tantra01“Nivo vašeg Bića privlači vaš život.”

To je ukratko činjenica o svakom čovjeku, svakom živom biću oko nas. Razina njegova bića, razina njegovog razumijevanja, razina njegove svijesti, razina postojanja (cjeline njega) stvara, djeluje, razara, privlači, odbacuje, itd., sve u njegovom životu od njegovih pogleda na svijet, preko njegovih roditelja, prijatelja, izbora partnera, veza, do posla, načina života, bolesti, nesreća, nekih važnih događaja u njegovom životu. Sve što sam nabrojao može se staviti samo pod jednu ideju: “razina bića”.
Kako bi smo razumjeli samu ideju “razine bića” potrebno je dugogodišnje samo promatranje, upoznavanje sebe kroz sve mogućnosti koje imamo u životu, koje nam se dešavaju, u koje svjesno ili nesvjesno ulazimo, kroz ciljeve i motive različitih struktura u životu jer sve one, kako pojedinačno a tako i cjelovito, ukazuju na razinu našeg bića. Možemo to nazvati i postojanje. Postojanje je cjelina nas od najniže razine u nama do naše naviše razine.

Postojanje, ograničimo ga sada na ovaj život i ovo što možemo povezati kao postojanje, jeste cjelina tri uma zajedno sa svjesnošću iza umova. Intelekt, emocija i fizički um kao cjelina čovjeka plus svjesnost iza, ili sposobnost da čovjek bude svjestan. Ako um svedemo na mozak i definiramo um kao mozak u djelovanju, kako to neki naučni sistemi definiraju, dobijemo: neokorteks ili veliki mozak, limbički ili srednji mozak i mali mozak – prvim razmišljamo (intelekt), drugi je vitalni ili emocija, a treći je podsvjesni zajedno sa fizičkim umom. Prvi mozak razmišlja (iako je ovo neprecizno i učenje govori da svaki mozak razmišlja, ali pomoći će boljem razumijevanju), drugi osjeća a treći to sprema duboko u podsvijest i fizičko nesvjesno funkcioniranje.
Kada ulazimo u učenje intelekt prebire po idejama, pravilima, znanjem koje mu se nudi i naizgled odlučuje šta će primiti, šta će odbaciti, šta ga interesira a šta ne. No, situacija je mnogo kompliciranija i kompleksnija nego kako se čini. Naši umovi su već jedinstvo, jedno iako je to jedno daleko od jednog ili cjeline na koju učenje usmjerava. No, oni funkcioniraju kao jedan um, kao cjelina tijela, uma i nesvjesne svijesti (neki će reći “duše” a pod dušom misle na vitalni um, no duša je jako daleko od umova, daleko iznad njih). Od rođenja umovi uče da funkcioniraju zajedno u korist tijela te time tijelo preuzima umove ili um i zarobljava ga ili vezuje za sebe. Time kažemo da čovjek najviše funkcionira kroz vanjski um – tj. sva tri uma služe tijelu i fizičkoj realnosti te vrše funkcije u skladu sa tim realnosti koja je proglašena stvarnom, bitnom, vrijednom, smislenom, itd. Iako svaki od tih umova ima neke svoje sheme, nevezane sa drugim umovima, čulni ili vanjski um ih povezuje u neku smislenu cjelinu kako bi tijelo a time i ono što smatramo pod “sobom”  moglo da funkcionira u svijetu koji je dominantan, tj. koji je primaran za nas, fizički, materijalni svijet. Vanjski um ne poznaje unutarnji um, tj. um koji je odvojen i koji bi trebao biti gospodar vanjskog uma, ono što bi mogli nazvati suštinom kod čovjeka. Taj unutarnju um nije razvijen, niti se razvija, niti većina zna da ga posjeduje. No, za sada to nam nije bitno. Neću dalje dijeliti umove kako vas dodatno ne bih zbunio a i bez tog dijeljenja mogu objasniti ovo što planiram da pojasnim.
