photo_2018-06-13_21-51-43Čovjek misli da je on sada već ono što je on trebao ili treba biti. On misli da je jedno u sebi, on misli da sve što se u njemu dešava dolazi od njegove volje ili želje da se to dešava, on misli da može da odluči šta će se u njemu pojaviti, da to kontrolira, usmjerava. On misli da može da misli i razumije, da može da osjeća emocije, da može da kontrolira sve u sebi. Da bi se prekinuo taj krug laganja sebe njemu se mora dokazati da on ništa ne kontrolira, ni u sebi ni izvan sebe. Onaj koji teži da se probudi sebi prvo mora dokazati da nije budan i da ako misli da je budan u stvari laže sebe. Ako teži tome da bude jedno njemu se mora prvo dokazati da on nije jedno, bez obzira u koju filozofiju vjeruje, koje ideje mu se svidjele, na koji način želi sebe da laže. Ako želi biti svjestan prvo mu se mora dokazati da on nije svjestan, da ne zna kako da bude svjestan i da ne može, takav kakav jeste, biti svjestan.
Ukoliko je on uvjeren u bilo šta od ovoga, a nije mu dokazano suprotno, nije se sam uvjerio u suprotno, on ne može da radi na sebi. On se može zavaravati da radi na sebi, umišljati Rad, sanjati o Radu, proučavati postulate Rada, ideje i koncepte Rada, ali on ne može raditi na sebi. I to je činjenica (istina) sve dok se ne dokaže suprotno. No, čak i ako laže sebe da je on sposoban da radi, da je sposoban biti svjestan, da je već sada jedno – te u skladu sa tim da nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno – njemu se može dokazati da on sebe laže te mu se može dokazati da sanja, fantazira, izmišlja i da za ništa od toga on nije sposoban ili da išta od toga on može da kontrolira. Jedna od jačih nesvjesnih sila u svijetu oko nas, ali time i u nama, jeste sila fantazije ili iluzije. Ona ne dopušta da čovjek vidi šta on jeste, šta on može, koje sposobnosti ima i da li ih ima, da li je budan ili ne, itd.

Tijelo i um su napravljeni da mogu da funkcioniraju bez prisustva, bez svjesnosti čovjeka. Oni iskorištavaju energiju uspavane svijesti, ili energiju duše, ali im svjesnost tog čovjeka, prisutnost njega nije potrebna. U svrhu funkcioniranja tijelo i um stvaraju navike, osobine, tzv. osobu, mehaničko ponavljanje, time je čovjek, sam po sebi, nesvjestan. To je glavna karakteristika čovjeka. Sve ostalo je samo pojašnjenje te karakteristike. Sve što živi i što jeste čovjeku se dešava u odsustvu njega. On može težiti učenju, težiti poboljšanju, nekoj promjeni, živjeti život, biti religiozan i duhovan, ali sve to mu se dešava, bez njegove volje, u odsustvu njega, tj. nesvjesnosti. Zbog toga što je nesvjestan, zbog toga što je odsutan, za njega kažemo da mu se sve dešava, da on ne može da čini ili djeluje, da on ne može da misli, osjeća, kreće se, da on ne može da bude duhovan ili religiozan, da ne može da radi na sebi. Ovo je prva i najosnovnija činjenica o čovjeku.
Mnoga učenja kao Rad govore da čovjek ima iluziju da nešto može. On se rađa i umire nesvjestan. Njega život živi dok je on nesvjestan. On se ženi, ima djecu, radi, nešto voli, nešto ne voli, nešto mu se sviđa ili mu se ne sviđa, kreće se tijelom kroz fizičku realnost ali njega nema, on je nesvjestan, on je odsutan iz svega toga. Otuda, ne ženi se on, ne radi on, ne voli on, ne sviđa se njemu, ne kreće se tjelesno on. To se dešava samo od sebe i to se hrani njegovom životnom silom koja je uspavana, nesvjesna. Osjećaj “ja”, koji mu je dat od sila koje ga vezuju, je temelj njegove nesvjesnosti, temelj njegova laganja sebe. Njegov osjećaj “ja” nije on. On je zamjena za njega i način da se on drži zarobljenim, drži u iluziji, drži u snu. Kroz to iluziju on umišlja da može, da jeste, da djeluje, da je svjestan, da je jedno, da može raditi na sebi, da može biti duhovan ili religiozan. To je religija i duhovnost sna, iluzije kreirana od sila koje ga drže zarobljenim.

