Knowing-YourselfOtkriti stvarne motive zbog kojeg netko započinje sa traganjem jedan je od ciljeva rada na sebi. No, taj cilj je zakopan u nekim drugim ciljevima koje projiciramo ispred sebe u nadi da ćemo ih dostići. Ako te ciljeve koje projiciramo razmotrimo, a nesvjestan cilj nije cilj o kojem Rad govori, oni nam ukazuju od čega bježimo. (Riječ je o biologiji: suoči se ili bježi) Kao i sve druge stvari u nama motivi koji su pogonsko gorivo imaju nekoliko nivoa i pod-nivoa i nije ih lako razotkriti. U Radu se najviše govori o ciljevima, onim bliskim i onim daljim, ali i ciljevima samog Rada a taj dio mnogi zaboravljaju. Oni pokazuju određeni vid sebičnosti, određeni vid orijentiranosti ka sebi a druge, nekad i nekim čudom, samo primjećuju i doživljavaju ili kao prepreku ili kao pomoć, no oni sami ne nude pomoć drugima svojim Radom, ili svojim prisustvom u Radu. Jako je malo onih u Radu koji imaju ono što zovemo EVOLUTIVNA SEBIČNOST. Tj. sebičnost koja treba druge zarad postizanja nečeg ali i sebe otvara drugima kako bi ga oni iskoristili za svoj Rad. Takva vrsta sebičnosti, nećemo je nazvati altruizmom ili nesebičnošću jer to bi bila laž i takvo nešto kod većine ljudi ne postoji, je ono što omogućava prelazak određenog praga u osobnoj evoluciji. Jasno je da volimo da se okitimo, kao jelka pred novu godinu, raznim kvalitetama time i nesebičnošću, sposobnošću da volimo, da smo uslužni, spremni pomoći, itd. Samo preispitivanje slojeva ispod pokazat će nam da je to samo još jedna projekcija i fantazija ili slika o sebi koju imamo. Stvarnost čovjeka nije takva. Zbog toga u Radu nećete naći velike i visoke kvalitete kojima se duhovan čovjek voli da okiti već ćete naći realniju sliku onog o čemu se radi a ona nije nimalo ugodna. Razlika je u samom cilju, motivu, načinu, različitim umovima koji pristupaju unutarnjoj evoluciji, itd. Rad ima ono što duhovnost sanja da će postići. I s tim se u Radu kreće. S druge strane Rad će više privući intelektualce, ljude koji imaju više samo agresije, negativne emocije okrenute ka sebi, one koje je duhovnost i religija razočarala, one koji ni sebi biše ne vjeruju, one čija je inteligencija razvijenija. I u isto vrijeme isti ti imaju prepreke koje se očituju upravo u tome što ih privlači.

Osnovni motivi zbog kojih ljudi ulaze u bilo koji oblik duhovnosti, religije ili ezoteričnog jeste vitalni um. Kako god da se okrene, izgledalo to nama kao intelekt, potreba za stvarnijim znanjem oslobođenim od fantazije religije i duhovnosti, ili šta već, iza svega toga je vital, ili emocije. Vital je jako širok pojam i uključuje u sebi i emocije i želje i energiju i težnje. Njegova karakteristika je promjenjivost, i to visoko oscilacijska promjenjivost – iz krajnosti u krajnost. U Radu vital ne nazivamo emotivnim umom jer poznajemo emotivni um i on nema te oscilacije već je to stabilan um. Ljudi taj um povezuju sa dušom, no u njemu se osjeća izražaj duše ali on sam nije duša. Duša o kojoj svijet govori, ili mnoga svjetska učenja govore, jeste vitalni um. No, reći da je samo on duša bilo bi pogrešno sa tog nivoa. Taj svijet govori o onom što ja nazivam BIOS. To je kombinacija vitalnog, fizičkog, instinktivnog i seksualnog uma. U skladu sa trima silama on je fizički um, vitalni um i instinktivni um. To je posebna trijada umova sama sebi dovoljna. Drugim riječima, to je životinjski um, čoporski um, um prirode ili organskog života na ovoj planeti. U čovjeku je najizražajniji i najrazvijeniji kao cjelina. Zato ga zovem BIOS, biološki um koji je odgovoran za funkcioniranje čovjeka u cjelini kao dijela prirode ili dijela koji pokušava da pobjegne od svoje prirode. Gornja