sqzv5gvpwr1amsb1mnycNaučiti vidjeti cjelinu unutar dijela i dio unutar cjeline jedan je od zadataka svakog bića koje ima tendenciju ka unutarnjem razvoju. Problem unutarnjeg razvoja je u tome što čovjek ne zna šta znači unutarnji razvoj? On tu riječ koristi nesvjesno, dok se u pozadini te riječi i njenog nesvjesnog korištenja nalazi niz programa i pod programa (podsvjesna značenja, vrijednosti, očekivanja, nadanja, itd.) koji daju specifičnu boju samoj riječi, specifično značenje uvijek u skladu sa pojedincem te ta boja ne mora imati, i najčešće nema, sličnost sa nekim drugim pojedincem. Sličnost znači da ta boja mora da bude na istom principu, sa istom strukturom u pozadini, ali ona pripada spektru određene boje kod svih ljudi ili svih pojedinaca, te je ista za sve. Način na koji će ta boja nastati može, i često jeste, različit ali ta boja pripada istom spektru boje.
Oni koji se ne razumiju u boje, tj. oni koji nisu imali razloga da tokom života razviju talent ili sposobnosti koji su vezane za boje, vide određenu boju ali ne vide spektar te boje. Oni vide smeđu boju ali ne vide niz desetina ili stotina nivoa spektra smeđe boje. Što je čovjek razvijeniji, sposobniji, više proučava boje to počinje više uočavati spektar određene boje. Shvaća da do smeđe boje može doći na nekoliko načina i da smeđa boja NIJE SAMO smeđa boja.

Isto je i sa riječju “unutarnju razvoj”.
“Naučiti vidjeti cjelinu unutar dijela i dio unutar cjeline jedan je od zadataka svakog bića koje ima tendenciju ka unutarnjem razvoju.”
Što je netko razvijeniji unutar sebe to je više slojeva s kojima mora da radi. Prost čovjek ima prost rad na sebi, jednostavan, prost, bez puno slojeva. Ali kako radi na sebi u njemu se pojavljuju slojevi kao produkt njegove sposobnosti koja se razvija i raste kroz sam rad na sebi. U tom momentu “smeđa boja” više nije smeđa. Ona se sastoji od spektra četiri boje, ili spektra tri boje, ili spektra mnogo više boja koje svojim učešćem u manifestaciji stvaraju smeđu boju. On radi na sebi, u početku na prost i jednostavan način, kako to volimo reći, i u njemu se razvijaju slojevi. Ti slojevi počinju da se sudaraju sa drugim slojevima, započinje trenje između slojeva, konflikti između slojeva, to ga zagrijava ali i otvara još dublje slojeve, dublje konflikte, jača trenja. Odjednom unutarnji razvoja postaje kompliciran. On miješa dio sa cjelinom, cjelinu sa dijelom, dio sa drugim dijelom, itd. Tj. on postaje zbunjen. Njegov unutarnji razvoj postaje zbrka, kaos, ludilo, psihijatrijska stanova.
Zašto? Šta je to što ga zbunjuje? Šta čini zbrku, ludilo, psihijatriju ispod kože?
Inteligencija.
Život je jednostavan za čovjeka male inteligencije. Postaje kompliciran za čovjeka veće inteligencije da bi na kraju postao ponovo jednostavan kada je inteligencija završila svoj razvoj. Ali kako je on postao tako inteligentan da mu je život, Rad, smisao, put, unutarnji razvoj postao jednostavan? Upravo kroz te slojeve. Svaki sloj je dao svoj doprinos a time proširio svijest na taj sloj. Drugim riječima, svaki dio je dao svoj doprinos cjelini i cjelina se manifestirala u dijelu u svoj svojoj moći, snaži, kreativnosti, svijesti, energiji, itd.
Postavlja se drugo pitanje, da nije bilo slojeva da li bi čovjek bio tako bogat, da li bi bio tako inteligentan?
Da i ne. Ne, jer nema strukturu te inteligencije. Da, ako promatramo čovjeka koji je prethodno razvio određenu inteligenciju s kojom kreće na specifičan put. To je ono što ne vidimo i ne znamo ali možemo pretpostaviti kada vidimo nekog tko izražava inteligentan pristup ka samom sebi.