Postavlja se pitanje da li je Rad slobodan od toga, da li je on nešto što je iznad toga ili nešto što je neke druge razine?
Ne i Da. Ne, ako nema svjesnosti. Da ako je svjesnost prisutna. Pošto svi nesvjesni robovi pričaju o svjesnosti i posjedovanju iste, njima se mora dokazati da oni nemaju svjesnost i da imaju zamjenu za svjesnost, a to je funkcionalni um. Ono što svaki čovjek naziva budno stanje, ili svjesno stanje. To nije svjesnost niti budnost o kojoj Učenje ili Rad govori. Njegovo tijelo i um imitiraju svjesnost kroz funkcionalnost. Sile u njemu imitiraju “ja” kroz vezivne faktore tih sila. Intelektualni procesi imitiraju misli. Emocionalni (vitalni) um imitira emocije. Tijelo (čulni um) pokretom imitira prisutnost, budnost. Zamjenica “ja” mu daje dojam da on to sve radi.
Činjenice ne služe tome da unize već služe tome da razbude čovjeka. Razbuditi se na trenutak znači činjenice vidjeti kao činjenice, dokazati si, sam za sebe ili uz pomoć nekoga, da su to činjenice o nama. Ali, znanje o silama ukazuje na to da će se živo sjećanje na činjenice kod čovjeka veoma brzo ugasiti. Zbog toga on mora imati podsjećajući faktor. To može biti bilo šta, ali “bilo šta” može lako postati uspavanka. Otuda, podsjećajući faktor za čovjeka je učenje, drugi u učenju, grupa i sam Majstor. I ovo je činjenica o potrebi učenja, grupe i Majstora. Rad na sebi ne postoji, osim u nekim izuzetcima, ako kraj sebe čovjek nema učenje, grupu i Majstora. Izuzetak su oni koji su kroz bivanje u grupi i učenju a time i sa Majstorom, naučili kako da rade na sebi, naučili osnove, naučili kako da sami sebe razbuđuju. Ti ljudi su postigli određeni stadij razbuđivanja ili svjesnosti ili budnosti te mogu dalje nastaviti sami. Ono što znam iz iskustva jeste da iako mogu sami da rade na sebi, svi oni bi rado htjeli nekoga kraj sebe tko će im pomoći u tom radu. Samo onaj koji je ovo prošao zna vrijednost učenja, grupe i Majstora. Ostali ne, nemaju iskustvo.

Osnovni problem čovjeka jeste da njega nema u njemu samom. Otuda, osnovni način Rada je biti prisutan, biti svjestan, dovesti sebe u sebe. Nesvjesnost ne može biti ukinuta nesvjesnim učenjem, nesvjesnom mantrom, nesvjesnim tehnikama, nesvjesnim ljudima oko vas. Samo sa svjesnim, prisutnim, živim. A time samo sa svjesnim učenjem, samo sa svjesnim Čovjekom.

Navike su ritual. Mehaničnost je ritual. Time i nesvjesnost je ritualna. To je mehanički način življenja koji zamjenjuje unutarnje prisustvo. U svakoj navici koju imate nema vas. U svakom mehaničkom izražavanju nema vas. U nesvjesnosti, naravno, nema vas. Vi ste samo onda kada ste svjesno prisutni u bilo čemu – mislima, emocijama, pokretima, procesima, životu. Svaki čin u kojem vas nema naziva se nesvjesnim. Ako je to navika to je rutinski (ritualna) oblik ponašanja koji je podsvjestan, tj. o njoj ne razmišljamo i ona se odvija sama od sebe. Tj. svi oblici ponašanja koji se odvijaju bez aktivnog učešća svijesti, nesvjesno, su navike. Mehaničnost je “beskorisna psihička snaga koja se nesvjesnošću obnavlja. Ono što somnambulista naziva ‘sobom’ samo je konačna rezultanta svih mehanizama. – Sah”. Mehanizmom nazivamo svaki dio u nama koji se ponavlja bez našeg prisustva. Otuda i navika je mehanizam. Ali u svakodnevnom jeziku riječ “mehanizam” se ne koristi za opis čovjekova ponašanja, pa je češća riječ “navika”. Iako ni tu riječ ne koristimo u punom potencijalu te riječi. Kada bismo je koristili rekli bismo da je sve navika. Sve u nama i oko nas je mehanično. Time sve je nesvjesno jer nas u tome nema.
No, između mehaničnosti i navike postoji jedna mala razlika. Recimo, meditacija ne mora biti navika, ali sam čin meditacije može biti mehaničan. Ako je meditacija postala naša svakodnevna i mehanička rutina, tada ona postaje navika. Isto je sa bilo čim. Možemo prvi put zapalit cigaretu i biti mehanični ali ako se pušenje počne ponavljati tada govorimo o navici, a pošto nas u tome nema tada je to mehanička navika, iako je suvišno reći obje riječi u ovom – čim je navika već je mehanično, čim je mehanično već nas nema i to će postati navika (rutina, ritual). Kroz ovo možete shvatiti zašto sam i religiju i duhovnost pa čak i Rad nazvao nesvjesnim, mehaničkim, snom, iluzijom. Ako u svemu tome nedostaje onaj koji to radi, vrši, svjesni dio vas, to više nije to. To je mehanično, to je navika, to je nesvjesno.

