form-is-emptiness-and-emptiness-is-form-oiyee-at-oystudioNajteža i najopasnija je ona borba u kojoj moramo da promijenimo unutarnju poziciju iz jedne točke u drugu točku. To je borba starog i novog čovjeka. Teško je reći da li je to u nama, iako se naizgled tako čini, ili je to u onom unutar kojeg se dešava taj proces. Tj. svijest koja percipira nešto u sebi i nešto kao sebe s tim naglaskom da ona sebe ne može da percipira i upravo tu je temelj borbe. Teško je pojasniti riječima na što se točno misli jer koristimo riječi u prenesenom značenju, tj. nešto opisuje ali tog koji opisuje nismo svjesni već je on svjestan svega ostalog. U toj liniji između svijesti “ja” i onog što u njoj postoji dešava se bespoštedna borba za sebe. Ideje koje imamo nalaze se u toj svijesti i veoma rijetko da dotaknu samu tu svijest. Promjena ne može da se desi sve dok ta svijest nije dotaknuta, sve dok ona sama ne spozna, ne radi, ne upotrijebi ideje koje ima ili koje želi da ostvari.
Probajte to vidjeti na nekom malom primjeru. Mi mislimo nešto, ili osjećamo nešto, ali to što definiramo riječju “mi” nije dotaknuto ni mišlju ni osjećajem. Ono je kao prostor u kojem se dešava i osjećaj i misao i bilo koji drugi proces. Ono nije svjesno, time ono nesvjesno sebe razmišlja, osjeća, reagira ima procese ali samo nije svjesno svog postojanja osim onog što zamisli, ili osjeti ili percipira da je unutar njega. “Šta je to?” – to je preciznije pitanje od pitanja “tko je to?”. Kada je to svjesno ono zna sebe ali znati sebe nije imati informacije o tome, znati u vidu spoznajne umne svijesti. Dapače, to je znati da ste to vi, kao što kada se pogledate u ogledalo i vidite neko tijelo kao odraz u ogledalu znate da ste to vi. Znanje o sebi ne predstavlja informacije, mišljenja, konceptualne strukture ili koncepte o sebi, uvjerenja o sebi. To je prosto odraz koji prepoznajete kao sebe i za kojeg znate da ste to vi.

To svjesno što znate da jeste – neki to nazivaju i “ja jesam” osjećaj ili “ja-ja” osjećaj – u sebi kao svjesnoj i čistoj strukturi nema ništa. Ništa ne sadrži, ništa nije, niti šta može biti, niti je nešto bilo. Samo dvije stvari, za sada o tome možemo reći, svjesno je ili nije svjesno. I to je sve. Ono zna da je ono ili ono ne zna da je ono. Ono može sadržavati, kao što sadrži, sve ideje o sebi, koncepte i stavove o sebi, ali samo nije dodirnuto ni konceptom ni stavom, ni idejom ni pretpostavkom. Sve se u njoj zbiva i ono je temelj svemu ali samo nije ništa od toga (navedenog i nenavedenog).
Ono može, kao što jeste, biti identificirano sa nečim, biti identificirano sa sobom kao idejom, ili konceptualnim sebe, ili ideološkim sebe, emotivnim sebe, itd., ali ono kao ono, čisto i svjesno, nije ništa od toga niti može biti išta od toga. Na neki način ono je pasivno, barem ga tamo doživljavamo. I uvijek ga doživljavamo u prošlosti ili budućnosti ali nikada u sadašnjosti. Drugim riječima, čim osjetimo to, percipiramo to te zaključimo da smo to mi, prepoznamo se, to je već prošlost. Jer sam čin percepcije koji je sada, trenutak samog viđenja (uvijek koristimo vrijeme, čak i kad kažemo da je izvan vremena) ne održava se dugo. Mogu reći da je on izvan vremena, prostora i individue i da je to razlog što ne možemo da doživimo ali bi zvučao previše mistično. Možemo ga nazvati i Nepoznato, Nespoznato, itd., ali sve to je prošlost, imenovanje, karakteriziranje koje se dešava U TOME ali NIJE TO. Ako usmjerimo pažnju ka Tome To možemo prepoznati svugdje u sebi kao tihu, stabilnu, pasivnu pozadinu svemu i svega a ako ne usmjeravamo pažnju To je to što ne usmjerava pažnju. Čim ga prepoznamo To više nije To, već je prošlost kroz koju protumačimo da smo vidjeli To.
