sacrificeSpomenuh na faceu nešto što se dešava u Radu, tj. nešto što se traži od čovjeka u Radu: “Čovjek treba da shvati da kada uđe u duhovni rad na sebi on nema nikakva prava, ništa ga se ne pita, potpuno je nebitan. To izaziva reakcije kod ljudi jer ne znaju zašto je to bitno. Bitno je to ka čemu težite, šta želite postići? Jer to čemu težite je opasno i znači ubrzanje evolucije. To što ulazi u duhovnost (osobnost, karakter, mehanizmi) ne smije dostići taj cilj. Inače upravo to reagira na pritisak u duhovnosti i taj dio mora biti pod kontrolom, pod pritiskom. Naravno, taj dio će da se buni, protestira, traži svoja prava. U duhovnosti ne postoje prava, značaj ili šta već. Postoji samo evolucija ka Višem, ka Smislu, ka Božanskom, ka autentičnom Sebi. Ako to razumijete tada nema problema.”. To je izazvalo zanimljivo pitanje jednog prijatelja:
“Što se dešava kad čovjek ima obaveze, tipa obitelj i svašta razno – ne znači li potpuna predaja da on svojoj obitelji na svjetovnom planu postaje nevjeran i nepouzdan? Ne pitam za sebe. Znam ljude kojima je to veliki problem, jer Učitelj ne mora nužno uvažavati njihovu situaciju doma niti ga mora biti briga.
Pretpostavljam da je odgovor ‘njegov/njen problem’, i to je u redu, ali čini mi se da ima ljudi koji su svjetovno zauzeti, a potencijalno puno ozbiljniji za rad od nekih koji nisu zauzeti i koji mogu izvanjski bolje pozirati da se predaju bez ostatka iako je šansa da to stvarno rade vrlo malena.”

Danas, kada je riječ o duhovnosti, religiji ali i ezoteričnom iako je tu to manje izraženo, čovjek očekuje da se prema njemu odnosimo sa uvažavanjem. Uvažavanjem, čega? On očekuje da on ima neka prava, da se njega nešto pita, da je bitan, da je to što hoće da uđu u Rad nešto od kozmičke važnosti, on želi da mu se “ide niz dlaku”, da ga se moli da nešto napravi ili radi na sebi. To je znak podivljale fantazije, umišljenosti, podivljale shakti u “njemu” (pod navodnicima jer on je upravo ta podivljala shakti). On želi da postigne nešto, dosegne neki cilj ali u tom dostizanju takvo velikih ciljeva kao što je razbuditi se, probuditi se, postati gospodar sebe, i slično, on želi da mu se daje na važnosti, da ga se uvažava. Takvo nešto nije moguće. Za takvo što je kriva duhovnost koja osim naziva koji koristi nema nikakve veze sa duhovnošću, vitalna pseudo religija i pseudo duhovnost čiji je cilj samo-uzdizanje umišljene vrijednosti i značaja a nikako ono što oni sami vole reći i to često puta vole da ponavljaju: uniženje ega, transformacija ega, transformacija čovjeka, buđenje, probuđenje, gospodarenje, viša stanja svijesti i slično. Čovjek je danas okoštao do te mjere da osim radikalnih metoda Rada više ništa ne daje rezultat. Da bi bilo šta napravio, a pod tim mislim na nešto realno ili stvarno ne umišljeno, on mora da bude spreman da doživi jako velika poniženja, snažne udarce u osobnost koju ima, on se mora izbaciti iz kolosijeka kojim ide. Naravno, ovi izgleda brutalno. Reći ću vam da to samo izgleda brutalno, ali nije brutalno. Jer brutalno mogu da dožive samo pojedinci koji su postigli nešto u Radu na sebi, ostali vide brutalnost tamo gdje je nema. Ako niste Div u pravom smislu te riječi (unutarnjem smislu) ne možete doživjeti ništa brutalno. I sve knjige, počev od svetih knjiga pa do knjiga raznih Majstora vam govore o tome. Čovjek čita te knjige i umišlja da je riječ o njemu. Ne, nije. Riječ je o Divovima, Gorostasima u duhovnosti ne o nama. Od nas se nikad, a možda ni tad, neće tražiti takvo što. A ako nekim čudom to netko, neki Majstor zatraži od nas, onda smo kandidat za Diva.
