imageŠta znači predati Bogu određenu osobinu ili naviku ili svoje djelovanje ili reakciju? Kako se to može predati ako Boga ne znamo?

Često puta čujem kako mnogi govore da će nešto predati Bogu, neku osobinu, neki dio karaktera, ili neku reakciju – tipa uvredu, ili ljutnju – i osim opravdanja ili maskiranja same te nemoći, same reakcije ili samog laganja sebe i drugih nisam vidio da su nešto predali Bogu. Naravno, mene je interesiralo šta to znači. Šta znači predati nešto Bogu? Prvo što sam zaključio da ja ne mogu predati Bogu bilo šta ako ne znam šta je to Bog, osim predstava koje o tome mogu imati. Time predaja Bogu bilo čega, ako isključimo svjesno i nesvjesno maskiranje, nije moguća jer ja predajem to nešto nečemu zamišljenom, predstavi o “bogu”, konceptu ili uvjerenju o “bogu”, ne i nekom stvarnom Bogu. Tada sam zaključio da se i tu može kriti određena vrsta Rada na sebi, ali kakva? To je bila prva prepreka na koju sam naišao, to pitanje kako nešto predati nečemu što je zamišljeno i o čemu nemam blage veze. Taj dio me je zaintrigirao jer, ako isključimo devijaciju te ideje, tu je moralo biti nešto o čemu su drevni Majstori (možemo ih zvati kako god hoćemo pod uvjetom da mislimo na ljude koji su stvarala današnja ili drevna učenja i koju su znali o čemu se radi, zašto se to stvara, tj. koji su poznavali ideje i koncepte koje su davali) promislili prije no što su dali čovjeku u ruke. Ne vjerujem da su oni imali problema sa manjkom inteligencije, tj. nemogućnošću da razumiju što rade – u skladu sa nivoom Bića koji su imali. Znači tu se nešto mora kriti, ali šta?

Ako isključim devijaciju ideje, koncepta ili učenja ostaje njena suštinska vrijednost. Šta je suštinska vrijednost ideje “predaje Bogu”? Gdje leži ta suštinska vrijednost i u čemu se očituje?
Vjerujem da Bog nije naivan lik koji povjeruje lažima svojih “pali anđela”. Znam da ako čovjek nije u mogućnosti predati nešto nekom čovjeku, u vidu obećanje ili žrtvovanja osobine, on to nije ni u mogućnosti predati Bogu. On to ne može ni fizički prisutnom čovjeku, jer on je ta osobina ili taj karakter ili ta reakcija za koju govori da želi predati, a sam sebe ne može predati osim slagati da predaje. Ako se predao tada nema te osobine, navike, reakcije. Pošto se ta reakcija ili osobina i dalje pojavljuje to je znak da on nije ništa predao, a najmanje je to predao Bogu.

