130922-130551-354x354.x46717Sazrijevajući kroz suočavanje i upoznavanje sa sobom, kroz niz godina samo-proučavanja, došao sam do jedne neprijatne činjenice, na koju sam nailazio u razgovorima sa određenim ljudima, ali i u knjigama autentičnih Majstora. Ta činjenica bila je da se “mi bojimo promjene”; “da mi ne želimo da se probudimo”; “da probuđenje nije moguće iz osobe”; itd. Kao i većina meni slična i ja sam to “razumio” na određeni način, više filozofski, više kao neku duhovnu ideju koju sam površno shvaćao i koristio u razmišljanju i razgovoru sa drugima, ali je nisam doživio, nisam je osjetio dubinski, sobom.
Činjenice o tome dolazile su mi u nekoliko navrata i “mučile” me, vrtjele mi se po glavi, čak su bile i doživljene kroz druge, ali mislio sam, baš kao i ti drugi, da sam ja izuzet toga, da se to nekome dešava ali ne i meni.
Kako sam ulazio u to, tzv. povišeno stanje svijesti – stanje u kojem sam slobodan od sebe, od tijela, od svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, itd. – primjećivao sam da se pojačava i ta činjenica, činjenica da osoba koja jesam, osoba vezana tijelom, životom, drugima, pojačava svoj stisak. Zbog ne prihvaćanja da se ja bojim tog stanja – bilo je prihvaćanje neke neugode tog stanja ali ne i straha – nisam imao dojam straha. On je bio vješto prikriven uvjerenjem i stavom i ta uvjerenja i stavovi nisu dopuštali objektivno viđenje činjenice. Sve do jednog dana, kada sam bio na pragu “ulaska”, ali mnogo dubljeg ulaska u povišeno stanje, tj. stanje svoje prirode, dok sam sjedio u jednoj poznatoj kafani ispijajući kavu, sok i votku. Kako sam par dana intenzivno radio određenu praksu odvajanja i “poistovjećivanja” sa prirodom, kulminacija je došla iznenada, usred ispijanja kave. Sjedeći i bivajući polu-mrtav za svijet oko sebe ali iskorištavajući energiju koju mi je to mjesto omogućivalo, odbacujući sve poznate činjenice, pretpostavke, uvjerenja o poznavanju sebe te dislocirajući se od sebe duboko unutra “ispred” mene je bljesnulo to stanje, o kojem sa sanjao, maštao. Stanje prožeto prirodom, Nepoznatim, Silom, bez karakteristika, bez boje uma i ograničene svijesti. Klackajući se između tog stanja i malo nižeg stanja u meni se pojavio intenzivan strah. Automatski, samopromatranje je započelo promatranje straha koji se pojavio dopuštajući mu da se izrazi, da se razgrana u meni, kako bih vidio šta je to, odakle to dolazi, na što se odnosi, koji dio u meni radi i s čim je sve povezano. No, tu sam napravio jednu sitnu grešku. “Sklonio” sam pogled sa povišenog stanja svijesti i cjelokupnu svijest usmjerio na promatranje straha koji se pojavio, prvo kao lagani grč, a onda preuzimajući tijelo, probudio adrenalin. Iznenadilo me to što sam vidio. Iza ekspresije tog straha stajao je plašljivi čovjek koji se bojao da izgubi sebe, izgubi život, izgubi svoje probleme, svoje sitne bolesti, svoje sitne ovisnosti.

Toliko godina rada na sebi, toliko suočavanja a ta činjenica mi je promakla. Kad kažem “promakla” mislim na to da je ja kod sebe nisam vidio, onakvom kakva ona jeste, kakva je ona iza sve filozofije, teorije i prakse koju sam iza sebe imao. To je bio svojevrsni šok. Tada još uvijek nisam imao sve potrebne informacije, tj. nisam još uvijek vidio cjelinu učenja, cjelinu ideja s kojom sam radio i koje sam koristio. Ili ta cjelina koju sam vidio nije bila cjelina koja je trebala biti kako bi me izvukla iz krize, kako bi mi omogućila razriješiti konflikte koji su nastajala a ti konflikti nisu bili u višoj svijesti, već u onom nižem, ljudskom, osobnom, skriveno u podsvijesti koja je vrtjela svoj film kada god bi Rad popustio stisak, kada bi se opustio, ili kada bi me dubinska uvjerenja i percepcija povukla nazad u mrak, tamu podsvijesti.

