shinetdleaflogoRad na sebi je kreativan proces. Ako to nije, to morate promijeniti. Šta znači kreativan proces? Postoji li kreativnost izvan programske ili podsvjesne uvjetovanosti? Možemo li zamisliti, kreirati, bilo šta a da to na neki način nije uvjetovano?

Očigledno je da je lakše zamisliti da smo kreativni i sposobni stvoriti – mentalno i emotivno – nešto što ne poznajemo doli takvo što napraviti. Mi smo duboko uvjetovani, iako to ne znamo ili još nismo shvatili da na znamo. Ne možemo stvoriti nešto što ne poznajemo, ali  kada kažem da treba da budemo kreativni nisam ni rekao da stvorite nešto što ne poznajete. Rekao sam da prekinete ponavljati stare uvjetovanosti, stare stavove i uvjerenja, dopustite si malo smjelosti zamisliti nešto što ste već milione puta zamislili, doživjeli, osjetili, emotivno reagirali na neki drugačiji način – zamislite drugačiju reakcije od one na koju ste navikli, drugačiju misao od one koju uvijek imate u toj situaciji, sa tim ljudima, u odnosu na sebe; osjetiti drugačiju emociju od one na koju ste navikli da osjećate. To je već kreativno. Kreativno ili kreirati znači stvoriti, izmisliti, vizualizirati (kreativna imaginacija), misliti, osjetiti, ponašati se na drugačiji način od dosadašnjeg načina, dosadašnje emocije, dosadašnje misli, dosadašnjeg ponašajnog obrasca.

Najgora stvar koja vam se može desiti jeste da Rad postane dosadan. Često puta čujem ljude kako kažu, a i sam sam to često znao reći, kako je promatranje sebe, svjesnost sebe dosadan proces. Sada se ispravljam, i sada ispravljam te ljude koji to govore. To nije dosadan proces. To progovara ono što ne želi Rad, ne želi da se mijenja, da se transformira, da stvori nešto veće od onog što je trenutno, dublje od onog što je trenutno, ispunjenije od onog što je trenutno. To je vaša uvjetovana osobnost. Čak ne moram reći “uvjetovana” jer čim kažemo osobnost mislim na to. Sama riječ “osobnost” kao značenje u pozadini ima “uvjetovanost”, nebitno čime, nebitno na koji način (to što je, za sada nebitno, ne znači da nećete morati otkriti to “nebitno”). Ako je Rad na sebi dosadan bojim se da vam nema pomoći. Gubite vrijeme. Nađite nešto što će vam biti interesantno neko vrijeme. I tu je trik. Kada nađete nešto interesantno zapamtite šta je to bilo, kako ste reagirali, emocije koje ste imali, misli koje su prolazile umom, osjećaj u tijelu, osjećaj postojanja koji se pojavio u pozadini i obogatio to “interesantno”, vitalno osjećanje uzbuđenosti, avanture, ili tome slično. A sada, to ubacite u promatranje, svjesnost sebe. Ubacite uzbuđenost u svjesnost sebe, ubacite igru u svjesnost sebe, ubacite tu radosnu emociju u svjesnost sebe. Da li je sada Rad i samo-promatranje dosadno? Ako nije, ponavljajte to često, toliko često da “često” nestane i ostane “stalno”.
Umjetnici svih vrsta ne mogu, niti imaju tu moć koliko god željeli da je imaju, da vam definiraju kreativnost. Jasno je da volimo izvana imitirati one koji govore da su umjetnici, da su kreativci, i truditi se postati kao oni. Ali to nije kreativno. To je imitacija. Imitacija vas je dovele do mjesta u sebi, oko sebe, gdje se nalazite i, vjerujem, to vam se ne sviđa. Ali također je jasno da naš dio umne svijesti voli učiti imitacijom, i da je to osnovni način učenja. Imitiranjem učimo. Pošto je to tako, to je činjenica, pažljivo odaberite koga ćete imitirati, ili šta ćete imitirati. Ali zapamtite, ono što imitirate ulazi duboko u podsvijesti i teži od vas napraviti kopiju onog tko je iza poželjnog ponašanja, poželjne umjetnosti. Tj. možda vam se sviđa Pikaso. To je sasvim ok. Njegov stil, njegov način slikanja, ali da li vam se sviđa i sam Pikaso, kao čovjek, kao osobnost, kao skup navika? Ako imitirate nekoga i njegovu umjetnost/kreativnost postoji velika opasnost da će vaša podsvijest pokupiti i dijelove njegove osobnosti, navike, ponašajne obrasce. Poistovjetiti se sa nekim, zarad prekopiranja njegove kreativnosti ima i drugu stranu od ove strane koja je opasna. Ali to traži da već imate jasan doživljaj sebe, da kažem, jasno da znate šta ste i tko ste. Tada te opasnosti nema. Jer, iako pokupite od njega ono što nije vaše, pored znanja ili umijeća (umjetnost – umijeće, sposobnost) vi ćete to pročistiti, odbaciti sve suvišno, transformirati nešto u nešto treće, itd. Ali to može, za sada, jako mali broj ljudi. I to se uči i nije urođeno.