trijada umova su intelektualni, viši emotivni i viši intelektualni um. Sada tu ima jedna zamka. Ta zamka je tzv. intelekt. Svatko od nas će reći da čak i u donjoj trijadi umova imamo misli. Isto kao i gornjoj trijadi. To će reći svatko tko je ne poznaje misao ili kako misao nastaje, odakle dolazi, šta je to misao, itd. To je prihvaćanje misli “zdravo za gotovo”. Svaki um ima misli i to su asocijacije umova. Time i životinje i biljke imaju misli kao asocijacije memorije koje se bude vanjskim ili unutarnjim djelovanjem. Za misli vam ne treba intelektualni um. Intelektualni um je mogućnost razlučivanja. Mogućnost usporedbe ali višeg nivoa od nivoa životinje. Intelekt je memorija naučenog, memorija informacija koje mogu i ne moraju ničem da služe. To je svojevrsno skladište u neprobuđenom stanju. No, svaki um unutar čovjeka ima svoj intelektualni centar, i tu nastaje novi vid zablude ili zamke ili zagonetke za većinu u Radu. Intelektualnim dijelom se smatraju dijelovi koji imaju sposobnost da uče, da se čisto izraze, da nauče komplicirane izraze unutar svakog uma a i time da ih izraze. Svaki um u čovjeku ima svoj intelektualni dio ili centar. No, on nije mišljenje već, recimo to tako, inteligencija izražaja i učenja, kreativnost svakog uma.
Emocije o kojima specifični oblici Rada ili duhovnosti govore jeste Emotivni Um. To je um Duše, kako volimo to reći, tj. um kroz koji se psihičko biće kao izražaj duše ili duša sama po sebi izražava u tijelu. To je um koji volite nazvati Srcem sa velikim “S”. Žao mi je što vam moram reći ali komunikaciju u tom umu imate na stotinke sekundi ili par sekundi i efekt te komunikacije osjećate par minuta ili par dana u zavisnosti od trajanja komunikacije s tim umom. I njena ne znate da koristite. To znanje se mora naučiti, tj. morate naučiti kako da koristite taj um. Prepreka za korištenje tog uma, najjača prepreka, nalazi se u vitlanom umu. Prvo jer mislite da su to vaše emocije. Drugo jer je on jak i “zaglušuje” sve ostale impulse iz drugim umova osim instinktivnog uma koji je jači od njega. Razlike u jačini između umova određuje vrsta energije koju taj um koristi a time i kvalitete energije, te starost uma, njegova veća ili manja povezanost sa preživljavanjem, tj. biosom, snaga koju ima. Mogu reći da je intelektualni um jedan od najslabijih umova po biosu. On se hrani sporom energijom, osobnost mu je blokator u poboljšanju kvaliteta energije, a time uvjerenja i stavovi su dodatni blokator za osnaživanje tog uma i poboljšavanje kvaliteta energije u njemu. Ono što koristimo od tog uma je njegov najlošiji dio. To je mehanički dio uma zadužen za razvrstavanje asocijacija, komunikaciju, obična svakodnevna shvaćanja, mehaničko shvaćanje, primanje informacija na površini, razvrstavanje “da” i “ne” svakodnevnog života – kupiti ovo ili ono, reći ovo ili ono, ispravno je ovo ili ono, itd. Tim umom čovjek “misli”. U stvari u tom umu on umišlja da misli dok u stvari on prebire i odlučuje sa sposobnošću tog uma da li će pustiti ovu asocijaciju ili onu asocijaciju koju će nazvati svojom mišlju. Intelektualni um ima veliku snagu kada je probuđen, kada se koriste njegove više funkcije ili dijelovi. Kada učimo nešto što smatramo korisnim, tražimo informacije, učimo da mislimo, učimo da uspoređujemo, razvijamo viši oblik mišljenja “i ovo” i “i ono” istovremeno. Njegova osnova razmišljanja je “ili ovo” i “ili ono”. Zato kažemo da je on um razlučivanja. No, on u sebi krije nove sposobnosti razmišljanja. To je i “ili ovo” i “ili ono”; “i ovo” i “i ono” i njegov najviša kvaliteta je istovremenost i “ili-ili” i “i-i”. Tada se razotkriva njegova najviša funkcija.