Jedno je bilo osvijestiti sliku o sebi, ili idealizirajuće “ja”, osvijestiti tu površinsku mehaniku osobnosti, osvijestiti osobu sa njenim suprotnostima, suočiti se sa nekim strahovima i slomiti ih direktno stupajući u taj strah, odbaciti ideje o sebi kao čovjeku, kao muškarcu, kao ljudskom biću, ali uvijek je ostajao taj jedan mračni dio koji je sezao i dalje od mog sjećanja na djetinjstvo, ulazio u strukture sjećanja na prošle živote i njihove osnovne vibracije ili utiske koje su u sebi sadržavali i prenijeli ih na ovaj život. Već tada sam znao da je sadašnji život zbir svega do sada, svih života koji sam živio, i razrješenje ovog života je razrješenje svih života do sada. No, u sebi sam imao još mnogo primitivnih shvaćanja duhovnosti, karme, božje volje, božje kazne, boga kao boga, itd.
Bog je za mene, duboko u mojoj podsvijesti ne u svjesnom analitičkom dijelu uma, bio netko koga sam morao zaslužiti, platiti cijenu za svoje greške (grijehe), netko tko je morao da me prihvati i nekim čudom mi kaže, jasno i glasno, “prihvaćam te sine, takvim kakav si”. Karma je imala tumačenje koje se i danas tumači, a ja sam je doživljavao na način da je moram platiti jer se tamo mora i ona, iako ima svoj promjenjivi karakter, nije lako ili nikako promjenjiva. Zbunjivali su me zakoni slučaja, karme, sudbine, volje. Sve to se miješalo jer nisam imao dovoljno informacija o tome, itd. Iza, duboko u sebi, iza neke nove specifične slike o sebi, koja je bila ezoterična, Radna, mnogo viša od svakodnevne, čak i one duhovne slike o sebi, postojala je jedna slika izražena u nekoliko riječi: “tko si ti da se usudiš težiti nečem tako visokom”, “bog te odbacio i kaznio i nema načina da zaslužiš to čemu težiš”, “kriv si i pogrešan si jer si takav kakav si (ti si ti)”, “odbačen si, bezvrijedan si, nemoćan si, nitko si i ništa i nemoj da se mjeriš sa onima koji su uspjeli”. Iako to mnogi kojima sam bio okružen u Radu nisu vidjeli, jer sam to dobro skrivao, maskirao im oči nekim drugim, njima zanimljivim činjenicama o meni, otvorenošću, smjelošću da se suočim i uletim u mnoge stvari, sposobnostima koje sam razvio, itd., taj dio je izašao van, uvukao me u svoj mrak, davao mi sjećanja na rano djetinjstvo, viđenja astralnih bila, osjećanja energija, i kroz sva ta iskustva koja sam imao sa dvije ili tri godine, a imam sjećanja i na raniji period (naravno kao bljeskove), provlačilo se jedno uvjerenje, ili da kažem nekoliko njih unutar tog jednog dominantnog uvjerenja. Pogrešnost i krivica. Moja najranija misao o meni i svijetu, koja je došla prije pražnjenja te metafizike oko mene sa dvije ili tri godine bila je “ja sam kažnjen da moram ponovo da proživim život”. Zajedno sa njom bila je još jedna, više kao pitanje: “Šta ja radim ovdje? Ja nisam trebao ponovo da se rodim?” Tih par godina života, pored radosti samog življenja i osjećaja postojanja, bile su ispunjene tim osjećajem, tim konstrukcijama misli i emocija, zajedno sa porodičnim previranjima. Kasnije sam se znao zapitati kako mogu sa sigurnošću znati da je to moje, a da to nisam pokupio od roditelja ili nekog oko sebe? Jasno, nisam mogao znati. No, kada sam osvještavao emocije roditelja u mom ranom djetinjstvu i uz pomoć specifičnih načina ulazio u osjećaj majke dok sam joj bio u stomaku, uvidio sam da su neke emocije koje sam imao, one dubinske emocije došle kroz nju u mene. Naravno, princip karme u koji sam tada vjerovao, zagovarao, u smislu koliko sam ga mogao razumjeti, govorio mi je da roditelji dolaze u skladu sa karmom koju mi sami imamo i da su oni manifestacija te karme koja će obilježiti naš život a biti će ubačena kao program od njih u nas. Cijela nadri duhovnost i religija govori o tome na sličan način, ali tada još nisam shvaćao nivoe ideja razmjerne duhovnosti i religiji, tj. razmjerne kvaliteti svijesti kojoj se oni obraćaju. No, počelo se buditi neko razlučivanje koje je dolazilo kroz nelogičnosti pojašnjenja ideja duhovnosti i unutarnje evolucije, uvida u ograničenja koja su stvarala te ideje i tumačenja zakona univerzuma, razumijevanja da određena ograničena svijesti ne može dobiti ništa više od dubljeg razumijevanja ideja ukoliko ona nije slomila ograničenje koje ima, itd.
