vukoviAko netko teži spoznati, vidjeti, saznati, sagledati, potražiti, tražiti (ili neki sličan izraz) stvarnost kojom je okružena prije svega ona mora prestati vjerovati u ponuđene modele (koncepte) stvarnosti bez obzira iz kojeg izvora ti ponuđeni modeli dolazili. Koji god da je izvor, autoritet, provjereni izvor, knjiga, usmjerenje ili tome slično onaj koji teži VIDJETI, SPOZNATI, UPOZNATI, SAZNATI, itd., on ne može vjerovati u ponuđene modele stvarnosti. To ne znači da ponuđeni model ne mora odgovarati nekom opisu Istine o nečemu, dapače, može ali to za onog koji uzima taj model ne znači ništa. No, problem je u sljedećem. Da bi se moglo istražiti stvarnost sebe ili svijeta ili stvarnost percepcije ili svijesti mora se maknuti sa postojećeg nivoa na kojem se zaglavilo. Drugim riječima, istražiti neku stvarnost, koja može biti samo model ali ne i stvarna stvarnost traži da je čovjek već oslobodio nešto stvarno unutar sebe od odlika iluzije, predstave, uvjerenja, ponuđenog modela. Drugim riječima, kako bi se olovo pretvorilo u zlato moramo već imati određenu količinu zlata uz čiju ćemo pomoć svo ostalo olovo pretvoriti u zlato. Tj. moramo osvijestiti u sebi već slobodne aspekte svijesti, ili slobodnu percepciju uz čiju ćemo pomoć osvijestiti ostalo.

Ono što je akutno jeste da mi mehanički-prirodno prihvaćamo određene modele stvarnosti koji su nam umetnuti u jako ranom periodu života. Neki kroz traume, neki kroz slijepo dječje povjerenje prema odraslima ili autoritetima, neki kroz idealizacije, itd.
Recimo, prvo i osnovno pitanje zašto ja prihvaćam neki model stvarnosti (nebitno koji model stvarnosti)? Zašto prihvaćam, recimo, model tantre, budizma, kršćanstva, islama, neke specifične duhovnosti, new age “duhovnosti”, itd.? Šta je to što mi taj model nudi kao ponudu, ili ono što mi fali ili ono što bi želio postići? Šta mi taj model nudi kao sigurnost, osjećaj pripadanja, osjećaj vrijednosti? Ako uzimam taj model stvarnosti ili bolje reći KONCEPT stvarnosti da li to znači da je taj koncept stvaran ili je samo predstava, pretpostavka stvarnosti? Da li koncept-model koji preuzimam i hranim svojom osobnom energijom djeluje na mene jer mi on nudi nešto što sada nemam, što želim postići kako bi nešto u budućnosti imao ili stekao kao sposobnost? Da li je stečena sposobnost moja stvarna želja, namjera, potreba ili je ona nastala na programiranju nedostatka, uvjetovanom programiranju – programiranju nedovoljno dobar; nedovoljno sposoban; nedovoljno prihvatljiv; itd.? Ako je to stvarna želja kao izraz ili osjećaj da želim da napredujem ka dubljim, suptilnijim izrazima sebe, izrazu sposobnosti – kao recimo kovač koji želi da nauči da kuje mnogo bolje oruđe, jače oruđe, sofisticiranije oruđe – usavršavanju alata sposobnosti da li je ona došla iz dubine mene ili je došla iz programirane okoline, utjecaja okoline, želja i namjera drugih oko mene koji su mi rekli da sam nesavršen, nedovoljan, nedovoljno prihvatljiv, nedovoljno zaslužan za njihovu ljubav i prihvaćanje?
Ako se usavršim da li će me oni prihvatiti i voljeti takvog kakav jesam, savršen ili ta savršenost mora biti u skladu sa uvjetovanom savršenošću koju oni projiciraju na mene a koja ne smije i nije drugačija od njihove?

