budhaDa bi smo bilo šta upoznali u sebi moramo znati da to što smo bili prije kretanja u Rad više nije ono što možemo biti. Duhovnost teži cjelini čovjeka, njegovom unutarnjem jedinstvu, ali to što sada jesmo nije ono što može biti cjelina, unutarnje jedinstvo. Cjelina mora da se stvori ali na onom što je stvarno u nama. No stvarno ne poznajemo, nismo se upoznali s tim. Čak i ako ono postoji prekriveno je lažnim, imaginarnim, izmaštanim, prilagođavajućim, ideološkim, religioznim, duhovnim, itd. To što nazivamo sobom, što većina naziva osobom, najčešće je lažna osoba. Ona je priljepak preko osobe u nama, ona je laž, imaginacija, fantazija, ideologija, itd., koju smo prihvatili, prilijepili na sebe (osobu), održavamo njenu sliku (slika o sebi, idealizacijsko “ja”, persona) i trudimo se da živimo i zadovoljimo tu sliku koju o sebi imamo. Ona se sastoji od mnoštva segmenata, sviđanja, nesviđanja, voljenja i ne voljenja, ideologija koje smo pokupili od drugih, religije koja nam je nametnula strahove, nadanja, očekivanja, projekcije svoje vrste, duhovnosti koja je dometnula dodatne vrijednosti na lažnu osobnost, na već stečene lažne vrijednosti, socijalne slike i očekivanja društva koje moramo zadovoljiti ako želimo biti prihvaćeni od istog, tzv. ljubavnih vrijednosti, tzv. prijateljskih vrijednosti, rodbinskih vrijednosti, tradicije naroda i religije (duhovnosti) i nacije, itd. Svi ti dijelovi koje smo prihvatili, ugradili u lažnu sliku o sebi, čine sadašnju cjelinu nas. I do njih dolazimo upoznavanjem sa sobom, težnjom da postanemo iskreniji prema sebi, otvoreni da vidimo i ono što nam se ne sviđa, ono što može urušiti cijelu strukturu onog što sada jesmo. Sve to je dio naše mnoštvenosti, naše necjelovitosti, ali i naše unutarnje stvarnosti.

U svojoj istinskoj strukturi ili da kažem istinskom dijelu, svaka religija i duhovnost težila je ka rekonstrukciji vrijednosti, vraćanju čovjeka samom sebi, odbacivanju nepotrebnog, duhovnoj ili unutarnjoj jednostavnosti. Ali vremenom, upotrebom kojoj nije znan cilj ili je cilj bio suviše imaginaran i manipulativan i religija i duhovnost i mnoge ezoterične škole i učenja izgubile su tu nit. One možda govore o tome, ali mnogi temelji koji su potrebni da bi ono što se govori postalo stvarnost, dalo rezultat, više ne postoje. Obnoviti učenje u svijetu laži, patvorenosti, prevare svih vrsta, manipulacije, svijetu spuštenih kapaka, izgleda nemoguće jer čovjek kroz svoju osobnu lažnosti a time i lažnu osobnost, okružen drugim lažima, lažnim vrijednostima, drugim ljudima i njihovim lažnim osobnostima, sagradio je zid laži i prevare, pogrešnih vjerovanja i uvjerenja, čulnosti te kroz taj zid ništa ne može proći. On gleda u druge, u svijet u svojoj unutarnjoj potrazi, i nastavlja da imitira ono što imitiraju drugi, ne uviđajući da većina oko njega, ne mora i nije u pravu, kao ni on sam.