Kreativnost je više stanje svijesti. Povezano je sa inteligencijom duše ili, da ne bi uveo novi pojam u snove new age-ra, samom sviješću o sebi. S druge strane kreativnost je DOPUSTITI SI osjetiti drugačije, misliti drugačije, ponašati se drugačije, biti drugačiji. Da, opet ne bi stvorio i ojačao “mjesečarenje” spiritualnih pojedinaca, ovo nema veze sa superiornošću ili težnjom za lažnom “autentičnošću”, imitacijom autentičnosti ili “budi svoj” sindromom, a mogu reći i bolešću. Drugačiji ne želite biti jer se bojite biti kao drugi. Ili drugačije ne smijete biti kako bi ste pojačali osjećaj vlastite vrijednosti u odnosu na druge, svijet oko vas. Kada kažem “drugačiji” mislim na vaš duboki osjećaj vas koji proviruje, ili teži da proviri, ali je skriven svim onim opasnim kung fu majstorima: “ne smiješ”, “moraš tako”, “ne možeš”, “tko si ti da..”, itd., koji kao specijalnim potezima, različitim serijama udaraca ili mlataranja rukama i nogama, otjeraju svaku pomisao o “biti drugačije od onog što sam sada”. A “sada sam”: zarobljen, ograničen, tužan, depresivan, bolan, patim, služim narodu i domovini, rob sam, i nastavite niz sami. E to što “ne smijete”, “ne možete”, itd., e u tome odlučiti i biti drugačiji (padaju mi na um različite devijacije koje vaši umovi mogu smisliti, ali ne mogu ih sve opisati). Netko bi možda rekao “biti izvan mentalne kutije” ili “biti izvan zone komfora”. Da, možemo to i tako reći. Ali shvatite, ako ne razumijete odmah, ne mislim na vanjsku predstavu, već na duboki, intimni, tajnoviti osjećaj u vama, ono što ste vi iza te predstave, iza misli, površinskih emocija, površinskih reakcija. E to drugačiji.

Opišite bajku kreativnost. Neka to bude bajka. A onda tu bajku očistite od suvišnog i, baš baš, nerealnog. A onda vidite da li ta očišćena bajka može da se živi, da li je realna, ali ne realno po definiranoj realnosti drugih, već realna u vašem osjećaju, sjetite se težite biti kreativni, da li je to realno moguće živjeti, biti to, postati to. Nerealno je da mislim da mogu biti Supermen. Ali nije nerealno misliti da mogu da letim. Naravno, uz pomoć nečega što može da leti, da je sigurno, nije životno ugrožavajuće, itd. Realno, možete letjeti. Avionom, helikopterom, padobranom (i pad je let), zmajem. Nadam se da razumijete na što ciljam. Ako je realno, onda to više nije bajka. Bajka je služila da isprovocira vašu kreativnost, a onda vaš razum slobodan od ograničenja okoline i definiranog mišljenja i osjećanje (misliti i osjećati izvan obrasca uvjetovanosti), doradilo je “bajku” koja više nije bajka. Već kreativnost. Recimo, moja bajka je da mogu da letim, budem ugodan sa drugima, osjećam da prihvaćam život i druge, osjećam se prihvaćeno od svega oko sebe čak i kada svi oko mene me ne prihvaćaju, volim, smijem, jesam, da sam opušten, dovitljiv u situacijama, gospodarim sobom, volim sebe, mijenjam sebe, da sam kreativan na moguće i nemoguće načine, osjećam da sam povezan sa Višim, budem svjestan sebe do te mjere da to sebe nestane u toj svjesnosti, itd. Da li vam ova “bajka” izgleda nerealna?
