7436df66565311141c859af0b1ac0c7bKad se čovjek razbudi, počne da vidi, uviđa kretnje oko sebe, kretnje sila, programa, svega onog što nazivamo karmom ili sudbinom, ili pojedinačnim bićem (dušom). Vid mu se postepeno otvara i započinje proces viđenja, često simboliziran otvaranjem trećeg oka koje je simbol svijesti koja vidi, svjesnosti. On vidi procese, vidi prepreke, vidi kako se nešto razvija i u kojem pravcu ima tendenciju kretanja, vidi cilj toga, jasno mu je kako se stvari razvijaju. Vremenom i njegovim osobnim radom to postaje sve očiglednije. I tada počinje da vidi DA NIŠTA NE MOŽE UČINITI. U drevnim učenjima data je ideja “bježanja”, tj. povlačenja iz svijeta kao jedinog načina razrješenja, jedinog načina slobode. U nekim segmentima tih učenja date su i neke druge ideje poput ideje da se samilost manifestira, pomogne onima koji to još ne vide ili onima koji se tek razbuđuju. U neki još rjeđim aspektima tih učenja data je ideja transformacije, mijenjanja struktura i to najčešće kod sebe, ali i u svojoj okolini.
To što počinje da vidi, u početku, čovjeka ponese i on ima ideju da mijenja druge, tj. da pomogne drugima, da im da način kako da se oslobode onog što ih pritiska, patnje, bola, ili kako da se oslobode nečega što manipulira njima, sila oko njega, programiranja, itd. On se sa žarom baca u borbu, nudi sebe, često i prekoviše, tj. čak i kada se to od njega ne traži, misleći da su drevne upute (ezoterične upute) pogriješile kada su rekle da se ništa ne može promijeniti a čak i kod onih koji žele da se promijene, da se oslobode, teško da se nešto može učiniti. Vremenom to viđenje postaje mu breme. On više ne želi da vidi ili to viđenje usmjerava samo na sebe, svoj život, male i sitne promjene kod drugih, kao usput spomenute. I često puta dobiva “pohvale” ili zahvale u smislu, “dobro si mi rekao”, “to mi je pomoglo”, “bio si u pravu”. No, to ne djeluje na njega. Te pohvale i zahvale ne djeluju iz prostog razloga što on vidi šta se to promijenilo a to što se promijenilo toliko je beznačajno da tome ne daje značaj. Zna također, da današnja pohvala je sutrašnja agresija. Današnja zahvalnost je sutrašnja mržnja.

Tada svoj vid usmjerava ka sebi, svom životu, razrješenju čvorova koji su ostali, stječe volju i kreativnost te kroz to nastavlja svoj rad dalje. Ono što gubi jeste entuzijazam vitala u smislu pomaganja drugima, davanja uputa, ili vođenja drugih ka nečemu čemu teže. Može reći nema smisla, a nema smisla jer mu je jasno što je svrha ove planete i ljudi na planeti, zajedno sa cijelim živim svijetom ove planete, sistema u kojem se sama planeta a time i život na njoj, nalazi. Neki “entuzijasti” nastave sa pričom ali bez vezanosti, tj. bez težnje ili entuzijazma koji su nekad imali u želji da pomognu. To nazivam period otrežnjenja. Iako je taj period nastupio u momentu kada je čovjek shvatio da NIŠTA ne može učiniti. On ili ona se otrežnjuju. Otrežnjenje je oslobođenje ostataka svijesti vezane sa drugima. Ono što doživljava u tom procesu jeste bol. Vidi, zna, može postaje apsurdno jer vidi da nitko ne želi, zna da ništa ne mogu, može al nema onih koji bi htjeli. To je period NJEGOVA RADA, njegove daljnje evolucije. Tada primjećuje da je sve savršeno. Ne perfektno, ali savršeno. Sve je u skladu sa svim i to zaključuje drevnom izrekom “bog je savršen”. Bol polako nestaje, patnja polako nestaje i on postaje trezveniji, stabilniji, prožetiji, prodorniji, moćniji, snažniji, ljubavniji, radosniji, zrači. On to ne vidi, ali može pretpostaviti po drugima oko sebe, njihovim reakcijama, leptirima koji lete na svjetiljku u noći.
Mnogi oko njega pokušavaju da ga aktiviraju, da pomaže ljudima, da radi sa njima, da bude duhovan, da se da, pomogne. Imaju planove kako da ga stave u košuljice humanizma, altruizma, planove kako da on djeluje, da stekne ovo ili ono. U njemu se budi, na kratko, aktivnost u tom pravcu i onda, kao amanet iz pakla probudi se njegov lični vrag i kaže “čemu?”. To je uništenje svih dijelova u njemu koji su preživjeli buđenje, dijelova koji još uvijek misle da se nešto može učiniti. U početku on to “čemu?” zanemari i krene da piše, da se izražava, kreativnost puca na svim razinama, prodire. Svijet ga voli, svijet ga se plaši, svijet ga želi, svijet ga kudi. On uviđa sile. Ne vidi ljude, ne vidi ni sebe kao čovjeka. On vidi sile koje nisu ljudi, koje nisu on, koje nisu to što oblik i forma pokazuje da jesu. Svijet sila u odjeći čovjeka, odjeći psa, mačke, partnera, kamena, sunca, planete. Svijet kodova koji stoje u pozadini svega (informacijsko polje, akasha, itd.). Pomisli da može da ih mijenja, da se igra sa njima, da ih iskoristi za nešto kreativno, oslobađajuće. Pomisli da su oni koji ga tjeraju da se izrazi, stvori, da sebe u pravu, da on nije bio u pravu. Ono “čemu?” dobiva oblik, formu, zna kako, zna zašto. A onda ponovo vidi sile i one ga još otrijezne.