Mnogi su u duhovnosti (a pod ovim uključujem i religiju) shvatili da vrijednosti u svijetu nemaju autentičnu ili istinsku vrijednost, da su orijentirane na prodaju, pretvaranje, imitaciju, manipulaciju, novac kao cilj života umjesto kao sredstvo cilju života, ali nisu shvatili da i oni sami, kao i oni oko njih koje smatraju duhovnima nisu u ništa boljoj poziciji i da takvi kakvi su također pripadaju jednoj lažnoj liniji unutar ovog svijeta. Nitko od vas ne može reći da nije primijetio iste te lažne vrijednosti u duhovnosti – prodaju, novac, imitaciju, pretvaranje, sveti biznis i njegovu kvantitetu, prepričavanje istih priča bez dubljeg smisla u njima, površnost svih duhovnih i religioznih ideja, itd. – ali nitko ne primjećuje zašto se to dešava, šta je uzrok tome. Uzrok leži u lažnoj osobnosti, poistovjećenosti sa njom, uzimanju “zdravo za gotovo” onog što u nama postoji, pogrešnim uvjerenjima o svojoj veličini, sposobnosti, znanju, pogrešnom znanju o stanjima svijesti, itd. Da bi se bilo koja ideja unutar religije i duhovnosti (od sada koristim samo riječ “duhovnost” a podrazumijevam i religiju) čovjek mora biti očišćen od svega što ne smije i ne može da primi te ideje. U duhovnosti postoji ideja čišćenja ali nitko ne zna za što da je veže, otuda nastaju različite “teorije”, petparačke priče koje svakim danom izgledaju sve smiješnije i svatko u sebi osjeća da nešto nije u redu, ali pošto svi oko njega pričaju istu priču uskoro i on počinje da je ponavlja zaboravljajući ili potiskujući taj osjećaj “nešto nije u redu” u drugi ili treći plan. Ideja čišćenja dobiva zanimljive, znanstveno-fantastične oblike ali jako malo ljudi shvaća da je čišćenje povezano upravo sa čišćenjem sebe, u odbacivanju suvišnog, nagomilanog, patvorenog, imaginarnog, umišljenog, ideja, koncepata, uvjerenja koja ne smiju biti u onom koji je krenuo ka sebi. Čak i kada kažemo “krenuti ka sebi” to znači očistiti sebe od svega što nije naše. A šta je to naše? Šta smo to mi? Neka ideja autentičnog čiju su autentičnost zaboravili čak i oni kojima su puna usta vlastite autentičnosti? Neka ideja istinskog ja koja se oslanja na specifičnost imitacije i laganja, specifičnost pretvaranja drugačijeg od onih drugih koji se isto specifično pretvaraju a to nazivaju istinskim u sebi? Od čega se to čistimo i šta u sebi čistimo? Kada kažete da ste u procesu čišćenja šta to znači, šta to čistite u sebi, može li to biti nesvjesno kao i vaš život?

Puno je segmenata koje mogu izdvojiti i koje govore u prilog ovog što pišem. Ali ako nema onog koji je stvarno zainteresiran za ovo, onda je to uzaludan posao. Osnovna greška svakog čovjeka jeste što je lažno proglasio istinitim. Imaginaciju proglasio stvarnošću, laž istinom, sebe dovršenim, san budnošću, sveti biznis duhovnošću.
Temelj na koji se sve oslanja jeste lažna osobnost. Osnovna sila lažne osobnosti jeste imaginacija, laganje, identifikacija. Skoro sve se vrti oko te sile. Duhovnost koja bi trebala očistiti čovjeka od te sile to ne može jer se ona upravo gradi na temeljima lažne osobnosti, na temeljima fantazije i laganja. U tom smislu fantazija unutar lažne osobnosti kreira se prostim zamišljanjem da već sada jesmo to čemu treba da težimo, da smo već sada u punom smislu čovjek, da na sebe prilijepimo sve što nam se sviđa i odbacimo ono što nam se ne sviđa, u sebe dodajemo sve što će nam ojačati taj lažni osjećaj sebe, lažni osjećaj “ja”, lažnu i izmišljenu autentičnost, itd. Mi smo imaginarna osoba, izmišljena osoba, idealizirana osoba, to je osnova lažne osobnosti.
Lažnu osobu čine izmišljeni dijelovi nje, dijelovi koju su nam se svidjeli i koje smo imitirali, osobno sviđanje ali i nesviđanja, sažaljenje prema sebi, naše divljenje prema onom što smo u sebe unijeli i što imitiramo u sebi, izmišljena snaga i znanje, vrijednosti koje imamo a koje nisu naše, slika koju uljepšavamo (idealizacija sebe, “ja”) ali i ona ružna slika o sebi koju imamo, samo-hvaljenje, predstava koju u sebi odigravamo s ciljem bježanja od činjenica o sebi, ideologije koje smo uzeli zarad osobne samo-vrijednosti, duhovne ideje koje smo na sebe prilijepili kako bi smo bili duhovno zgodniji, ili ukratko skoro sve što imamo.
Dio Rada jeste otkriti tu lažnu sliku o sebi, lažnu osobnost, razotkriti je i OČISTITI se od nje, odbaciti je.