Tu sam došao do sljedećeg problema. Šta znači PREDATI? Svaka riječ krije milost jer sama sobom daje odgovor. Odgovor se nalazi u samoj riječi. Ovdje imamo kovanicu između dvije riječi “prije” i “dati” – ovo je jedna od pretpostavki u tumačenju. Uzmimo za sada riječ “dati”. Šta ona znači? Šta znači nekome nešto dati, davati, nuditi, ponuditi? Da li je ponuditi i nuditi isto kao i dati i davati? Očigledno nije. Nuditi ne znači i da će to biti primljeno, isto kao i ponuditi. Ali dati ili davati znači da je temeljnije od nuditi ili ponuditi. (Nisam koristio google da istražim ove riječi već sam se usmjerio na svoje shvaćanje i razumijevanje koje kasnije mogu da provjerim na googlu). No, sve te riječi se koriste kada “pričamo” sa Bogom. Nudimo mu nešto i dajemo mu nešto. Nuditi mu nešto ne znači da je to primljeno i da će biti primljeno. Dati mu nešto znači da smo se odrekli nečeg i dajemo mu na korištenje ili na svrhu bez miješanja u korištenje i istu tu svrhu toga što dajemo. Drugim riječima, shvatio sam da čovjek mora naučiti da daje ali i da ponudi, nudi. Jer sve to može biti izraz laganja sebe. Time, ne mogu uzeti u obzir da ja ili netko zna kako dati ili kako ponuditi nešto nekome ili nečemu. Isto je na neki način i sa riječima u Tantri koje označavaju devociju ili emotivnu otvorenost ka Višem. Naravno, ovo je posebna tema i neću je sada dotaknuti.
Kada dajem da li sam ja vlasnik toga što sam dao? Da li imam ikakva prava na to što sam dao ili dajem? Da li nešto želim da dobijem PONUDOM i samim DAVANJEM? Jasno, znam da je čovjek sebičan. Ja sam sebičan. Znam da je čovjek orijentiran ka sebi jer i ja sam orijentiran ka sebi (vašim žargonom koji razumijete to znači egoističan – ne ego to je naziv za istinsko ja). Mogu imati divne ideje o orijentiranosti ka drugima ili drugim riječima, uvažavanja drugog a time i višeg ali to je samo divna ideja i ništa više jer se oslanja na unutarnje uvažavanje sebe i sliku o sebi koju stvaramo vanjskim uvažavanjem ili samim imitiranjem toga. Sve ovo govorim jer se iza ove ideje “dati” i “nuditi” nalazi niz mehanizama, osobnih demona kojih nećemo biti svjesni ako sebe nismo dugo godina upoznavali.
Kada nešto dajem ja više nemam nikakva ljudska ili božanska prava na to. Ja sam to DOBROVOLJNO dao, ODREKAO SE TOGA – i tu nastaje slijedeća rečenica. “Odrekao se toga” u korist…??? “Dao sam to” u korist…??? “Ponudio sam to” u korist…???
Da li sam očekivao neku korist? Znam da jesam. Već i sama ideja da predam nešto, dam nešto jeste očekivanja koristi. Inače ne bih to ni davao već bi ostao svjesno sa tim, svjesno patio sa tom osobinom, suočio se sa njom, održavao je u sebi sve dok ona ne bi učinila da ja sam sazrijem kao čovjek, kao biće. Ili bih to smatrao svojim time nemam šta bilo kojem dati. I tu mi se upalila lampica.
Šta je to Bog u meni? Da li u meni postoji bilo šta čemu bi mogao reći “to je Bog u meni”? Sva učenja govore da smo mi iskra Boga, da smo mi Najviša Svijest, da smo mi Apsolut ili Brahman, da je On ili To stvorilo čovjeka na sliku svoju, da je On udahnuo Sebe, da smo u svojoj Prirodo istovjetni Njemu, itd. Šta je u meni istovjetno Njemu, šta je to On u meni? Tu sam osjetio da se krije odgovor, da se krije neki smjernica koju možda ne razumijem dovoljno.
U sebi sam se otvorio svemu što sam naučio, svakoj ideji koju sam mogao osjetiti ili se sjetiti, prisjetiti a da je doticala ideju o Bogu i čovjeku.
Ono što je Božje isključuje osjećaj osobnog (jasno je da ne znam što je to Bog, to nitko ne zna osim što nešto proglasimo Bogom), osjećaj “ja”, osjećaj tjelesnosti ili umnosti ili osobnosti, nešto što SVI IMAMO ili prisutno tj. svjesno ili nesvjesno ali temelji svakom biću u ovom univerzumu, ili da ne idem toliko daleko, ovoj planeti – i životinji i biljci i čovjeku. To je ono što nazivamo svijest. U nekim slučajevima samosvijest u drugim slučajevima samo svijest. Šta je ili kako prepoznajem svijest u sebi? Svjesnošću slobodnom od koncepta, ideje, predstave, osjećaja tijela i uma i osobe, osjećaja “ja”.
Dobro, to je nešto što bih mogao povezati sa Bogom. Ja to nisam stvorio, ja ne znam kako da to stvorim, ona je tu od kada znam za sebe, čak i onda kada sam duboko identificiran ali je tada ne primjećujem jer je ona podloga identifikacije, tj. nalazi se iza nje ali se SVE U NJOJ DEŠAVA.
Dobio sam prvi odgovor. Šta bi mogao PRETPOSTAVITI da je Bog u meni. Time se nadzirao i odgovor na drugo pitanje, šta znači dati ili predati Bogu.
To je, ZA MENE, značilo odgovorno, svjesno dati nešto u sebi toj svijesti koja nije osobna i nema nikakve veze sa mojim individualnim osjećajem sebe – tj. slike o sebi, predstave o sebi, o bilo kakvom ja, itd. – te samim tim davanjem JA VIŠE NEMAM PRAVA na to što sam dao. Tu mi se počelo nadzirati nešto drugo. Razlika između “dati” i “predati”. Obično mislimo da je to jedno te isto. Ali imao sam dio riječi ispred “dati” a to je “pre” ili “prije”. To može biti dati nešto onome kome to i pripada.  A može značiti i “prije no što se pojavi dati”. “Dati nekome u posjed”. Ili dati nešto da se netko o tome brine, itd. Pojavilo se puno asocijacija. Zanimljivo. Morao sam uzeti ili nešto zajedničko svim tim pojašnjenjima ili uzeti neko značenje pomoću kojeg bi mogao doći bliže istini. Ne doći do istine, već BLIŽE istini. Riječ “dati” mi je bila jasna. Riječ “predati” (odbacio sam ideju o “prije” ali i ona je zanimljiva i ima svoje tumačenje) ima niz značenja ili načina na koji se koristi, ali je jako slična u svim značenjima i načinima kada ju koristimo. PREdati sebe Bogu. PREdati osobinu Bogu. Za mene je to dobilo određenu cjelinu u kojoj je bila i riječ “prije” i dodatak riječi “dati” – “pre”.
To se povezalo sa nečim drugim iz učenja i mog shvaćanja (morate znati razliku između shvatiti, znati i razumjeti). Kažem shvatiti jer se miješalo sa znati i razumjeti.
Povezalo se sa NIŠTA NIJE MOJE za istinski, tj. realno. Realno ja ne posjedujem ništa. Ni dobro, ni loše, ni volju, ni znanje, ni razumijevanje, ni biće, ni osjećaj postojanja, itd. Naravno, nisam naivan i glup da se tim opravdavam, već sam tražio odgovor. Predaja Bogu znači da mene nema i da je on tu na tom mjestu gdje sam ja prije toga bio. To je i znanje ili razumijevanje da nas je on stvorio, svojom moći, svojom snagom bivanja, “udahnuo” u nas ili mene sebe, itd. Mogu biti svjestan, što također nije moje, sebe i to je moć koju je On ugradio u sebe sama, u ovom kontekstu, i to je opet Njegovo. Nije moje. Ja nemam NIŠTA SVOJE.
Možemo tako pogledati sve u sebi i oko sebe. Ono što je moje došlo je iz mene samog iz ničega, i nije stvoreno nekim ili nije predano nekom, nije mi netko programom usadio ili me naučio niti mi može biti oduzeto, itd. Sve što poznajem može mi biti oduzeto bilo kad i bilo gdje. Također mi je i dato. Na kraju, fatalistički, smrt će mi oduzeti sve. I mene i imovinu i naviku i osobnost i tijelo i druge i svijet, itd.
Možda se pitate zašto sam išao toliko u krajnost? Prosto morao sam. Nisam imao pravo zadržati bilo šta, tj. morao sam sve odbaciti kako bi dobio odgovor PRIBLIŽAN ISTINI. S tim da nisam očekivao istinit odgovor, samo malo istinitiji, realniji od onog kojeg već moja pretpostavka ili uvjerenje ima.