Razumjeli ste. Kreativna mašta nije mašta ili fantazija o kojoj učenje govori kao prepreci u Radu. Mašta ili fantazija je nerealna sila, misao, emocija, ili skup svega toga, koja ne može da se ostvari i služi samo tome da svojoj nemoći dam krila u mašti. Kreativna imaginacija je svjesno mišljenje i osjećanje, stvaranje koje stvara realno, koristi realne kistove za crtanje, realne bojice, realno platno. To je afirmirati sebe, afirmirati život. A Rad je afirmacijska metoda, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. Kreativna imaginacija je stvoriti nešto novo prvo u sebi, u mislima i emocijama, a onda u ponašanju, življenju, osjećaju bivanja – osjećaju da već jeste to ka čemu ste krenuli da idete. U najdubljem osjećaju bivanja da li ste ograničeni, da li ste čovjek koji ne može da leti, da li ste tužni, da li ste očajni, da li ste tjelesni ili samo tjelesni, da li ste ograničeni um? Jasno je da niste. U tom osjećaju najdubljeg osjećaja postojanja, postoji samo osjećaj postojanja, slobodan od svega. I dobrog i lošeg. Taj osjećaj postojanja, to izvorište sile života, nema granice, nema tijela, nema uma, nema osjećaja ograničenog “ja”, nema, nema, nema, nema, itd. nema. Šta ima? Ima nešto što bih nazvao ima. Ono ima, ima, ima, ima jer jeste, jeste, jeste, jeste, itd. jeste. Razumijete?

Kada ga svjesno dovedete u sebe, iako je već odavno u vama ali vi niste u sebi, budite sa njim, osjećajte to, zaboravite sve ostalo. A onda, se zapitajte: “Pošto je to (činjenica) to što sam ja u najdubljem, što izražava ovo mene koje sam sada (čovjek, osoba, osjećaj ja), da li to može izraziti drugačiju osobu, mene, čovjeka, osjećaj ja, osobinu, ponašanje, življenje, reakcije, emocije, misli, itd.?”
Znate već odgovor. Ali iako ga znate, napravite cijeli postupak, iznova i iznova dok ne postaje toliko dubok da je kao osjećaj postojanja. To se zove promjena paradigme, promjena značenja sebe. Sada se zapitajte: “Kako sam ovo stvarno ja, ono neizgovoreno, bezimeno “ja”, koje temelji svemu ostalom, kako u meni tako i u univerzumu, kakvo to bezimeno ja, neizgovoreno, nepoznato, želi da ovo poznato, ljudsko, tjelesno, umno “ja” bude?”
Zapišite to. To je vaša bajka. Ako je potrebno, ali bez prevelike upotrebe vaše analitičke vještine ili ne vještine, očistiti bajku sve dok ona ne postane “bajka”, ne postane realna – tj. moguća da je živite. Vjerujem da vam je jasno da je za sve ovo potrebno da već poznajete u nekoj mjeri sebe, da znate svoje reakcije, svoje misli, svoje ponašanje, svoje osjećaje u tijelu, itd. I da ih vam je već pun k… (kofer).

Kreativni proces daje mogućnost da sve u sebi i oko sebe prođete unutar misli i emocija. Drugim riječima, sve neugodne situacije nije potrebno ponovo proživjeti, već ih prođite u sebi. Svađa sa šefom ili partnerom ili roditeljima, recimo. Prođite je u sebi, ali ovaj put sa drugačijim reakcijama unutar te svađe. Ili osjećaj besmislenosti života. Besmislenost života ne postoji. To je zatvorena kutija uma koja vrti jedan te isti film u kojem postoji životopisna struktura potištenosti, negativnih emocija, nemoći, straha, osjećaja odbačenosti, itd. Jer kad god je život smislen nemate te emocije. Jasno vam je na što ciljam?