Upoznati sebe. Jedna od najmanipulativnijih izreka u povijesti čovječanstva. Upoznati sebe pod konceptom koji je dat i koji je jedini validan kako bi se upoznao? Upoznati sebe pod bilo kojim uvjetom bez obzira na koncepte koji su dati i bez obzira na ono što ćemo naći u tom “upoznati sebe”? Upoznati sebe kao sljedbenika koncepta, vjernika koncepta, učenika koncepta ili kao tragaoca koncepta ili sebe bez ikakvih koncepata i bez ikakvih obilježja takvim kakav ja stvarno jesam? A onda kakav ja to stvarno jesam? Jesam li Bog koji je zaspao i sanja da je čovjek, ili sam Brahman koji sam sebe manifestira kao cijeli kozmos, ili sam čestica i val svijesti (iako nemam pojma šta je to svijest), jesam li Prapočetak zaglavljen u beskrajnom ponavljanju početaka i krajeva, itd.?
Tažim li sigurnost, pripadnost grupaciji (vjerskoj, duhovnoj, političkoj, sektaškoj, nacionalnoj, itd.), podršku i prihvaćanje poželjnog kruga kojem želim pripadati?

Ili hajde da uđemo malo dublje.
Da li sam prihvatio “ugovor” da dođem ovamo kao neka svijest, slobodna svijest, ili ono što volite reći “spiritualno biće” (sve su koncepti koji vam se sviđaju), božje stvorenje, božja svijest (koncepti koji vam se isto sviđaju) ili sam prinuđen da “potpišem” taj ugovor? Koliko vas je imao dojam, u ranom djetinjstvu, da ste se zajebali? Ili dojam da to nije ono što ste dogovorili? Ili dojam da ste krivi i da ste zato ovdje u ovom svijetu, sa ovim ljudima oko vas, sa onima koji izazivaju patnju u vama, sa onima koji vas kažnjavaju jer niste onakvi kakvi treba da budete (a kakvi to treba da budete?)? Ili koliko je vas imalo dojam da ste kažnjeni jer niste bili poslušni? Poslušni KOME, ČEMU? Božje, spiritualno biće, biće svjesnosti, biće neograničene prirode NIJE BILO POSLUŠNO, KAŽNJENO JE, UVJETOVANO JE, MORA DA PLATI RAČUN?  Jeste li vi biće kazne, poslušnosti, uvjetovanosti, biće plaćanja računa?
Prije no što ste čuli za ideju KARME da li ste i mali KARMU? Prije no što ste čuli za ideju nacionalnosti da li ste imali nacionalnost? Prije no što ste čuli da ste muško ili žensko dijete DA LI STE IMALI SPOL? Prije no što ste čuli da ste tjelesni DA LI SE IMALI TIJELO (bili tijelo ili bili samo tijelo)? Prije no što ste čuli za vjeru, religiju, da li ste bili te vjere ili religije?
Prije no što ste čuli za DHARMU (potražite na netu značenje riječi) da li ste imali DHARMU? Prije no što ste čuli za Kundalini da li ste imali Kundalini?
I mogu da postavljam niz pitanja ali shvatili ste poentu, ako ste shvatili. Ako niste, onda ništa. Sretno u snu.

I ultimativno pitanje.
Prije no što ste čuli da ne poznajete sebe, niste samo-spoznati, da li ste bili spoznati ili poznavali sebe?

ŠTA JE TO ULTIMATIVNA STVARNOST??????

Osim riječi “ultimativna stvarnost” koju smo također prihvatili, da li bi to pitanje mogli postaviti drugačije? Recimo, šta je to ISTINA? Istina U VEZI ČEGA? KAKVA ISTINA? KOJA ISTINA? ISTINA o…?
Istina o modelu stvarnosti? Istina nije model stvarnosti. Kao što model ili maketa zgrade nije STVARNA ZGRADA tako ni model ili maketa stvarnosti NIJE STVARNA STVARNOST. Model duhovnosti NIJE STVARNA DUHOVNOST, to je MODEL, MAKETA DUHOVNOSTI.
Advaita, Gajana, Dvaita, monoteizam, Bog, Stvarnost, Brahma, Yoga, Tantra, Molitva, Meditacija, koji još KONCEPT ŽELITE proglasiti stvarnošću a da niste UPOZNATI STVARNU STVARNOST?
Bogohulim? Kojeg Boga bogohulim? Čijeg Boga bogohulim? Čiju maketu, predstavu, model, koncept, idealizaciju BOGOHULIM???????
KOJI ZATVOR bogohulim? Koje čuvare zatvora BOGOHULIM?
Šta ako vam kažem da je to zatvor u kojem ste vi čuvari, zatvorenici, sudci, policajci, advokati, zakonodavci, lovci, lovine, žrtve, vjernici, sveštenici, gurui i učenici, itd.? I da je sam taj zatvor upravo vi sami?