Ono što sam tražio počelo se zaokruživati. Dobivati neke obrise shvaćanja i pojavu razumijevanja.
Predati nešto značilo je dati nekome kome to stvarno pripada, čije je to stvarno vlasništvo i odustati, ne imati to više, ne posjedovati to više, ne imati ikakva prava na to. Time dati Bogu nešto označilo je temeljnu zabludu koju sam imao ili koju imamo. A to je da smo mi u stvari mi, da sam ja u stvari ja. To nismo mi, niti sam to ja. Time ono što dajem nije moje i ja nemam nikakva prava na to.
Ovdje se pojavljuje jedan skriveni strah od Boga. On je izražen u tumačenjima učenja. A to je da je Božje sve što je dobro, a naše sve što je loše. Time ako dajem Bogu nešto loše iz sebe ja bježim od odgovornosti i prebacujem krivicu na Njega. I tu bi se zakucao da nisam znao dublje učenje. Dublje učenje kaže da ne postoji niti dobro niti loše, da Bog prihvaća i dobre i loše, da Bog prašta i dobrim i lošim, da sve potječe od Boga, da je sve Njegovo, da je stvorio cijeli univerzum sa oprečnim i aktivnim i neutralizirajućim silama, itd. Naravno, jasno mi je i zašto se kaže da je Božje dobro a da je loše naše ili moje. No, to za sada nije bitno. Ali sam to iskoristio kako bi samom sebi potvrdio da je strah od Njega moj i nije Njegov (tu vam se krije ključ). Šta je to moje?
Moje je samo ono s čim sam ja kao čovjek, osoba, um identificiran i tvrdim time da je to moje. Realno, utvrdio sam prije toga, da ništa nije moje. Čak ni osobnost, ni um, ni tijelo, itd. Otuda kako onda mogu pomisliti da je čak i strah moj ili moje?
Tu nastupaju drugi dijelovi učenja o identifikaciji, o različitim “ja”, o vezanosti svijesti za manifestaciju, o gunama i silama, itd.
Rekao sam u prethodnom dijelu, morao sam objediniti sve što znam ili čega se sjećam da bih dobio i trunku istine ili istinitijeg odgovora na pitanje koje sam se postavio.
Ja se smijem i mogu poistovjetiti samo sa onim što uvijek u meni postoji i nije promjenjivo. A to je Njegova svjesnost, svijest o sebi. TOME JEDINOM SMIJEM REĆI JA. Iako znam da to nisam osoba ja, već bez osobno ja, ja kao izraz čistog bivanja, svijesti o bivanju bez primjese osobnog.
(Mnoge stvari ovdje govorim onima koji već imaju neka iskustva i oni to mogu prepoznati ali neću ih izreći ili protumačiti zarad imitacije i kopiranja).