Kako dio postaje dio, u svojoj punoći, on razvija svoje unutarnje dijelove koji su konfliktni, puni trenja, puni slojeva. Kako dio postaje pun, sazrijeva, on prepoznaje punoću cjeline i izražava je kroz sebe, te time postaje cjelina, sjedinjuje se s njom a cjelina postaje inteligentnija, izražajnija, punija, strukturom bogatija.
Svako trenje vodi cjelini i dio je cjeline jer su u njemu I SADA izražava sama cjelina. Cjelina duhom siromašnog čovjeka, je svaki dio u njemu koji je takav kakav jeste. Jer dio izražava Volju Cjeline, a Volja Cjeline ispunjena je dijelom.

U početku samorazvoja, dolaskom nekih iskustava, uvida, razvojem uma, primanjem novih ideja uništava se staro, ustajalo, strukturom nesposobno da prati put kojim cjelina teži da ide. Sve to izaziva niz sukoba, trenja, konflikata. Stvara se vatra u njemu, miješaju se razine, miješa “babe i žabe”. Svaki dio želi biti gospodar, želi biti cjelina a ujedno želi ostati dio. Svaka država želi zadržati svoje granice, svoju teritoriju, svoju tradiciju, specifičnost, značaj, vrijednost koju misli da ima, ali ujedno želi pripadati većoj cjelini, bogatijem teritoriju, većem protoku, želi da zaradi na cjelini ali i da cjelini država da svoj pečat, svoju dušu. I tu nastaje sukob, trenje, konflikti. Cjelina vidi i zna šta želi od te država ali država se koprca, ona ne želi izgubiti sebe a u isto vrijeme želi primiti tu cjelinu u sebe. Ono što država ne želi izgubiti je staro koje ne može ući i novu cjelinu a takva kakva jeste ne može ući u cjelinu te odražava cjelinu na jako siromašan način, cjelina nema korist od dijela cjelina kao te države. Ona ju mora pripremiti, mora ju razviti, mora joj dati strukturu koja odražava cjelinu država. Ova se opire, ucjenjuje, traži, ne da, zahtjeva, polako popušta, gubi svoju dušu kojom je vezana. Polako ulazi u cjelinu država, njena duša se izražava u cjelini ali i mijenja se, dobiva drugačiji izraz, postaje bogatija, sposobnija, moćnija, obuhvatnija, itd.

To se dešava i sa čovjekom u unutarnjoj evoluciji.
Dio želi nametnuti cjelini svoje viđenje, svoju verziju unutarnjeg napretka, svoju “dušu”, suštinu, mišljenja, uvjerenja, stavove. Cjelina to ne prihvaća, jer ako prihvati dobiva jako siromašan izraz, ili dijelovi koji to žele nemaju sposobnost izražavanja cjeline – slabe konekcije, slabi “strujni” vodovi, slabi živci koji ne mogu da izraze snagu i struju cjeline. No, dio to ne razumiju.
Zašto dio to nameće cjelini? Zašto ima tendenciju da ograniči cjelinu na svoj nivo razumijevanja, svoju percepciju? Prosto zbog osvajanja teritorija. On želi da cjelinu osvoji, zauzda, da cjelina bude njegova cjelina, želi dobru sreću, sudbinu, projekciju kako da dođe do toga što želi (recimo neki primitivan način), želi uvjetovati cjelinu da mora odgovarati njegovoj projekciji kako cjelina treba da izražava, želi da cjelinu oboja bojom sebe (koja je jako jeftina, nema jaku strukturu, nema dovoljno slojeva). Cjelina to, prosto rečeno, ne dozvoljava. Ona je cjelina, ona je mnogo većina, sposobnija, cjelovitija od dijela koji želi da je zauzme. Tu kreće trenje, sukob, konflikt, borba za dominaciju, hijerarhijska borba, itd.

Unutarnji razvoj teži ujedinjenju, sposobnostima, snazi, ispunjenosti, izražaju veće cjeline (iako se koprca, migolji), proširenju, itd. Teži svojoj bogatosti, ujedinjenosti različitih dijelova (teritorija), želi veću inteligenciju, svijest koja je šira, dublja, intenzivnija, prodornija, osjećajnija, itd. Dio, iako to želi on ima ideju kako to treba da izgleda. To je ideja neandertalca koji vidi da inteligencija živi bolje, ali ne želi i ne može da prihvati sve što ta inteligencija jeste već želi da je ucijeni, kalkulira sa njom. On želi zadržati svoju grubost, svoju prostu strukturu, svoju pećinu i imati sve ono što cjelina ima. To nije moguće.