Um i tijelo se razvija od samog rođenja kroz odnose sa svijetom u kojem se nalazi, a s ciljem prilagođavanja i funkcioniranja u tom svijetu. Već oko sedme godine um i tijelo su u osnovi razvijeni. Iako se tijelo i dalje razvija um počinje da kasni u razvoju, zaostaje. No, osnovni dijelovi čovjeka, njegove navike, njegove emocije, reakcije, instinkti su razvijeni. Sve poslije toga su finese, nadopunjavanje i izgradnja strukture koje je već definirana. Tijelo je vezalo um za sebe, podredilo ga sebi, koristi ga za sebe. Navike, želje, sviđanja, nesviđanja, voljenje, ne voljenje, sebičnost, negativne emocije, osnovni mehanizmi življenja već su kreirani i vode čovjeka dalje u dodatno ispunjavanje strukture a u skladu sa osnovnim “kosturom” tijelo-uma.
Oko puberteta zaustavlja se dalji razvoj vitalnog uma. Emotivno većina nas je “zaglavila” u tom periodu. To se lako da vidjeti u trenutku seksualnosti. Pošto seksualnost zaustavlja većinu predstava, lažnih dijelova umova, i budi primarne dijelove umova, tj. njegove temeljene dijelove, u trenutku igre seksualnosti, zavođenja, samog seksualnog čina, vitalni um uz tjelesni um pokazuje svoj nivo zrelosti. Primijetit ćete da većina a vjerojatno i vi sami, kada se u društvu povede priča o seksualnosti, ili postanete dvosmisleni kroz neku seksualnu primjesu, da se počnete kikotati, smješkati, da vam se umovi isključe pri djelovanju te sile koja preuzima umove zarad mogućeg razmnožavanja. To ukazuje na nivo emotivne svijesti u čovjeka, tj. inteligencije, da to tako kažem, vitalnog uma i tjelesno-vitalnog uma kroz koje prolazi seksualna sila.
Intelektualni um se dalje razvija kroz ideje, učenje, školovanje, ali to ne bi mogli nazvati nekim razvojem, već više nadopunjavanjem pod pritiskom primitivnih dijelova uma, tj. pritiskom fizičkog uma i vitalnog uma, koji su stariji od intelektualnog uma, primitivniji a time i snažniji, lukaviji, izgrađeni i kroz njih funkcioniramo kao tijelo-um. Proučavanjem uviđamo da intelekt i njegovo skupljanje znanja ima za cilj osnaživanje osobnosti, lažnog dijela osobnosti, interesa, vitalnih želja i sviđanja, odbacivanje onog što se vitalu ne sviđa, ili onog što je potrebno tijelu za funkcioniranje ili odbacivanje svega što tom istom tijelu nije potrebno za preživljavanje. Intelekt skuplja znanje i sortira ga u skladu sa, primjera radi, korisnim za tijelo i preživljavanjem, onim što nam se sviđa u skladu sa vitalnim, i filozofskim tj. onim što će biti naša predstava u društvu, okolini, u skladu sa idealizacijskom slikom o sebi. Obično, znanje koje smo skupili u školi uvelike se zaboravlja izlaskom iz škole, ostaje samo ono znanje koje je tijelo i vitalni um smatralo bitnim za daljnji život, ili preciznije onim što tijelo-um smatra bitnim za preživljavanje, funkcioniranje, razmnožavanje i zadovoljstvo, te moć nad drugima i svijetom oko njega. U tom smislu ta tri uma ili tri dijela uma (mozga) bivaju cjelina.

