UwTuyYsImate pravo da ne znate. To je ljudska “slobodna” volja. Često puta to zaboravim. Kada pričam o slobodnoj volji govorim u granicama ljudskog poimanja “slobodne volje”. Ona se očituje u tome da čovjek može da odluči da ne zna – nema radoznalost, prihvaća sve kako je servirano, ne preispituje, nije zainteresiran, boji se, itd. – to sloboda da ne znamo. Znati, tj. imati odluku da želimo da znamo, a time i željeti znati KAKO biti SLOBODAN jeste drugi kraj ljudske slobodne volje. On ima svoju cijenu. Znanje o Slobodi se ne daje, ono se kupuje. Greška svih nas koji nešto pišemo jeste upravo nepoimanje da čovjek ima slobodu da ne zna. Onaj koji želi da zna, ima slobodnu volju da zna, on mora da traži, kupi, kuca, istražuje, bude inteligentan, preispituje, bude svjestan da je uvijek na testu koji je često nevidljiv ali prisutan. Nevidljiv je jer čovjek nije naučio da obraća pažnju na tzv. nebitne detalje. Obično, i najčešće, tu se odvija test.
Sjetite se: vi birate da li želite znati ili ne znati. I time vi (mi) plaćamo cijenu za to.

Šta znači “imati pravo da ne znamo”?
Veoma jednostavno. Recimo, teško nam je nešto proučiti, traži puno vremena, ili nas sklanja sa naših prioriteta, sklanja nas sa neki želja koje želimo da ispunimo, doživimo. Gubimo interes ka nečemu jer je teško i traži puno vremena. Mislimo da već nešto znamo i time nema potrebe da to ponovo proučavamo, ili saznajemo. Svjesno odlučujemo da ne želimo čitati toliku tonu tekstova koji o nečemu govore, ili zato što nešto o tome znamo, ili mislimo da znamo, ili nam je nejasno i traži da upoznamo dijelove koji će nam omogućiti poznavanje, ili shvaćanja onog što u tom nerazumljivom tekstu piše. Također, kada smo ograđeni nekom slikom sebe, primjera radi, slikom da poznajemo sebe, ili da to nije naša briga (nešto što nam se iz prikrajka nameće), ili odlučujemo da je život težak, nepravedan, takav i takav, i proučavanja nečega je “čačkanje đavla”, ili strah da ako nešto poznajemo da će to uništiti naš osjećaj sigurnosti, osjećaj da nam je lijepo što je takvo kakvo je, ili prihvaćanje da je to što je takvo kakvo je nepromjenjivo ili nemam prava da mijenjamo. Ili projekcija da ćemo na sebe navući nešto neželjeno, otvoriti se nekim utjecajima kojima ne želimo da se otvorimo, ili će drago Bog da se naljuti na nas je “jedemo sa drveta znanja” (polariteta, da i ne, razlučivanja, spoznavanja, daljnje evolucije, itd.).
Sve to je odluka da ne znamo. A ovo je samo dio kojeg sam se sada mogao sjetiti.