Da se sada vratim na početak. Ovo je bilo bitno samo zarad daljnjeg pojašnjenja.
Rijetko kad u početku se zapitamo za motiv koji nas je natjerao da krenemo u potragu za sobom, Bogom, smislom ili tome slično. Reći ćemo “duša nas je natjerala da krenemo tražiti smisao sebe”. A u nekom drugom trenutku ćemo reći da mi imamo dušu, ali jako rijetko ćemo reći da smo mi ta duša. Zašto? Ima nekoliko pojašnjenje u zavisnosti od stupnja inteligencije i svijesti ili razine bića svakog pojedinca. Ja vam ih neću reći već ako vas interesira potražite ih sami a neke ću možda spomenuti u ovom tekstu.
Možemo reći da “mi imamo dušu” ili da “mi jesmo duša” ali osjećamo da nešto nije u redu. To što najčešće nazivamo dušom jeste suština samog biosa. Kombinacija umova koje sam spomenuo pod riječju “bios”. Oni kriju tjelesnu dušu, dušu biološkog života koju, svaki pošten duhovni čovjek, ne želi da prizna, tj. bježi od nje, potiskuje je, ne želi da uđe u komunikaciju sa njom, ne želi da je uvaži. Pitanje je zašto? Prosto zato što ući u to polje znači ući u određeni dio podsvijesti, ne cijelu podsvijest već samo dio zadužen za tijelo, život, svakodnevnu svijest čovjeka. A tu je, blago rečeno, KAOS. S druge strane osvijestiti sebe, živjeti istinsko ja, kojem toliko vas teži, znači osvijestiti podsvijest. Ono ispod praga svijesti umova unutar biosa. Tu se nalazi sve u vezi vas. Ona je određeni vid informacijskog polja čovjeka i čovječanstva, to je kolektivno nesvjesno ljudske vrste. Ući u to, suočiti sa tim znači ili da ste ludi ili da objektivno radite na sebi. Nitko drugi ne želi ući u to. Duhovnost Istoka je to preskočila transcendencijskim metodama, ali to ne znači da to neće djelovati na njihov um i tijelo iako su preskočili taj dio, što se jako lako vidi na niz primjera ljudi iz tog dijela učenja, da to tako kažem. Sada ne želim da uspoređujem razlike zapadnih pristupa i istočnih pristupa jer oba pristupa imaju velike greške. Jedan traži razvoj ega ili jasnoće u sebi drugi traži razvoj apstraktnog ili božanskog bez ega, itd. Generalno, niti jedni niti drugi, u većinu slučajeva nemaju blage veze šta pričaju, ali to je sada nije bitno.
Duša, tj. ono što nazivamo dušom jeste, recimo to tako, suština biosa čovjeka. Od toga ćemo pobjeći čim dobijemo priliku jer uviđamo koliko je tu kaotično stanje. Neka učenja kažu da postoji oko 49 slojeva osobnosti a time i biosa. Svaki dublji sloj traži specifičan rad sa njim i nosi specifične opasnosti. U tom smislu to što ne možemo da osjetimo te slojeve i živimo u samo prvih par slojeva na površini je svojevrsna zaštita za čovjeka. Sve dok on ne ojača i ne bude sposoban da se suoči sa njima.