Kada ga prolazite u sebi volite to što imate drugačije reakcije, što možete izabrati kako da se postavite a ne automatski, uvjetovano reagirati. Budite nadahnuti svojom novom sposobnošću iza koje stoji osjećaj postojanja koji se može izraziti kako god želi. Neka tijelo osjeća tu emociju, neka ga ispuni, popuni, prožme. Neka vital bude radostan, životan, smije se, žudi, strastven. To je vital koji je čist bez negativnog dijela sebe, ili onog što poznajete kao negativne emocije. Pazite, nisam rekao “budite pozitivni”. Ako bi nešto rekao na to rekao bih “budite afirmativni” jer afirmacija je kreativnost na djelu. Ok. Mama vam je rekla da ste neotesani muškarac, da vam glava služi za šišanje (ovo obično tata kaže, a ne mama, ali..). I vi znate svoje reakcije na to. Sada ih, u sebi, i za sebe, promijenite. Koju bi to reakciju imali? Osmjeh, radost jer ona ne zna izraziti se na drugačiji način a vi znate da iza trenutne njene reakcije postoji nešto dublje što osjeća prema vama, opuštenost, potvrđivanje njenih riječi, šala, bez reakcije? Osjetite cijelu situaciju, a onda je reprogramirajte. To je početak transformacije. Ja sam, davno kada sam sa tim radio, izabrao “ostati svjestan”, “biti ja (postojan, svjestan, staložen, smiren)”, biti nadahnut sobom jer napokon nisam reagirao kao prije, itd. E sada, osjetite tu novu reakciju do srži kostiju. Neka se koža naježi, neka se srž u kostima uzburka. I ostaje vam samo jedno. Kada ste ispred mame, ili tate sa negativnim konstrukcijama izražavanja voljenja i prihvaćanja, reproducirajte to što ste kreativno zamislili. Čak i ako nije takva situaciju. Vjerujte mi, podsvijest je čudo, ali bukvalno čudo. A onda, kada dođe takva situacija, a doći će, tada ste već programirali tijelo i podsvijest, jer ste to radili svaki put kada bi ih vidjeli, na novu reakciju i bukvalno, ali baš bukvalno, imat ćete osjećaj da vas vaša nesvjesnost, vaša podsvijest pita kako da reagira. E to je mogućnost izbora. Izaberite reakciju i reagirajte. Jer ako ste svjesno reagirali, svjesno izabrali odgovor, da li je to reakcija ili akcija? Da li je to čin ili nemoć da činite? Jasno?
Naravno, ovo je samo primjer. I jasno je da, naravno, imate jako puno stvari u životu koju morate reprogramirati, transformirati. I jasno je da za Rad na sebi, pod uvjetom da znate na kojem sebi i sa kojeg sebe, traži vrijeme, prostor i vas. Tri faktora koja su nezaobilazna i čine značenje riječi “karma”. Jer karma su tri fundamentalna faktora: vrijeme, prostor i pojedinačno biće. Bez toga nema karme, tj. akcije. Jer to troje je i sama akcija. Za akciju (reakciju) potrebno je vrijeme, prostor i pojedinačno biće. Zato kažemo da nemamo mi karmu već mi jesmo karma. Ali, to je neka druga tema.

Biti kreativan, a to znači i biti prisutan, je rad, rad, rad. Pikaso nije postao Pikaso zamišljajući Pikasa, već je BIO PIKASO, a dok nije POSTAO Pikaso, radio je, radio je, radio je. Mi sada kažemo, neki od vas ja ne, da je on kreativan. Ali jeste li razmislili šta to znači? Kako je postao obilježje kreativnosti?
On, kao i tisuće drugih kreativaca, naučnika, duhovnika postali su to na taj način što između kreativnosti i njih u biti nije bilo razlike. Oni su bili kreativnost.
Sada, ovdje nije samo riječ o kreiranju nečega, u smislu kreiranju dobrog života, bogatstva i slično. Ovdje je riječ o rekapitulaciji, ponovnom stvaranju sebe, novog sebe. Ali ono nije moguće bez transformacije starog sebe.
S druge strane kreativnost nije samo kreiranje, već izražaj sebe. Kreativnost, izvan kreiranja sebe, znači izraziti se slobodno od ograničenja, emotivno se dati (ne samo vitalno već i emotivno), ispuniti sobom ono što radite, ono što govorite, ono kako se krećete, mislite, osjećate, itd. Biti kreativan nije samo slikati društveno prihvatljive slike ili slikati nešto što će netko za stotinu godina smatrati umjetnošću, pisati duboku poeziju ili romane, ili bilo što od onog što svijet smatra umjetnošću. Prati suđe ispunjen sobom, prati veš i dati se tome svjesno i emotivno, sjesti na kavu i imati dobar, ispunjavajući, opušteni razgovor sa nekim, sve to je kreativnost. Put traži kreativnost kao izražaj cjelina koja u tom trenutku jeste. Nije bitno, do kojeg nivoa svijesti ste stigli, već je bitno da to izrazite sobom.