Da se vratim. Predati nešto znači ne imati više pravo na to. I to predati PRAVOM VLASNIKU toga što predajem. (Ako pratite i osjećate ovo već ste se trebali “raspasti”).
Dati Bogu njegovo ili mogu reći “vratiti caru carevo a bogu božje” ima niz dimenzija. “Careva” je ta osobina – a car je imaginarno ja u meni, osoba, ono svijetom stvoreno (osjećaj osobnog “ja”, osobnost, programi, itd.). Ona nije moja, tj. nije ni Božja. Božje je samo Njegovo i ničije više. A utvrdili smo, OTPRILIKE, šta je Božje. Time vratiti caru njegovo znači također da to nije moje, a ponajmanje Božje. Već ono što je umislilo, što je identificiralo sa tim to je Božje. Ta zarobljena svijest, taj čisti osjećaj bivanja ili Ja, ta svjesnost Sebe ili Njega. Carevo nije moje. Božje nije moje. Ja sam samo svjestan same svjesnosti ili svijesti iza svega i to je SVJEDOČENJE BOGU ali ni to nemam pravo prisvojiti.
Predati, ako izbacim ovo “Caru carevo, Bogu Božje”, znači odustati od te osobine, navike, prepreke, reakcije. Predati mu je pred Njegove noge, njegova Božanska stopala. (Dobro moram se malo šaliti, iako ovo nije šala). Njegova STOPALA SU SVIJEST O NAMA SAMIMA. To je NJEGOVO NAJNIŽE. Kada dajem odričem se. Kada predajem vraćam pravom vlasniku.
Ali time se ne završava naša ili moja ljudska muka. Ovo je NAČIN RADA, ne završeni čin. To znači da će ta navika, reakcija, osobina, to malo “ja” da se vraća u pokušaju da mi “Car” nametne “carevo” ili drugim riječima, da mi ono što sam mislio da jesam, osobnost, tjelesnost, ljudskost, itd. ponovo pokuša vratiti to što predajem ili dobrovoljno se toga odričem, dajem. I tu moram biti svjestan, moram se prisjećati, moram se boriti sa sobom, tj. tim identificiranim sobom, tom lažnom osobnom ili lažnim “ja”, time što sam mislio da sam “ja”.
I tu sam uvidio novu strukturu.
Dati je jedno. Predati je vratiti to i više nikad ne posjedovati. Tada sam se sjetio dvije riječi ili tehnike ili savjeta. Kajanje i Pokajanje. Kajanje je proces prisjećanja, proces u kojem aktivno znam za tu osobinu i trudim se ne koristiti je, ne dati joj važnost, ne dati joj vrijednost, BORITI SE SA NJOM. Predati, to je POKAJANJE. To je trenutačna i cjelovita promjena iz jednog stanja u drugo, novo stanje. I time sam osjetio dublje šta znači “dati” a šta znači “predati”. Ako sam predao ja to više nemam. Ako dajem to još uvijek dajem, još uvijek nije uzeto od mene. Ako sam dao (dati) to znači da ja više nemam prava na to i time to više ne mogu da koristim.
To nazivamo RADOM NA SEBI. Radim na tom sebi kojeg dajem, kojeg sam svjestan i mislio sam da sam ja, odričem se njega ali ne i Njega. Ako se ne odreknem toga odrekao sam se Njega.