Motivi koji nas pokreću dolaze iz toga s čim ne želim da se suočimo. To je duša ovog života, lažna duša, duša tjelesno umnog života i mi osjećamo da i jesmo ta duša ali i da nismo ta duša. Višu dušu ne osjećamo jer nam se ta, recimo tako, tjelesno-umna duša postavlja između nas (recimo da neko “nas” postoji) i duše u čistom obliku. Kada neki učitelji govore u duši koja mora da se pročisti oni govore o toj duši.
Motivacija koja je česta i koja se počinje uviđati nakon nekog vremena rada sa motivom jeste čoporska motivacija, tj. motivacija čopora. Nismo prihvaćeni od čopora, čopor nas odbacuje, čopor nas uvjetuje, itd. Čopor u svi. Od roditelja i nas, pa preko bliže familije i nas, društva i nas, okoline i nas, čovječanstva i nas, na kraju i boga i nas. Sve to je čopor. Zato kažemo da radimo na životinjskom umu kojeg moramo pročistiti, osvijestiti i transformirati na kraju. Taj dio fali u različitim pojašnjenjima u Radu i u duhovnosti. Neki dobar psiholog će vam reći da vam “mama nije dovoljno puta rekla da vas voli” i to je uzrok vaše nedaće, bolesti, psihičke bolesti, i slično. Ili tata nam nije rekao da nas prihvaća takvim kakvi jesmo, nije nam rekao da smo posebni ili da je ponosan na nas i mi krećemo u potragu za bogom, smislom, ovim ili onim. I upravo tu se krije odgovor zašto je današnja duhovna scena takva kakva jeste. Neafirmirani duhovni čovjek, bog ni manje ni više, koji ukazuje na svoju specifičnost ili traži da se prizna kao bog. (Manje više u sve u duhovnosti je tog karaktera – bogovi, boginje, ideje slobode, jednog sa svim, ja sam bog, itd.). To je projekcija biosa koju možemo nazvati posto-mortem sindromsindrom projekcije da ćemo ići u raj, prosvijetliti se i biti nešto drugo, postati jedno – jer motivacija dolazi iz nemoći suočavanja ili razrješenja konflikta na nivou biosa, preživljavanja, čopora, itd.
Skoro svaki motiv koji nas tjera ka duhovnom dolazi iz biosa i u sebi krije pravi razlog koji nema nikakve veze sa duhovnim već sa tjelesno-umnim (ne umno tjelesnim) i potrebom za priznanjem, razrješenjem konflikta, samo suočavanjem, samo prihvaćanjem, potrebom da objedinimo sami sebe jer nas drugi nisu objedinili i to projiciramo na “ja sam jedno sa svim” ili “sve i ja samo jedno”, itd. Drugim riječima duhovnost je specifični oblik razrješenja ili bolest. Riječ “bolest” je nova vrsta baba roge ili bauka s kojim se plaši tzv. odrastao čovjek. Bolest znači razrješenje konflikta kroz koju se sistem tijela i uma vraća u prvobitni zdravi režim življenja. Drevna učenja, a i neka današnja, kažu da je čovjek bolestan. Ali da bolest može doći do izražaja ili ne mora doći do tjelesnog ili umnog izražaja. No, sada nam to nije bitno.

Motivacija naše potrage, blago rečeno, leži u tome što nismo “ispravno” odgovorili na potražnju čopora ili nismo “ispravno” shvatili šta je čopor od nas htio. Mi smo sa čoporom povezani a današnja psihologija će za čovjeka reći da je on “socijalni produkt” ili “društvena životinja” ili “socijalno biće”. Nije li to isto kao i čopor samo malo uljepšano?
