fb1df583abdbcd160bd9f6701d48d41cPrva sloboda je sloboda od utjecaja vanjskog života. Druga sloboda je sloboda od unutarnjih utjecaja. Ali, čak i vanjski život doživljavamo iznutra. Za razliku od mnogih drugih duhovnih pravaca, sav Rad se odvija iznutra. On nema rituale, nema vanjska obilježja, nema set specijalnih i tajnih tehnika iako ne odbacuje tehnike i načine, njegov cilj je promjena čovjeka. Ideja promjene ima nekoliko razina, a time i nekoliko načina shvaćanja šta to znači. Prije svega, šta podrazumijevamo pod sobom, pod vlastitom promjenom? Da li smo mi procesi koji se dešavaju, kemijske reakcije, misaono-emotivni procesi, jesmo li skup svega toga, ili nešto sasvim deseto? Kad kažemo da želimo da se mijenjamo šta to želimo da mijenjamo? U jednom od prethodnih tekstova rekao sam da je jedan od ciljeva Rada upoznati sebe. Iako imamo velike ideje o tome što želimo postići, prije i što pomislimo na postignuće toga, moramo se upoznati. Šta smo to mi? Od čega se sastojimo? Kakve procese imamo? Kakve su nam emocije, misli, život? Jesu li oni odraz nečeg višeg i nerazvijenog u nama? Ili su kombinacija višeg i nižeg, vanjske i unutarnje stvarnosti? Je li život odraz nas ili smo mi odraz života? Da li postoji razlika između vanjskog i unutarnjeg, itd.?

Upoznati sebe znači vidjeti šta smo, doživjeti to ponovo. Ponovo preispitati sve što u sebi imamo, upoznati na nov, drugačiji način naše emocije, misli, reakcije. Rad kaže da smo mi reakcija na vanjsku realnost. Da li je to istina? Da li u nama postoji bilo šta što je slobodno od reakcije na vanjsku realnost? Da li to što zamišlja da je sposobno nešto da uradi, postigne neko visoko stanje svijesti uopće može doći do višeg stanja svijesti? Nesvjestan čovjek sebe shvaća zdravo za gotovo. On je to što shvaća samo sebe. Iluzija o “ja” mu daje dojam da on nešto može, ali ne primjećuje da je svaki put “to što može” reakcija na nešto izvan njega. Da li ona u nama postoji bilo šta, iznutra, slobodno od vanjskog podražaja?
Istina o nama je poražavajuća. “Nas nema”. “Osjećaj ‘ja’ je samozavaravanje”. “Nema ništa u meni što je moje”. “Nemam odnose sa drugima, imam ovisničke veze”. “Nemam prijatelje jer ni ja nisam prijatelj”. “Partner je vlastito samozavaravanje”. “Veza postoji samo radi sigurnog seksa”. “Sve što poznajem o sebi je laž”. “Iako sam okružen drugima ja ih ne poznajem”.
Istine o sebi služe tome da razbiju unutarnju sigurnost, zonu komfora, osjećaj da je sve u redu, da nam ukažu na vlastite laži, samozavaravanje, projekcije koje imamo o sebi i drugima, o svijetu i funkcioniranju. Lažan čovjek traži velike, mistične istine jer nije sposoban prihvatiti ili suočiti se sa istinom o sebi. Taj život neistine stvara duhovne odnose, srceparajuće izjave o ljubavi, glorificiranje seksualnog nagona kao ljubavi i smisla, potragu za prosvjetljenom verzijom sebe, srodnu dušu jer sa svojom ne možemo da živimo, razvoj “boginje ili boga” u sebi jer težimo superiornosti kao načinu bježanja od vlastite inferiornosti, buđenju boginje u sebi jer sa jadnicom više ne možemo da živimo, ostvarenju božanskog muškarca kao izraza alfe mužjaka, itd. Duhovnost je prepuna velikih ciljeva, ali stvarnost te iste duhovnosti prepuna je smrada močvare u kojoj se nalazimo i koja jesmo. Rad traži otrežnjenje, suočavanje sa činjenicom, ne prekrivanje činjenice ostvarenjem boginje i božanskog mužjaka. Izvana živimo predstavu jer iznutra zaudaramo na kanalizaciju. Predstava koju igramo uvijek je orijentirana na prikrivanje onog što jesmo iza sve te predstave. Tražimo se kroz odnose i kada početna vitalna opsjednutost – seksualnost i tzv. emocije – popusti uviđamo golu istinu. Depresija koja traži smisao, rupa tuge koja traži ispunjenje, negativne emocije prekrivene maskom pozitivnog razmišljanja i emocija, besmisao koji traži druge da mu daju smisao, praznina ambisa koja se ispunjava sa svim što misli da će joj dati smisao, dati punoći sve dok klatno te iste lažne punoće ne pukne i kroz rupe u njemu ponovo ne izmigolji tama vlastite ništavnosti. To je činjenica o nama, o vama. To ste vi.