Želimo li ispitati sebe, ili predstave koje o sebi imamo jer stvarno sebe ne možemo ispitati sve dok postoje predstave o sebi – dobar, loš, kriv, podozriv, ljutit, mrgodan, ljubomoran, radostan, sretan, duhovan, vjeran, pozitivan, sluga božji, rob božji, jedno sa, jedno bez, sa i bez jednog, s jednim a ne s dva ili s dva a ne jednim, tantrik, yogi, buntovan, religiozan, ezoteričan, magičan, mračan, svijetao, superioran, inferioran, pronicljiv, spoznatljiv, itd. – ne možete ispitati APSOLUTNO NIŠTA o tome što pod riječju “sebe” nazivate. Kada skinete sve ove opisane i niz od hiljade onih neopisanih “sebe” ostaje nešto što jeste sebe ali nije moguće opisati, čak ni opaziti. A nije ni Bog, ni vrag, ni vanzemaljac, ni zemaljac, ni čovjek, ni životinja, ni ovo ni ono i možete to nazivati riječju “svijest” ali to je samo riječ i ništa više. Ona neće opisati ništa ili definirati ništa. Jer to što nazivamo sviješću ili sposobnošću percepcije ili onim što ima sposobnost spoznavanja NIJE moguće opisati niti jednom riječju, konceptom, stanjem, itd. Reći će vam ili reći ćemo vam da prije no što BUDETE MOGLI UPOZNATI stvarnost morate postati stvarnost. Prije no što zapitate pitanje o stvarnosti sebe morate to sebe osloboditi od svih ostalih prividnih, iluzornih definicija sebe, koncepata, modela, maketa sebe. A onda morate to što težite upoznati osloboditi od svih nameta koji su vam, nam, nametnuti onima koji “znaju” stvarnost ili smo im povjerovali da znaju stvarnost.

Možda te, čisto da pitamo, ponuđene stvarnosti nisu imale težnju da postanu modeli stvarnosti, možda su to samo bili opisi onih koji su opisivali ono što su pronašli, upoznali, spoznali, saznali. A možda su oni jadni, napaćeni, nikad spoznati to PRHVATILI kao stvarnost ne misleći DA JE TO SAMO MODEL ILI MAKETA STVARNOSTI. A onda u svojoj nemoći, strahu, potrebi da i ostale uvuku u tor svoje vjere, religije, političke stranke, duhovnosti sve druge uvlače kako bi potvrdili da su baš oni u pravu, kako je baš njihov model ili maketa istine ispravna.

Šta ako vam se kaže da se stvarnost može živjeti ali nije moguće do kraja spoznati? Prije toga bi morali imati nešto stvarno u sebi ili nešto stvarno kao sebe, neko stvarno sebe pomoću kojeg bi mogli upoznavati misteriju stvarnosti, misteriju percepcije. A prije no što možemo tražiti odgovor na ultimativnu stvarnost moramo se osloboditi laži, iluzije, modela, makete stvarnosti u koju vjerujemo, koju smo prihvatili, koju su nam nametnuli, itd. Drugim riječima, prije no što se ponovo rodimo moramo prvi umrijeti a prije no što umremo moramo da se probudimo.