To što sam napisao da se od čovjeka traži znači da se to traži od nekoga tko je stvarno, realno, spreman da radi na sebi. To što uđete u neku grupu koja se naziva Radna grupa ne znači da će se to tražiti od vas. To što ste inicirani ne znači ništa. To što ste u Radu ne znači ništa. Možda znači vašem umišljenom dijelu ali u biti to nema nikakav značaj. Ako dođete do nivoa da se od vas nešto ozbiljno traži, recimo da žrtvujete svoju pravednost, ili da žrtvujete svoj bijes, umišljenost, fantaziju, negativne emocije, ili što je veoma rijetko, da žrtvujete nešto fizičko to samo znači da ste već jako dugo godina u Radu i da ste nešto realno i postigli. Da bi došli do tog nivoa da se od vas traži neko jako i teško odricanje to znači da ste radili, i to veoma intenzivno i stvarno, nekih 10-tak godina. Ulazak u Rad i bivanje u njemu ne znači da ste nešto postigli. Riješite se te iluzije.
Od vas, osim ako ste nabasali na neke veoma ozbiljne škole na koje nabasaju opet samo pojedinci o kojima čitate ili slušate, se neće tražiti ništa osim da radite svoju praksu koju ste dobili. Iskustvo mi govori da ni to nećete previše ozbiljno raditi osim ako niste pritjerani u ćošak. Ako se nešto od vas traži kao recimo ovo što sam napisao to je znak da ste u ozbiljnom Radu i da se od vas traže stvari kojih se trebate riješiti iznutra. Od vas se ne traži da se odreknete roditelja, djece, posla ili čega već. Dapače, od vas će se tražiti da postanete odgovorniji prema roditeljima, partneru, djeci, poslu. Ono na što udaramo nije ništa stvarno u vama, već su zamišljene, umišljene vrijednosti koje imate. Recimo vrijednost da imate pravo na nešto. Pravo na nešto ima samo budan čovjek a on će ponajmanje da traži pravo na nešto. Pravednost koju tražite od života, od nekoga, od Rada nije stvarna jer u vama nema ništa stvarno osim umišljenosti koja traži prava. Pravo ima čovjek, u državi, koji plaća svoj porez, koji je odgovoran, koji pridonosi nečemu a naročito toj istoj državi, koji zapošljava druge, koji redovno plaća doprinose, plaće, porez. Njemu država daje određeno pravo. Naravno, imamo i slučaj da i to čak nije istina, da se to ne dešava iako bi trebalo.
U Radu čovjek ima pravo da se razbudi. Ima pravo da ne izražava pravdu, da ne izražava negativne emocije, ima pravo da se bori protiv mehaničnosti, da se bori za kristalizaciju sebe, da ulaže napor u Rad, pravo da se promijeni. I to je pravo čovjeka koji želi da radi na sebi. Zanimljivo je da svi traže pravo u suprotnom. Prvo da se oni nešto pitaju, da im se da značaj, da ih se uvaži. Mislim da možete otići kod roditelja i tražiti to pravo od njih jer oni vam nisu dali pravo koje su trebali da vam daju. Rad nije dužan da vam daje dječja prava, prava koja su vam roditelj i ovaj svijet, barem tako mislite, dužni da vam daju.

Rad traži da vidite što to u vama traži pravdu, pravo, uvažavanje. Da li to što traži sve to ima ikakvo pravo? Šta želite od Rada? Pravdu koju zamišljate da želite, uvažavanje koje vam fali, prihvaćanje koje niste dobili, ljubavi koje vam fali (recimo da znate šta je to ljubav), nečiju dužnost prema vama? Ako to tražite ona postanite duhovni i nemojte ulaziti u Rad ili ezoterično učenje. Jer to vam oni neće dati. On traže stvarno u vama ne laž koja je umislila da treba da je se uvažava, dobiva neko pravo, pravednost, značaj. To vam Rad neće dati. On će vam pokazati što ste i tko ste. I to će biti jako bolno za vidjeti, doživjeti. Povrijeđenost koja želi da radi na sebi ne može da radi na sebi osim da se uvidi zašto je ona tu i da se protiv nje borite. Uvažavanje koje hoćete nećete dobiti u Radu osim uvažavanja da radite na tom uvažavanju, vidite šta je to, odakle to u vama, šta ono znači, koje derište imate u sebi. Tako je i sa svim.