Kada počnemo promatrati sebe, laganje, imitaciju, pretvaranje koje može biti i pozitivno i negativno, sve vrste maski i uloga koje igramo, ta različita “ja” u nama (oprečne sile u nama) uskoro uviđamo da smo mnoštvo skriveno iza laži o jednom ja, iza laži o jednom sebe, da se slika o nama gradi od sitnih i skoro nevidljivih sličica koje smo pozajmili, uzeli, ukrali, nacrtali.
Proučavanje vlastite mnoštvenosti ide u korak sa proučavanjem sebe, lažne osobnosti te maske preko onog što stvarnije jesmo, onih osnovnih osobina koje imamo i koje se bojimo priznati. Za mene osobno, osobnost i lažna osobnost su obje lažne, iako određeni sistemi Rada to razdvajaju.
“Ja sam Legija i moje ime označava mnoštvo”. “Ja sam taj i taj i moje ime označava mnoštvo”. Iza imena koje imamo krije se mnoštvo koje blokira bilo koji unutarnji napredak. Zbog toga Rad počinje odvajanjem, novim razdvajanjem s ciljem budućeg jedinstva.
Mnoštvo se ogleda u svemu unutar nas. Imamo različite vitalne kretnje koje nazivamo emocijama i svaka od njih je zasebna, ima svoju volju, svoje ciljeve, svoje motive. Jedan dan osjećam potrebu da nas prihvate, drugi dan smo superiorni, treći dan smo romantični, četvrti dan smo slabi i ranjivi, itd. I ne primjećujemo da svaki taj dio kada se pojavi u nama, preuzme naš osjećaj “ja”, veže ga za sebe kako bi mogao biti osnažen i dovoljno dugo održavan. Jedan dan imamo jedne ciljeve, drugi dan druge ciljeve, treći dan neke treće ciljeve i ne primjećujemo da ti ciljevi nisu povezani, nemaju neku dugoročnu smislenost ili vrijednost već se pojavljuju po nekom impulsu izvana, impulsu drugih i društva oko nas, vrijednosti koje nam se nametnu. Jedan dan zastupamo neke ideje, drugi dan neke druge koje su suprotne prvima i čak smo životom spremni da ih branimo.
Ukratko, sve što poznajemo, ali toga najčešće nismo svjesni kao cjeline, jeste mnoštvenost. Neću reći “naša” jer to nije naše. Mi tek moramo otkriti šta je to naše. Proučavanjem sebe otkrivamo vlastitu iluzornost. Sve u nama, ili skoro sve je iluzorno. Ne treba nam ideja da je svijet iluzija, da je univerzum iluzija, ideja pokupljena od učenja koje je već odavno izgubilo vrijednost i izgubilo se u silnim idejama i teorijama koje skoro nitko ne razumije. Sve što u sebi imamo jeste iluzija ali to tek treba da saznamo proučavanjem sebe.
Proučavanja kreće tako da ono što je bilo aktivno – naša osobnost – mora postati pasivno, a ono što je bilo pasivno – svjedočenje, svjedok, promatrač – mora postati aktivno.
Šta to sve u sebi imam, čije je to, odakle to dolazi, kada sam to prihvatio, da li ja stvarno volim to što volim, da li mi se stvarno sviđa to što mi se sviđa, da li mi se stvarno ne sviđa to što govorim da mi se ne sviđa, da li ja stvarno imamo prijatelje, da li ja stvarno poznajem ljude za koje govorim da poznajem, da li stvarno volim ili je to odnos kalkulacije, itd.?