Duhovnošću i Radom mi potvrđujemo da smo vrijedni, imamo značaj, želimo biti prihvaćeni, razviti sposobnosti koje će nam dati prihvaćenost, pomoću kojih ćemo biti vrijedan član našeg socijalnog ili duhovnog čopora, i čopor će biti ponosan na nas. Spasit ćemo ga, pridonijeti spašavanju, bili alfa pod nazivom mesija, biti prorok pod nazivom spasilac drugih i čovječanstva, itd. Razrješenje toga ogleda se u sposobnosti da sami sebi kažemo da smo “bolesni” i da moramo da prođemo kroz proces oporavka kako bi postali zdrava jedinka potpuno ista kao i svaka druga zdrava jedinka socijalnog čopora oko nas.
Naravno, ovo izgleda brutalno i to duhovan čovjek ne želi da prihvati. On projicira sve ovo na boga, duhovnost, prosvjetljenje, okruženje duhovnih ljudi i prosvijetljenih bića, jedno sa svim, sve sa jednim i slično. Kada ovo sebi tako predstavite osjetite toplinu u stomaku a ponekad i grudima. Motivacija potrage dolazi iz te duše. Duše čopora i duše nas kao ogledala istog čopora. Možemo to nazvati samskara, vasana, vritti i niz duhovno indijskih riječi ali to je jedno te isto samo lažno uljepšano.
Kada kažem da je religija i duhovnost lažna govorim upravo ovo što sam napisao. Uljepšavanje činjenice kako bi mogla biti prihvaćena i kako nas ta činjenica ne bi uništila jer će izazvati strahoviti konflikt i rezultirati autoimunom bolešću, nesrećom, smrću, ludilom, itd. U stvari, čak i ta lažnost duhovnosti, religije i ezoteričnog (Rada) leži u nemoći da se suočimo sa činjenicom te imitiranja viših nivoa znanja i svijesti s ciljem samo-prihvaćanja i prihvaćanja od čopora oko nas, bez obzira na specifični naziv tog čopora jer je svaki potpuno jednak bilo kojem drugom čoporu drugačijeg specifičnog naziva. To je suočavanje sa podsviješću, sa biosom, sa dušom, sa sobom kao čovjekom. Želite li to?
Ja ne. Ali ne vidim niti jedan drugi način a da nije bježanje, prikrivanje, skrivanje, laganje, fantazija, itd.

Duša o kojoj mi govorimo je duša ovog što sam opisao. Ona ima svoje predispozicije, svoje programe, svoja uvjerenja, svoje stavove. Neću biti brutalan u daljem opisu. Nema prelaska na viši nivo postojanje dok taj nivo ne riješimo, tj. transformiramo. Istok daje mogućnost ali tu mogućnost prati niz bolesti, niz nepoželjnih efekata. (Nađite mi probuđenog koji nije imao rak, tešku bolest, niz nesreća, pa me slobodno pobijte u ovoj tvrdnji, ali budite realni.)
Jasno, duhovnost je našla i opravdanje za to. To je karma učenika. Da, ima i toga. Ali ne kao opravdanje s kojom neki guru skida moguće uniženje vlastite vrijednosti ili idealizacije, već kao realno pojašnjenje koje neće pobjeći i od drugog realnijeg pojašnjenja bolesti ili nesreće. S druge strane duhovnost nije zdrav život kako to mnogi žele predstaviti. On cilja ka Oslobođenju a ne zdravom životu. No, to je sada neka druga tema.
Karma učenika se ne može prilijepiti na Majstora ukoliko on sam nema predispoziciju za tu karmu ili već ima određeni karmički problem. Time i jedan i drugi su odgovorni ako ćemo se igrati prebacivanja odgovornosti.