Pojavila mi se cjelina učenja kojeg sam mogao da razumijem, da osjećam u sebi. Pojavila mi se milost Učenja. Ali i saznanje koliko se čovjek koji daje nešto Bogu, predaje Bogu mora da bori i ne smije da se umori od te borbe do zadnjeg udaha.

Dati Bogu nešto jeste dati mu, kao prešutno obećanje, da vi ne želite, nećete ili dajete nešto drugome (Bogu) i to više ne možete koristiti. Ne možete koristiti auto koje ste dali. Osim ako vam taj ne da dozvolu da koristite. Ako sam dao svoju uvrijeđenost Bogu ja više nemam prava na nju. I moram se boriti protiv Cara koji mi ju želi vratiti – mehaničnost osobnosti, vezanosti, poistovjećenja, identifikacije, itd. Biti AKTIVAN u toj borbi. Jasno se toga prisjećati, boriti se protiv uvrijeđenosti, NE UZIMATI PRAVO NA NJU više. Tj. ne identificirati se sa njom te je vidjeti kao ne-sebe. Ona je naravno tu, ali ja više ne želim da odgovaram sa njome, da je koristim, da je smatram svojom uvrijeđenošću, itd.
Predati mu uvrijeđenost znači da sam prestao imati uvrijeđenost jer nje više nema, ja je ODSIJECAM OD SEBE. Predajem sebe koji nema uvrijeđenost. To je novi čovjek, novo ja, božji sin, božansko ja, itd. Ona se više ne pojavljuje u MENI.

Jako je tijesan odnos “dati” i “predati”. Kao i sve ostalo. Ali je različito. To je kao dati vam ovaj tekst i predati ovaj tekst. Skoro pa jedno te isto ali nije isto. Dajem vam tekst da ga koristite, čitate, bacite, spalite. Predajem vam to je da vi imate sve zasluge za ovaj tekst, ne ja. Time onog koji je napisao ovaj tekst više nema. Ali kada dajem i dalje sam ja tu.

Naravno, interesiralo me još preciznije. Šta to znači u upotrebi? Kako to upotrijebiti?
Iako sam odgovorio na to pojasnit ću, povezati točkice.
Jedino ja s kojim smijem da se POISTOVJETIM (pazite ovu riječ) jeste svjesnost same svjesnosti, tj. promatrač ili svjedok (dvije razine svijesti). To smijem (pazite i na ovu riječ) PRETPOSTAVITI BOGU, tj. da je to Bog. Time moram da znam da ja nemam ništa i da ja ne postojim bez Njega. Kroz to shvaćam, uvjetno shvaćam, to je Bog (pazite izbjegao sam identifikaciju). Da sam rekao “to sam ja” rekao bih da sam “ja Bog”. Ja NIKAD, ali baš NIKAD i a ni tada, NE MOGU BITI BOG. Ako to znate UNIŠTAVATE posljednju identifikaciju, posljednji grijeh (promašen smisao, cilj). Ujedno to je i prvi grijeh, ne sjećam se kako kršćanstvo to naziva. SVJEDOČENJE BOGU znači biti svjestan da je to On, da je Sve On, a time i sam izvor svjesnosti sebe.
Naviku ili, recimo uvrijeđenost, vidim kao prepreku, kao nešto čega se želim riješiti, osloboditi ali JA SAM TA UVRIJEĐNOST jer sam identificiran sa njom. Moram da se oslobodim identifikacije sa njom i koristim učenje. Uvrijeđenost je od osobnosti a to je Car, to je carevo nije moje, a nije ni Božje. Odlučujem da je više neću koristiti, tj. da se neću poistovjećivati sa njom. Predajem je, tu ODLUKU BOGU, a caru vraćam carevo. Ja više nisam od cara ili od ovog svijeta, tj. moje ja s kojim se poistovjećujem nije od osobnosti i tjelesnosti a time i od svijeta. Ja dajem prešutno obećanje Bogu, jer Mu svjesnošću svjedočim, a svjedočim da je sve Njegovo, da više NISAM TA identifikacija, u ovom slučaju uvrijeđenost. Ja sam svjedočenje Njemu i time želim da budem ispunjen Njime, na carem ili carevim ili osobnim. Rekao sam šta ja uzimam kao sebe, i odričem se, dajem ja koje je prije govorilo da je ono ta uvrijeđenost. Tj. prestajem da se poistovjećujem sa reakcijom uvrijeđenosti i poistovjećujem se sa svjedočenjem (Bogu, sebi, svijesti). Dajem, dobrovoljno, žrtvujem uvrijeđenost. I toga se sjećam, prisjećam i AKTIVNO svaki dan, svaki put dajem to (još uvijek ne predajem). Kako bi uspio u tome AKTIVNO se sjećam TKO SAM, JA SAM (kao osjećaj postojanja, bivanja) svjedočenje, svjedok (svjedočenje Boga). JA je moj osjećaj mene (za sada od njega ne mogu pobjeći – ujedno to je konstatacija), SAM je bivanje (emocija), svjedočenje (svjesnost) je sam Bog jer samo On može Sebi Svjedočiti (ali znam da ja nisam Bog – ovo je jako bitno zarad suptilnih identifikacija). Više nemam pravo na to što sam dao i toga se stalno, svaki dan, svaki tren PRISJEĆAM.
Kada to AKTIVNO radim i dođem do toga da je to ODRAĐENO ja sam PREDAO BOGU poistovjećenu svijest, “ja” koje je bilo vezano sa uvrijeđenošću kao osobinom jer bez njega ta osobina ne postoji. Nemam više to “ja” ili grupu “ja” time ni tu osobinu. Kada sam predao oslobodio sam se toga, vratio pravom vlasniku (ovdje možete smatrati da je pravi vlasnik Car ali i Bog u zavisnosti koliko duboko razumijete učenje ili koliko ga prakticirate).

