gurdjieff-quote-by-g-i-gurdjieff-90055Velika se promjena krije u onom “ne čini ništa”, u ideji o ne-činjenju, nemoći i nemogućnosti da čovjek može da djeluje ili čini, ali i ideji da kroz Rad on dolazi do mogućnosti činjenja. O samoj toj ideji ne možete razmišljati iz umnog znanja i informacija. Prva i osnovna potvrda ideje dolazi kroz samopromatranje te uviđanje činjenica o tome da li možete da činite? Jeste li takvi kakvi jeste, sada u cjelini čovjeka, u mogućnosti da činite? Uzeti ovu ideju površno znači mudrovati o činjenju, ali osmotriti je, doživjeti je, boraviti (bivati) sa njom znači provjeriti ovu ideju. Da li je činjenje reakcije? Da li u meni postoji bilo šta što je slobodno od reakcije? Da li je kretnja uma i tijela činjenje, djelovanje? Karma u prijevodu znači “akcija” a “akcija” je pokret, čin. Ali karma nije činjenje, ona je posljedica. Čak i uzrok je posljedica nečeg drugog, unutarnjeg ili vanjskog.
Osnova činjenja je čin ali čega, koga?

Dugo godina se od onog u Radu očekuje samo da promatra a samo promatranje je početak činjenja, početak djelovanja. Ono mora biti namjerno dovedeno, s namjerom, s ciljem, svjesno. I to je početak činjenja. Promatrati sebe je čin činjenja. I on započinje svjesno, s ciljem. Čin je ovisan o osnovnim faktorima – vrijeme, prostor i osoba (pojedinačno biće) – jer sve u manifestaciji ovisno je o tim faktorima. Ali isto tako faktori vezivanja, gune, dio su činjenja. Bez njih nema čina. Možemo reći da su u svakom činu, svakom djelovanju, situaciji, događaju, kretnji prisutni i faktori manifestacije i faktori vezivanja ili kvalitete (gune). Te da s tim u vezi ne možemo da činimo. Ali Rad ne govori o tome ne govori o transcendentnom činjenju, već o transformacijskom činjenju, ako to tako mogu reći. U tom smislu činjenje mora da se proučava u ODNOSU sa nečim.
Priroda čovjeka, koristeći uopćeno riječ “priroda”, dolazi sa čovjekom, tj. on se rađa u njoj, sa nizom faktora koji su na neki način “predodređeni” samskarama duše te manifestirani u tijelo i život kao karma. I oni su svojevrsna podloga iz koje svatko od nas kreće, temelj s kojim krećemo u življenje, odnose, veze, percepciju svijeta, okruženje, itd. Ako ne postoji nešto u nama IZVAN toga, ništa s tim ne možemo učiniti. Mnoge stvari primimo u sebe kroz odgoj i odrastanje, djelovanje autoriteta, roditelje, školu, društvo oko nas, ali ono što primimo, što upijemo u sebe kao ljudsko biće odgovara onom što je temelj tom ljudskom biću. Mi ne možemo reći da smo mi htjeli primiti te utjecaje, ponašajne obrasce, ideje i koncepte života. Možemo samo reći, sa nivoa ljudskog, da je to tu i da to u nama djeluje u životu oko nas i u nama samima. Ni vi, a ni ja nismo namjerno izabrali biti ovakvi kakvi jesmo. Upravo, takvi kakvi jesmo, a i sama riječ govori na taj način, jeste takvo kakvo jeste. Nema izbora, nema namjere, a nema ni činjenja u tome. Ako se to što jesmo, kakvi jesmo prosto izražava, pokreće se utjecajima, intencijama okoline i dugih, života to onda nije naš čin, mi ne činimo. Mi prosto reagiramo. Misao koja se desi kao asocijacija nije namjerna misao. Ona je reaktivna misao. Emocija koja se desi pod pritiskom izvana ili iznutra nije namjerna emocija ona je reaktivna emocija. Isto je i sa pokretom tijela. Pisanje ovog teksta nije činjenje, to je reakcija. Namjera pisanja teksta je reakcija, koliko god to željeli prikriti ili umisliti da činimo, ili da ja u ovom momentu činim. Čak i ako mogu promijeniti motiv iza ovog “čina”, to je opet svojevrsna reakcija na dubljem nivou koja pritiska površinski dio koji se izražava, koji naizgled djeluje pod pritiskom iznutra i piše ovaj tekst. Isto je i sa vama koji ga čitate. Možemo li ičemu oko ili unutar sebe reći da je činjenje, djelovanje?