Proučavati mnoštvenost u sebi znači prestati vjerovati u nju, prestati vjerovati da je ona stvarna, da je ona ja. To je prebaciti percepciju na nešto dublje u sebi, nešto što je stvarnije, nešto što može vidjeti sve te kretnje na površini a nije pod utjecajem tog viđenja. Proučavati se u svim okolnostima, u svim situacijama, sa različitim ljudima, unutar veze u kojoj se nalazite, kada pričamo sa nekim – da li se pretvaramo, da li lažemo, govorimo ono što činjenično ne znamo, pričamo radi priče, pričamo radi prihvaćanja, radi prilagođavanja toj osobi, da li se taj odnos sa tom osobom zasniva na laži ili iskrenosti, da li nam ona samo treba ispuniti prazninu u sebi, da li nam treba da ti vrijednost ili mi njoj treba da damo vrijednost, itd. – kada smo sami sa sobom – kako bježimo od usamljenosti, da li smo istinski sami ili samo usamljeni, da li osjećamo dosadu, neispunjenost, itd. – kada nam se nešto sviđa ili ne sviđa i ispitati zašto nam se sviđa ili ne sviđa, itd. Ukratko moramo poučiti sve. Moramo razdvojiti laž od istine. Susret ćemo se sa jednom činjenicom, nakon nekog vremena samo-promatranja i proučavanja. Mi ne znamo šta je to istinito u nama, šta je to istinski naše, šta je to stvarno u nama, pretrpani smo lažnim, imaginarnim, imitacijskim, posuđenim, tuđim. Najjače otrežnjenje dolazi kada počnemo proučavati osobine koje imamo i kada vidimo da smo skoro sve osobine uzeli od drugih, ili da se neke osobine grade od nekoliko osobina koje smo posudili od nekoliko različitih ljudi, da smo sve što nam se sviđa uzeli od ljudi oko nas, okoline ili društva ili prijatelja ili roditelja. Šok dolazi kada pronađete svoje roditelje u sebi, svoje prijatelje, idole, nastavnike, filmske uloge i maske i kada vidite, možda po prvi put činjenično potvrdite, MENE NEMA, ja ne postojim, sve što smatram sobom nije moje i nisam ja.
Sve to što vidite su još krupne stvari i to još nije pravi šok. Kada počnete proučavati promjene “ja” u sebi i kada uvidite da to nečemu što se pojavi u vama date zamjenicu “ja” i smatrate sobom, ili kada vidite u isto vrijeme kontradiktorna “ja” – jedno hoće čokoladu, drugom se ne sviđa, treći misli na potrebu da omršavi, četvrti želi da omršavi kao ovaj treći ali ne zbog sebe već vrijednosti okoline, peti želi tortu a ne čokoladu, šesti u stvari pati jer nije dobio povratni seksualni impuls od simpatije pa je aktivirao svu prethodnu petoricu da utoli u čokoladi samo-sažaljenje, sedmi sve to promatra i smije se, te čeka priliku da svi ostali (ta mala “ja” ili oprečne sile) dobiju ideju sladoleda, itd. I svi oni vezuju svijest putem osjećaja “ja” i svi oni preuzimaju vašu svijest i gospodare sa vama, kontroliraju vas, manipuliraju da dobiju što žele, smišljaju duhovne filozofije s kojima bi trebali da se opravdaju, pozivaju boga kao opravdanje nemoći, itd. Tada polako počinjete shvaćati. Ja sam Legija i označavam mnoštvo. Ja sam taj i taj i označavam mnoštvo. Da li ću tom mnoštvu dati ime “lažna osobnost” ili “osobnost” ili svoje ime i prezime, ili duhovno ime sa svim je nebitno, ničeg stvarnog u tome nema, zarobljen sa upravo sa tim što mislim i osjećam da sam to ja. I tada, ili ćete zaspati ili ćete krenuti da se budite, da radite na sebi s tim ciljem.

Sve oko nas, svi oko nas, cijelo društvo oko nas, uređenje društva, naše ljubavi i simpatije, prijatelji i neprijatelji, sve to služi upravo tom mnoštvu i sve ima za cilj da nas zadrži tu gdje smo. No, oni ne snose krivicu za to. Odgovornost snosimo mi.
Tada se zapitamo kakvu sliku o sebi želimo da prodamo onima koji nam prodaju slike o sebi? Kakvu to sliku, idealizacijsko “ja” želim da im pokažem? Kakvu sliku o sebi želim da pokažem u duhovnosti? Šta je u toj slici o sebi? Mir, ljubav (draga moja, dragi moji), lažno razumijevanje drugih, znanje koje nije naše, informacije koje širimo dalje a da ih sami nismo provjerili, buđenje čakri za koje ni ne znamo da postoje (nismo ih našli ali smo ih dobro zamislili), imaginarna kundalinii shaktii a možda i njeno spontano buđenje kako bi se uzdigli među one koji su spontano probudili shaktii, bili shakti odabrani, pridajemo sliku o spašavanju svijeta, o miru u svijetu, šta? Šta JA STVARNO ŽELIM, ŠTA JA STVARNO JESAM?
Razbuditi se je nešto najbolnije što smo mogli, iz tko zna koje ludosti ili potrebe, započeti. To je činjenica.