Učenje mi daje i mogućnost da se vratim u prošlost i da se sjetim svake situacije koja je izazivala reakciju uvrijeđenosti i da s njom u mislima, u osjećajima u svijesti o sebi radim, prepravim. Naravno, jako je bitno u ŠTA JE PRETVARATE ili transformirate. Možete da je transformirate u svjedočenje, aktivno svjedočenje, svjesnost Boga ili Božanskog, u osjećaj Voljenja ili Ljubav, ili u razumijevanje, ili u umirenost i mir kada vas vrijeđaju, ili svjesnost sebe, ili prihvaćanje. Bitno je da znate u šta hoćete to transformirati. Jer ništa ne može ostati prazno dugo vremena. To je kombinacija negacije i afirmacije. Ono što zabunom mislite da su rad sa pozitivnim emocijama.
Koliko se vraćamo – radimo reviziju (to tako nazivamo) – u te zamišljene situacije? Sve dok ne ostane traga od njih. U jednom momentu ih više neće moći osjetiti, a nekad čak ni zamisliti. Kao da su nestale. Ali provjera je u sadašnjosti.
Dok god radite sa osobinom DAJETE niste predali. Kada je više nema i ima samo svjesnost, ljubav, ili transformirana supstanca (nova osobina ili čisto svjedočenje) u situaciji u kojoj ste osjećali uvrijeđenost, tada ste PREDALI BOGU. I kroz tu predaju predali ste i dio sebe Njemu.

Predati sebe, barem sada možete otprilike znati šta je to, je cjeloživotni Rad, a nekad i nekoliko života. Davati sebe Njemu je sam Rad u afirmacijskom a odbacivati ono što nije vaše, tj. vratiti Caru carevo to je negacijski Rad, tj. negiranje poistovjećenja sa tim i njegovati, raditi poistovjećenje sa Njim (afirmacija).

Kao pomoć tu imate niz drugih stvari iz učenja. Svako učenje daje niz nivoa ali i niz alata. Da ih stalno ne ponavljam jer o tome sam pisao u prethodnim tekstovima.

Postoji još jedna jako bitna stvar.
Ne miješajte krivicu sa savješću. Savjest NIJE krivica. Krivica je osobna identifikacija koja ne znači ništa osim kinjenja samog sebe. To svi radimo. SAVJEST je EMOTIVNO PRISJEĆANJE. U njoj osjećate pritisak da se mijenjate i više ne radite to, a u krivici jedini cilj je samo-kritika i osjećaj krivnje. Time krivnja nije korisna, ali savjest jeste. U svemu postoje zamke. I što ste vi inteligentniji to su zamke inteligentnije. Pazite na njih.
Čak i u ovom ima mnoštvo zamki. Laganje sebe, imitacija predaje i davanja, fantazija, opravdanje, bježanje od odgovornosti, itd. Sve to su zamke unutar ideje o predaji ili davanju Bogu. One su nekad gore od samog rada na davanju (dati) i predavanju neke osobine i time to su veoma opasne zamke. Kao i zamka da ste vi Bog.

Oglasi