Jasno je da ne. Ali ako stavimo odnos, tj. odnos  vidu razmjere tada možemo govoriti o nečemu kao činu. Ako je u to uključeno nešto izvan reaktivnog aparata, nešto što ima sposobnost sagledati cjelinu ljudskosti – misao, emociju, instinkt, tijelo, seksualnost – i utjecati na to izvan potrebe, nagona, pritiska, tzv. prirode čovjeka koja je sam bios, tj. životni impuls koji ga tjera i kontrolira tada govorimo o mogućnosti činjenja ili djelovanja. S druge strane, ako pogledamo dublje u to ni to nije činjenje, ali za sada ćemo to uzeti kao činjenje i to bez dodatne filozofije ili mudrovanja jer od toga nema koristi.
Ako smo nešto učinili u nekoj situaciji to je bilo pod pritiskom prirode, opet ponavljam riječ “priroda” uzimam uvjetno. To je bio reaktivni čin. Čin pod pritiskom. Nesvjesno mislimo da smo mi nešto učinili, svjesno uviđamo da nismo. To što su misao i emocija utjecali na tjelesno kretanje ne možemo smatrati činjenjem u ovom slučaju. To je reakcija. Ali ako u to unesemo svjesnost, nešto što je izvan umova a opet može ući u umove, u tom momentu govorimo o činu. Reći ću vam da je i to uvjetno i da je to samo u određenom odnosu sa nečim, ali to je razumijevanje. Drevna učenja su govorila da to ne čini čovjek, već ta Sila koju su nazvali Bog. I postoje dobri razlozi za to. Ali to je već druga linija proučavanja učenja, mnogo dublja, mnogo prodornija od ove linije o kojoj sada govorim.
5014b714bcffd64a31fb647bb827a4f0Pod činjenjem ili djelovanjem smatramo samo nešto što je slobodno od bilo kakvog utjecaja. To je svjedok, to je svjesnost. Ali to ne može da čini. Svjedok ili svjesnost je pasivno stanje svijesti i ono nije sposobno da čini. Ono nije ni stvoreno da čini. I ponovo smo u ćorsokaku. Svjedok nije činjenje ali je on OSNOVA ČINJENJA. Morate osjetiti svjedoka, ili barem stanje svjedočenja. Osjetiti ga, doživjeti ga koliko god je moguće, cjelinom sebe kako bi ste ovo potvrdili. Možda bi mogao reći BORAVITI s njim, BITI s njim, iako svaka ova riječ je apsurdna kada govorim o tome. Jer svjedočiti, biti svjestan jeste boravljenje, jeste bivanje, jeste postojanje. Otuda apsurd.
U našem slučaju činjenje je čin svijesti odvojene od procesa funkcija umova. Tj. odvojena od procesa misli, emocija, instinkta, seksualnosti, tjelesnosti. Time kažem da je prva namjera činjenja upravo negacija reaktivnih funkcija umova. Takvi kakvi jesu, reaktivne funkcije, oni ne mogu biti činjenje, djelovanje. Oni su reakcija. Ono što može, u nekom slučaju, djelovati na njih a ne biti povučeno u reakciju jeste ono što može djelovati ili činiti. Samo to je činjenje u našem slučaju.
Ovo je osnova shvaćanja činjenja ili djelovanja. I ovo je temelj. Sve poslije toga volim imenovati “ulaskom u zonu sumraka”. Zona sumraka je izmiješana svim i svačim, pogrešnim i ispravnim, dobrim i lošim, koristim i štetnim. Uvesti red u to nije moguće bez ideja Rada, bez dubljeg razumijevanja i upotrebe tog razumijevanja. Doći do mogućnosti da činimo, da djelujemo jeste proći tu zonu, upoznati je, kristalizirati sebe. Tek tada pričamo o mogućnosti činjenja ili djelovanja.