Razbiti mehaničnost možemo samo sa svjesnošću ili pažnjom u početku. Ali svjesnost sama neće razbiti naviku, ponašajni obrazac, automatizme predstavljanja, reakcije, itd. Da bi se to desilo potreban je voljni moment. Tj. svjesni voljni moment. U početku to će biti odluka.
Zbog ovoga Gurđijev čovjeka naziva mašinom, tantrici lešom, ezoterično kršćanstvo mrtvim čovjekom, itd. Svi ti nazivi imaju jednu karakteristiku, nedostatak živog prisustva, svjesnosti. Time se bez riječi izgovara da je svjesnost ono što je čovjek u svojoj prirodi. Svjesnost je funkcija svijesti. I sada sam rekao da je čovjek svijest u svojoj prirodi. I nisam ništa novo rekao, jer svi o tome govore, ali jako malo njih radi bilo šta po tom pitanju. Nesvjesnost ne može raditi na svijesti. Nesvjesno je Ne (nije) Svjesno, odsustvo svjesnosti. Time odsustvo znanja o sebi kao svijesti je ne-svijest. Čovjek, ovakav kakav jeste je ne-svijest, odsustvo svijesti, odsustvo njega, nema vas, nema čovjeka.
Ritualno, naviknuto, mehaničko, nesvjesno ne može postati svjesno ukoliko u vama nema svjesnog. To je osnovno pravilo transformacije. Olovo ne može biti transformirano u zlato ako već nemate određenu količinu zlata. Bukvalno to znači da ako  niste svjesni mehaniku nesvjesnog nećete moći transformirati u svjesno.
Osnovna težnja svakog čovjeka koji želi da se u korijenu promijeni jeste steći svjesnost. Ali svjesnost se ne stiče navikom, mehaničnošću, nesvjesno. Time sve što radite ako je mehanički, naviknuto, nesvjesno bez obzira šta to bilo to vam neće dati svjesnost već će pojačati nesvjesnost.
U tom smislu, govoriti o Radu, ili unutarnjoj evoluciji kroz religiju i duhovnost, sa mehaničkim i nesvjesnim ponavljanjem postulata, ideja, koncepata, kakvi god oni bili, potpuno je suludo. Takvo nešto ne postoji. Ali postoji samozavaravanje, laganje sebe, fantazija, spavanje, “življenje” iluzije. Time je jasno šta će, od bilo kakvog rada na sebi, imati korist.
I ovim sam izrekao jasno i glasno šta Rad, ovakva Učenja, ljudi u ovim učenjima misle o raznim yogama, tantrama, meditacijama, duhovnosti, religiji, i takvim vrstama tzv. “rada na sebi”. Sve to, bez biti o kojoj govorim, nije Rad na sebi, već rad po sebi. Na postojeće stanje nesvjesnosti vi dodajete sve što mislite, želite, sviđa vam se, i to vas sve dublje zakopava u nesvjesnost. To je rad po sebi.
Osoba ne može raditi na sebi, um ne može raditi na sebi, nesvjesnost i mehaničnost ne mogu raditi na sebi. Ako to i imitiraju to je samozavaravanje, laganje, fantazija, imitacija, itd. Na sebi može da radi samo svjesnost i samo tada, bez obzira na koncept učenja, to nazivamo Rad na sebi.

Osnovni nivo Rada jeste borba protiv mehaničnosti, nesvjesnosti. Ali to ne znači da odmah u početku prekidate mehaničnost ili nesvjesnost. Već i samo prisustvo svjesnosti prekida mnoge manje mehanizme ali početna bit je vidjeti, biti svjestan unutar mehaničnosti, upoznati je. Mnogo godina je potrebno da bi čovjek upoznao sebe, upoznao svoju mehaničnost, uvidio na čemu treba da radi, šta ne treba da dira, šta mora mijenjati odmah a šta kasnije, itd.
Recimo da morate srušiti neki neboder. Ako ne poznajete strukturu nebodera vi ćete rušiti kat po kat, zid po zid, i trebat će vam mjeseci da srušite neboder. Ali ako imate nekoga tko poznaje arhitekturu, tko poznaje gradnju, on će naći potporne zidove, postaviti eksploziv u bez puno problema urušiti ogromni neboder. Ako recimo, nekim čudom dovedete Nikolu Teslu, on će postaviti neki svoj mali i skoro neprimjetni uređaj, koji će svojim vibracijama, bez eksploziva, srušiti isti taj neboder.
Isto je i u Radu na sebi. Ako rušite jednu po jedni naviku, mehanizam po mehanizam, osobinu po osobinu, trebat će vam životi za to. Ali kada upoznate strukturu, kroz to upoznavanje kristalizirate svjesnost i volju, spoznate noseću konstrukciju vašeg nebodera, u jednom momentu moći ćete ga veoma lako, brzo i jednostavno urušiti. U momentu kada urušite sve to, vi ste se oslobodili.