Biti svjestan Toga i znati da je To upravo mi sami je samo jedan od načina da se To oslobodi svega ostalog. Namjerno To nazivam Tim, jer samo kroz takav način imenovanja mogu da, koliko toliko, zadržim umnu svijest, kako moju tako i vašu, izvan koncepta, izvan umnih konstrukcija, znanog imenovanja, itd.
Ono s čim imamo problem jeste ono što se nalazi u Tome. Nemamo mi problem sa sobom kao Time, već sa onim s čim je To poistovjećeno kao sobom. Time To postaje koncept s kojim je poistovjećen dok sam za sebe on ne može biti niti poistovjećivanje niti koncept s kojim je poistovjećen. Ako kažem “ja sam To” u tom momentu moja umna svijest, ali i emotivna ako osjećam da sam To, izvan Toga daje prosudbu ili spoznajni zaključak ali sama više nije To, tj. ja više nisam To. Sam pojam “ja” u Tome je umna konstrukcija ili je mogu upotrijebiti znanje koje ima i reći da je to konstrukcija sila koje daju dojam Tome da je “ja”.

Uvid o Tome nije spoznaja, ali on je stepenica prema spoznaji. Dok pišem ovo osjećam To na trenutke i kada stanem između riječi i rečenica bivam svjestan Toga. Ono što percipiram jeste da sama svijest Toga nije To. Svjesnost Toga je proces time ona je vrijeme, prostor i individua (pojedinačni faktor). Mogu da osjećam, vidim, doživim posljedice spoznajnog procesa Toga ali isto tako znam upravo Time da taj spoznajni proces nije To. Ono učestvuje u tom spoznajnom procesu ali samo nije ništa od toga. Primjećujem da je sam spoznajni proces ono što se dešava u Tome i da To nije dotaknuto tim spoznajnim procesom te da spoznajni proces nastaje dijeljenjem, barem tako izgleda, Toga na onog koji spoznaje, spoznato i sam proces spoznavanja i Znam, gotovo u sekundi, stotinki da To time nije To, već da je to proces ispod Toga, proces poslije Toga.
Samo pitanje koje izroni u umu i pita “tko je To?” ili “šta je To?” dešava se u Tome ali To nije dotaknuto niti može biti spoznato tim pitanjem. Nema odgovora osim stanja Toga. Ono ostaje nijemo, tiho, pasivno, stabilno. Iako koristim negativne opise ne osjećam da je To bilo šta od tih negativnih procesa jer mi smo navikli da su negativni procesi nekako statični, inertni a ne osjećam da je To ni statično, ni inertno. Bilo koje usmjerenje čulne svijesti ili umne svijesti ka Tome i pokušaj da se To definira nekim imenom, bilo konstatacijom To je Bog, ili Bog je To, ili bilo kojim svetim ili ne svetim nazivom prosto je uzaludno. To nije ni Bog, niti je To praznina, niti je To punina, itd. Može biti opisano time ali To ne može i nije niti jedan opis kojim bih ga pokušao opisati.

Dok sjedim i pišem, jednim “okom” a Tome a drugim na procesima pisanja, umnog uobličavanja, pokušajima intelektualnog konceptiranja onog što percipiram primjećujem tok pažnje, svijesti u pokretu koji ide čas ka percepciji Toga i osjećaju Toga a čas ka pisanju i svim procesima koji stoje iza pisanja. Dešava se i isključivanje u smislu ne-percepcije Toga čim moram komplicirano uobličiti ono što želim da napišem, ali čim to uobličavanje nestane, oslabi ili se završi ponovo se dešava vraćanje u To. Mogu opisati To, u smislu neke nedefinirane supstance koristeći ideje učenja, koncepte koje moj um u sebi sadrži koje je godinama učio ali istovremeno znam da ništa od toga nije To. Čak ni riječ supstanca, ni riječ svjedok, ni puruša, ni prakrti, ni šiva, ni šakti, itd. Vidim u sebi svo “znanje” koje imam, sposobnost da manipuliram riječima i igram se konceptima i “znanjem” ali ga ne osjećam kao svoje, to kao da nije moje znanje. Osjećam da je “znanje” u meni kao Tome, osjećam da opisi kruže kao gladni vukovi oko tora ali ništa od toga ne dotiče To. U momentu kada sebi kažem, prostom inercijom uma i njegovoj težnji da sve opiše i imenuje, “ja sam To” vidim da ja To nisam. Mogu se poigrati i reći “To je ja” i malo sam bliži istini ali ni to nije istina. Prepoznaje se igra percepcije svijesti u smislu dijeljenja na jedno, drugo i proces kao treće. Samo pitanje o Tome izaziva smijeh, podsmijeh, nevjericu. Kako opisati nešto što znaš da “si ti” a u isto vrijeme znaš da je ideja o tome da si to ti samo konceptualizacija i konstrukcija uma?