U tom kontekstu sam Rad postaje neka vrsta opne u kojoj ne želimo da znamo ništa od onoga što već znamo i “radom” zadržavamo svoju poziciju. To je kao princip svjesnosti za koji mislimo da je jedino moguć kroz borbu, trenje, konflikt, šok, jer je netko (u ovom slučaju Gurđijev i drugi) rekli da je to šok, trenje, borba. Tu svjesnost zna da igra igru “ne želim da znam” jer ako nešto vidim, saznam, uvidim to mijenja moju poziciju, može da me ugrozi, uništi, i slično. To je opet princip “ne želimo da znamo”, tj. princip “slobodne volje da ne znamo”. Kao što znate u niti jednom zakonu bilo koje zemlje NISTE OSLOBOĐENI kazne, tužbe, zakona, suda, zatvora ZATO ŠTO NISTE ZNALI. I to vam sve govori. Cijeli sistem PODRAZUMIJEVA DA VI MOŽETE ZNATI ALI NISTE HTJELI DA ZNATE. Kroz to je čovjek najjače zarobljen. Želja ili namjera da znate nije u tome da pročitate i sada znate i prihvaćate ili ne prihvaćate to što ste pročitali. To je odraz “slobodne volje da ne znate” ali morate kako bi… jer bi… morate ili će…
Sam princip svjesnosti je velika i nepregledana RADOZNALOST, svijest koja radoznalo, sa željom, da radošću, sa nadahnućem ŽELI DA VIDI, ZNA, UVIDI, SPOZNA, SVJEDOČI. Ako osmotrimo šta je svjesnost danas, kod ljudi u Radu, to je pobjeći, sakriti se, izvući se, željeti da ne znamo kroz svjesnost kao savršen blokator saznanja, svjesnost kao “ono što moram kako bi se izvukao a ništa više me ne interesira”, itd. Svaka ćelija ima svjesnost, svaki organ, krv je prenosi, živci je prenose, osim i ako “ne želite da znate”, izražavate “slobodnu volju da ne znate” i time vaša svjesnost postaje aktivni princip “ne želim da znam i izabiram da ne znam”. To je pokušaj da se ukukoljimo, kao kukac koji ne želi da napusti kukuljicu u kojoj je siguran.
Kada “ne želim da znam” se izrazi on zahvaća cijelo tijelo, auru čovjeka, njegova viša tijela (kao potencijale). On može izabrati neki vid duhovne manifestacije ali kroz temelj “imam slobodnu volju da ne znam”. To je teško vidjeti. To je otpor o kojem tantričko učenje govori. Kada izaberemo koncept kroz isti taj princip mi smo rekli da ne želimo da znamo i izabiramo koncept koji nam zamjenjuje želju da znamo i time smo sigurni unutar tog koncepta. To je isto kao i kada izabiramo mrtve učitelje i majstore kao najsigurniji način da nešto ne-saznamo saznamo. S njima smo sigurni, oni nam ne mogu ništa, oni ne mogu da nam promjene percepciju dalje od onog “ne želim da znam” promijenim percepciju. Isto je i sa duhovnošću “iza ekrana”, ili “online radionicama duhovnosti”, ili “učenja preko interneta”, “čitanjem ali ne upoznavanjem” sa nekim koga čitate. To je AKTIVNI PRINCIP SLOBODNE VOLJE DA NE ZNATE, NE SAZNATE, NE MIJENJATE SE dalje od onog koliko vi mislite da treba da se mijenjate ili koliko ćete dozvoliti da se mijenjate. Princip “ne želim da znam i imam slobodu da ne znam” djeluje iz pozadine ili podsvijesti kao strah od promjene, želje da ste sigurni i zakukuljeni, i svjesni dio, tj. razumska svijest može da uči, čita, sluša, bude u Radu, ali PROMJENE NEĆE BITI jer vi AKTIVNO IZRAŽAVATE SLOBODU DA NE ZNATE.
Kako bi se osjetilo to da izabirate “ne želim da znam i imam slobodu da ne znam” jeste postati tog svjestan, osvijestiti podsvjesno “ne želim da znam”, osvijestiti otpor ka znanju, nesigurnost, strah, nemoć koju osjećamo ako znamo, bojazan, itd. No, to nećete moći vidjeti kada razumski dio uzme učešće u “znati”, već kada u opuštenom stanju vidite da li postoji neki blok, ili više blokova, koji ukazuju “ne želim da znam”.

Znati jeste biti otvoren, radoznao, osjećati se sigurno sa znanjem, radosno prihvatiti ono što saznajemo bez obzira na to što to može izazvati nelagodu, doći na izvor znanja a ne krasti i proglašavati svojim, stati ispred onog koji zna i otvoriti mu se, dati se, obuhvatiti znanje, bez straha vidjeti blokatore saznanja tj. princip “slobode da ne znamo”. To može da se pojavi, i pojavit će se, ali to mora biti razrijeđeno kontra stavom i uvjerenjem, ili širom pozadinskom odlukom, sviješću da želite znati zarad sebe i svoje slobode, slobodne volje, odluke, itd. Tj. morate ZNATI ZAŠTO ŽELITE ZNATI. Tj. to mora biti AFIRMACIJSKO.
U ovom kontekstu afirmacijski princip jeste otvorenost, spremnost da se vidi dalje od otpora, strahova, nemoći, ugroženosti, nesigurnosti, tj. proširiti svoj umno-tjelesni osjećaj postojanja izvan granice sigurnosti, opravdanja, otpora, straha, itd. Afirmirati znači PODRŽATI S CILJEM PROŠIRENJA, UVIDA, SAZNANJA, SPOZNAJE. Spoznaja je uvijek afirmacijska čak i kada ide procesom negacije. Podsvijest je UVIJEK afirmacijska, ona je kreativna sila, istinsko ja kada ste budni, osviješteni. Ona ne razumije negaciju jer je kreativna sila. Ona našu razumsku negaciju pretvara u afirmaciju.