Rad u originalnom nazivu znači DJELO. Veliko Djelo. Magijsko Djelo. Svjesno Djelo. I osnova samog Rada, bez viših ideja, je magijsko okultna. Rad bez ideje Duhovnosti, tj. povezanosti pojedinačnog bića sa kozmičkim bićem jeste magijsko okultna disciplina. Izvan te klasifikacije, Rad je vrhunski čin u kojem stvaramo sebe a time u povratku dobivamo mogućnost činjenja. Samo svjesno stvoreno sebe može da čini. Svjesno povezano sebe sa izvorom je još dublji sloj činjenja, ali tada govorimo o vrtić ideji “božje volje”, “božjeg činjenja”. Kažem “vrtić ideji” jer su ideje koje su dostupne kroz tzv. religiju i duhovnost o Bogu upravo ideje na nivou vrtića. Ali i to je neki nivo, zar ne?
U Činiti (učiniti) nešto znači da ste vi bili tu. Nesvjesno mislite da ste to bili vi jer ste identificirani sa mislima, emocijama, tijelo, procesima koje imate jer stavljate zamjenicu “ja” iza svega, a to je trik guna, te vi mislite da ste nešto učinili. Onaj koji sebe, ljudsko, poznaje neće pasti na taj trik guna. Ali onaj koji sebe poznaje na dubljem nivou zna kako da natjera gune da rade za njega. Ali da bi natjerali gune da rade za vas vi morate biti nešto izvan tih guna, ali to što vi jeste iza tih guna ne može da djeluje, jer svako djelovanje jesu gune, i eto nas u “zoni sumraka” ali samo ako ne razumijete omjere, ne razumijete kozmologiju, itd. Zbog tog razumijevanja većina duhovnih učenja teže vrhunskoj pasivi, tj. pasivnom stanju, nebitno koje je učenje u pitanju. Jako je malo učenja, možete ih izbrojati na prste jedne ruke, koji govore i o pasivnom i o aktivnom stanju.

Prva stvar je negacija. Negacija znači znati da ste vi svjedok, svijest slobodna od procesa i funkcija. To nije nešto što ćete uspjeti za dva dana, naučiti na nekoj radionici. To je nešto što je STVORITI sebe, ili onima koji vole da cjepidlače, nešto što znači razotkriti sebe. Jasno je da većina koja cjepidlači ne razumije šta to znači. Jasno je da ne znaju šta je kristalizirati, da ne razumiju dublje jer inače bi razumjeli šta znači razotkriti a šta znači stvoriti, ali njih ćemo ostaviti njihovoj razini shvaćanja i razumijevanja. Negacijom dolazimo do onog što je afirmacija, onog što je afirmativno, onog što može da čini, djeluje. To je svijest o sebi, ili sebe. Prvi nivoi činjenja su unošenje sebe, svjesnosti sebe u svaku funkciju, svaki um, svaki čin, svaku riječ, emociju, tijelo, seksualnost, u neke instinktivne funkcije (ne sve jer ne možemo). To je afirmacija, afirmacijski dio Rada. Rad sam po sebi, iako se doživljava kao negacijsko učenje nije negacijsko već afirmacijsko učenje. No, sada ne želim da ulazim u te podijele i to pojašnjavam jer to uključuje mnoštvo razina koje se moraju razumjeti prije no što o tome uopće možemo da govorimo.