No, imam još nešto. Sitno je, ne brinite. Nije strašno.
Ugovori.
Jednom davno, za vrijeme pokušaja da me vrbuju u neke mistično-političke grupe, negdje u nekom mjesecu 1992 godine u Beogradu, u nekim vođenim prisjećanjima na prošle inkarnacije došao sam do teme “ugovora”. Nisam znao kako to drugačije nazvati. Sjećam se da sam rekao da sam ovdje zbog nekih “ugovora” koje sam potpisao, prisegao obećanjem na njih, i slično. Prije toga sam bio nešto sasvim drugo. Naravno, jedan “ugovor” mi je zaparao “uši”. A to je ugovor u kojem stoji da ako se jedan probudi da će probuditi ostale. A onda sam, prirodno, u skladu sa svojom prirodom postavio par finih pitanja. Odgovori na ta pitanja su mi bili čudni, a nekoliko godina, mislim da je prošlo deset ili jedanaest godina od toga sam čitao o nekim sličnim iskustvima ljudi i veoma sličnim ugovorima. Naravno, te priče koje sam čitao nisu imale veze sa mojom “pričom” i “mojim ugovorima” ali su imale neke sličnosti. Te priče su bile populističke priče o vanzemaljcima, dušama prije reinkarnacije, o slobodnim bićima, itd. To me nije interesiralo ni tada a ponajmanje sada. No, postojala je određena sličnost sa onim što sam “vidio”. Ugovor.
Moje prvo mistično pitanje (ovo je sarkastično) bilo je “šta ja radim ovdje?”. Odmah nakon toga je bilo slijedeće pitanje “zašto sam kažnjen da ponovo dođem ovdje?”. Nakon toga, a možda i simultano, imao sam dvije ili tri godine kad sam si postavljao ta pitanja pa sada ne znam linearnost pitanja, “ugovor, dogovor NIJE BIO TAKAV!”. Drugim riječima, netko ili nešto mi je UVALILO a ja naivno prihvatio.
Moje istraživanje je išlo u raznim pravcima jer nisam netko tko prihvaća konvencionalne modele ili makete stvarnosti i pojašnjenja stvarnosti. Jedan od pravaca je bio i istraživanje da nisam prihvatio nešto kao utjecaj od roditelja, prvenstveno od majke, neku njenu bol, muku, patnju i pretvorio to u svoju muku, bol i patnju. Pa sam istraživao pred natalni ili kako se to već zove period. Period dok još nisam bio rođen. I tu otkrivao razne vibracije za koje tada nisam imao nazive jer još um nije formiran i nije imao memoriju naziva. Te vibracije sam tražio da se provjere, da mi se pokažu u mom životu i pokazivale su se. Vibracije koje je majka osjećala dok je bila trudna sa mnom. Na kraju su se sve vibracije koje sam osjetio i pretpostavio naziv, emociju, događaj koji joj se desio, pokazale ispred mene u čulno prihvatljivom dokazu. Vidio sam ih kroz situacije u koje sam dolazio tokom tog ispitivanja tih vibracija. Naravno, nisam tu stao. Ispitao sam od kuda ja u trantričkom učenju, kako je to došlo, zašto to a ne nešto drugo, i slično. Tražio sam uzroke koji su me doveli na put kakav sam imao ili kakav imam. I našao sam ih. To što sam našao nije bilo ugodno, dapače, bilo je poražavajuće. Onda sam tražio zašto sam imao takve uzroke, tj. šta je to što me je dovelo do potrage za tim, za Bogom, za sobom, za prauzrokom, i slično. I našao sam odgovore. A onda je došlo nešto što zovem ultimativnim pitanjem koje mi je teško da formuliram u ovom tekstu jer traži jako puno pojašnjenja, poznavanja, opisa, itd. To bi bilo nešto slično ovom: Tko je rekao, šta je to što je to reklo, tko je formulirao ili tome slično da je ovo što ja jesam, što svijet jeste, što drugo jesu, što Bog jeste (onako kako ga konceptualno doživljavamo) STVARNO???? Tko je rekao da je svjesnost sebe, svjesnost svjedoka STVARNA? Tko je rekao ili tko je postavio takvu strukturu da je ova percepcija kojom percipiram “stvarno” sebe slobodno od koncepta, modela, makete STVARNO? Tko je rekao da je jednost stvarna? Tko je rekao da je Ništavilo, Praznina, Nirvana STVARNA? To je SAMO MODEL, MAKETA onih koji su bez kritičke svijesti prihvatili TRADICIJU ili MODEL stvarnosti. Kad kažem kritičke svijesti mislim na svijest ili sposobnost da se ISPITA bilo koja percepcija, a time i percepcija promatrača, svjedoka, svijesti.
Jedno znam BOG TO NIJE REKAO. Sve ostalo preispitujem. U sve sumnjam. Podozriv sam prema bilo čemu što dolazi iz bilo kojeg izvora. Ne u smislu da to ne mora biti istina, ili da to nije istina, već KAKVE JA IMAM VEZE SA TIM???? Ne osjećam da je išta od toga moje, da je išta od toga ono što ja trebam da prihvatim, da budem, da jesam. Jer sebe ne osjećam niti jednim dijelom bilo koje ponuđene stvarnosti.
Nemojte sada upasti u zablude budnosti, probuđenosti, svjesnosti bez ja, ili šta već. I to je za mene samo ponuđena stvarnost. Ja tražim Istinu i o tome. Ili možda bolje reći TRAŽIM IZLAZ I IZ TOGA. I to je samo koncept, model, maketa, ne znam čega i koga, stvarnosti. To što je Buddhi stvarnost Nirvana meni nije. To što je ovom stvarnost ono meni nije. Ne interesira me njihova stvarnost. A ponajmanje postizanje njihove stvarnosti. Jer znam kakav je moć toga nečega što je supstanca uma, svijesti i percepcije. Mene interesira tko je nametnuo, što je to što je nametnulo, da li je nametnuto, zašto je nametnuto to sve MENI. I nemam tu osjećaj sebičnosti. Dapače, reći da je to sebično bilo bi da ste samo prihvatili koncept, ugovor o nekoj sebičnosti kao načinu manipulacije, pokušaja da nekog a u ovom slučaju mene uvučete u svoje modele, makete, koncepte, vjerovanja, sljedbeništvo, učeništvo, ili šta već. Sasvim mi je ok da se to vama sviđa, da mislite da je to kraj, da mislite da je to stvarno. Sve to je ok. Ja nemam nikakve veze sa tim. Niti to ima ikakve veze sa mnom. Sve psihološke igre koje vam padaju na pamet kao najinteligentniji izraz vaše inteligencije me ne interesiraju i brzo ih provalim, a ako želite možete doći ispred mene da ih provjerite. Šta će biti dalje ne garantiram. Kad kažem “ispred mene” to je oči u oči, fizički, ispred mene. Internet šeme, prosvjetljenje likove, kundalini majstore, teoretičare zavjere, uh to je posljednji šljam na kojeg se ne treba obazirati. Promašeni slučajevi.