Rad od ljudi ne traži predaju. To nije moguće. Predaja je rezervirana za Divove, Gorostase u evoluciji, ne za nas ili vas. Mi možemo zamišljati spremnost na predaju ali kada se i proba da se vidi šta je to svi odustaju. U svom radu nisam sreo nikog tko je spreman za predaju. To je divna duhovna fantazija, manipulacija sa lažnom vrijednošću. Veoma brzo vam se može dokazati da niste sposobni za predaju. To je visok nivo svijesti. To može samo netko tko zna tko je on u svojoj prirodi, ili netko tko je na pragu probuđenja. Vi nemate šta predati. Možete predati svoju samovolju, umišljenost, fantaziju, negativne emocije i slično ali ćete kroz tu predaju uvidjeti da ni to niste sposobni predati i da vam je drago i želite da zadržite sve to. Mi radimo sa realnim stvarima. Realnim supstancama u čovjeku. I znamo da realnih supstanci nema. Imate neke tragove te supstance, ali vi niste njen gospodar. To može predati samo netko tko je stekao tu supstancu. Čovjek koji je stekao sebe, probudio se, od njega se taži da to preda. Bogu, drugom čovjeku, Majstoru, Sili. Ali on zna šta predaje. I to što predaje nije njegovo. Otuda ni tada ne doživljava predaju jer nema šta da preda. No, umišljen čovjek ima veoma umišljeno značenje, umišljenu vrijednost o sebi. U stvarnosti on nema nikakvu vrijednost.
Jedan od zahtjeva Rada je vidjeti svoje ništavilo, vidjeti da ste nitko i ništa. I mogu vam reći da će to biti armagedon kada uvidite da ste nitko i ništa. Naravno, i za to vam je potrebno nekoliko godina jakog Rada. Ni to ne možete uvidjeti na početku ili prvih nekoliko godina. To što u početku vidite svoju beznačajnost to vide samo djelići u vama. Kada bi smo dotaknuli ono što stvarno treba da to vidi toliko bi ste se uvrijedili da bi ste Majstora razapeli kao i onog lika prije dvije tisuće godina. I njega su razapeli pravedni ljudi, puni pravde, značenja, vrijednosti dok su gmizali pod Rimskom čizmom. Rimljane nisu razapeli. A onda su objesili križeve na zidove i poslije razapinjanja krenuli da ga slave. Ti ljudi smo mi. Nema razlike u čovjeku od prije 2000 godina i čovjeku danas. Osim što današnji čovjek ima smartphone i daljinski s kojim zna da rukuje. To je vaša evolucija. Suština koja je razapela Isusa je ista. Nije se promijenila ni milimetra. To je simbol na njegovoj glavi. Kruna od trnja. Ona ukazuje tko ga je razapeo. Vi, ja, mi. Vi koji tražite od Boga pravdu, da vas uvaži, da vam da značenje i vrijednosti umjesto da poklopite glavu što niže možete i zahvalite na milosti što ste živi jer u nama nema ništa vrijedno što bi moglo da zasluži i sam život. I to moramo zaslužiti.

Kada u radu tražimo odricanje od nečega tražimo odricanje od onog što je uzrok vaše mizerije, vaše patnje, ludila u vama. A mogu reći i nama, sasvim svejedno. Možete ovo slobodno provjeriti kada god poželite. Odrecite se prava da sudite o nekome, da prosuđujete, da ocjenjujete, da kalkulirate, da filozofirate, da imate negativne reakcije, da vas uvaže, i slično. Odrecite se toga na jedan dan. A onda mi, iskreno i otvoreno, napišite da li ste uspjeli. Ja već znam rezultat jer sam to radio, a vi ćete ga saznati ako imate petlje da probate. To će vam pokazati šta ste, tko ste i gdje vam je mjesto.