Vremenom u meni se počela buditi neka specifična smjelost Ne bih rekao hrabrost jer sebe nikad nisam doživljavao hrabrim. Već smjelost da ispitam sva vjerovanja, sve ideje, da ih živim i probam, ili odbacim ako nisam sposoban da ih probam, ili uvidim da su one pretežno trabunjanje onih koji polovično znaju, polovično vide. U tom ispitivanju tih ideja, kako kroz praksu tako i kroz dublje povezivanje i razmišljanje o njima uvidio sam da većina tih ideja, koja su i mene ograničavala, dolazila iz laičkog ili manipulativnog tumačenja s ciljem dodatnog zarobljavanja onog koji je krenuo u nešto što su nazvali oslobođenje koje nikad, ili skoro nikad i nitko, nije definirao do kraja. Iako sam nalazio na preciznija pojašnjenja ona su u sebi sadržavala ograničenja onog koji ih je tumačio. Znao sam da je nemoguće intuitivnu ravan spustiti do kraja jer um to filtrira i tumači u skladu sa znanjem koje ima ali i ograničenjima koja su sam um.
Ta smjelost je počela da odbacuje sve što nije moglo da se protumači na određeni način, ili se prekidala nit tumačenja, ili sam uviđao manipulaciju iza toga, ili ograničenje tijela i uma u tom tumačenju, itd. Smjelošću da odbacim ono u što su tisuće njih vjerovali, a mnoge sam smatrao boljim od sebe pojačala se i krivnja i pogrešnost i djelovanje sila oko mene da me vrate nazad u stado iz kojeg sam htio da izađem. Iako se nisam osjećao pripadnikom mnogih stada oko sebe, bio sam pripadnik stada koje nije bilo pripadnik nijednog stada. I to je bio još jedan šok. Perfidna igra uma i sila iza svjesnog uma. Tada još nisam shvaćao da je um sama sila razine na kojoj se nalazim i kao takav u sebi sadrži sve druge sile i zakone te razine. Taj um sila razine manifestacije je bio ja i taj osjećaj mi je davao kroz tri osnovne sile ograničenja, ili gune. To znanje još nisam imao, iako sam imao naznake tog znanja. Time ja sam sebe smatrao tim umom, tj. tim silama.
Buđenjem te smjelosti budila se i suprotnost. A s tim budilo se viđenje, saznanje o činjenici da se cijeli um i tijelo, cijela razina svijesti poistovjećena sa tim opire bilo kojoj stvarnoj težnji za promjenom i buđenjem. U tim danima proučavanja te činjenice, življenja sa njom, razmišljanja, osjećanja nje, pojačavala se i jasnoća, tj. jasnije viđenje te sile, ili te suprotnosti koja se budi sa smjelošću, za težnjom da se promijenim, da se probudim. Nije da nisam bio upoznat, intelektom, sa tim, ali to nije upoznavanje koje dolazi razumijevanjem. Kako sam sve više viđao te suprotnosti, suprotnost probuđenje – san, suprotnost težnja – otpor, budilo se i nešto treće u meni. Ono se temeljilo na temelju advaite. Ako ja vidim nešto onda to što vidim nisam ja i nije moje. Ja sam to što vidi to što vidi. Time ja to nisam, to nije moje i to je nešto što je zatvor mene.