rayofcreationinthreeoctaves1Učenje započinje interesom, tj. u nama se stvara određena sfera interesa ka nečemu, zbog tko zna kojeg motiva i tko zna kojeg cilja. Obično i motivi i ciljevi su i dalje tjelesno-umni ali na suptilnijem nivou zato se u početku teško mogu vidjeti, tj. teže je saznati šta je motiv i cilj tog interesa ka duhovnosti (religiji, duhovnom, ezoteričnom). Ono što mogu da kažem, bez a mnogi od vas to primjećuju, jeste da su svi ti interesi duboko tjelesno-umni, podsvjesni u služe i dalje preživljavanju tijelo-um, ali i osnovnog biosa, ili osnovne životne sile u skladu sa razmnožavanjem i besmrtnošću (post-mortem sindrom). Samo oni koji su ušli dublje u proučavanje sebe kroz učenje i Rad počinju uviđati ovu činjenicu. Zamišljeni život, nastavak života, besmrtnost duše, božanski život služi tome da zamaskira činjenicu prolaznosti i smrtnosti, te kao odbojnik sprečava čovjeka da razmišlja da je ovaj život jedan jedini i da je on mogući kraj, da on nema nikakvu veću svrhu od one koju ne može naći u ovom fizičkom životu (zakoni, karma). On ne može prihvatiti, zbog djelovanja sila neznanja (avidya shakti), da on sam za sebe nema svrhu već da je on svrha zemlje, mjeseca, planetarnog sistema, sunca, tj. da oni koriste čovjeka za svoje ciljeve i potrebe. Da bi se ovo vidjelo čovjek mora da se upozna sa kozmologijom, sa silama i zakonima, sa mjestom gdje se nalazi te zašto se tu nalazi, itd. (Gurđvije, Uspenski, Nicoll, Benet, itd.). Zbog djelovanja sila na čovjeka, te zakona oktave, učenja su degradirala i mnoge stvari u skladu sa “post-mortem sindromom” krivo se razumiju, povezuju i tumače – počev od karme, samskare, dharme, kozmologije, čovjeka i duše, pa do bića i probuđenja.
Interes je taj, magnetski centar, koji čovjeka usmjerava i dovodi do mjesta gdje pronalazi učenje. Taj interes može biti devijantan ili evolutivan. Ali može biti i različiti niz kombinacija svega i svačega. Imati interes znači samo da možemo doći do linije kretanja određenog učenja koje ispunjava taj interes, vi to zovete predodređenost za neko učenje, spiritualna genetika u nekim magijskim učenjima – za ovo ima mnogo naziva ali rijetko koji naziv ukazuje na suštinu ovog, većina je nastala fantazijom, laganjem, post-mortem sindromom, pseudo-učenjima, itd. Kao što ga interes može dovesti do učenja, sva mehanika njega samog, kao i djelovanje oprečnih sila u njemu i oko njega može ga odvesti od učenja, i tu magnetski centar neće pomoći.