majstore-i-ovdje“Napisao sam 12 tomova u kojima sam opisao šta čovjek treba da napravi kako da se oslobodi. A onda sam, nakon Viđenja, sve to bacio u kamin i uživao u vatri koja je gorila ispred mene” – riječi jednog Majstora.
Otrežnjenje je bol, novi bol, nova patnja. Tada se može upasti u cinizam, sarkazam, prikriveni očaj, duhovitost ili nešto tome slično kao ZAŠTITA od bola. “Tko ih jebe”, “ne mogu i ne žele”, “idem svojim putem”, “san mjesečara”, “spavaju i sanjaju san o buđenju”. Nekad postaje brutalan, oštar, nedodirljiv kao da je miljama daleko od drugih. Oni senzitivniji pokušavaju da ga ili ju dotaknu, da dođu u njegovu blizinu, ili njenu blizinu, ali ih on ne pušta blizu sebe. Ako i pitaju zašto ih ne pušta daje im neka pojašnjenja, odgovore koji će ih zadovoljiti, koji će ih smiriti. Ali, istina je, NE SMIJE. Da li se boji? Da li misli da je stvarno nedodirljiv? Da li bi trebao biti drugačiji, pustiti ih blizu sebe? Puno pitanja se roji u glavi, a svako im odgovor koji ne može a da ne vidi. Te odgovore ne smije da kaže. Ne boji se uništenja ili kritike, već bola koji osjeća. Vidi i zna da je taj bol koji je ostao jedna od njegovih posljednjih prepreka i mora se s njom suočiti. Možda bi netko mogao pomisliti da je bol jedina stvar koji on ili ona imaju od Viđenja, od Budnosti. Nije. Tu je i radost. Radost bola, ili bol radosti, možda bih to mogao tako reći. Istovremeno. Bol i radost u paketu. Čak u nekim trenutcima osjeti blaženstvo u bolu, blaženstvo u radosti. Ljudi ne razumiju da budnost nosi lepezu svega. San je zaštita, budnost je biti otvoren svoj lepezi na svim nivoima postojanja. Lepeza svih emocija ISTOVREMENO. I dugo mu treba da razlučit kojem nivou šta pripada, kojem nivou sila sve to pripada. Tada vidi sile radosti, sile tuge, sile bola, sile smisla i besmisla i ponovo zaključuje “nisi Perfektan, ali si Savršen”. Moć kroz vene kulja u svim pravcima, snaga izbija iz njega, milost i voljenje je svjetlo koje svi vide ali ne i on, znanje izlazi iz svakog organa u njegovom tijelu, mozak radi sa najjačim i najsavršenijim gorivom, nezamislivim brzinama vidi kombinacije, igre sile, može da izabere smjer kretanja, igre kodova u informacijskom polju, i “čemu?”? Ili “kome?”? Ili “zašto?”? Sve to postaje udaljeno. Tamo negdje al u njemu se gubi sve to. On shvaća zašto je On Savršen. Ne perfektan, već Savršen. Shvaća zašto kažu da je on Ljubav da je Ljubav Sila koja održava univerzum. Shvaća šta je ta Ljubav i smije se “kao lud na brašno”. U svojoj biti je To, a u svom izražaju je ljubav. Napokon shvaća. I tad shvaća drugi problem. “Šta će mu to?”. “To ne može da upotrebi.” “Potpuno je beskorisno za ovo ovdje”, itd.
“Zašto nešto ne učiniš sa tim? Daj da nešto napravimo. Neaktivan si. Itd.” – su riječi onih oko njega. A iza tih riječi je razočarenje. Voli bi on ili ona, da im riješi to razočarenje, zna da mu je dovoljan jedan “pokret rukom” ali zna da oni moraju da ga unište u sebi, da ga se odreknu i kao Juda izdaju ga. Da li voli te Jude? Naravno, oni nemaju drugu mogućnost do da budu Jude. Primi posljednji poljubac, posljednji zagrljaj i u sebi se smije. Da li ga boli? Naravno, ali ga i ne boli. Kontradikcija je njena ili njegova struktura ali u njima nema kontradikcije, samo u njihovim razinama. Svaka razina doživljava svoje i naizgled je to kontradikcija, ali nije. Sve je u savršenom redu. Poljubac Jude, žrtva prijatelja, predaja žene, Ljubav Oca, razdor Vraga. Sve je jedno, sve je to što jeste, sve je tu gdje treba da bude. Njegova bol, njegova radost, njegova ekstaza, njegova svijest, tijelo, majstore-zadnja-nemojum, duša, bog, vrag sve je tu gdje treba da bude. I NIŠTA s njim nema veze koliko i ima.