Kroz to buđenje, nečeg trećeg u meni, probudilo se i drugačije razumijevanje učenja, ideja, strukture Rada. Promijenio se i način razmišljanja, razlučivanja, povezivanja, emocije, itd. Niti strah niti smjelost, niti težnja niti otpor, niti želja i ne-želja, nije moje. Ni san ni probuđenje nije moje. Sve to su konstrukcije uma, ograničene svijesti, sila oko mene. Čak i reći da sam ja to što sve vidi bilo je pogrešno i uvidio sam da je to “ja” konstrukcija sila koje pokušavaju da preuzmu to što je bilo i što sam nazvao “treće”.

Ali, da to ne bi bilo tako bajkovito kako se naizgled čini, konflikti starog i novog su se pojačali do te mjere da su uzrokovali nekoliko bolesti, sukoba u meni jer tada još nisam znao neke “činjenice” koje ćemo ostaviti za neki drugih put. Kroz te konflikte, strukture u sebi, njihova viđenja, dolazilo je do rušenja ideja koje više nisu mogle da opstanu, ali koje su još bile žive u tom starom “ja”, toj kombinaciji tjelesnog uma, starog uma, i podsvijesti. Jer saznanje koje se počelo kristalizirati imalo je snagu samo u specifičnim trenutcima, ali u trenutcima kada ovo troje, ta trijada ljudskog me preuzme, ono se gubilo i ostajalo samo kao sjećanje. Pošto se oslanjalo na moj temelji polaritet a to je povlačenja, ženski polaritet biosa (tjelesno-umnog života), oslanjalo se na nedostatak samo-pouzdanja (iako to većina koja me znala nikad nisu primijetili, kako sam rekao, dobro sam to skrivao, svjesno i nesvjesno) to je dobivalo dramatične razmjere. Iako nisam slon drami, drama je postojala ali ne tamo gdje se mogla očekivati. Tu sam bio previše stabilan da bi me preuzela, da bi ovladala sa mnom. U skladu sa svojim polaritetom ludilo sam uvijek proživljavao u svojoj “pećini”. Daleko od mogućnosti viđenja drugih. Prvo sam pomislio da to skrivam zbog slike o sebi, a onda, kada sam to provjerio, uvidio sam da to nije zbog toga. To je bio upravo moj temelji polaritet. Vladalac svog teritorija koji tiho sjedi na prijestolu, vlada, vidi sve ali nema tendenciju zauzimanja tuđih teritorija. To se odražavalo, taj polaritet, i unutar mene i izvan mene. Bitke koje sam prolazio bile su skrivene od svih, čak i Majstora, drugih u Radu, a nekad i od moje kritičke svijesti. Jer kada bi s pojavila ta kritička svijest, ta druga pozicija percepcije u meni, sve to se skrivalo i nije htjelo izaći na megdan sa mnom, već je čekalo trenutak slabosti, nemoći, sumnje u sebe kako bi me utuklo i porazilo, i često je uspijevalo u tome.
“Smrt donosi rođenje a rođenje smrt. Sve dok si smrtno i rođeno umirat ćeš i rađat ćeš se.” – taj zaključak je došao kao uvid iz tog “trećeg”. Uvid je, naravno, bio krivo shvaćen. On se nije odnosio na rađanje i smrt mene kao čovjeka, već mene kao ta dva dijela u meni. Dijela koji je živ i dijela koji je mrtav, svjesnosti sebe i uma (osobe i tijela). Tada to nisam razumio, a svako nerazumijevanje donosi trenje, bol, patnju, konflikt kao smrt, ali uvid, spoznaju, shvaćanje kao rađanje.