Ulaskom u učenje čovjek se suočava sa nizom pravila, zakona, naredbi, onog što se traži od njega – proučavanje sebe i učenja, proučavanje znanja tog učenja i tradicije i to sve u istovremeno. Od njega se traži da mora proučiti mehaničnost, zakone, sile, negativne emocije, teoriju učenja, kozmologiju kozmosa i njega samog, proučiti da ne može da djeluje te zašto ne može da djeluje, itd. U tom momentu vital koji je dao početni impuls interesa upošljava intelekt koji započinje proučavanje učenja, skuplja informacije ili tzv. znanje u skladu, još uvijek, sa čovjekovim osobnim sviđanjem, projekcijom, mišljenjem koje je imao (pravilnije asocijacijama i analitičkim umom) ili u skladu sa tzv. emotivnim uvjetovanjem (jednostavnošću, idejom ljubavi, kozmičke ljubavi, kozmičkog jedinstva, sjedinjenja sa nečim višim kao bježanjem od nemoći sjedinjenja na fizičkom nivou, itd.) ili u skladu sa nekim tjelesnim ili fizičkim interesom – sve to najčešće jeste, kako sam rekao, u službi tijelo-uma: preživljavanje, sigurnost, zadovoljstvo, razmnožavanje, moć, snaga, djelovanje na druge, itd., ali to čovjek dugo vremena neće primijetiti, spoznati.
Veliki mozak kao intelekt skuplja znanje, procjenjuje ga, dijeli ga, odbacuje ili prihvaća. Ponavljanjem informacija, znanja, i pokušajem da mu to postane značajno, vrijedno, uključuje se i srednji mozak kao emotivno značenje, emotivna vrijednost. On pojačava djelovanje skupljenog znanja, informacije, osjeća da je vrijedno da treba da ga primjenjuje i trudi se da natjera tijelo da živi to što je emotivno vrednovao. Tijelo može a i ne mora da živi istinu, znanje, informacije koje je intelekt skupio, a vital vrednovao. I tu nastaje razdor. Ukoliko do toga ne dođe, što je jako rijetko, tijelo pokušava primjeniti ideje učenja, znanje koje je dobio, iskusiti to što osjeća i misli da ima vrijednost i kroz ponavljanje, primjenu, izražavanje to ulazi u njegovu automatiku, podsvijest i on živi, koliko toliko, cjelovito to znanje koje ima. Ukoliko mali mozak, podsvjesno-tjelesni mozak ili um ne prihvati to znanje to neće postati naše postojanje, naša cjelina, naš život i to je osnovni problem svih učenja, svog Rada. Čovjek zna informacije, neke osjeća i koristi zarad lažne osobnosti i predstavljanja, sviđa mu se znanje, voli ga, filozofira, ali ga ne živi niti može da ga živi. To je slika unutar svakog učenja, to je veliki postotak “učenika”, sljedbenika, vjernika. Nekolicina izuzetnih, izabranih, onih koji osjećaju da moraju da žive učenje počinje proces “spuštanja” znanja, informacije, sviđanja, željenja, emotivnog osjećanja učenja u tijelo i tjelesni um, tijelo-um strukturu.

Kako bi čovjek spustio to u fizičku realnost, tijelo, um on mora vrednovati učenje više od svega ostalog njegovom životu. Ne kombinirati, ne djelomično vrednovati – jednim ili sa dva uma – već životno vrednovati. To mora postati njegov život, njegova jedina svrha, njegovo jedino vrijedno za življenje, vrijednije čak i od njega samog (slike o sebi, idealizacijskog ja, predstave, glumljenja, itd.). To je uvjet. I to je uvjet koji malo ljudi ispunjava, jako mali broj ljudi je potreban “svrsi” iznad čovjeka sa tim znanjem i tom sposobnošću. Kao što svaki čovjek ima svrhu, koja nije nimalo mistična i nimalo slična onom što većina zamišlja, tako i ti ljudi imaju svoju svrhu. Broj tih ljudi je ograničen. Ono čemu oni služe, kako Gurđijev kaže, jeste Suncu i njegovoj svrsi. Druga učenja govore slično ali kroz neku drugu simboliku.
Ako govorimo o Silama, to znači da toj specifičnoj sili na ovoj razini nije potreban velik broj ljudi za tim znanjem, sposobnošću, koji mogu da žive to na što znanje usmjerava. Ona traži jako mali broj ljudi za svrhu koju ima. To je Sila učenja u kojoj sam govorio. Također, svako učenje može biti u svrsi nekog dijela te Sile koja ne mora biti ista kao kod nekog drugog učenja. No, ovo je već neko mnogo više znanje od ovog o kojem ovdje pišem.

