Aha, tu smo dakle to je problem. Iako je bio buntovan on je bio dosta odgovorno ljudsko biće, nije bio hohštapler.
“Osjećam kako me stanje napušta i osjećam kako se staro vraća, i ne želim da se vrati, to nisam ja, to nije moje. Šta da radim?”
“Ništa. Pusti ga da se vrati, ionako to nije tvoje, to nisi ti.”
“Ali ne želim.”
Sasvim je nebitno šta želiš, već šta je mehanizam tog stanja. A to je povratak nazad. Sve što izađe unutar tebe, kakvo god bilo, ne jebi to pet posto, to nisi ti, to nije tvoje, to je samo mehanizam uma, osobe, potisnutih emocija a to nije tvoje i nisi ti.”
Jasno znam da me neće poslušati, kao što nitko nikad ne posluša takav savjet. Htio sam mu malo ublažiti šok iako sam znao da to nije moguće. On mora proći kroz to. Sada ćemo vidjeti kamo će ga dovesti glavni konflikti unutar ličnosti.
Čekao sam slijedeći dan.
Nazvao me je ujutro i pitao da li se možemo naći. Našli smo se u “klubu umjetnika” gdje je sve i krenulo.
Sjeo je preko puta mene, hladan, ozbiljan, povrijeđen, manje više skoro pa uništen. Jasno to su samo bili konflikti. Oporavit će se. Sada me interesira šta je pobijedilo unutar njega. Šta je odnijelo glavnu bitku, koji konflikt je pobijedio.
Slušaj, ja ne mogu dalje. Napuštam sve ovo. Sve ovo je ok, predivno je, ali ja moram biti odgovoran. Imam ženu i dijete, malog sina”, to je ponavljao nekoliko puta kao da ja to ne znam ili kao da želi da da odbojnik ne meni već sebi. Znao sam šta slijedi.
“Imao sam sukob sa sobom sinoć. Da li da ih napustim, ostavim, odem do vraga ili da napustim ovo.”
“Slušaj, svaka ideja da ćeš biti neodgovaran prema djetetu i ženi je samo glupa ideja konflikta ili straha koji se probudio. To nije istinito, niti će tako biti. To je proces koji moraš proći i koji ti pokazuje gdje si zapeo kao ljudsko biće, što je tvoj motiviraju faktor, osnovni konflikt u tebi. Proći će. Ne donosi nikakve odluke dok te ovo još drži.” Ah, pustog li odgovora. Al morao sam pokušati.
Meni treba Bog, meni treba smisao bez toga nema nikakvog smisla. Ubit u se, bojim se da ne ubijem i njih.”
“Nećeš, to samo vital pretjeruje. Ništa više. Ti nisi lik koji se ubija i nisi lik koji ubija, ne bi mogao ući u to stanje da jesi.” Naravno, lagao sam jer nebitno je tko ste ili šta ste to stanje je svima otvoreno. No, on nije bio takav lik, to nisam lagao.
Još smo neko vrijeme pričali i razišli se.

Prošlo je nekoliko dana od tog dana i susreli smo se ponovo u istoj kafani. Bio je malo svježiji i već je krenula negacija tog stanja koje je doživio. Očekivano, šta da kažem. Morao je.
“Znaš, Bhaerava, sve to je možda samo igra mog uma. Sve to. Možda sam se samo malo zaigrao?”
“Jap, možda. Sve jeste samo igra uma.”
“Jel da da je tako?”
“Da”, srce mi je pucalo. Otišao je, napustio je sve.
“To je fino iskustvo, ali beskorisno. Ipak ja sam otac divnog sina i muž divne žene.”
“Jesi. Budi sretan zbog toga.”
“Bio sam jutros u crkvi,” aha tu smo, “i pričao sam malo sa sveštenikom o tome.”
“Odlično, i šta je rekao?”
“Rekao je da je sve to đavolsko,” a šta bi on mogao drugo reći, pomislih.
“Ti ne misliš tako?”
“Ne. Ne mislim.”
“Kako si ti uspio da to sve u sebi poravnaš?”
“Teško, ali guram nekako. Lom ličnosti, identiteta nije ono najgore. Ono najgore je šta će se desiti tada.”
“U kom smislu?”
“Hm.. šta ćeš biti poslije toga, koju ćeš igru igrati, da li ćeš ostati živ ili ne, sve to.”
“Znaš, danas u crkvi sam se osjećao fenomenalno”, jap znam, pomislih, “osjećao sam se da je Bog svugdje oko mene, da me voli, da sam vrijedan njegove ljubavi, da je tu moj smisao. Neću postati monah, zbog žene i djeteta, ali tu se nalazi ono što tržim.”
Nisam ga htio pitati šta traži, jer bi mu narušio koncept. Jasno, danas znam da ne bih, ali tada to nisam znao.