New age ugovore o kojima čitate na takvim portalima neispunjenih likova ni to me ne interesira. Nisam imao niti jednu drugu riječ osim riječi “ugovor” i to samo sliči tom njihovom “ugovoru”. Njihove priče su previše šuplje da bi prošle. Jer onaj koji je vidio to što zovem “ugovorom” nema tako šuplje priče.
Taj “ugovor” je kao neki ugovor na nivou, mogao bi reći, prauzročne svijesti, vaše osnovne i najdublje percepcije. Nekad sam to zvao “kodom univerzuma”. Jer sam osjećao da je taj kod ono što je zarobilo to što jesam (ne znam bolju riječ).
Danas imate sve te priče o “ne idu u svjetlost” poslije smrti kao što imate i one priči “idi u svjetlost” poslije smrti. Obje su šuplje jer oni koji ih pričaju nisu osvijestili sebe. To je samo lično sviđanje i nesviđanje, lični interes iza toga. Ništa više.

Sve ovo sam sveo u jedno jedino pitanje: Šta je to što je stvarno? Šta je to stvarno? I ne prihvaćam nikakav odgovor koji mi dođe. Ne zato što ti odgovori ne moraju biti istine, dapače, mnoge sam osvijestio kao istine različitih nivoa, ali mene ne interesiraju različiti nivoi. Mene ne interesira Nirvana, Nirvikalpa samadhi, Brahma ili šta već. Sve to su samo nazivi za Ultimativnu Stvarnost. Mene interesira ta stvarnost. Šta je ta stvarnost, da li je ona kraj, tko je rekao da je to kraj, tko je to rekao šta je to stvarnost i zašto smo pristali na tu ideju stvarnosti, itd.? Mogu sa vama da pričam o Ništavilu sedme dimenzije sa nivoa naše treće dimenzije i dokažem vam da to Ništavilo nije ništa drugo do nemoć percepcije da vidimo iznad te dimenzije jer smo određeni ovom dimenzijom. Mogu da se igram sa nizom pitanja, demanta, ili čega sve ne ali to mi to nije cilj. Nemam vremena za to. Zato ignoriram većinu takvih filozofskih igara.
Spoznajne sfere u kojem smo mi jedna svijest, Brahman, Božansko, ovo ili ono ni to me ne interesira jer sam i to ispitivao kada sam imao ta iskustva. I ona su za mene samo veo preko stvarnosti, veo koji je trebalo da prihvatim kako bi bio smiren, umiren, doveden pod smiraj ili kontrolu. Sva iskustva su moguća umu i supstanci svijesti a time svako iskustvo koje imamo mora biti ispitano. Sve dok ne ostane NITI JEDNO JEDINO ISKUSTVO. A onda i to treba ispitati. Jer možda je to samo sljedeći sloj zamke za budale, bile one duhovne, prosvijetljene ili ne. Ja se ne drogiram prosvijetljenim likovima jer to su najčešće obične budaletine. To što je netko ili nešto prosvijetljeno terminima čovjeka ne znači ništa. Probudili Kundalini, doživjelo Jednost, srž Advaite i Gjane ili Vedante, ili Nirvanu Buddje ne interesira me. To je sve matrica, model, maketa, koncept koji lako može biti nametnut svakom biću u cilju njegova smirivanja. Mene interesira ULTIMATIVNA STVARNOST. Čega? Svega. I mene i vas i univerzuma i Boga i Apsoluta i kamena i atoma i neizraženog Apsoluta i itd. Pitanja me samo održavaju u tom istraživanju zato ih i postavljam. I sve dovodim u pitanje. Sve. Čak i ovog koji ispituje ili traži ultimativnu, nadprosvijetljenu, nadprobuđenu stvarnost.