Moj Rad je imao neke dijelove u sebi kada sam svjesno izazivao mrak da izađe van. I ti dijelovi su uvijek nosili razrješenje te tri drevne sile, gune. Razmjera sila ili guna još se nije pojavila u meni, tj. nisam imao znanje o tome, već samo par veoma šturih informacija. Čak sam živio taj “mrak” nekoliko godina i to veoma intenzivno, izazivajući sve oko sebe i unutar sebe, na smrt ili život. Mrak mi je bio najbolji drug, moj partner, moje sve. Osjećao sam se dobro u njemu. I dok su svi ostali bježali od mene jer nisu znali šta da očekuju, kako ću reagirati, kako ću se izraziti u nekom trenutku, ja sam se osjećao kao da sam došao “kući”, kao da sam se vratio nekom iskonskom sebi, prestao bježati od njega. To je dalo dubinu patnje, bola, smjelosti da uđem u bol i patnju i da se održavam danima kako bi je upoznao, kako bi je prožeo sobom, ispunio sviješću. Sada, ne mogu da se sjetim koliko je godina to trajalo, ali mislim da je bilo oko 4 ili 5 godina življenja u tome. Na neki način, po riječima onih koji su sa mnom radili, postao sam “gospodar tame”. Svjesni gospodar tame. Tako su to nazvali. I svi, ali baš svi, su osjećali strah ispred mene a meni nikad nije bilo jasno zašto su osjećali strah jer sam znao da nikad ne bih nikoga povrijedio. Optužio sam ih za projekcije, baljezganje, za to da oni ne žele da rade na sebi, ne žele da se suoče, već da imitiraju i rad i napredak. Onda sam dobio zahtjev od Majstora da to stanje mračnosti, da tako to nazovem, moram da odbacim i napustim. No, čak i kasnije imao sam svoje trenutke. To je bilo moje. Ali tada sam već osjećao, naravno sve je to subjektivni osjećaj, da sam zagospodario i svjetlom istovremeno kad i sa mrakom. Opet, kažem vam, sve to je subjektivni doživljaj.
“Nema svjetla bez tame” – to je bio uvid tih godina. Negdje oko 2002 do 2005. Čas sam bio tama, čas svjetlo. Od straha do smjelosti. Od bježanja drugih od mene do privlačenja istih. Sve to mi je bilo smiješno. Osjećao sam ih kao lutke na koncu i nisam mogao da se poistovjetim sa njima. Nekad sam ih vidio kao ljušture koje hodaju, pričaju, imaju partnere koji su također ljušture, leševi koji treba da shvate da su već umrli. A onda, u momentima to sam osjećao i za sebe.
Ovdje u pozivanju opisa miješam godine, tj. idem naprijed nazad kroz nekih desetak godina.
Zbunjivao me je utisak o sebi. Od gospodara mraka i svjetla do uplašenog jadnog čovjeka koji se našao u nečemu o čemu nema pojma. Taj sukob nisam mogao riješiti. Falile su razine koje nisam razumio a nisam imao koga da pitam. Ostao sam sam, bez Majstora, bez informacija, bez ljudi s kojima sam radio, jer sam sve to odbacio kao laž. Opet, drugi to tako nisu vidjeli. Oni su vidjeli suprotno. Ali ja sebe nisam više mogao da lažem.
Oko 2007 napravio sam jedan od posljednjih poraza sebe. Onog sebe koje je imalo smisao, koje je vidjelo smisao u evoluciji, koji je radilo i doživljavalo Više. Odbacio sva iskustva, sva znanja, sve prodore. I eto nas na početku priče. To se tada desilo. Zato sam mogao da idem naprijed nazad kroz nekih desetak godina, kako bi barem malo povezao priču.
U tom trenutku, sjedeći i ispijajući kavu, sok i votke (ne pitajte odakle te kombinacije), sjedeći ispred Toga, bojeći se ući u to stanje do kraja, otkrio sam tog demona koji se cijelo vrijeme skrivao. Kupio me je na priču, prodao mi je priču. Odbacio sam sve. Znanje, viša stanja, učenje, sebe. I on me povukao u sebe pogoršavajući bolest i bolove do te mjere da bol više nije prestajao. Iako je on bio prisutan i tokom tih godina od 2002 do tada, taj trenutak odbacivanja svega pojačao je sve.
Kada sam se osvijestio, par minuta kasnije, sve je bilo gotovo. Kritička svijest se vratila, ja sam se vratio, ali sve je otišlo u nepovrat. Čin izdaje sebe bio je konačan. Čin izdaje koji je sadržavao svo učenje, sve savjete, sve pogreške drugih a time i mene jer sam ih prihvatio, tradiciju ludila, pogrešne savjete “autoriteta duhovnosti”, lažnih probuđenih i budnih, sve to je bilo u toj izdaji. A najgore od svega, ja sam izdao sebe. Nisam bio sposoban vidjeti dobru stranu toga, to viđenje je došlo kasnije.