Pitam se zašto sam uopće krenuo pisati o Tome? U stvari nisam krenuo pisati o Tome. Krenuo sam pisati, sam sebi, o ideji transformacije, o pokušajima da se određena ideja uzme u sebe i da se oko nje kristalizira novo gledište, novi stav, nova osoba, novi čovjek, itd., te da se promjeni sam čovjek i cijeli njegov život a onda me je To zeznulo. Nisam opće imao ideju da pišem o Tome. A sada dok promatram proces pisanja, proces konstruiranja rečenica i koncepata o tome poprilično mi je smiješno ali vidim da se proces pisanja i dalje nastavlja bez, uvjetno govoreći, moje volje. Ono što vidim jeste da ulazim u um i kristaliziram način izricanja riječi u nekoj razumljivoj strukturi i svjestan sam tog procesa. Vidim ruke i mehaniku govora, tj. njegovu memoriju riječi i sklapanja tih riječi u rečenične konstrukcije, i dok to radim u pozadini osjećam, pomalo maglovito osjećaj Toga. Kada stanem u pokušaju da razmislim, kao sada, kakvu konstrukciju riječi da upotrijebim u opisu taj osjećaj maglovitosti Toga malo oslabi, kao da mu priđem bliže. Čak i na momente stanem, zatvorim oči, odbacim sve što sam u sebi konstruirao i prepustim se Tome ali i dalje “vidim” da čim postoji pokušaj svjedočenja Tome samo To je slabije, maglovitije, nejasnije. Ako se usmjerim u To bez truda da opišem ili osvjedočim To bilo kakvo svjedočenje prestaje, nema ideje o svjedočenju, o procesu viđenja i ja sam To. Ali bez znanja o Tome, bez percepcije Toga, bez spoznaje Toga. Vidim i proces kada To kreće u manifestaciju i To postaje ja.
Zanimljivo je da sve u meni šuti, tiho je osim procesa koji piše. Vidim da svo znanje koje imam nema veze sa tim i da To nikada nije težilo znanju, sposobnosti, moći, spoznaji. Sve je to bila težnja moje konstrukcije o sebi, koncepta koji imam o sebi. Jasno mi je da ništa od toga neće umrijeti, nestati, postati nešto drugačije znanjem o Tome. Pokušavam uvesti ideje o Bogu, Nadumu, Praznini, Punoći, Nepoznatom, Svjesnom da je Svjesno, itd., ali sve te ideje su UNUTAR TOGA ali TO uopće nije dotaknuto tim idejama, uopće ne odgovara na moj pokušaj da mu nametnem ideje.
Dolazim od onog zaključka do kojeg sam došao nekoliko desetina ili čak stotina puta. Da znati To ne znači ništa. Ništa se neće promijeniti, ništa neće nestati, ništa se neće stvoriti, ništa neću postati, ni na koji način ovo ili To ne mogu upotrijebiti. Potpuno je beskorisno, neupotrebljivo, (i ne mogu naći opise koje bi dalje koristio u pokušaju opisivanja neupotrebljivosti Toga).

06mag-06firstwords-t_CA0-articleLargeTežnja da nešto od sebe napravim u Tome nestaje, nema je. Nema šta da se od sebe napravi. Ako pod tim “sebe” podrazumijevam To. Ako pod “sebe” podrazumijevam sve ispod Toga onda se mogu igrati, biti šta želim da budem s saznanjem da To nije ništa od toga, ili kao u popularnim kvizovima: d) ništa od gore navedenog. Drugačije rečeno, mogu da glumim da sam čovjek, da sam zvijer, da sam životinja, da sam cvijet, da sam majstor, da sam učenik, da sam ovo ili ono ali ja NISAM ništa od: d) gore navedenog. Pod uvjetom da ideji o “ja” dozvolim da definira sebe kao To.