Dio želi sreću, dobru sudbinu (ili projekciju, točnije rečeno, dobre sudbine kako je on doživljava), boji se da se otvori jer se boji gubitka toga što jeste, boji se nesigurnosti, želi veći teritorij ali se ujedno i boji, želi imati kontrolu a opet imati i veću kontrolu. Sukob je neminovan. Konflikt se dešava. Trenje se pojačava. Gubi sebe da bi dobio sebe. Dobiva sebe ali ujedno i gubi ograničenu verziju sebe. To je unutarnja evolucija.

Učenje daje, ono kako je to zovem ali vi ne trebate tako zvati, trikove. Vi to nazivate učenje, načini, savjeti, tehnike. Ja to nazivam trik. Cijela evolucija je jedan veliki trik, jedan veliku šou sa nizom trikova koji izražavaju glavnog Mađioničara. Netko ga zove Bog, netko Apsolut, netko Najviša Svijest, netko Nirvana, netko Punoća, Praznina. Sasvim svejedno. Igra je ista. Trik vam pomaže da zeznete dio koji želi nešto ali ne smije da se pusti. Trik je ideja “božje volje”, trik je ideja “boga”, trik je “učenje”. Ujedno, to su tehnike, načine, savjeti, rituali, itd.
Vidjeti svoju unutarnju slojevitost, to bogatstvo “smeđe” boje, a ne pomiješati slojeve, jasno znati šta oni znače, gdje im je mjesto, šta trebaju da rade izraz je velike, ili da malo prenaglasim, strahovite inteligencije. Nazvat ćemo to evolucijom, buđenjem, probuđenjem, ili prosto, igre radi, savršenim kreiranjem. Bol ne možemo izbjeći niti treba bježati od njega. Bol se javlja jer ne razumijemo lomljenje suštine, lomljenje i umiranje duše starog i rađanje nove duše i “rađat ćete u bolovima”. Postoji razvoj i rast bez bolova ali mi ne prihvaćamo cjelinu i njene zahtjeve i time cjelina nas uvjetuje a se rađamo u bolu, da kroz bol rađamo sebe. Otuda, kod nas, bol je dio naše unutarnje evolucije. Kada ga razumijemo, vidimo ono na što on ukazuje, on nestaje jer je ispunio svoju svrhu. Možemo da se kreiramo, stvorimo, evoluiramo, razvijemo se, rastemo bez bola sa radošću, voljenjem, prihvaćanjem, otvaranjem, dobrovoljnim odustajanjem od stare duše, odbacivanjem, primanjem, itd.

Možemo imati povjerenje prema božanskom izražaju i to prihvatiti kao božju volju i time dobrovoljno odbaciti granice, izaći iz pećine, otvoriti se, radosno primiti a možemo se i boriti. Borba će dati bol a bol će dati rast, razvoj, evoluciju kroz bol i njeno razumijevanje te ćemo na kraju ponovo da se otvorimo, pustimo, skinemo granice, damo svoj teritorij sa osmjehom, itd. Ujedno razvit ćemo slojeve “smeđe boje” i ona će biti bogata smeđa boja. Cjelina će se izraziti kroz bogatstvo same sebe u dijelu koji je ona sama.
Dobra sudbina će doći ali tek onda kada ostavimo, odbacimo svoju projekciju dobre sudbine koja je vezana sa pećinom u kojoj se nalazimo. Moramo, u jednom momentu, napustiti pećinu i izaći van.