Laganje, to je obilježje čovjeka. Čovjek prosto laže o svemu. A suputnici su mu fantazija, gluma, igranje uloga i nošenje maski, nasilje nad sobom i drugima, samosažaljenje, kalkulacije, samopopustljivost, itd. Laganje sebe i drugih je skoro sve što u sebi imamo. Mi ne poznajemo ništa osim laganja i to laganje nismo upoznali u svojoj činjeničnosti, takvo kakvo jeste, bez uljepšavanja. Fantazija nam daje dojam da smo za nešto sposobni, da nešto možemo uraditi dok nas stvarnost ne tresne po nosu i pokaže nam da nismo sposobni, da ne možemo ništa. Tada se kritiziramo, mrzimo sebe i druge jer nisu odgovorili na naše sentimentalne zahtjeve, nisu uvažili našu infantilnost, taženje odgovornih izvan nas, traženje krivca za vlastite greške. Lako možete primijetiti da svi traže krivce za sve, nitko ne razmišlja kako da ispravi pogrešku na prvom mjestu. Prvo traže krivca kojeg će okriviti a da to ne budu oni, a onda kada ga nađu žele da ga osude, unište, ubiju, zatvore i tek tada da riješe problem. Već to ukazuje na problem s kojim živimo i koji čini nas same. Projekcija.
Laganje je jedan od najvećih problema svakog čovjeka. Lažemo kada se predstavljamo i uljepšavamo to predstavljanje. Lažemo se kada fantaziramo da nešto možemo, zamišljamo drugačije od onog što jeste, a kada nam netko napadne laži, čak i kada znamo da smo lagali, branimo to svim mogućim sredstvima.
Laganje je svo što mislimo, govorimo o nečemu što ne poznajemo, što ne znamo, laganje je izmišljanje priča, pretvaranje da smo nešto što nismo, laganje je predstavljanje, laganje je gluma i maske koje nosimo, razne teorije i filozofije koje zastupano a nismo ih provjerili, svo znanje koje o nečemu imamo a nemamo iskustvo tog znanja, uvjerenja i stavovi o nečemu, koncepti koje živimo i koje smo prilijepili preko srži života, itd. Proučiti laganje je jedan od najtežih dijelova Rada ali dio koji se ne smije preskočiti. Cijena preskakanja tog koraka je ogromna i obično znači uništavanje svih naših potencijala, ili njihovo blokiranje.
Gdje lažem sebe, u čemu se lažem? Čemu te laži služe? Da li lažem u vezi poznavanja nečega ili nekoga? Da li svjesno lažem ili mi je to ušlo u kosti i nesvjesno lažem? Da li poznajem istinu o bilo čemu? Koje iluzije o sebi održavam laganjem? Da li mogu da ne slažem i jednu jedinu malu činjenicu o sebi? Kad nešto zagovaram, neku tezu, da li lažem ili je stvarno poznajem, da li sam je probao, iskusio? U kojem postotku govorim istinu a u kojem laž? Da li je moja veza laž, temelji se na laži? Da li su moja prijateljstva laž? Da li kalkuliram kada lažem? Da li sam sposoban prestati lagati u nekim stvarima, nekim sitnicama, malim glupostima? Da li je svo moje znanje laž? Šta ja stvarno, iskreno znam, itd.?