Ono što primjećujem, dok šaram (naizgled šaram jer pišem na kompu) po bijelom listu imaginarnog papira, da je Tome najbliži “osjećaj” svjesnosti same svijesti, tj. pokušaju da budem svjestan svjedoka, ali taj pokušaj nije To jer u sebi sadrži namjeru, želju, pokušaj, stvaranje konstrukcije iz učenja o tome da smo mi u svojoj prirodi svjedok, ali opet, mogu reći da je to najbliži osjećaj. Kažem “osjećaj” jer nemam drugu riječ. Možda “poistovjećenje”? Tj. osjećaj koji nastaje poistovjećenjem.
Ako konstruiram osjećaj Toga bez stvarnog osjećaja, tj. bez da sam u Tome, nekako mi izgleda jeftino, jadno, iako je na neki način imitacija koja daje osjećaj, u nekoj maloj mjeri, više kao trip Toga. Ali To nije to. S druge strane vidim kako je spontan proces u kojem To postaje “bilo šta od navedenog” i to bez nekog napora ili truda. Sjetim se opisa koje sam čitao dok sam proučavao ideje Rada. Taj opis kaže nešto u stilu da samo stanje ne može da ostane ukoliko nije osnaženo stalnom praksom i ulaskom u njega je priroda sila ili guna teži izražaju ili stvaranju svijeta ili sebe. Drugim riječima, kako kaže Nisargadatta, ne možete ostati u satvičnom stanju jer priroda rajaha teži manifestaciji. Ali možete stalno vraćati taj osjećaj sve dok vam ne postane prirodno i dok sama svijesti ne nauči da ne mora da ulazi u proces u koju je uvlače gune i dok jedan dio te svijesti ne nauči da ostane iza bilo kojeg procesa u koji će ga gune povući.
Da. Na neki način, da. Cijela manifestacija teži da se izrazi iako nemam pojma zašto. Jedno što mi je logično jeste primjer u kojem umjetnik u trenutcima kada je duboko u sebi ima tendenciju ka stvaranju, kreiranju, izražaju i da je to isto sa tom sviješću. Uostalom naziv svijest mi je nekako jeftin, ne odgovara Tome. No, nemam drugu riječ.

Šta je To? Nemam pojma. Mogu ponovo krenuti opisivati i znati da nisam dotakao To. Mogu koristiti konstrukcije informacija i “znanja” koje imam ali to nije to. Jasno mi je da mogu samo Biti To ali bez svijesti o Tome jer čim se pojavi svijest kao proces To se povuče iza tog procesa i time više nije To. Imam opise u sebi za svaki proces koji se dešava unutar toga što nazivamo Svijest, ali vidim da nijedan od tih procesa i opisa nema veze sa Tim. Vidim te procese, od identifikacije, preko misli, emocija, reakcija i mogu reći da se to dešava u Tome kao temelju svega. Na trenutke je kao povezano a na trenutke je nepovezano. Ono što tome daje povezanost ili nepovezanost je sam um, memorija ili navika povezivanja, navika traženja uzroka i posljedice. Mogu reći da sam ja ta navika, taj proces, taj koncept sebe koji drži u šaci sve te navike, procese, namjere, želje, itd., i to “ja” postoji u meni kao Tome ali To nije to ja. To je kao da gledam neku osobu, nekog čovjeka da u nekom prostoru koji sam ja, uvjetno rečeno, glumi mene. Ako sam ga svjestan tada se To kristalizira u svjedoka i djelomično gubi spoznaju da je To (ovo je ograničenje riječi jer ne postoji spoznaja Toga) ali ima saznanje ili znanje da je To iza toga – prošlost kao znanje “bio sam To” ili “ja sam To” kao da nakon slike pročitate opis u dnu slike (kao transkript na filmu). Svjesnost kao svjedočenje imitatorski odgovara Tome ali samo kao neka, manje više, vjerna imitacija sa saznanjem da imitacije nije To. Svjedočenje je kao niža razina jer samo svjedočenje traži nešto čemu će da svjedoči time ono ne može biti To. Ako nemam čemu da svjedočim sličim nečemu što bih opisao “To je To bez saznanja da je To To”. Slično je kada promatrate nešto zanimljivo, interesantno ali niste izgubili svijest o sebi. Ona je živa, tu je, prisutan je, možda da kažem opušteno prisutna, zna tko je i šta je i nema potrebu da se prisjeća da je to što je jer ZNA ŠTA JE. Ali ne zaboravite ovo je samo opis i SLIČNO je tome, ali nije To.