Spomenuo sam miješanje nivoa.
Kada se dijelovi počnu razvijati, kada primaju i odašilju, kada se dijele kao jednoćelijski organizam, postaju inteligentniji oni u početku miješaju sve i svašta. Oni prosjaka želi postaviti na tron, oni kralja žele postaviti ispod mosta sa ostalim beskućnicima. Sve to je miješanje razina. Razine se mogu miješati ukoliko se zna na koji način se miješaju različite nijanse sa drugim nijansama kako bi dobili “smeđu boju”. No, u početku to miješanje daje sve druge boje ali ne i “smeđu boju”. Čovjek mora primiti inteligenciju cjeline kako bi prekinuo miješati pogrešne boje, pogrešne slojeve i to prima idejama učenja. On stavlja “svoju volju” u nečije ruke “božju volju” kako bi naučio. Ako zadržava “svoju volju” on nameće cjelini svoju volju i cjelina reagira. Cjelina dopušta “svoju volju” pod uvjetom da je ona pod “božjom voljom”, tj. pod uvjetom da se “svoja volja” dobrovoljno otvori “božjoj volji”. Tada ona potvrđuje “svoju volju” i ojačava je, tj. proširuje dio koji želi da joj priđe i bude dio cjeline. To se isto dešava sa državom koja želi da uđe u uniju. Ona mora predati svoju volju volji unije, većoj volji kako bi mogla da je izrazi, da se razvije, da napreduje, itd.

Trenutnu u grupama imaju jednu vježbu koju rade. I ono što mi je simpatično jeste većina koja je definirala svoj cilj kao određenu svotu zarade koju žele mjesečno da zarađuju. To znači da oni, da bi ostvarili svoj cilj, recimo određenu svotu novca, moraju da mijenjaju navike, percepciju, svoja ograničenja, da odbacuju granicu koju su stvorili i dopuste većoj cjelini koja nudi tu zaradu, da se izrazi kroz njih. Meni je osobno simpatično vidjeti koliko je novac motivator za većinu. Onaj koji ima neki novac, njegov cilj nije zarada već nešto drugo. Recimo, povjerenje u sebe, osjećaj božanskog, samopouzdanje. Tj. svatko traži, ima cilj, nešto što mu fali. Ono što ON MISLI da mu fali. To je upravo ovo. Dio želi uvjetovati cjelinu. Cjelina, taj veliki šoumen, dat će joj igru jer zna da kroz tu igru nedostatka dio mora da primi ono što isti taj šoumen, taj vrhunski mađioničar, traži.
Ono iz čega izviru njihovi ciljevi, meni osobno, je simpatično. Prije bih drečao na njih jer im novac ne smije biti cilj. To je dobiti energiju koju ne možete kontrolirati, koja će uništiti “dušu”. No sada, dopuštam to jer znam šta to znači. Čak i kroz pogrešnu motivaciju i cilj oni moraju da se otvore cjelini i prime ono što cjelina želi da oni prime s ciljem da se manifestira u tom dijelu.
Oni žele dobru sudbinu, žele zadovoljstvo, žele sigurnost, žele više od onog što imaju jer ne vide da imaju dovoljno, itd. I upravo, kroz to cjelina će da ih osvoji, zauzme njihov teritorij. Svaki cilj koji su postavili odražava ovo što sam napisao u ovom tekstu. No, cjelina će napraviti pritisak. Dat će im dobru zaradu, dat će im energiju, ali će morati da PROMJENE SEBE. Kada se promjene, kada ta promjena bude izražena u njima kao “nova duša” cjelina nema problem da im da novac ili količinu novca koji oni žele zarad svoje sigurnosti, kontrole sudbine, itd. Ali ako žele tu istu količinu energije, novca, a pokušavaju da zarže staru dušu cjelina će ih prosto početi uništavati. To se osjeća kao program samouništenja. Sam cilj kojem težite ne uvažavajući cjelinu, mogu reći Boga, postaje vaš osobni program samouništenja. S druge strane, kada uvažite cjelinu vi uvažavate Velikog Šoumena, Boga. I to je uništenje ali uništenje sa izgradnjom. Vaša budućnost se stvara. Ne uništava se. U provom slučaju vi uništavate i sebe i budućnost. U drugom, uništavate staru dušu s ciljem nove duše, nove budućnosti. Jedna vas vodi ka Apsolutu bez Duha, tj. samouništenju duše. Druga vas vodi ka Apsolutu ali sa Duhom, uništenje duše zarad Božje Duše, zarad Duše Šoumena, Vrhovnog Mađioničara. A možete ga zvati i Bog, Apsolut, Praznina, Punoća, sasvim svejedno ako razumijete, jer On razumije.

Oglasi