Motiv naše potrage je jako bitan jer je on vidljiv i u cilju koji želimo postići, ali samo pod uvjetom a to je da želimo da cjelovito razriješimo ono što nazivamo sobom. U početku je jako teško vidjeti motive ili porive koje imamo. A naročito je teško prihvatiti ono što nam oni govore o nama samima. Mogu, čista srca reći, da NITKO OD NAS nije imao ili ima čiste motive ili porive potrage za sobom. I to nije optuživanje nikoga, to je činjenica o nama. Postoji niz vježbi u Radu koje rade sa motivom, iako je sam temelj Rada u cilju. No, to je pogrešno. Temelj Rada treba da bude i u motivu i u cilju istovremeno. Drugim riječima, želim da se prosvijetlim. Dobro. Pitanje je zašto želim da se prosvijetlim? Kako mogu željeti nešto što ne poznajem? Tada dolazi na ispitivanje šta ja to mislim da je prosvjetljenje? Dnevnik i olovka i u introspekciju. Problem introspekcije jeste analiziranje a to je prirodna sposobnost samosvjesnog bića, tj. čovjeka. Analiziranje je posebna vrsta opasnosti koju čovjek može nesvjesno raditi jer će je uvijek raditi suviše lično. On prvo mora odvojiti se od svega toga što vidi a tek onda raditi introspekciju. No, ove dvije riječi “analiza” i “introspekcija” nisu iste iako ih poistovjećujemo. Analizirati nešto je uvijek okrenuto ka osobnom, ličnom, uspoređivanju, želji da  budemo bolji, da budemo prihvaćeni i slično. Introspekcija bi bila mogućnost samo sagledavanja, procjene, usporedbe ali bez da to lično ili osobno prihvaćamo. Ona traži određenu odvojenost od viđenog ili analiziranog. Obično, od čovjeka u početku se traži odustajanje od analize iako svi znamo da on od toga neće odustati. Analiza će vas dovesti u konflikte. Konflikte neće moći razriješiti i eto bolesti. Možemo razumski pobjeći od njih, potisnuti ih, sakriti ali oni će i dalje djelovati na nas. Znači od posljedica konflikta ne možemo pobjeći. Onda je mudro naučiti kako da se s njima suočimo.

Osvijestiti to što nazivamo dušom, vitalne emocije tzv. duše jako je bitno, ali ne uletjeti u to kao sivonja (bik sivonja), već oprezno, odvojeno, nevezano, sa strpljenjem, prihvaćanjem sebe takvim kakvi jesmo sa svim tim što u tom “jesmo” imamo. To je mudrost i priprema sebe za viša stanja svijesti. Sama viša stanja svijesti ne donose bolest, donosi ju uvijek naša, recimo to tako, podsvjesna duša ili biološka duša, bios.
U momentu višeg stanja svijesti bios je povučen. Neće se izraziti. Jer dvije stvari na jednom mjestu ne mogu da budu. Trenutak u kojem bios započinje vraćanje svoje kontrole nad teritorijom vas jeste trenutak kada se vraćate nazad iz povišenog stanja. Razmjerno povišenom stanju, tj. koliko ste visoko ušli toliko nisko morate da se spustite radi balansiranja srednjeg stanja, središnjeg stanja svijesti – svakodnevne svijesti. Vi u tom momentu ulazite na teritorij podsvijesti ili duše ovog tijela, ili biosa. I tu će nastati strahoviti konflikti. Svijest višeg spuštana u niži aspekt izaziva niz konflikata u nižem (umu, središnjoj svijesti) i cijenu ćete platiti vi kao središnja svijest, svakodnevni čovjek ili osoba koja jeste. Zbog toga se u Radu, naročito tantričkom radu, se nikad ne forsira dostizanje viših stanja svijesti već suočavanje sa nižim stanjima i potrebom da se ona pročiste. Naravno, oko ovo ideje “duhovnog čišćenja”, kao i u svemu duhovnom, koplja se lome jer nitko ne zna šta to znači. Slobodno ih pitajte i uvjerite se sami. Ja sam se uvjerio. To što se nešto unutar vas prazni iz podsvijesti ne znači čišćenje. To znači da se nešto prazni, ali svi jako dobro znamo da ćete se zakačiti na to što ste prazni i eto novog konflikta sa njim i nove karme. Tako da čišćenje o kojem duhovnost govori je samo još jedan izgovor za ludilo s kojim se ista ne želi i ne može suočiti.