Svaka ideja učenja, ako želite biti taj čovjek te svrhe, mora biti dobro proučena. Morate joj naći emotivnu vrijednost, dati joj emotivnu vrijednost i mora biti spuštena u život, tijelo. Da bi se to odradilo, ono što se javno ne piše, jeste da se više ne smijete identificirati sa čovjekom, čovječanstvom, društvom kojem ste nekada pripadali, okolinom, čovjekom koji ste nekad bili. Jer “svi mogu postati agenti sistema”, tj. da izbacimo citate iz filmova iako govore o tome, svakim čovjekom, društvom, narodom, nacijom upravljaju sile. Vi koji ste krenuli ka ovom morate naučiti isključiti djelovanje tih sila sa sebe, a to često znači i prestanak života na koji ste navikli. Dalje zaključite sami.
On o sebi više ne smije misliti, osjećati se, živjeti na način na koji je živio. On mora da se mijenja, transformira staro u novo, živi pod drugim ciljem, drugim motivom, drugom svrhom, drugim smislom. Staro će ga, kao i okolina, početi privlačiti ka sebi, kao djelovanje gravitacije neke planete dok putuje bespućima univerzuma. A on mora stvoriti svoju vlastitu gravitaciju unutar sebe, sa učenjem, sa idejama učenja, sa ciljem, sa sviješću o sebi, razumijevanjem, itd. Ne smije dozvoliti da ga gravitacija starog života povuče ka sebi i uništi ga. To je ono o čemu religiozna i neka duhovna učenja govore kao o “borbi dobra i zla”; “boga i đavola” za duše ljudske; kozmičkoj borbi, itd.
Interes u početku, a kasnije razumijevanje učenja, preuzima i usmjerava čovjekov put. Sve ima svoju svrhu, ali nije svaka svrha dobra za nas. I svatko služi nekoj svrsi nečega ali jako malo njih ima izbor da odluči kojoj svrsi nečega želi da služi. U učenjima, duhovnosti se govori u svrsi služenja Bogu, i to je uopćeno, bez dubljeg tumačenja i većina to prihvaća i ne traži dalje pojašnjenje, znanje iza toga što je površno dato.

U samoj svrsi učenja čovjek prvo mora da se razdvoji od cjeline koja je sada te da se ponovo, pod novim strukturama i temeljima, ujedini u cjelinu. To je razlog što ovo učenje u početku od čovjeka traži da se podijeli na dvoje, ono što je on kao svjedok i ono čemu on svjedoči a do “jučer” je bio on.
U svekolikim igram sila postoje i kombinacije, jako čudne kombinacije, očekivane kombinacije, kombinacije razina, itd. Pod “čudnim kombinacijama” mislim na neke devijantne kombinacije kojima nije znana svrha osim hranjenja oprečnih sila. Mnogi su, čak i u ovom učenju, samo hrana tim silama. To je ono što je teško emotivno prihvatiti, a još je teže prihvatiti da to sami od sebe naprave. Svi se hranimo svime i sve se hrani nama. Univerzum se hrani sam sa sobom, kao savršeni perpetum mobile. Sam sebe stvara, održava i uništava. Na neki način, to i čovjek čini ali u razmjeri koja njemu odgovara.

Intelektom uzimamo ideje, učenje, informacije. Emotivno ih vrednujemo, dajemo im energiju, izdvajamo ih od ostalih informacija života, štitimo ih idejom svetosti, i spuštamo u život. Podsvjesni um ih preuzima, uništava stara značenja, stare svrhe i transformira ih u nove. To postaje naše postojanje. Naša razina bića. Sadašnja razina ogleda se u ovom što sada živimo, buduća u onom što ćemo od sebe napraviti, on našeg rasta i razvoja, naše evolucije.
Svaka ideja učenja mora biti intelektom pravilno shvaćena, povezana, ucjelovljena sa drugim idejama. Tada emotivno osnažena, vrednovana, stavljena na prvo mjesto s ciljem življenja. Spuštena u život, ponašanje, fizičku percepciju, način življenja. Tada kažemo da ponovo radimo cjelinu, ucjelovljujemo tijelo (život), um i dušu (svijest o sebi).