Izdan sjedio sam, promatrao tog demona koji se sklupčao i “molio” oprost. Ja, to svjesno ja koje sam u tom trenutku bio, stajalo je kao cijeli univerzum iznad njega i promatrao ga, znajući šta mi je napravio, kako me je zeznuo. Ali nije on izdao mene, one je samo odigrao igru. Ja, taj svjesni ja koji je povjerovao u to priču, taj svjesni univerzum koji sam bio i koji je dao stvarnost tom demonu, on (ja) me izdao. I umjesto da rastrgam tog jadnog, malog demona, pustio sam ga nadajući se da će se sada sam od sebe povući.
O kakvu sam grešku napravio. “Kraljevstvo Nebesko se osvaja na silu.” Da sam tada to znao spljoštio bih ga jedni udarcem, kao lav koji je šapom spljoštio miša koji ga je uznemirio u odmaranju i to sve na očigled mačke (poznata priča). Na pitanje mačke zašto je to učinio, zašto je ubio tako malo jadno stvorenje on je odgovorio: Danas pusti miševe sutra će mačke da skaču po tebi.
U tom stanju ostajalo je jedan bezglasni glas koji je “rekao”. “Odbacio si Milost, sada ćeš sve sam morati odraditi.”
Raspao sam se. Taj “premudri” univerzum kao ja, ta svijest bez premca pukla je kao balon od sapunice. Suze su mi išle niz obraze na iznenađenje konobara, na iznenađenje ljudi oko mene. Platio sam svoj ceh i konobaru i stvarnosti koja mi je pokazala tko sam i šta sam. Ustao i otišao kući.

Bol u tijelu je kroz tih par sati postao duplo jači i više me nikad nije napusti, sada dok vam ovo pišem njega skoro da više nema. Razriješio sam i to ali tek kada sam počeo da razumijevam sve ono što duhovnost, religija, razni proroci, gurui, iscjelitelji govore ali na suprotan način od njihovih savjeta. Silni Lazarevi, karmički majstori, religiozni manipulatori, duhovni luđaci morali su umrijeti u meni kako bih se oslobodio od bola i bolesti. I to je na neki način, jedan od konačnih udaraca na svu duhovnost, religiju i baljezgarije koje govore. A opet, konačno, to je redefiniralo i religiju i duhovnost i ezoterično ali na drugi način, dublje, jasnije, preciznije. Svi ti koje sam spomenuo, ne griješe u tumačenju ali samo ako ste vi na toj razini vibracije kao oni, ali ako vi niste na toj razini vibracije kao oni, onda oni griješe. Ostavit ću vama da to razumijete kako treba da razumijete u skladu sa sobom.

Moj Rad na sebi išao je kroz smrt i uništenje svega što nije bilo ja, nije bilo moje, ali i kroz afirmiranje i to sve istovremeno, kako bi se razotkrilo ono treće, izvan to dvoje. I dan danas ide tako.
Ono što sam otkrio i dalje razotkrivam jeste da i smjelost i strah idu zajedno kako bi izrazili ono što ih objedinjuje. Da ludilo i razum moraju ići zajedno kako bi se razotkrilo ono izvan njih. Bol i ekstaza moraju ići zajedno u cjelini manifestacije onog što ih objedinjuje ali i prevazilazi.
Ako težimo najvišem moramo se suočiti sa najnižim. Jer oni nisu odvojeni. Ali mi nismo nijedno od njih. Iako je pogrešno reći “mi” ili “ja” u tom procesu razumijevanja.
Svaka razina je zasebna a opet svaka je povezana i još gore postojite kao nešto što objedinjuje sve ovo. Karma je stvarna sve dok ne postane nestvarna, a opet je i to karma i nije karma, itd. Lazarev, majstori, učenja su u pravu sve dok ne prestanu biti u pravu a opet niti jedno od toga nema veze sa vama, nama.
Jer vi ste, ja sam stvarnost svega koja određuje stvarnost dijela i cjeline izvan dijela i cjeline. I tu počinje stvarna evolucija, neka nova stepenica, cjelina i dio i ono što ih objedinjuje kao Nepoznato, kao Sila, kao nešto što prevazilazi sve ideje Boga, a opet je Bog.

 

Oglasi