No, da skratim. Postao je vjerni pravoslavac. Što je odlično, našao je odbojnik. To je isto kao da je postao vjerni duhovnjak, možda malo bolje jer u duhovnosti bi imao bezbroj mogućih fantazija, tu ima samo nekoliko. Davao je donacijje crkvi, svako jutro, prije posla, išao je na liturgije, razgovarao sa “duhovnim ocem” i ja sam to sve podržavao kod njega.
Družili smo se još neko vrijeme dok nisam odlučio da rasturim to cijelo društvo jer više nije bilo smisla biti s njima i sanjati njihov ili isti san. Promijenio sam “san”. Jedan od kolega se ubio, jer nije mogao da se izbori sa inferiornošću koja je nastala u Radu kada je vidio da drugi imaju više hrabrosti od njega. Mislio je da je bolji od svih i to je onda puklo. To mu se u tom trenutku vidjelo u očima. Što god smo probali da ga vratimo nije uspjelo. Kasnije ja završio u nekoj laganoj šizofreniji ili nečem sličnom, depresiji i na lijekovima protiv depresije. Znao je nestati na nekoliko dana i policija ga je tražila po okolini. Otac, brat blizanac i ostali oko njega su samo pojačavali to stanje. Otac mu je bio književnik bivše vojno lice. Zamislite samo kombinaciju. Kreativni kontrol idiot. Nestao je na mjesec dana i kada se vratio našli smo se na kavi, jer me je sreo u gradu. Izgledao je pretučeno, što se i na kraju potvrdilo. Drugi dan je došao do mene na posao i tražio par maraka ako imam za kavu. To je inače bio vrsni grafički dizajner u BIH. Jedan od najboljih dizajnera kojeg su svi iskorištavali zarad posla. Nakon par dana, do mene je došao jedan od one dvojice “prosvijetljenih” i rekao mi da si je on pucao u glavu. Održavali su ga u život dva ili tri dana i na kraju su ga isključili sa aparata. Njegova smrt, ili stanje poslije smrti bilo je simpatično, da to tako kažem, jer mi je potvrdilo neke stvari i slutnje, ali o tome neki drugi put. (Na sahranu nisam išao, iako smo nekad bili najbolje kolege, nisam mogao gledati u lica mrtvaca ispred sanduka Živog, i slušati sve te priče. Jasno, mene su okrivili za sve. Ja sam ga uveo u Rad. Poslije mene, bio je kriv Sah.)
Prije njegova samoubistva, ubio je još jedan dečko iz bivšeg Rada. Skočio je lastu sa trećeg kata bolnice. Nebitno, kako je došao tamo. To me je malo uplašilo jer sam znao koliko je ovaj vezan za njega. Nakon šest mjeseci i taj kolega, ovaj što si je pucao u glavu, se ubio. To su bili “zvijeri od ljudi” (u pozitivnim smislu), da se razumijemo. Svaki moderni guru bi ih se plašio jer su imali i znanja i umijeće i sposobnosti i poznavali su stanja svijesti, bili u velikoj mjeri svjesni ljudi. Ali, kada se probude glavne osobine, one će da vas ubiju jer je bolje da ste mrtvi nego da se probudite. Svi prolaze kroz to u procesu buđenja. Svi. Neki prođu, neki polude, neki umru, neki obole, neki imaju nesreću, itd. I to svi ljudi znaju i podsvjesno se toga boje, to je i razlog zašto postoji religija, jedan od razloga, i duhovnost kao način samo-zaštite, da u budnost nikad ne uđete. To je opasno i za vas i za okolinu i za ovaj sistem. Jasno, veća je vjerojatnoća da će vas zgaziti avion nego da će vam se nešto desiti od Rada, ali kada se priča o tome, to postane baba roga duhovnosti. Preuveličano, dodavano, izmišljano i slično. Ali “bolje je umrijeti u pokušaju da se probudite nego ostavljati sluzav trag kao puž.”
Ovaj prvi, što je imao iskustvo Ja, sa početka priče, nastavio je svoj život, mogu reći pravoslavni život, kao i mnogi koji su doživjeli nešto od ovoga i uplašili se. Ne znam da li je bolje da nastave da spavaju ili da se ubiju. Znam, izgleda brutalno, ali to je tako. Sorry.
Ostale iz tog društva više ne viđam, kao što rekoh nisam više u njihovom snu niti me interesiraju takvi “snovi”. Jasno, oni su izvor svakakvih priča o meni. Banja Luka, tj. duhovna scena u Banjaluci, me se boji. Ja sam vrag za njih. Svakakvih priča tu ima i 99 posto njih nema nikakve veze sa mnom. Često ljudima kažem da potvrde te priče i da još dodaju, prosto da se budale maknu od mene. A ovi, koji možda i nisu budale, ako povjeruju u te priče, kao što i povjeruju, ne trebaju ni da me upoznaju. Znaju me oni, njih dvoje troje, koji trebaju da me znaju a ostali, uh, nisam u tom “snu”.