“Ne želim da znam” u njoj je “želim biti siguran tu gdje sam ovakav kakav sam”. Time ona afirmira trenutačno stanje i afirmiranjem njega širi, izražava a naš razum to pretvara u negaciju: “nemam vremena”, “šta će mi to”, “ja sam slobodan čovjek i mogu da odlučim da ne želim, neću, ne mogu”, “ovo je glupost, ne treba mi to”, “ugrožen sam i moram se zaštiti negiranjem ili negacijom”, “svijet i drugi samo žele da me prevare”, itd.
Princip “slobodan sam da ne znam” ili “imam slobodnu volju da ne znam” u podsvijesti je kreativan i označava zadržavanje željenog stanja stvari, znanja, drugih, svijeta, sigurnosti, itd. Mi u jezicima imamo niz rečenica, konstrukcija koje govore jedno a u stvari znače drugo. Recimo, poznata rečenična konstrukcija, jako rasprostranjena na našim prostorima je “jebe mi se”. Što znači da razumski odlučujemo da nešto nije naša sfera interesa, nije poželjno da vidimo, znamo, čujemo, ignoriramo s njom ili želimo pokazati kako smo u stvari ravnodušni, nezainteresirani za nešto, ali kroz lažni princip slobode izbora. U stvari, iza u vidljivom dijelu podsvijesti, je interes, strah, bojazan, i taj dio razumije da vas to u stvari interesira, želite da to imate u svom svijetu kako bi ste uvijek mogli reći “jebe mi se”. “Jebe mi se” je razumski blokator koji izražava strah od toga za čim vam se “jebe”, osjećate da je vaša sigurnost narušena, da ste vi narušeni. Ima mnogo rečeničnih konstrukcija tog tipa.
“Nemam vremena” je veoma jaka i aktivna konstrukcija koja ukazuje da nešto ne želite znati, doživjeti, želite zadržati postojeće stanje stvari, želite se zaštiti, strah vas je. Princip negacije koji privlači afirmacijski to za što nemate vremena i time vi nikad nemate vremena da uživate u tome što podsvjesno privlačite. Bolji aktivni princip “odbacivanje” jeste “to nije moj prioritet” ili ako želite da bude afirmacijski “imam taj ili taj (ili bez taj i taj) prioritet”. To neće narušiti principe vremena i prostora i time nećete praviti svjesnu i podsvjesnu agresiju na vrijeme i prostor.

Trenutno moderno među modernim duhovnim ljudima ne gledanje televizije, ne čitanje novina, ne praćenje situacije u svijetu, politici, društvu pod krinkom da je to trovanje, toksično je, negativno kreirajuće, zarobljavajuće, itd. Time vi ste aktivno rekli upravo ovo što ovdje govorim: “odlučujem i izražavam svoju slobodnu volju da ne znam”. Problem sa tim jeste u tome što kada se nešto desi vi ste agresivni, napadate sistem, napadate realnost, napadate sudbinu, više i niže planove postojanja. Vi aktivno govorite da vi ne želite učestvovati u ovoj realnosti i vremenom bivate bolesniji, tužniji, nesretniji, bojite se, itd. Vi imate PRAVO da slobodnom voljom (ljudski rečeno) ne želite da znate. To je vaše pravo, ali odakle vam pravo da se bunite protiv nečega, napadate, optužujete i slično KADA STE REKLI DA NE ŽELITE DA ZNATE???
U stvari bojite se, strahujete da će nešto ući u vas i promijeniti vas, aktivno ili pasivno se ne slažete sa svim i svačim oko sebe, bijesni ste, agresivni, napadate sve i svakog, itd. O vi jako želite da znate, želite biti informirani, ali ste sam strah koji se izražava i taj strah vas gura sve dublje i dublje i negaciju. Negacije ne smije doći iz neznanja, straha, nemoći, već iz znanja, snage, moći, volje, smjelosti. Razmislite o tome.