Fantazija je sljedeća stanica na kojoj morate zastati, upoznati njene perone, vozni park, sive prilike u magli koje čekaju prijevoz. Fantazija je zamišljanje, mašta koja se nesvjesno odvija bez vaše kontrole. Fantazija nije kreativna vizualizacija, svjesno zamišljanje. Fantazija je zamišljanje nepostojećih stvari u sebi, moći u sebi, sanjarenje ili maštanje.
Osnovna stvar u Radu, moram to naglasiti prije no što nastavim dalje, jeste da li nešto kontrolira vas ili vi to kontrolirate? Mogao bih dodati da li to što u sebi imamo služi da nas dodatno uspava ili da nas razbudi? Da li služi tome da nešto prikrije ili razotkrije? Da li to što je u nama uključuje nas ili se odvija kao film preko nečeg što smatramo sobom?
Razgovori koji se nesvjesno odvijaju u nama, komentiranje u nama, stvaranje slike preko slike, razgovori za zamišljenim osobama s kojima se tek treba da susretnemo i zamišljamo razgovor kako bi trebao da teče naročito ako se to dešava samo od sebe sve to je također fantazija ali i laganje. Laganje i fantazija su tijesno povezani. Kada lažemo mi dajemo karakteristike tim lažima koje objektivno ne postoje i u to je uključena i fantazija i predstavljanje i želja da se nekome svidimo, itd.
Ili recimo kada se svađate sa svojim šefom u svojoj glavi i imate negativne emocije u to je uključena i fantazija, jer ako to nije stvarno već samo zamišljeno fantazija koje se odvija u nama hrani naše negativne emocije te se povezuje sa njima, jedno drugo održavaju.
Ako sada pogledamo razne duhovne pravce oko nas primijetit ćemo da se većina njih oslanja na fantaziju i laganje. Fantazija o bogu, o smislu, o prosvjetljenju, o buđenjima, o povišenim stanjima, zamišljanje ne postojećeg u nama, zamišljanje svjetla kojim smo ispunjeni, srodne duše, buđenje “boginje i božanstva”, zamišljanje da smo bogovi ili boginje, umišljanje da smo već sada probuđeni samo to ne znamo, zamišljanje jednog sa svim, itd. Kada o tome govorimo tada se to pretvara u laganje drugih, ali prije toga smo slagali sebe. Slagali smo sebe i potvrdili te laži fantazijom ali i obrnuto. Izfantazirali smo nešto i potvrdili laganjem.
Ovim možete vidjeti zašto su to jedne od najjačih sila koja nas drži zarobljene. Ali postoji još jedna jača sila, pod čijim utjecajem sve ostale rade. Identifikacija, poistovjećivanje, vezanost. Ako niste identificirani nećete ni lagati, ni fantazirati, ni imati negativne emocije, ni stvarati lažna prijateljstva, tražiti lažne ljubavi, seksualni pritisak i vitalnu ovisnost nazivati ljubavlju, itd.