Poniznost, otvorenost, iskrenost, znati svoju poziciju, ne tražiti ništa, ne zahtijevati, biti spreman na bol i patnju, boriti se kao da sutra ne postoji, itd., to trebate imate ako želite nešto napraviti od sebe. Boriti se za sebe koje će negdje tamo u budućnosti da se kristalizira ako bude sve u redu. Boriti se protiv mehaničnosti, umišljene pravde i pravednosti, lažne vrijednosti, laži u sebi, glume i maski, negativnih emocija, itd., to je Rad na sebi. I to nećete tek tako moći steći. Rad nikad nije bio privlačan ljudima. Nikad niti će ikad biti. Jer on traži realno. A realno ne postoji. Možete biti duhovni, meditativni, religiozni koliko želite mi znamo da lažete. Znamo jer smo upoznali sebe, jer smo potrošili sate i sate, dane i mjesece na proučavanje sebe i znamo da imitirate. A mudrost je znati kome prodati imitaciju. Ovdje ona ne prolazi. Zato nas se bojite jer ćemo vidjeti, a vidimo vašu najdražu laž o sebi. Nas ne možete prevariti. A kada se susretnemo oči u oči tada ćete osjetiti i zašto.
Nama je OK da vi budete duhovni, da redovno visite u crkvama kao inventar, da idete na joga radionice, da mudrujete filozofije, da se takmičite koliko je tko imao prosvjetljenja (da i to radite), da umišljate lažno blaženstvo. Mi nemamo problem sa tim. Dapače, to nam je sasvim u redu. Ali kada to radite ispred nas pokazat ćemo vam mjesto gdje se nalazite. Zašto bi smo dozvolili da lažete ispred nas? A čak nismo brutalni koliko to možemo biti. Brutalni smo onoliko koliko vi to možete izdržati i to samo sa pojedincima, ne sa svim vama. Brutalni smo jer smo brutalni sa sobom u svakom trenutku.

Ne očekujemo ništa od bilo koga. Jer nemamo šta da očekujemo. Ljudi su toliko lijeni da ne žele ni da razmišljaju a kamoli da nešto konkretno sa sobom naprave. Mi vas trpimo. Tolerantni smo. Rad je tolerantan, trpljiv, bez očekivanja ali to ne znači da ne zahtijevamo nešto od vas kada krenete raditi na sebi. A to što zahtijevamo nije nešto što ste vi umislili da zahtijevamo. Jako malo tražimo od vas. Radite svoju praksu koju vam damo, uložite trud, ne lažite nas i sebe i druge oko vas u Radu (nismo rekli da ne lažete prijatelje, slobodno ih lažite dalje), ne pokušavajte manipulirati sa nama (s drugima slobodno manipulirajte još ćemo vam pokazati i kako), ulažite napor u sebe. Ne u nas, već u stvarno sebe. Mi nismo plaćeni od vas bez obzira da li plaćate nekome od nas da radi sa vama ili ne. Mi smo plaćeni od onog čemu težimo. To je naša plaća. Mi radimo sa vama jer plaćamo cijenu za svoj rad, ali ta cijena koju plaćamo ne traži do nas da radimo sa vama. Mi to možemo platiti i na drugi način, kao što i plaćamo. Kada vi plaćate novcem plaćate kako bi mi, nekim čudom, odlučili da slušamo gluposti koje pričate, da slušamo derište ispred nas, da potrošimo vrijeme sa vama, a nama je naše vrijeme veoma dragocjeno (nismo u iluziji da vrijeme ne postoji). Mi, ili da kažem ja, cijenimo svoje vrijeme. Možemo ga potrošiti na poslu da zaradimo za sebe i druge, možemo uživati sa svojim psima, možemo biti u krevetu sa nekim mladim damama, možemo biti na kavi i uživati u utisku i promatranju sebe, probijanju dubljih granica u sebi, možemo uživati u kupanju i šetanju, ili vožnji automobilom. Možemo meditirati ako to želimo, ili proširiti percepciju tako da vas više ni fizički ne vidimo. Zašto bi smo vrijeme trošili sa vama? Zato plaćate naš rad sa nama. Vi nas iznajmljujete za svoje dobro, ne za naše dobro. Mi nemamo utisak od vas, nemamo koristi za svoj napredak od vas jer vi nemate tu snagu koja nam je potrebna za taj Rad.