Unošenje sebe u svaki nesvjesni čin dovodi ono što može da čini, ono što može da usmjerava, ali prije svega toga, ono što može da razbije nesvjesnost funkcija ili čovjeka. To je prvi čin činjenja. I u njemu ćemo biti dugo godina. Drugi čin činjenja ili djelovanja jeste dobivanje mogućnosti izbora. Nesvjestan čovjek nema mogućnost izbora a time ni slobodne volje. Spisi koji govore da čovjek ima slobodnu volju govore o čovjeku ne o životinji sa tim nazivom, a čovjekom se postaje, njime se ne rađate. Izbor u ovom slučaju znači poći za nečim, prihvatiti nešto, dopustiti nešto, ili odlučiti da to ne dopustite, ne poći za tim, ne prihvatiti to. Izbor ne postoji bez svjesnog vas u sebi. Izabrati da li ćete dopustiti reakciji da vas odradi, iskoristi ili ćete je odbaciti. I to su jednostavni primjeri slobode izbora, i njih ćete činiti mnogo godina. Treći korak, da tako kažem, dolazi nakon što ste sebe unijeli u funkciju, pokret, proces i nakon što ste izabrali da ne surađujete sa nesvjesnošću, mehanikom, automatizmom. I tada, u tom koraku prosto NEĆETE ZNATI ŠTA DA NAPRAVITE. Jer vi ne poznajete taj nivo postojanja. Niste nikad bili na njemu. U početku to su bljeskovi, trenutci kada to uspijete. I u tim trenutcima uviđate da šta god pomislite da učinite – tj. da se izrazite na drugačiji način od reaktivno naučenog načina – to nije vaše, vi ne znate kako da se izrazite, nemate funkcije koje nisu pokupljene ili naučene ili posuđene od drugih. Vi nemate sebe, vi sebe ne možete izraziti. Taj korak je uništavajući, razarajući. Taj korak ako se odradi do kraja vas probuđuje, budi vas. I u tom momentu duhovnost kakvu poznajete se završava. Mnogi odluče biti u tom stanju i ništa s njim ne uraditi. To su velikani oko vas, majstori, veliki učitelji, advaite, gjaniji, tantrici, ili šta sve ne. I tu je kraj duhovnosti za većinu.
Ona manjina, jako mala manjina, odluči da nešto napravi, ne prihvaća pasivnost i ne smatra to vrhunskim stanjem svijesti. Nirvana je divna ali ima li nešto dublje od toga? Pasivnost je divna ali ima li nešto dublje od toga? Biti svjestan sebe je predivno ali da li ima još?
Ima. Poslije tog koraka, ili mogu reći i u tom koraku morate stvoriti izražajno sebe. Novog Čovjeka temeljenog na tom stanju, na sebi. A stari čovjek ne može biti novi čovjek. Novi čovjek ČINI, DJELUJE.
No, to sada nije tema.

Čin ne postoji bez vremena, prostora i individue. Vrijeme i prostor nesvjesne individue je jedno, a vrijeme i prostor svjesne individue je nešto drugo. Iako imate mnogo mudrovanja oko vremena i prostora, to ukazuje da vi ne razumijete ni vrijeme ni prostor. A ponajviše individuu. Vi miješate vrijeme i prostor tijela sa vremenom i prostorom uma a to sve sa vremenom i prostorom svjesnosti sebe, a da dalje ne idem, tj. da ne idem ka višim razinama, jer vi ne razumijte razmjeru univerzuma. Kada to ne razumijete vi ne možete razumjeti šta znači činiti sa sviješću o sebi, ili kako utjecati na gune da čine za vas. Ali ako naučite da promatrate sebe, cjelinu svog sebe, steći ćete to znanje. Jer su ga svi stekli na taj način. A steći znanje znači steći moć činjenja. Time pod znanjem sam rekao da je jedino znanje ono znanje koje je duboko povezano sa svjedočenjem, svjedokom, vašom prirodom. A ovo ne kažem u smislu i stilu gurua koji trabunjaju pričice o znanju, duhovnosti, itd.

Četvrti korak, ima li ga smisla pojasniti?
Ili je bolje pojasniti korak 3.1.?
Kada ste uvidjeli da vi ne znate kako da se izrazite, a to ste uvidjeli u koraku tri (3) uviđate da što god napravite to nije vaše. To je posuđeno. To je netko ili nešto drugi ali ne i vi. Vaša mama, susjed, tata, djeda, baba, učitelj, autoritet, majstor, idol ali ne i vi. To vaša mama reagira, vaš autoritet reagira ili se izražava ali ne i vi. Ako nekim čudom preživite taj uvid, ili vam on ne uništi mogućnost Rada dalje, nešto možete učiniti. Jer ako nešto učinite VI ČINITE, DJELUJETE. Prva greška koju ćete učiniti, i to tisuće puta jeste da nećete znati da se izrazite. Jedini izražaj će biti mehanika izražaja koja je bila i prije toga. To će vas frustrirati, biti ćete ispunjeni agresijom prema sebi, samo kritikom, itd. I to će vam pokazati čega se morate riješiti u ovom koraku. Drugim riječima to će vam pokazati da morate umrijeti. A da prije no što umrete morate da se probudite inače nećete moći da se ponovo rodite. Ovaj korak je početak “probuditi se” prije smrti. Umiru vaša mama, tata, susjed koji vas je napravio, učitelji, majstori, autoriteti, ideje o vama, slika o sebi, lažno ja, itd. I to što umire niste vi. Mnogi dugo umiru. Imaju tešku smrt. Bolnu, prepunu patnje, straha, nemoći. Rijetki umru lagano i trenutačno. Bez borbe. Ni vi ni ja nismo ti koji tako umiru. Osobno nisam upoznao one koju su umrli na taj način. Upoznao sam prve.