Pojasniti identifikaciju, iako smo svi u njoj, nekad predstavlja velik zadatak, mogu da kažem i napor.
Identifikacija je apsorbiranost u stvarima, mislima, emocijama, tijelu, procesima, stavovima, uvjerenjima. Izgubljenost u svemu tome. Kada lažete i fantazirate ono u pozadini što daje energiju, što drži fantaziju i laganje jeste identifikacija, poistovjećenost. Identifikacija se dešava sama od sebe, kontrolira nas, veže nas, vodi nas u pravcima u kojima razumno ne bi ni htjeli da idemo, traži od nas zadovoljenje izvana, traži od nas da svemu dajemo smisao, ali i kada osjećamo besmisao i to je identifikacija. Osnova identifikacije je osjećaj “ja”. Ali doći to tog nivoa Rada sa osjećajem “ja” visok je nivo Rada i svijesti. Većina metoda duhovnosti na istoku zaobilazi niz koraka i gura čovjeka na suočavanje sa osjećajem “ja”, tim temeljom vezanosti, temeljom identifikacije, poistovjećenosti. Taj dio u kojem čovjek gubi taj osjećaj naziva se sjedinjenje sa kozmičkim “ja” ili kozmičkom sviješću, Brahmanom. U dubljim aspektima rada sa “ja” čovjek kroz znanje o Gunama prepoznaje šta stvarno znači da su gune vezivni faktor, načine na koje one djeluju te koja od guna daje različite identifikacije. Tim prepoznavanjem on ulazi u temeljno odbacivanje osjećaja “ja”. On spoznaje da je njegov osjećaj “ja” u stvari osnovni vezivni faktor koji ga veže sa svim i time on je temelj identifikacije.
Kada proučavamo identifikaciju – da i nju proučavamo i ne uzimamo ovo zdravo za gotovo – uskoro shvaćamo da su sve reakcije tu samo zbog same identifikacije ali borba protiv identifikacije, kao direktno ukidanje nije moguća bez svjesnosti. Postoje metode koje ukidaju identifikaciju indirektno putem prebacivanja identifikacije na nešto više, kao recimo tantričke tehnike meditacije u kojima se čovjek identificira sa Apsolutom, ili nekom formom Ishvare, božanstva kako bi prekinuo sve druge identifikacije. Recimo, identifikacija sa tantrikom ili yogijem ili kršćaninom, budistom jeste isto način da se prekinu identifikacije niže vrste kao što su nacija, narod, vjeroispovijest, nogometni klub, zastava, itd. Ali to je vremenom, kod nesvjesnog čovjeka, dalo suprotne rezultate jer on je sve što je imao i s čim je bio identificiran sada stavio pod neku novu identifikaciju ili obilježje. Ili je tu novu identifikaciju prilijepio sa ostalim identifikacijama.

Temelj sve patnje i bola jeste upravo vezanost, identifikacija. I tu se dešava osnovna bitka. Način koji direktno utječe na vezanost jeste sama svjesnost. Svi pričaju o svjesnosti i pažnji, ali je pitanje tko od njih radi sa tim? Identifikacija uključuje laganje i fantaziju, negativne emocije, pridavanje značaja sebi (egoizam), sve vrste reakcija i mehanizama. Kad čovjek pamti sebe on se teže identificira, tj. sila identifikacije kao jedan od zakona ove razine, mnogo teže preuzima čovjeka. Otuda u ovom sistemu Rada svjesnost je temelj svega. Postoje ideje, trikovi, načini ali svi oni se oslanjaju na svjesnost sebe. Možemo raditi sa idejom da je cijeli svijet san ali ako nema svjesnosti na koju se to oslanja ta ideja će uništiti i ono malo razuma koji vam je ostao. Postoje načini povezivanja sa višim, božanskim ali se jako dobro mora znati šta se smije povezati sa tim a šta ne. Osobnost, kao produkt identifikacije ne smije biti povezana sa božanskim. Jer će time ona biti osnažena a zagrljaj sila sna postat će jači. To je problem sa današnjim “boginjama i bogovima”, buđenjima “žene ili muškarca” u vama, tajnama yoni i lingama (ženski i muški spolni organi), tantričkom maithunom (seksom), nerazumijevanjem ideje kundalinii shaktii, itd. To sve rade identificirani ljudi, nesvjesni ljudi. Oni imaju potrebu za tim kako bi svoju identifikaciju produbili, dali joj specifičnost, itd.
Identitet je nešto što u početku nesvjesno gradite a kasnije svjesno lažete u njegovu korist. Identitet je ono oko čega je sve fokusirano unutar ali i izvan vas. Vi nemate identitet, vi ga stvarate kao zamjenu za sebe, on je orahov omotač oko samog oraha. Identitet bi se slobodno mogao prevesti kao “ja-entitet”. Prilikom proučavanja identiteta i identifikacije dolazi do niza malih i velikih šokova, do uviđanja laži s kojima smo izgradili i održavamo taj identitet, fantazije koje ispunjava identitet, projekcije koje ga štite, negativne emocije koje ga štite i koje služe da osiguraju sam uzrok nesvjesnosti i robovanja. I to je upoznavanje sebe. Upoznati sve što smo pripojili sebi, ili sve što smo prilijepili drugima kao projekciju sebe, sve što u sebi imamo i nazivamo sobom, svaki mehanizam, svaku osobinu osobnosti, upoznati strukturu koja nesvjesno postoji i koja živi naš život i dobro je poznavati. Tada, i samo tada, imamo mogućnost transformacije. Ali transformacije nema ako nema stupa transformacije, agensa transformacije. To je svjesnost koja nije ništa od onoga što u sebi vidimo, koja je odvojena od svega toga.