Isto tako danas imamo mnogo ljudi, u duhovnosti, religiji i ezoteričnom koji ne žele “životnu bajku”, tj. pozitivan život, pozitivne emocije, pozitivne stavove, itd., i poprilično su negativni na razne Ane, Marije, Marina, ili tko zna koga tko nudi iskričavu duhovnost, vitalnu duhovnost, iskričav pozitivni stav, raspoloženje, lažno (u pravu ste to i jeste lažno) izražavanje pozitive. I sam sam imao taj problem jer sam znao da se iza krije strah, pokušaj da se to sakrije, predstave se drugačije od onog što jesu, negiraju i slično. No, da li su oni krivi za to što vi ne želite, ili ja ne želim, da prihvatim bajkovita iskustva, bajkovitu stvarnost? Ne. Oni nisu krivi, nitko nije kriv, jer svatko na svoj način pokušava zeznuti svoju podsvijest, stvarnost, strah, itd. Svi, manje više, znamo da je to lažno ali iako je to lažno – iskričava yogina koja budi vaginu, iskričav yogin koji budi muškost, lelujavost na videima i slikama, osmijesi od uha do uha koji više pokazuje bijedu i nesreću no sreću i radost jer ih mnoge znamo i nisu takvi – to ne znači da vi ne treba da težite afirmaciji.
Pozitivno je u stvari afirmativno ali to nije razumijete kao afirmaciju. Afirmacija ima i negativne i pozitivne emocije, to su vitalne kretnje. Ne emocije. Afirmacija je temeljna emocija. Negacija je temeljna emocija. Negativne i pozitivne emocije NISU EMOCIJE, to je kretnja prane, vitala, krajnosti.
Time vi izražavate ponovo princip slobodne volje “ne želim da znam, učestvujem, budem dio toga”. Prihvaćate negativne emociju jer su stvarne. Stvarno? Tko je rekao da su one stvarne? Bog, neki guru? Tko????
One su stvarne koliko i pozitivne emocije. Obje su stvarne i nestvarne u isto vrijeme. I obje su AFIRMACIJSKE tj. stvaralačke. Jedne idu u “noćnu moru” druge u “iskričavu bajku”. I jedno i drugo je stvarno i nestvarno. Niti jedno od toga nije realno jer isključuje drugu krajnost. Realnost je sve, a time i pozitivno i negativno, negacijsko i afirmacijsko, itd. Realnost je POLARITET i to OBA POLARITETA.
Tzv. “pozitivne emocije” će vam nešto malo iskreirati i to je to. Ali ćete i dalje biti nezadovoljni kao i oni koji se odlučuju za negativni stav, uvjerenje, emocije jer je to realno. Afirmacija dolazi iz dubine bića, dubine duše. Duša je UVIJEK afirmacijska u svojoj prirodi. Ona je kreativna, podržujuća, stvaralačka, snažna, moćna, svestrana, radosna, ljubavna (voljenje), obuhvatna, itd. Ona je suština Afirmacije. Jer ona održava Biće koje je Božansko i impuls Boga, Apsoluta, Krajnje Realnosti, Najviše Svijesti.
To što ne volite ili vam se ne sviđa je ta luda iskričavost, vitalna maska sreće i radosti koja je dominantna kod takvih ljudi jer znate da je lažna, patvorena, imitacija i tada izabirate suprotno, negativno kao realno. Ono je realno koliko i to iskričavo pozitivno. Oboje su laž.