Sve ovo divno izgleda. Divno je krenuti proučavati sebe, boriti se za sebe (možda još jedno imaginarno sebe), krenuti stazom unutarnje evolucije ali zamke su mnoge i većina, mnogo puta, upadne u te zamke a također, velika većina, nikad iz tih zamki ne izađe. Zamke hvataju i one hrabre, odlučne, vrijedne, odgovorne, spremne. Zamke su posvuda. Čak i ako bdijete, ako ste pažljivi zamke su prisutne. Čekaju trenutak kada će vam biti loše i vi ćete se poistovjetiti sa tim “loše” zaboravljajući da ništa više, kada ste krenuli raditi na sebi, nije vaše. Čekaju trenutak sentimentalnosti, trenutak zadovoljstva, trenutak kada ćete neku ideju uzeti bez preispitivanja, kada ćete se poistovjetiti sa nekom divnom pričom iz duhovnih spisa, kozmičkom ljubavlju i sviješću, i tada će vas uhvatiti. Ali to će biti nježan zahvat, lagan, neprimjetan. I proći će mjeseci ili godine prije no što vidite. A hvataju nas zato što smo nešto preskočili, nismo dovoljno duboko shvatili, olako smo prišli tome, zaboravili smo zašto smo u Radu, zaboravili smo svoj cilj, zaboravili ljutog neprijatelja koji je u nama (legija), umislili da smo napredovali jer smo godinama u učenju, u Radu. Ili nismo osvijestili maštu, zanemarili smo taj savjet unutar učenja, ili nam se neki dio nas svidio i nismo htjeli s njim da radimo, ili smo se uspoređivali sa drugima a zaboravili da SVI lažu i pretvaraju se, počeli da živimo zdrav život umjesto da postanemo zdravi iznutra, poželjeli podijeliti sa drugima šta znamo i zaigrali se u toj podjeli u toj novoj ulozi, pokrenuli sveti biznis, ili nas je zarobila neosviještena seksualna sila, poželjeli imati više partnera ili biti partner budnom biću, itd. Kao što rekoh, sve je zamka. I dostignuće i posrnuće. I zamka postaje zamka jer smo zaboravili da Rad u svojoj osnovi kaže: “Sve što vidiš u sebi nisi ti i s tim ne smiješ biti poistovjećen. Ti si ono što vidi, ono što promatra, što je nepromjenjivo, stalno, prisutno, bez kvaliteta, bez karakteristika.”
Ili smo zaboravili da Rad kaže: “Ono što je pasivno mora postati aktivno a ono što je aktivno mora postati pasivno”; ili: “U tebi je mnoštvo i u tom mnoštvu nema ništa što je tvoje. Tvoja je samo tvoja priroda koja svjedoči, koja promatra.”; ili: “Samo Bog je stvaran, sve ostalo je nestvarno.”; ili: “Samo je Ja Jesam ono što je stvarno (što si ti) sve ostalo nema stvarnost.”; itd.

Gurđijev govori o “malim ja”, Rad kojem sam pripadao u početku govorio je o “mehanizmima i automatizmima”, Aurobindo govori o “oprečnim silama” i svi oni govore o istom. Ono što sam primijetio da je više objektivizirajuće kada koristim riječi “mehanizam” ili “oprečna sila”. Iako se definicije tih naziva pomalo razlikuju ispod tih definicija govori se o istom. Osobno koristim sve te nazive jer znam njihovo značenje i nisam zavaran nazivima, znam na što me usmjeravaju. Ali sam primijetio da je najbolje koristiti riječi “mehanizam” ili “oprečna sila” u odnosu na naziv “malo ja”. No, svaka od njih nosi svoje zamke i svoje prednosti. “Malo ja” nosi zamku da pomislite da je to vaše, da ste to vi, iako Gurđijev osobnost često naziva “to” i time ukazuje način na koji se treba suočiti sa tim. Mehanizam je mnogo bolja riječ jer to što smo imenovali riječju “mehanizam” shvaćamo manje osobno. Vremenom i ta riječ postaje mehanična. Oprečna sila je u isto vrijeme osobna i ne osobna. Ona ujedno označava nešto izvan nas što je ušlo u nas kao neka specifična sila, volja, snaga izvana, nešto što izvorno nije naše a opet nalazi se i unutar nas ako smo je prihvatili. U isto vrijeme nas odvaja ali može postati i zamka ako je opravdanje unutar nas još jako, ako nismo raskrstili sa laganjem sebe, ako nismo stekli otvorenost i sposobnost objektivizacije.