Kada kreativno stvaramo sebe, ne imitiramo, već stvaramo. Ne kopiramo, iako ćemo i imitirati i kopirati u početku. Ali je vremenom bitno iščistiti to, očistiti se od onog suvišnog, suptilnost učiniti još suptilnijom, i što je najbolje, to ne činite za nikog drugog doli sebe, najdubljeg sebe, a ujedno to je Božansko.
Kreativnost i kreiranje, kao što sam između redova spomenuo, nije biti odvojen od kreacije. Nemojte to miješati sa transcendencijom. Iako i ona ima svoje mjesto ovdje. Njeno mjesto je u autentičnosti bića. Iako spoznajete to što spoznajte transcendencijom, ako uopće to mogu tako nazvati, vi ste i dalje pojedinačno biće. To je stara zabuna danas pogrešno interpretirana. Ulazak u Prazninu, ili Punoću, ili Ništavilo, ili Upijenost, ili kako god to želite nazvati ili kako god to vaša tradicija nazivala, nije nestajanje, nije odumiranje kako neki danas Nirvanu nazivaju, a uostalom, to nije kraj, to je tek početak. Ne nestaje priroda, ona je priroda uvijek i za “vijeke vijekova”. Nestaje ono što je preuzelo prirodu, nestaje vaš osjećaj vas odvojenih od svega. Kada spoznate da je vaša priroda, vaše najdublje, potpuno čisto, prazno od svog sadržava saznajete ili spoznajte da je ono u isto vrijeme i puno i izvor svega. To je kao prazan prostor kojima ima potencijal svega i ničega u isto vrijeme. Ostaje Prazno, Čisto, kao prostor spreman da bude temelj svemu i u sebi krije potencijal svega, a nije dodirnut ničim, nikim, vremenom, ni prostornim prostorom koji ga ispunjava. Reći da je to prostor, već je greška, jer to je nešto što omogućava prostor, ali kako izraziti to bez nekog primjera?
To je izvor kreativnosti, kreacije, stvaranja i svih sila, i svega što poznajemo ili još nismo upoznali. Ali da se vratim nazad, prije no što odem još dalje sa ovim. To nije kraj. Nekad imamo dojam da svako više biće to jednostavno zna, a mi tek treba da saznamo. Iznad toga, po svjedočanstvu nekim Živih Ljudi, Majstora, ima još. Znam da nije kraj jer ne osjećam da je kraj, to znam sobom. To da ima još iznad, naslućujem i ponekad osjetim ukus toga, ali još ne znam sobom, ako razumijete šta govorim.
Kada kreirate sebe, novo sebe, niste kreirali svoju prirodu, dapače nju ne možete kreirati. Kreirali ste IZRAŽAJ te prirode, drugačiji od svega do sada što ste bili (staro ja, stari čovjek, ograničen čovjek, itd.). Ali to novo sebe nije kruto kao ova osobnost, kao staro ja. Ono je SEBE i novo je u svakom trenutku. I sve što stvori, nije kao kod umjetnika koju si postali slika sebe ali viša od, da tako kažem, svakodnevnog čovjeka. Vi postajete srž umjetništva, umjetnik umjetnika, duša duše, itd.
Rekao sam da čovjek koji je kreativan nije kreativan izvan sebe. Teško je opisati točno to što mislim. Ali da probamo. Kao što sada osjećate da ste čovjek, kada vas pitam ili usmjerim na to, na isti način osjećate da ste ta priroda kreativnosti samo sada je to prikriveno, prevučeno slojevima koji ne dopuštaju da to znate (Znate kao najdublji osjećaj postojanja). Kao što znate da postojite tako znate i to. Znanje je u stvari to. Znati direktno, bez posrednika uma ili čula, da vi jeste to što jeste. To je jedino što možemo nazvati riječju “Znanje”. Ostalo nije znanje. Kristalizacija znači, u ovom smislu, da u to što jeste i Znate da Jeste, unesete duboko i direktno iskustvo koje postaje vi. Tu se koplja lome. Da li ste postali to ili ste do razotkrili? Da li je to spušteno ili je do razotkrivena dubina? Da li je unutra ili je gore ili je izvan ili je iznad, itd.?