Afirmacija nije pozitivno. Ona nije skrivanje iza pozitivnih emocija, već obuhvaćanje oba polariteta vitalne kretnje kao emocije, ona je srčana, duševna, prodorna, moćna, obuhvaća, zna, smije, može, hoće, ona kreira jer je kreator, jer joj se može, ona je stabilna, voli, smije da voli jer prosto voli, ona voli jer suština nje ne voljenje. Ona je otvor na pitanje zašto volite? Svaki odgovor koji možete dati a nije jednostavan nije odgovor i vi ne znate. Volite zato što je to suština voljenja, zato što možete voljeti, jer to je svrha ljubavi, prosto voljenje. Zato volite. To je afirmacija.
To je suština svih tehnika kreiranja. Vi samo odabirete što želite da volite, ali ne iz straha, nemoći, bojazni, već iz moći, znanja, znanja o sebi, o svijesti, o prirodi Apsoluta, o prirodi Budnosti, iz znanja o svojoj prirodi. Vi odlučujete da vi jeste – ne hoćete – to što izabirate. To je izraz vaše najdublje prirode. Time, niti odbacujete pozitivno niti negativno. Možete izabrati i negaciju i to je izraz voljenja, izraz afirmacijske prirode.
No, vaša stvarna priroda nije ni afirmacija ni negacija već ono što obuhvaća oba polariteta, obje krajnosti i afirmirajući i negacijsku i SMIJETE, MOŽETE, HOĆETE, ŽELITE izraziti sebe, suštinu, biće KROZ OBJE.

To je sjesti sam sa sobom, umiren, smiren, utišan i prosto voljeti sebe, prihvatiti sebe, biti svjestan i to emotivno svjestan, radostan jer postojite, smijete da imate slobodu da znate, želite da znate, možete, hoćete i da smjelo znate, jer to je cijeli kozmos, to je Bog, to je Izvor, to je Apsolut, to je Kozmička Inteligencija i Energija i ono što ih obuhvaća.
Imati “slobodnu volju da znate” znači zauzeti prvo mjesto u svojoj evoluciji. Sloboda da znate, to je već ogromna sloboda. Ne možete htjeti slobodu a bojati se slobode da znate i ono što nije ugodno i ono što je ugodno.
Rad je danas, postao upravo zaštita da znate. Ljudi u Radu se boje znati. Boje se pitati, boje se talasati, boje se izraziti, i sve što primaju u Radu podsvijesti prima afirmacijski i blokira bila šta drugo, drži vas tu gdje ste.
Bojati se saznati je OK. Ali ostati u toj bojazni će vas zadržati tu gdje ste. Bojati se je ok, ali u prkos tome htjeti biti slobodan da znate, radosno prihvatiti čak i taj strah jer znate šta se boji u vama. Boji se samo ono što je smrtno, negativno, želi da se zaštiti, opstane.
Bojite se masona, iluminata, crnih gurua (btw. ima ih mnoštvo i često ih miješate sa tzv. “bijelim” guruima), da će vas netko iskoristiti, da će vam nešto oduzeti, da ćete vidjeti sebe onakvim kakvim se bojite biti.
Čovjek koji se ne boji, a može i da se boji povremeno, on se ne boji vidjeti sebe jer ne postoji ništa što definira kakvo to sebe mora biti. To ne može ni psihologija, ni društvo, ni okolina, ni autoriteti, ni partneri, itd.
Onaj koji izabira princip “slobodne volje da zna” on sebe prihvaća, otvoren je, i da ne ponavljam sve što sam napisao. On prihvaća da zna i negativnu emociju i pozitivnu emociju I NIJE UGROŽEN NITI JEDNOM OD NJIH. On ne može biti ugrožen. On želi napredovati, evoluirati, izgraditi se, ucjeloviti se, utjeloviti se, udušiti se, ubićiti se, i sve druge dobre ili loše konstrukcije riječi.
Biti slobodan da se zna i vidjeti sve što u sebi imate ne znači biti to što vidite. Dapače, sloboda da se zna kao izraz slobodne volje nosi sa sobom i slobodu izora, tj. mogućnost da izaberete šta ste, izaberete novi motiv, novi cilj, novog čovjeka, probuđeno, svjesno stanje.
Izraziti slobodnu volju da znate jeste BITI AKTIVAN, afirmativan, svjesno izražen, svjesno manifestiran, svjesno otjelovljen.
Toga se svijet boji. Toga se vaši iluminati i masoni boje, toga se boji vaša mama i tata, toga se boje vaši majstori i učitelji, naročito crni gurui. To je suština Apsoluta koji je izražen koji smije biti sve i negativan i pozitivan, i ubica i ljekar, i probuđen i nesvjestan.

Preispitajte to. Tu se krije osnova zdravog Rada, zdravog Ja, zdravog ega, zdravog tijela i uma, zdravog života, itd.

Oglasi