Nećete znati da se izrazite jer sve što se izražava nije vaše i time niste vi. Ali, morate sebe stvoriti, stvoriti svoj izraz. Pitanje je KAKO?
Nisam našao precizan odgovor na to pitanje, niti znam ikoga tko ga je našao. Ali znam one koji su u tome uspjeli.
U koraku 3.1 učite stvoriti sebe, učite činiti, djelovati. A toga nema bez duboke i postojane svjesnosti sebe. Ono što trebate učiniti, ili probati učiniti u ovom koraku jeste ne blokirati to što vidite u sebi, te sve druge ljude koji su u vama, već ih osvijestiti, tj. spustiti svijest u njih. Biti svjestan tih reakcija, ući u te reakcije, dovesti živo svjedočenje, živu svjesnost u te “ljude” i “životinje” u vama. Kroz taj ČIN oni evoluiraju, sazrijevaju, odrastaju.
U koraku 3.2 uviđate da nije isto kada oni reagiraju i kada ste vi tu.
U koraku 3.3 pitate se kako bi vi reagirali, kombinirali sve te ljude u nekog novog čovjeka, neku novu reakciju. Tu se dešava fiziju i fuziju (ako nisam pogriješio koncept), razbijanje i stapanje ili stvaranje. Razarate staro i iz tog razaranja uzimate elemente i stvarate novi izražaj, novog čovjeka. Ali ako ovo uzmete bukvalno nećete razumjeti. Stvoriti novo ne znači stvoriti nešto što ne postoji. Tj. to ne postoji za vas, ali za nekog drugog postoji i to što za njega postoji njemu može biti stari čovjek a vama novi čovjek. Recimo, vaša reakcija na nešto može biti uvreda. Uvreda u sebi sadrži nekoliko procesa. Ali uzet ćemo sada samo uvredu. Učenje vam kaže da je to beskorisno i da vas to vezuje. Vi morate stvoriti nešto drugo. Tj. morate stvoriti nešto što nije uvreda u tom momentu, a to je čin stvaranja, čin činjenja ili djelovanja. Recimo, umjesto uvrede stvarate razumijevanje toga koji vas je uvrijedio. To je novi čin, novi čovjek ALI ZA VAS. Ne za onog koji nema uvredu i ima nešto drugo. To je čin fuzije. Rađanja novog. Sveti spisi o tome govore. Učenja o tome govore. Ali oni ne govore o svjesnosti, tj. ne direktno, indirektno da. Blokirati uvredu i ne izraziti je dio tog koraka, ali to još nije novo. To je negacija. To još nije afirmacija. Dobiti ideju o novom, recimo osjetiti ljubav prema tom čovjeku još nije vaše i to tek treba postati vaše. To dvoje mora da ima trenje, tj. trenjem tog dvoga stvara se novo. Vaše. Vaše djelovanje ili činjenje. Trenje će dati individualni karakter tom dvoma i on ne može biti isti za mene i za vas. U tom momentu prelazite na korak 3.4 i tek nakon njega na korak 4.
To trenje stvara novog čovjeka, stvara akciju, stvara moć činjenja.

Činiti stoga znači napraviti kompresiju vremena, prostora i individue u novoj razini. A time i napraviti novu kombinaciju guna, kvaliteta.
Prvi korak jeste budite SVJESNI SEBE, već sada to je učenje činjenja.
Činiti znači Biti. Biti je temelj činjenja. Bez toga nema činjenja. Znanje je dio činjenja, poznavanje sebe je dio činjenja, razlučivanje je dio činjenja, to je transformacija koja uzrokuje činjenje i novog čovjeka. Novi nivo vremena, prostora i pojedinačnog bića.

Oglasi