Svaki segment Rad je bitan, iako su neki segmenti bitniji od drugih i temeljitiji od drugih. Rad u početku udara jasne i čvrste temelje a onda oko njih gradi ostalo, dodatnu strukturu koja je bitna za unutarnji napredak. Iz svog vlastitog iskustva znam da mnoge stvari često zaboravljamo i da se moramo, također često, vraćati na početak, ponovo sve preispitati, ponovo promotriti ono što smo davno promatrali. Obično, uvijek nešto ostane i to što ostane postane opasno. Zato i kažemo da Rad ne može biti sveti biznis, ne može biti površan, ne može biti hobi, nije za one koji ne znaju zašto su u njemu, nije za one koji su lijeni, tupi, inertni, nije za one koji žele idealizacijsku sliku o sebi, itd. On je za one koji ga shvaćaju egzistencijalno, životno smisleno, koji osjećaju da nemaju NIJEDAN DRUGI IZBOR OSIM RADA. Većina u njega zaluta i brzo ga napušta, biva izbačena, ili sile urade svoj posao i sklone čovjeka sa linije Rada. Rad je duboko intiman, unutarnji bez vanjskih karakteristika. On se može raditi do te mjere skriveno da nitko oko vas ne primijeti da vi radite na sebi, da ste u Radu.
Kada bi ste mene upoznali, došli u moju kuću, nikad ne bi mogli da pretpostavite da radim Rad, da sam, da tako uvjetno kažem, duhovan. Čak i knjige koje imam nisu na vidnom mjestu, osim dviju slika koje većini ne znače ništa. Isto je sa mnogima koje znam a da su u Radu. Izvan nas ništa ne govori da smo u Radu, da to radimo godinama, da nam je to srž života.

Postoji još niz temelja Rada. Ako ste primijetili o tim temeljima pišem više laički, obično, bez da sam dotakao neku dublju stranu tih temelja. Mogu da ih poredam kao definicije, po stavkama, suviše intelektualno ali mi to nije bio niti mi jeste cilj. Zato šetam po temama, po temeljima rada, povezujem ih ili ih prosto ubacim da vas zainteresiram. U narednim tekstovima dotaknut ću se još nekih temelja Rada, poput negativnih emocija i raspoloženja, razlike između pozitivnog i afirmacijskog, negativnog i negacijskog, iako sam o svemu tome već pisao. Ali u svemu tome postoji niz finesa kojih se ne sjetim odmah, ili koje traže jako dobro poznavanje osnove ali i naprednijih dijelova Rada, koje zadiru u duboka uvjerenja koja postoje u duhovnosti i koja su pogrešna, ili mi je potrebna knjiga da bi ih sve povezao i opisao, ili je vama potrebno već dugogodišnje iskustvo u Radu, itd. Opet, sve što pišem i govorim samo je površina onog što postoji u Radu i što je bitno u Radu. Većina stvari ne mogu da se napišu jer mora postojati dobra priprema čovjeka za te stvari, kao recimo rad sa Silom, njeno spuštanje u sebe, njeno izražavanje iz sebe, način na koji se ulazi u kontakt s njom, šta ona sve radi u vama, kako pokreće pranu, kako djeluje na okolinu, kako se ona koristi za čišćenje sistema i kada, kako se ona koristi za djelovanje u svijetu ili na druge (što je jedna od najopasnijih karakteristika rada sa silom), kako se ona ugrađuje u sve što radite, šta je u njenoj pozadini, kako se ulazi u kontakt sa tim, itd. To su stvari koje se ljudima u ovom Radu daje tek kada se uvidi da su ozbiljni i odgovorni, da su spremni za taj kontakt. A osobno mogu reći, da skoro nitko nije spreman za taj Rad i kontakt sa tom Silom (ovo je slično kao ono što Aurobindo govori, ali nije isto, postoji niz razlika u načinu kontakta i spuštanja sile u čovjeka, tako da to ne miješate). To je ono što većina tantrika govori ali nemaju kontakt sa njom, to je ono što oni nazivaju Shakti ali ne znaju šta to znači, ne razumiju je, to je ono što svi “pošteni” tantrici kao entitete spuštaju u žene (a kasnije se te žene toga ne mogu da oslobode) ali nije Sila ili Shakti i kojoj ja govorim, to je ono što magijsko-okultni tantrici žele ali ne mogu da dobiju jer su zaglavili u vlastitoj i lažnoj samo-vrijednosti, itd. Rad sa Silom u ovom Radu je nešto što je jedan od najviših načina Rada, koji se oslanja na početni Rad, ovaj o kojem govorim ovdje, ali se jako razlikuje od njega u kasnijoj formi, skoro da ga više ne dotiče. Po meni, jako je malo ljudi spremno za tu vrstu Rada sa silom. Čak i ja sam sebe ne smatram dovoljno spremnim i borim se sa tim svaki dan, svaki tren. Znam njene mogućnosti, ali također znam šta sve moram da pripremim u sebi kako bi mogao da je do kraja spustim u sebe. Sve ono što Aurobindo i Majka pričaju je osnova za tu Silu, ali ovaj Rad je ne spušta kao oni, ne ulazi u kontakt sa njom kao oni, već skroz  na drugačiji način, niti je osnova ovog Rada do tančina ista kao njihova.