I to što tražimo od vas kada krenete raditi na sebi to je neki minimum koji možemo tražiti ili zahtijevati ili koji ste vi sposobni dati. Ne sudite i ne napadajte druge, ne analizirajte druge, ne prebacujte negativne emocije na druge, ne tražite pravdu, itd. To su sitnice. Ako to niste sposobni, niste sposobni za ništa drugo.
Proveo sam nekoliko godina u Radu sa Majstorom i od mene nije traženo ništa od zamišljenog što sam zamišljao da će se to tražiti od mene kao u knjigama koje sam čitao. Tražilo se jako malo. Recimo da budem iskren, da ne fantaziram. I to sam jedva dao, dok nisam shvatio zašto to trebam da dam. Tada više nisam imao problem da to dam. Naravno, učio sam kako to da dam.
Imamo velika očekivanja koja ne možemo opravdati. I to govori o našoj fantaziji. Mi smo hodajuća fantazija, imaginacija. Kada se probudimo možemo nešto dati, a do tada, draga moja radna gospodo, nemamo šta da ponudimo bili kome ili bilo čemu, a ponajmanje Bogu (Bog nije naivan lik). To može samo netko tko je stekao sebe. Nitko drugi. Ako se nekim čudom osvijestite to ćete i sami vidjeti. A ako to nije ono što tražite, onda imate kursove prosvjetljenja, postizanja božanskog, boginja i bogova, buđenja vagina i jaja, umišljanja anđela i demona, važnosti bogu, i slično. No, to nemojte tražiti u Radu jer to nećete dobiti.
Ako se i odlučimo biti iskreniji sa vama reći ćemo da ni oni koji su u Radu par godina nisu ništa postigli jer ništa ni ne žele postići. To je stvarnost. Pojedinci koji nešto postignu u Radu to lako i izgube. Ako umišljate da vam je netko nešto dužan, da treba da vas se poštuje, da vam se vrijednost, reći ćemo NASTAVITE DA SANJATE. Ovdje to nećete dobiti jer mi znamo tko ste i što ste.
Da li smo brutalni?
Znate li onaj smajli (LOL)?
Ako je ovo što sam napisao za vas brutalno onda nikako ne tražite Rad na sebi. Ovo nije čak ni “b” od brutalnosti. Ovo je samo više u stilu “skinite nam (mi) se sa k… (kišobrana)”. Oko vas se nalaze oni koji želi da vam prodaju uvažavanje jer ga i sami traže. Mi ne. Mi od vas ništa ne tražimo, jer ono što mi trebamo vi nam ne možete dati. Ako ste nekim čudom u Radu onda shvatite po šta ste došli, zašto se tu nalazite i da se tu nalazite SVOJOM VOLJOM. Odatle možete izaći kad god poželite. Od nas ćete čuti “sa srećom” jer će vam zatrebati sva sreća koju imate. Vi ste u Radu ili želite ući u Rad ZBOG SEBE SAMOG. I to je činjenica. Rad ima zahtjeve. Nisu nimalo teški ili previše brutalni. To što ste čitali o nekom Divu nije pisano vama. Već nekome drugom. Ako to znate, i ako uopće steknete petlju da probate to što nazivamo Radom, vidjet ćete da od vaše fantazije o tome šta će se od vas tražiti nema ništa. Nitko od vas ništa ne traži. Ali znam, želite vrijednost i značaj, zato fantazirate ideje o žrtvi, traženju, odricanju.
Na kraju, odričete se samo onog što vas je dovelo do pozicije gdje ste sada. Ne od nečeg stvarnog u vama što posjedujete. Ideje o tome da ćemo tražiti da se odreknete djece, a svi roditelji u radu su ih imali, je prosto projekcija i fantazija. Tražimo vašu veću odgovornost, da se više date, da budete vi sa djetetom a ne osobnost, da poštujete svoje roditelje, da im pomognete, platite im račune, uplatite koji euro na njihov račun jer su zaslužili to. To tražimo. Tražimo ODGOVORNE LJUDE. A njih je najteže naći.

Oglasi