Ili znate da ste ljudsko biće i nema potrebe da se sjećate ili prisjećate ili kroz memoriju potvrđujete da ste ljudsko biće ili da ste živi ili da postojite. Sve to SLIČI TOME ali nije To. Čak ni osjećaj “ja jesam”, ni osjećaj postojanja, ni osjećaj da ste živi, itd. Baš kako su nam govorili stari Majstori. “Ništa od toga nije To a opet sve je To.” Ili “ne možete percipirati da ste To, možete samo biti To”. “Ne možete vidjeti To možete samo ZNATI da ste To”.

Kada bi me netko sada upitao tko sam ja ili šta sam ja mislim da bi se samo nasmijao. Ne smijehom znalca već smijehom apsurda. Naravno, ja ne znam šta je to ni tko je to. Ne znam odgovor na ta pitanja, mislim znam, ali odgovor ne postoji. Postoji samo To kao stanje na odgovor. Mogao bih odgovoriti “ja sam ja” i smijati se apsurdu tog odgovora jer to nije odgovor na to pitanje. To je samo izbjegavanje odgovora i kulturno odbacivanje bilo kakve priče ili rasprave o Tome ili odgovoru na ta pitanje o sebi. Jer čim odgovorim “ja sam ja” osjećam koliko To nije ja, koliko To nije odgovor koji dam.
Možda bi najprecizniji odgovor bio “ne znam”. Prosto ne znam, ne zanima me, nemam interes da pitam i znam. Pitanje gdje ćemo na kavu je recimo poprilično dobro pitanje. Šta ćemo jesti? Hoćemo u kino? Hoćeš na brzinu tapa tapa u wc-u kafića? Ta pitanja imaju smisao i znam odgovore na njih. Pitanje o tome tko sam ja, šta sam ja, šta si ti, tko si ti, i slično prosto nemaju tendenciju odgovaranja osim da se osmjehneš i skreneš na neku drugu temu.

Eto, raspisah se. Mehanika pisanja i dalje postoji. Srećom. Ništa se ne mijenja. Niti šta dobiješ niti šta gubiš sa tim uvidom, tim Znanjem, tim što nazivamo Spoznajom. Negdje u nekom proviđenju znam da sam cijelo vrijeme znao da znam tko sam ja. (Ovo što sam danas pisao ili što danas pišem, nije mi novo samo me je začudilo kako je tako izašlo samo od sebe i preokrenulo tok ideje koju sam krenuo da pišem). Kad sam vidio ka čemu ide rekoh sebi “hajd pusti neka izađe”. Tako napisah prvi put taj proces. Vjerojatno više o njemu neću nikad pisati, osim da ne smijem reći “nikad”. Znam da ima dublje od ovoga i moja osobna težnja je ići još dalje iza ovog. Isto tako znam da dalje ne mogu dalje dok do kraja ne budem To – moram nekako napisati iako znam da je ovakav opis greška. Ali prokleta navika poistovjećenja ne šljivi To ni pet posto baš kao što To ne šljivi pet posto naviku poistovjećenje. Zanimljivo je da Znati To, ako se tako to smije reći znajući da je to pogrešno izrečeno, ne umanjuje činjenicu Rada na sebi, niti činjenicu da kao konj moraš raditi na sebi i dalje iako “znaš” To. Dapače, Rad na sebi postaje još gori, još teži, jer sada ne možeš da se slažeš, ne možeš pobjeći u identifikaciju a da poslije nje ne znaš da si bio identificiran, tj. ne možeš da lažeš jer znaš da lažeš. Možeš lagati, ali ne možeš ne znati da lažeš.
Eto, odoh na kavu, gušterati se na suncu, gledati žene u kratkim majicama i suknjicama, paziti da “ova moja” to ne primjeti, lagati da gledam dobre cipele, itd.
Ako kažem “fin dan vam želim” kako je to moja mehanika krenula da napiše, lažem. Čisto da znate.
Fin dan vam želim.