Odgovor na tu nedoumicu je: svejedno je kako ćete reći, ako ne vam nije cilj mudrovanje, već stvarno saznanje. TO je i iznad i ispod, i izvan i unutra, i duboko i visoko. Oni koji inzistiraju na jednom a odbacuju drugo ili žele da mudruju radi dokazivanja ili još nisu TO upoznali sa svih strana. To je slično kao u nekim tradicijama koje govore o položaju tijela tokom meditacije te da se morate okrenuti ovako ili onako s ciljem samospoznaje ili upoznavanja Brahmana. To je glupost. Brahman je sve, u svim smjerovima. Nebitno je gdje ćete biti okrenuti. Također, onima koji su spoznali, on je i unutra i van, i izvan i iznad, i On je oni i On je iznad njih. Dvaita i Advaita se spajaju u jedno. Dualno i Nedualno je jedno, istovremeno i na kraju i Treće. Nemam bolje ime, naziv, osim “Treće”. Jer ujedno to je oboje i nije nijedno.
Kreativnost nije samo neki prihvatljiv kreativni čin. Ako ste kreativni onda je kreativnost sve. Kreativnost je vaša priroda. Sada, može biti spuštena, može biti razotkrivena, može biti ispod ili iznad, nebitno. Nijedno nije istinito, već je samo ograničenje opisa ograničenog uma. Ono što blokira Prirodu, koja je ujedno i kreativnost, jeste um, osobnost koja misli da nije kreativna, da ne zna biti kreativna, da ona nije ta, itd. U Prirodi niste ništa, ali ste potencijal svega. Priroda čovjeka nema kvalitete, ali izražaj njegove prirode jeste kvaliteta i ima kvalitete, a to je znanje o Silama ili Gunama ili o Shakti. Kreativnost se upoznaje tako što Nepoznato upoznajete kao svoje izvorište, tako što Neograničeno vidite kao svoju Prirodu, tako što Nespoznato vidite/doživite kao srž vas. Tada, izražaj koji je sam po sebi kvaliteta (guna) izražava se kreativno, stvaralački. A stvaralaštvo ili kreativnost za nju je i razaranje i održavanje i novo stvaranje.

Put ka kreativnosti i izražavanju iste jeste biti svjestan sebe kao svjesnosti, kao početak. Dok bilo šta radite OSJEĆAJTE to, percipirajte to kao sebe. I to sebe izrazite. To je najjednostavnije rečeno. Da li će to biti dobra slika, pjesma, roman, tekst, pranje suđa, vožnja auta, zar je bitno? Samo ne komplicirajte to. Ostalo možete. Vjerujem da ste imali prilike vidjeti čovjeka koji samo sjedi. Ali svi osjećate da on samo ne sjedi. Već nešto sjedi. Nešto ima pokret, nešto gleda, nešto se osmjehuje ili galami. To nije isti čovjek koji sjedi kao ostali koji oko njega sjede. To je TO što sjedi u tom tijelu. I eto vam kreativnosti. Kreativnost nije samo stvoriti novi auto, ili manifestirati novac. To je stvoriti sebe, dovesti sebe, spustiti sebe, razotkriti sebe, izraziti sebe. A onda, možda vam zatreba auto, novac, ljudi, šta već. A možda i ne. Onaj koji je kreativan, koji izražava sebe kao srž prirode, kreativan je i kada uništava, razara, lomi koliko i kada stvara ili sam održava. Ali, nemojte ovo shvatiti ili barem probajte da ne shvatite na površini kao oni “kreativni duhovnjaci”. Dobro, priznaje, kreativni su ali pod navodnicima. Ovo je potrebno shvatiti jako duboko jer u tim dubinama izvorište je kreativnosti. A ona je samo Božansko, sam Bog, sam Apsolut ili kako god želite TO nazvati. I, mogu reći u skladu sa mnogim advaita tradicijama, jer ste na to navikli, TO NIJE VAŠE i onda dodati izvan te advaite, ali I JESTE VAŠE, JESTE VI i to u isto vrijeme.

Oglasi