Protiv nesvjesnosti i mehaničnosti a time i navike radi se svaki dan, ali sa svjesnošću, tj. dovođenjem pažnje i promatranja u svoj život. Pažnja i promatranje imaju dvostruku namjenu. Dovesti svjesnost ovdje i ukinuti mehaničnost, nesvjesnost. Biti svjestan i prekinuti nesvjestan život. Dovesti sebe u život te postati gospodar i ukinuti gospodarenje života nad vama.
Rad na sebi je dug, bolan, težak proces. I samo rijetki ljudi su spremni za njega. Ostali biraju ono što misle da će im omogućiti sve ono što bi im Rad trebao omogućiti, a pošto ne prihvaćaju da ne mogu da misle već imaju asocijacije, ne mogu da osjećaju već im se vitalne kretnje (tzv. emocije) dešavaju, nisu budni već su tjelesno ili čulno funkcionalni, uskoro završavaju u ćorsokaku misleći da su nešto postigli. San je čudo. Sile svijeta su čudo. Imaju sposobnost da nas uvjere da smo probuđeni samo da igramo po njihovim pravilima, i to je ono što se danas jako često dešava.

Čin dovođenja svjesnosti u život započinje činom pažnje ili promatranja. Morate naučiti promatrati bilo šta bez analize, kritike, komentiranja. Čisto promatranje kao sila pažnje. Ništa više. I morate biti sposobni to promatranje činiti dovoljno dugo, u različitim situacijama, različitim mehanizmima, navikama, nesvjesnim stanjima. Ne mijenjati ništa već samo promatrati. To vam na neki način mora postati “navika”, tj. to mora postati vaš život. Promatranje ne može biti navika, zato sam tu riječ stavio pod navodnike. Ali vi možete imitirati promatranje, tj. kroz sjećanje i memoriju možete misliti da ste bili prisutni, da ste se promatrali. Rekao sam da su sile života čudo i da vam mogu dati bilo šta samo da vas prekinu u onom što radite, što uništava te sile života. Otuda, one mogu da imitiraju promatranje, kao što slika o sebi, idealizacijsko “ja” imitira promatranje i promjenu kroz prilagođavanje. Prilagođavanje nije promjena. Promatranje je život prisustvo unutar bilo koje aktivnosti, situacije, čina. Promatranje je odustajanja od učestvovanja u nesvjesnom ponavljanju, mehaničnosti, navici. Promatranje je odustajanje od djelovanja, činjenja. U isto vrijeme promatranje je vrhunsko činjenje, djelovanje. Ali tek kada čovjek shvati samu silu promatranja.
Promatranje je radoznalo gledanje (usmjerena i nekoncentrirana pažnja), zurenje, viđenje bilo čega oko sebe ili unutar sebe bez analize, komentiranja, kritiziranja, tumačenja, učestvovanja u tome. Promatranje je kao pitanje “šta je to?” u odnosu na ono što promatrate. Kao da to prvi put vidite, kao da to ne poznajete, kao da želite upoznati to što promatrate. Promatranje je na neki način funkcija svjesnosti koja je funkcija svijesti. Kroz njega donosite svjesnost a kroz svjesnost unosite svijest. Ono se uči i vrši kroz bilo šta, iako ga je lakše naučiti kroz promatranje vanjskog svijeta u početku. Čin promatranja izvana je lakši zbog čulnog uma koji je naviknut da bude usmjeren ka van. Ali način promatranja – i vanjskog i unutarnjeg – je isti.

Morate naučiti promatrati sebe u svemu. Svaki dan, svaki tren, u svakoj navici. Dovesti promatranje na nekoliko minuta u bilo šta što radite, što vam se dešava, situaciju u kojoj se nalazite. I to je način borbe protiv navike, mehaničnosti, nesvjesnosti ali i kristalizacije svjesnosti ili sebe.

Oglasi