Sve dok ideja nije do kraja spuštena, nije stvorila novi način razmišljanja, osjećanja, življenja ne smatra se uspješnom primjenom učenja. Takav čovjek je polovičan, devijantan, otvoren raznim utjecajima i oprečnim silama. Zato se u spisima govori o “strahu od boga”. Ili se spominje “ljubomorni bog”. To treba pažljivo razumjeti, imati ključeve kako bi se shvatilo izvan konteksta shvaćanja religije, duhovnosti i ateizma kakvi su danas. Također, za učenje Bog nije Bog u istom smislu kao i u religiji i duhovnosti. Ima dodirnih točaka, ali nema ista značenja.
Svaka, a naviše ideje koje olako prihvaćate, mora biti ispravno shvaćena, primijenjena, proživljena, a na kraju morate je ispravno razumjeti. Razumijevanje je upravo vaša razina Bića. A razina bića stvara život kakav imamo. Kada čovjek preskače ideje učenja, kada ih ne shvaća dovoljno dobro, ne razumije ih, ne daje im dovoljnu vrijednost on preskače temeljne ideje, temelje na kojima će izgraditi sebe. Kasnije će imati problem jer će morati da se vrati nazad kako bi to naučio i reorganizirao cijelu strukturu ponovo, slomio krive kristalizacije, ponovo kristalizirao sebe i dovršio posao koji je započeo. Zato govorimo da u ovakva učenja ne trebaju ulaziti ljudi koji nisu spremni da dovrše posao koji su započeli. Oni na kraju postaju devijacije, iskrivljenja, prepreke sami sebi, sile ih iskorištavaju i kontroliraju, bivaju odbačeni od Sile kojoj su pripadali, iskrivljuju učenje, služe nekim drugim gospodarima, itd. Kada krenete na ovu stazu trebate je završiti, pod svaku cijenu.

Čest slučaj je da većina nije motivirana nakon početnog impulsa za radom. To je dio koji nisu shvatili, to je dio koji govori o tome da dalja evolucija čovjeka mora biti preuzeta od samog čovjeka, i da on mora stvoriti razloge, motivacije, ciljeve koji će ga voditi dalje. To znači da oni koji gube motivaciju nisu proučili učenje, nisu shvatili šta ono govori o tome, ili su to olako čuli i prihvatili i nisu dali dovoljan značaj. Svaki dio učenja ima vrijednost i značaj. Mehanika čovjek, nesvjesnost, oprečne sile često djeluju tako da jako vrijedne ideje potisnu u drugi plan a u prvo stave ideje koje se teško primjenjuju ali vam se sviđaju jer padaju na vašu sliku o sebi. Svi bi da odmah od početka rade sa velikim idejama i time upadaju u zamku i prije no što su krenuli. Svi hoće biti Jedno, a da prije toga nisu sebe pripremili za to Jedno. Svi žele doživjeti jedinstveno polje svijesti ali malo je onih koji znaju za zamke u tom polju, opasnosti koje on krije za dušu koja nije kristalizirana u skladu sa tim, koja nije izgradila dobre temelje. Svi žele de se probude ali u svom snu probuđenja i jako je malo onih koji se pitaju šta tada kada se probude? Šta će biti sa svim onim što će tada vidjeti a upravo sada to ne žele da vide? Šta će biti sa silama koje nisu odbili, koje nisu odbacili i koje i dalje djeluju na njih? Ideja probuđenja je divna filozofija uz ispijanje kave, ali nimalo divna činjenica kada krenete stvarno prema njemu. Biti budan je divan san, ali u stvarnosti to vas postavlja na veoma opasan teren. Biti budan znači vidjeti, znati, probuditi se u sebi ali to ne znači da ćete išta moći promijeniti. Vidjet ćete sve na drugačiji način a nećete imati sposobnost da išta promijenite, da na išta djelujete. To je kao probuditi se u noćnoj mori paraliziranog tijela, nemoći da se pomjerite i fizički probudite. Kako to ne bi bilo tako, kako bi se to izbjeglo, potrebno je učenje dovesti do fizičke manifestacije, steći sposobnosti koje ono traži, biti sposoban primijeniti ga, upotrijebiti ga i živjeti na taj način. Biti drugačiji čovjek od ovog koji ste sada.

Oglasi