Imao sam još nekoliko izleta u buđenje drugih ili putem duhovnog imena koje sam im dao, postoji niz trikova, ili direktno da sam ih gurnuo u to stanje bez priče samo namjerom i slično. A onda sam odustao od toga. Nema smisla i nema svrhe. Ništa se s tim neće postići osim ako čovjek sam ne želi, i to vatreno želi da uđe u to stanje. A takvih je 1 na milion. Ostali samo glume da žele i time obezbjeđuju “spiritualnu raju” oko sebe. To im je jedini smisao, ništa više. Ni to nije moj “san”. Povremeno mi dođe netko i kaže “kako se B. Luka duhovno razbudila”. Moj odgovor im je pesimističan, kako to vele reći jer im ja kažem da se nije razbudila samo je našla duhovni san. I to je to. Situacija je gora neko prije, ali mi ti “duhovni ljudi ili raja” ne vjeruju. Njihova čula pokazuju drugačije. U B. Luci je bilo par probuđenih ljudi. Neki prije 20 ili 30 godina a neki u bližoj prošlosti. I oni nisu održavali kurseve, radionice, bili gurui po B. Luci. Ili su imali male grupice ili uopće nisu htjeli da rade sa ljudima. Toliko o duhovnosti u B. Luci. Ovo što je sada duhovno ovdje, uh, bolje bi bilo da nikad nisu ni krenuli u duhovnost. To je obično smeće koje se prodaje budućim i sadašnjim smečarima. Ali imali negdje nešto bolje? Ne. Čuo sam da i prosvijetljeni dolaze u BL s vremena na vrijeme. Uh. Bolje da ništa ne kažem. Mali umišljeni univerzumi glume veliki univerzum. Sretno im bilo.
Probuditi se, čak i u neko malo buđenje, nije nešto s čim se zajebavate. To je smrtonosno. Ubit će sve u vama. Možda ćete poslije toga biti uzgajivač pasa, ili manekenki, nebitno ali sav smisao bilo čega će biti ubijen. Dobro, ima to i drugu stranu ali sada nije bitna. Malo je tih koji nađu smisao, tj. stvore ga, precizno govoreći. Što se tiče “Žika probuđenja”, divan duhovni marketing. To nije probuđenje već neki uvid u svoje Ja, emotivno nabijeno Ja i ništa više. Ali oni koji su to prošli, mogu imati koristi ako su prepoznati da ipak nisu probuđeni, oni se još mogu iskoristiti, tj. još se sa njima može raditi. Ostali su uništeni. Nemaju mogućnost da idu dalje. Što su uvjereniji da su probuđeniji to je gora situacija. Oni čak nisu ni budni u snu. Tj. nisu iskoristili ni to budno stanje da nešto naprave. To je sva korist od “Žika probuđenja”. Samo priča, kurčenje i ništa više. Većina je jadno završila. Nisu znali iskoristiti to stanje koje se osjetili, nisu naučili biti budni u snu, tražili su dalje. I neki su se spalili do kraja, a neki su počeli voditi “kurs prosvjetljenja”. Jebiga, zemlja se dalje okreće.
Smiješno mi je kad mi netko dođe i kaže kako poznaje nekoliko stotina probuđenih. Znam i kojih. “Žika probuđenih”. Sretan san, gospodo.
Imao sam sreću da sam poslije “Žika probuđenja” naletio na Stijenu koju mi je Majstor postavio i brzo se razbudio od “Žika prosvjetljenja”. No, šteta je već bila učinjena, pa sam morao neko vrijeme da čistim sranje koje je nastalo. No, i to je završeno. Ne mogu reći da sa tih kurseva “Žika prosvjetljenja” nije izašlo i par normalnih likova koji su nastavili zdravo naprijed. Jeste. Neke sam upoznao. Nastavili su koračati naprijed, iako u pakao ludila, ali su nastavili koračati. Čuo sam da su se neki izvukli, ali samo čuo, ne vjerujem u to. Vjerojatno to znači počeli su da žive život u snu, sa ženicom i dječicom, poslom i smislom daleko od ideje probuđenja.
Što je odlično.
Kao što rekoh nedavno.
Samo jedan lik može da se suoči sa Gospodinom Đavolom i preživi. Taj lik je Bog. Ako niste Bog ne dirajte Gospodina Đavola. Taj Gospodin je istinski gospodar religije i duhovnosti u današnje doba.
Pa, živ mi i zdrav bio Gospodine Đavole.

Oglasi