Suočavanje se vrši upravo radom na tome od čega želimo pobjeći. Bog će nas dočekati u svakom trenutku i na njemu ne trebamo da radimo. Moramo raditi na sebi. To znači prestati bježati od sebe kroz razine duhovne pravce uključujući i ezoterično ili ti Rad. No, to nije ugodno i jako je malo onih koji su prepoznali vrijednost toga i smiju se suočiti sa tim što u sebi imaju te ne nazvati to nečim drugim već takvim kakvo to i jeste. Smeće, sebe, podsvijest, biološka duša, ja, itd.

Neću vam dati načine osvještavanja motivacije iza jer ne želim da pokrenete konflikte unutar sebe s kojima nećete izaći na kraj. Želim vam reći da počnete istraživati to, tražiti o čemu se radi, šta to znači. To je isto tako Rad i to veoma jak i težak Rad. Svaki vaš cilj govori o vašem motivu. I svaki motiv u sebi krije razrješenje cilja ili postizanje istog tog cilja s kojim želite pobjeći od sebe. Pričam direktno jer svi imamo isto smeće i nitko toga nije lišen, čak i vaši idealizirani prosvjetljeni. Naravno, ako ste dobri u laganju sebe nećete ovo vidjeti na ovaj način i tim vam želim svu sreću ovog svijeta jer će vam uskoro viti potrebna. Čovjek koji teži cjelovitosti sebe ne može i ne smije pobjeći od ovoga. Krenite lagano sa motivima. Ovlaš, mogao bih reći. Ali bez vezivanja za ono što vidite. Bez emotivnog poistovjećivanja (vitalnog poistovjećivanja). Ne smatrajte to sobom. Ili Vidite to kao božju volju čiji je cilj razvijanje sebe i svoje duše i ljubav prema bogu i prema sebi. To su duhovni odbojnici, recimo to tako, koji služe balansiranju konflikta. Utemeljite se u njima dok pokušavate vidjeti svoje motive. Ako to ne želite ili nećete ne dirajte motive ubit će vas.
Da bi ste vidjeli motive morate biti iskreni prema sebi i otvoreni da ih vidite. To je ključ. Ali i svjesni da se s njima suočite bez vezanosti ili poistovjećenja. Morate naći “duhovni odbojnik” ili kako to volimo nazvati utočište iz kojeg idete u suočavanje. Bez toga biti ćete na vjetrometini i svaki konflikt će imati snagu da vas uništi. I to se jako često dešava. Transcendencija može pomoći u ovom ali jako malo onih koji teže transcendenciji imaju tendenciju ka osvještavanju sebe već teže bjekstvu od sebe, no to nemaju petlju da priznaju sebi i zato iz nazivamo lažnima.
U podsvijesti, duši biosa nalazi se odgovor na sve. Samostalno ga potražiti može biti samo ubistvo ili prečica do ludila. Zato govorimo o potrebi da imate Majstora jer će on biti balans ili odbojnik unutar konflikta. Većina duhovnih savjeta, religioznih ili ezoteričnih savjeta koje mnogi vide kao izraz viših razina svijesti služi da se razriješe konflikti, da se pripremi tlo za sjeme koje ćete zasaditi, da se pripremite i preživite ulazak u povišena stanja svijesti. To vam mnogi Majstori govore ali to ne vidite, ili ne vidite na način na koji oni govore. Većina duhovnih savjeta, religioznih savjeta, ezoteričnih savjeta, načina rada, tehnika, pojašnjenja služe ovome što sam opisao. To nazivamo pripremom, čišćenjem, suočavanjem, prestankom bježanja od sebe, osvještavanjem duše, itd. Kada je taj temelj zadovoljen tada ulazak u povišena stanja svijesti i povratak u središnju svijest je siguran ili ima jako male šanse da će negativno djelovati na nas i time uništiti sredstvo potrage ili ti tijelo i um koji imamo.

Oglasi