On kao Buddha hoda i ne uznemirava lišće u šumi, kao Isus ljubi neprijatelja svog, kao Krišna ratuje, kao Šiva razara, kao Brahma održava. Koji on? Koja ona? Tada shvaća uputu: igraj svoju igru bez obzira što zna tko si. Tada shvaća Božansku Lilu (igru) i igra je iako nema potrebe da je igra. Jer sve je Savršeno takvo kakvo jeste.
Šta je on? Tko je on ili ona? Zar je bitno. Ta pitanja više ne zaokupljavaju njegov um. Njegov um je jednostavan. Šta će da jede taj dan, da li će ići na kavu, da li će biti u krevetu sa ovom ili onom, da li će se svađati ili neće, da li će ići na facebook, ili će otići u planinu, da li će biti oštar u razgovoru ili pomirljiv ili oprostljiv. Sasvim sve jedno. On zna da Jeste i zna da Nije. Smrt osjeća kao oslobođenje a život kao razaranje. Život osjeća kao oslobođenje a smrt kao razaranje.
Pomisao o kraju Puta više mu ili joj ne padaju na pamet. Pomisli o ne-inkarnaciji nema u njegovom umu. Pomisli o probuđenju, smislu ili čemu već ne postoji. Znanje je uništilo samo sebe i ostalo je samo Biće. A to Biće, to nije njegovo iako je on to Biće.
Da li Rad za njega dalje postoji? O da, i to mnogo više nego prije toga. Ali to više nije Rad. To je igra. On je igra na Sebi.
Možda će peći roštilj na nekom okupljanju, možda će voziti najskuplja auta, možda će biti bahati biznismen, možda će biti ljubavnik, možda će nekom dopustiti da ga prepozna na roštiljadi povodom sklapanja braka dvoje usnulih, zar je bitno?
Možda će biti inženjer i podržavati kćerku i ženu da idu kod nekog učitelja joge, tantre, čega li već. Vjerojatno.
Možda će biti poljoprivrednik ili starac na planini koji gađa kamenjem one koji dolaze do njega. Možda će biti poznati Majstor ili neki nepoznati dobročinitelj. Sasvim sve jedno.
I dalje će imati lepezu svega i svačeg u sebi, i dalje će vidjeti, biti budan, biti oštar, biti ljubavnik, biti smrt, biti život, sasvim sve jedno. A možda postane i pjesnik. Tko će ga znati. Možda zapali cigaretu, uzme čašu votke u ruke i pogleda armagedonu u lice i kaže:

guzva_gsp_19111“Majstore, ZADNJA!”
Mislimo da postoji nešto što moramo uraditi, nešto što u ovoj svekolikoj kreaciji Oca, Majke, Makroa, Kurve daje smisao. To nije istina. Možemo ali i ne moramo. Mislimo da je Bog rekao šta moramo ili šta ne smijemo. Nije. Dao je uputu, ali to nije On. Uputu je dao netko tko je Njega odrazio u Sebi kao mogućnost, kao datost trenutka, kreativnost, kao ljubav, kao put. Ali On ili Ono nema veze sa tim. On je On ili Ono i u smrti i ubistvu i ljubavi i rađanju. I to nema veze sa Njim ili Tim.
Mislimo da znamo Budne, Probuđenje, da znamo šta oni trebaju ili ne trebaju, moraju ili ne moraju. Problem je što ni oni sami ne znaju šta trebaju ili šta ne trebaju kako onda mi da znamo šta oni trebaju ili ne trebaju. Smisao postoji zarad besmisla, a besmisao zarad smisla. Bog zarad Vraga, a Vrag zarad Boga. Ti zarad nje, ona zarad tebe i to sa budnim čovjekom nema nikakve veze. Vidjeti to je smrt iluzije, smrt sna o nečemu. Mislite da je budnom stalo do budnosti, da je probuđenom stalo do probuđenosti? Da je Bogu stalo da bude Bog?
Da mu je stalo da li će ponovo biti rođen, ili će nestati poslije smrti? Da li će ga On prihvatiti ili odbaciti? Da li ćemo ga mi voljeti ili mrziti? On postoji. I to je sve. To što postoji kao on ne razmišlja o tome šta je, tko je, da li će, ili neće.
Hoće li postojanje postojati poslije smrti?
Pa, možda će postojati kao nepostojanje svjesno postojanja, ili postojanje svjesno nepostojanja, ali mislite da će tome da stane do toga? Razmislite ponovo.
To što Vidi prosto Vidi. To što manifestira prosto manifestira. To što postoji prosto postoji. To što umire prosto umire. To što se rađa prosto se rađa. Bog je Bog bez obzira što on ne zna da je Bog.
Probuđen je probuđen iako to više ne zna. Budan je budan iako se ne zamara budnošću. San je san iako ne zna da je san. I to je SAMO JEDNA RAZINA Čuda nazvanog Bog.
Sve što će budan da kaže, jeste:
Majstore, ZADNJA!!!!

Oglasi