Problem većine u Radu jeste što sve zadatke koje dobivaju odrađuju samo zato što se nalaze tu gdje su. Isti problem je i u svakom aspektu ljudskog života. Idemo na posao jer moramo da idemo na posao, a motiv nam je ono što omogućava da kupimo sitna zadovoljstva, platimo sigurnost, imamo vrijednost. Veze postoje isto radi toga. Sve odrađujemo jer moramo odrađivati. Mi ne znamo ZAŠTO bilo šta radimo, ZAŠTO smo tu gdje smo, ZAŠTO živimo, ZAŠTO govorimo i družimo se. Kada bi to znali, kada bi se u svakom činu pitali ZAŠTO nešto radimo, otrežnjenje, osvještavanje bi brzo došlo. Zašto ima dva smjera. Jedan je cilj zbog kojeg nešto radimo, želimo, živimo. Drugi je motiv iz kojeg dolazi to što želimo, tj. to što nam je cilj.
Svaki čin koji učinimo, ili bolje reći koji nam se desi – a to je posebna tema – dešava se sa određenim ciljem i sa određenim motivom. Čak i obična, svakodnevna riječ koju izgovorimo ima svoj cilj i svoj motiv. Proučavati to znači ići dublje u Rad od početnih osnova Rada. To je produbljivanje ideje o cilju.
Osnovni problem svakog dijela našeg života jeste što nas u njemu nema. I doći do viđenja ove činjenice jedna je od osnovnih, početnih, ciljeva Rada. Mnoge ideje Rada ne mogu biti primijenjene ako nema razumijevanja osnova Rada.  “Čovjek je mehaničan”; “Čovjeka nema”; “On je reaktivni aparat na vanjski podražaj”; “Negativne emocije kontroliraju čovjeka”; “On ne može da čini, djeluje”; “Sa svim je poistovjećen, identificiran”; “Ima iluziju o postojanju sebe iza procesa i mehanike”; “‘Ja’ mu daje osjećaj da on nešto čini, može, jeste”; “Duhovnost je san umobolnika”; “Duhovnost je projekcija nemoći života i neimanje života na postojanje poslije smrti”; “Čovjek ne živi, njega život konzumira”; itd. To su činjenice koje spoznajemo kada upoznamo sebe, kada se okrenemo prema stvarnom viđenju sebe, svog života, veza, odnosa, itd. Mi imitiramo život, identificirani smo sa svakim procesom jer da nismo bili bi u stanju vegetacije. Ono što vi trebalo da je života iza nas, iza svakog procesa, ovog tijela i uma nije živo i toga nema, ali um i tijelo u suradnji imitiraju postojanje i tzv. življenje.

Činjenice o sebi su poražavajuće. Razbijanje identifikacije boli. I to je bol veća od boli tijela. Zato većina ne želi da se suoči sa sobom, ali rado imitira sve drugo, teži visokim stanjima, visokim aspektima duhovnosti samo da nikad, a možda ni tada, ne dođe u susret sa sobom. Buđenje je bolno. I to je činjenica. Iako vam kažu da to tako ne mora biti, to je divna teorija. Ne mora, ali jeste.