Ima još jedna stvar, trik, način. A to je težnja da se u svakom trenutku probudite iz ovog sna. Nebitno koji je to san. Duhovni san, politički san, religiozni san, individualni san, kolektivni san, apsolutov san, univerzalni san (ja), neizraženi san, itd. U svakom momentu, na svakom mjestu, unutar svakog odnosa, unutar svakog događaja, unutar svake percepcije TEŽNJA DA SE PROBUDITE. Namjera, težnja, želja, strast, volja, odluka, srž PROBUDITI SE. To je malo drugačiji način, ali je jako sličan. Ni takav čovjek ne prihvaća model, metoda, koncept, maketu stvarnosti bez obzira od koga ili čega ona dolazila. Da ovo je i ono što bi vi nazvali “pobuna protiv Boga”. Ja ne. Jer svi vaši koncepti Boga koje sam čuo ili pročitao ne sadrže pobunu protiv njega, jer je to nemoguće. Samo ste se slagali ako to mislite da je moguće. Razmislite ponovo. Niti te koncepte namjeravam da koristim kako bi vam dokazao drugačije od onog što vi tvrde. Mogu samo reći, žao mi je ali to nije moj san. Nađite one koji sanjaju kao vi i igrajte se skrivača.

Za mene nijedno biće koje si ne postavlja ovakva ili slična pitanja nije stvarno biće. To je usnulo biće koje traži koncept kakvo bi bolje spavalo. Ne želim društvo takvih ljudi. Jedino društvo ljudi koje prihvaćam jeste oni koji se bude iz sna koji god to san bio. Samo s tima želim da provedem vrijeme ne gubeći ga na uzaludne rasprave.
Da naglasim. Čovjek koji nije prošao sve igrice duhovnosti i religije ne može, sve i da hoće, učestvovati u ovakvim pitanjima ili istraživanja jer se on nije probudio iz osnovnog sna o sebi i životu i o Bogu. Kad kažem probudio mislim na stvarno probudio. Vidio da je to samo san, koncept, iluzija, prilagođena istina ili sama laž, metoda, model, itd. Probudio se iz sna. Oni koji žele divan san ili ti da budu budni u snu su ok, ali me ne interesiraju. Jasno, takvi mogu da uređuju san, ali mene ne interesira uređenje sna. Mene interesira stvarnost svih snova, svih budnih u snovima, svih probuđenih iz snova. To me interesira. I ovo su takva pitanja.
Molim vas na dirajte ova pitanja ako niste spremni da doživite potpuni lom. A i tada je pitanje da li ćete uspjeti proći kroz taj lom svijesti. Ja ne mogu i neću da odgovaram za vaše ludosti. Ne ispitujte svoje koncepte, snove, modele, makete sve dok niste spremni da u potpunosti nestanete, ne umrete jer to je jeftino, već nestanete, ugasite se kao duša, biće, percepcija ako ne uspijete u ispitivanju stvarnosti.

Eto, moradoh to izbacit iz sebe.
Često puta kada pričam o tome vidim zbunjena lica oko sebe, a nikad nisam to opisao, napisao, prepričao javno. A opet, u tim zbunjenim licima vidim da postoji kao neko živo prisjećanje, kao da se na trenutke sjete kada dotaknem tu temu, a onda ponovo zaspu i pristanu na “ugovore”.
Nije problem biti “pod ugovorom” kakav god on bio, problem je da pod tim ugovorom želimo manipulirati i sa sobom i sa drugima misleći da je to stvarnost. Ako do sada, od svega ponuđenog u ovom AMBISU od interneta – svih religija, duhovnosti, magijsko okultnog, ezoteričnog – niste došlo do ovih pitanja onda još nije vrijeme za vaše buđenje. Svatko imalo normalan, imalo svjestan sebe, imalo inteligentan mora se zapitati ovo ili nešto slično ovom. Ostali, a šta da kažem, žalim ih.

Oglasi