Kada se prvi put ta Sila spusti u nekog nastaje “lom”, da tako kažem. Pokreće se strahovita prana, do te mjere da ćelije reagiraju na tu silu i to možete vidjeti i osjetiti, do promjene percepcije u jednoj jedinoj sekundi, do promjena oko vas na koju drugi reagiraju iako ne znaju o čemu se radi, do toga da u par minuta kod nekog rješavate neke zdravstvene tegobe (u početku ne neke veće probleme), ili da možete spustiti Silu u tog čovjeka kako bi ona razriješila to sama od sebe a da on to ne zna, ili da kada ste u kontaktu sa njom da ona poravna vanjsku realnost drugačije nego što je bila prije toga, ili da možete s njom osnažiti neke aspekte sebe, drugih, ili čak i riječi i tekstove ako to želite da oni pokreću procese u drugima samo čitanjem, itd. I to su samo neki njene segmenti, djelići koje primjećujete kada krenete raditi sa njom. Ali doći do tog trenutka, tog Rada, znači preći osnovni Rad, osvijestiti se, steći određeni stepen budnosti, već odvojiti se od većine dijelova u vama, ali prije svega Rad pretvoriti u najdublji način života, svrhu ne samo jednog života već svih života dalje, pretvoriti ga u sebe, živjeti za njega, živjeti za Božansko, živjeti za tu Silu, sve žrtvovati za to. Tek tada, kontakt sa ovom Silom o kojoj govorim može biti siguran i neće izazvati negativne efekte. Kao što sve može biti štetno, čak i sam Rad ako se ne radi na ispravan način, tako i rad sa Silom može postati štetan, može da vas uništi. Ljudi nikako da shvate da je duhovnost nešto najopasnije i najdivnije što postoji. Koliko god ona bila uzdižuća, moćna, cjelovita, ispunjena toliko može postati novi zatvor, novi pakao, novi pad. Isto je i sa Silom. Ona će osnažiti, ako ne znate kako da s njom radite, sve na što naiđe, a tada, kako jedan Majstor reče, “neka vam je Bog na pomoći”, jer nitko drugi vam ne može pomoći. Ono što je bitno za shvatiti jeste da smo mi – sve ovo o čemu ovdje govorim – ti koju su odgovorni za svoj rast i razvoj ili svoj pad. Mogu reći da je to, kako mnogo vole reći, božja milost. Ali takvo što ne može doći u nas ako mi nismo odgovorni, ako se mi nismo otvorili, ako se mi nismo pročistili. Ako postoji milost u našem životu to je zato što smo se otvorili njoj. A isto tako možemo se zatvoriti i što je najgore to jako često i napravimo. Sanjati o višim nivoima duhovnosti a nepravilno ili nikako odraditi one osnovne je kao skočiti iz aviona bez padobrana. Možda će vam pomoći božja milost, ali prije bih rekao da se ona ogledala u zdravom razumu i padobranu kojeg ste zaboravili uzeti prije no što ste skočili. Kad ste skočili, pa dobro reći ću, nekad vam Bog bude na pomoći, ako ćete se bolje osjećati zbog toga. No, svi znamo kakav će biti kraj, osjećali se dobro ili ne.

Oglasi