S čim sam identificiran u sebi? S kojom slikom o sebi? Od čega se ta slika sastoji? Da li štitim lažima svoje omiljene identifikacije? Da li fantaziram o nečemu što će biti divna slika nove identifikacije? Da li volim sebe? Da li volim druge? Imam li trenutke u danu kada nisam identificiran? Gdje se hvalim, a gdje se kudim? Šta hvalim u sebi a šta kritiziram u sebi? Da li je i to identifikacija? Koliko dugo me drže jake emocije? Da li su emocije koje osjećam, naročito negativne emocije, postale moje raspoloženje? Da li je moje raspoloženje postalo temperament? Da li sam identificiran tijelom i do koje mjere? Da li svoje tijelo odbacujem i koji dio u meni ga odbacuje? Da li sam okružen ljudima koji podržavaju moje identifikacije (san)? Da li bi oni bili tu da nemam te identifikacije (san)? Da li čisto volim i poštujem partnera ili je to ovisnička veza? Šta dobivam od drugih i da li to osnažuje moje identifikacije? Šta mi oni ne daju i trudim se da kupim od njih? Da li kalkuliram u odnosima i vezama zarad vlastite samo potvrde? Odakle i kada dolazi do identifikacije? Da li je to više emotivno ili intelektualno ili tjelesno? Da li u svakom tom umu ima neka emotivna komponenta koja me identificira? S kojim emocijama sam najjače poistovjećen? S kojim manje? S kojim idejama, stavovima, uvjerenjima sam identificiran, itd.?
Ovu su neka od pitanja koja se morate naučiti pitati ako želite osvijestiti identifikaciju, ako želite upoznati sebe.

Rad je borba protiv negativnih emocija, protiv identifikacije, protiv sna, laži, iluzije o sebi, fantazije, mehaničnosti, nesvjesnosti. Ali on je i borba ZA sebe, svjesno sebe, svjestan život, ispunjenost, slobodu od i slobodu za. Rad je afirmativan iako u početku, kada se suočavate sa sobom, kada se upoznajete, kada se borite protiv navika, ne izražavanja negativnih emocija (ne potiskivanja), kada se borite protiv laganja i fantazije, itd., to ne izgleda tako. Ali vi se borite za sebe, za svjesno sebe.
Motiv jeste pobjeći od onog što ste bili do sada, ili da to kažem preciznije, izaći iz iluzije o sebi, iz snova o sebi, sanjanja, zatvora sebe, ali je cilj biti svjestan čovjek, biti prisutan čovjek, biti budan, biti živ. Otuda, Rad je afirmacijska metoda koja koristi i negaciju i afirmaciju u isto vrijeme.
Ne možemo raditi Rad samo s jedne strane, tj. ne možete ga temeljiti samo na bježanju od sebe, samo na proučavanju svoje mehanike, već morate imati i pravilno usmjerenje, pravilan cilj – nisam vam ništa pisao o definiranju cilja i njegovom čišćenju – ka kojem težimo. Rad je stvaralački ali tek nakon upoznavanja sebe.
On nije jednostavan, nije zen jednostavnost kojoj težite jer se bojite kompliciranosti ili ste previše lijeni, nije divno uživanje u snovima i iluzijama duhovnosti. On je otrežnjenje, osvještavanje, suočavanje sa snom, laži i iluzijom o sebi (fantazijom), on je borba za svjesno sebe ali i znanje ZAŠTO je to potrebno, ZAŠTO moramo da se borimo, ZAŠTO smo tu gdje smo, ZAŠTO težimo da stignemo tamo gdje želimo. A mehaničan čovjek ne poznaje ZAŠTO. Ili su njegovi “zašto” prosto mu nametnuti izvana i on živi tuđe “zašto”.

Bez “zašto” nešto radite na sebi, zašto ste tu gdje ste, zašto (s kojim ciljem) bilo šta radite, itd., nema ni Rada ni života. Ljudi dolaze na grupe, rade na sebi (uvjetno govoreći) a da ne znaju zašto to rade. Gdje se vaša energija fokusira ako vi ne znate zašto nešto radite, zašto ste u Radu, zašto radite neku praksu? Da li onda to što radite može dati rezultat?
Ako čistite kuću a ne znate ZAŠTO to radite, da li ćete je očistiti kako treba, da li ćete očistiti svaki dio kuće, da li ćete biti svjesni dok čistite, itd.? Ne vjerujem, tj. znam da nećete. Ali znam da je divno maštati o mističnim trenutcima u kojima ćete biti potpuni, ali sada to ne možete, ne želite, nećete. Nema potpunosti u budućnosti ako je nema u sadašnjosti. To je samo mašta, fantazija.

Oglasi