DR28x-EUMAAlMGyKada sam prvi put pristupio tantričkoj školi u sedmom razredu zajedno sa još devetero drugova iz razreda – tada nisam znao ništa o tantri, kundalinii, i tome slično već sam mislio da je to škola za meditaciju – ono što mi je zaparalo um bila su pravila koja su se zahtijevala od novih učenika. Ona su se odnosila na sve i svašta. Od onoga što se jede, kako se jede, načina tuširanja, načina ophođenja sa drugima – pravila yame i niyame. Ali najjači šok je izazvalo to što su neka pravila bila prosto životna. Nisu bila ništa specijalno, ali su se našla unutar te male knjižice koju smo dobili na inicijaciji. Tipa, pravilo da čovjek treba svaki dan da sprovodi tjelesnu čistoću, pa da se tušira svaki dan (e to je bilo novo pravilo za mene u tom trenutku), pa da pere zube svaki dan, itd. Pa pravilo u vezi hrane, da ne jede meso i luk. Dobro, meso sam razumio ali luk?? Pa to mi je bilo omiljeno, naročito uz ćevape. Onda luk je bio sastavini dio skoro svake kuhinje i jela koje se kuhalo.
Naravno, već tada sam izražavao određene kritičke stavove, ali ne ovako kao danas. Tadašnji izraz kritičkog uma bio je tih, plašljiv, povučen, i izražavao se više kao pokušaj znatiželjnog pitanja koje je u sebi krio prilagodbu okolini, strah od osude i slično. Jer moj temelji polaritet identiteta bio je depresivni polaritet, ženski polaritet – povlačenje, zatvaranje u sebe, vlastita teritorija u kojoj sam siguran, duboka osjećajnost, itd. No, nekako sam uspio da postavim to pitanje. Tadašnji monah (tantrički monah, sanjasin) bio je jedan amerikanac. On nas je inicirao i sa nama radio. Sada se više ne mogu sjetiti njegova monaškog imena, ali svjetovno mu je bilo Dejvid. Njegova priča kako je ušao u ovu školu bila nam je fascinantna. Dejvid se uvijek trudio da nam pojasni u detalje to što smo pitali, čak i više od onog što smo sami mogli da pitamo ili da tražimo. Što nije slučaj u tantričkom učenju. Vjerujem da je to bilo zbog naših godina. Naravno, pojašnjavanja su uvijek odgovarala našem mentalitetu i uzrastu. Nekim čudom pitao sam ga zašto su takva pravila, zašto su u nekim stvarima tako glupa, ili zašto je pravilo nešto što je normalno svakodnevno ponašanje?

Odgovorio mi je da bih se začudio koliko ljudi nemaju obično, svakodnevno, normalno da tako kažem, ponašanje ili osjećaj za čistoću i slično, te da je ta škola to uvela upravo zbog njih. Dejvid je bio jako pronicljiv čovjek. A opet, kako je već dugo boravio u Hrvatskoj, znao je ponašanje svakodnevnog čovjeka te me je prosto upitao: Da li se ti tuširaš svaki dan i da li pereš zube svaki dan? E tu je nastalo ono što bih danas opisa jednom riječju “hamprc”. Ne mogu vam pojasniti šta je ta riječ, ali označava nelagodu, teren koji nije vaš, nešto iznenada što niste očekivali, nešto što će vas uzrujati, itd. Hamprc je nastao prosto zato što su oko mene bile i moje kolege iz razreda kao i tridesetak ljudi koje nisam poznavao i to je bio moj prvi susret sa tim da li ću biti otvoren i iskren ili ću dati odgovor koji je prilagodljiv, prihvaćen od drugih, tj. da li ću slagati. Šutio sam tridesetak sekundi i odgovorio: “Ne. Ne tuširam se svaki dan, niti perem zube dva puta dnevno.” Ne moram reći da su svi reagirali smijehom. Netko jačim kao ove moje kolege iz razreda, pomalo podrugljivo iako sam znao da se ni oni ne tuširaju svaki dan niti peru zube dva puta dnevno. Osjećao sam sramotu, krivicu, žalost što sam to rekao pred svima. Dejvid me je promatrao nekoliko trenutaka i nasmijao se. “U tvojim godinama, ni ja se nisam tuširao svaki dan, niti prao zube dva puta dnevno” – rekao je – “nije me imao tko podučiti tome, a opet bio sam mladić koji je smatrao da je to nepotrebno.” Ostali su prestali da se smiju i nakon par minuta sami od sebe počeli da pričaju. Priča je bila slična mojoj. Dejvid se okrenuo prema nama iz mog razreda i rekao: “Sada znate zašto smo morali staviti ta pravila. Nitko ničemu nije podučen i svi moramo naučiti primjerom od drugih, pravilom koji ćemo usvojiti. Uostalom, ne poštujemo samo pravila zarad sebe, već i zarad drugih s kojima smo okruženi. To je recimo sa pravilom da tantrički učenik (to je bio prvi trenutak kada sam čuo tu riječ “tantrički” i naravno nisam je memorirao jer mi nije ništa značila) mora da poštuje pravila, pravila yame i niyame, da mora biti uzor drugima, da on svojim djelovanjem mora drugima prenijeti učenje (acharya). On mora biti primjer onoga što podučava.”
Jasno, to je donijelo puno primjera i pokazivanja svojim primjerom između nas devetero. Do te mjere da je to postalo naporno, smiješno, prepuno nadmetanja. Ipak, bilo smo klinci u nečemu što nismo razumjeli.
Neki od nas su ušli dublje, neki malo pliće, neki su postali monasi, neki ne. Jedna kolegica je postala monah, završila u Ukrajini i iz “ničega” napravila starački dom za pet stotina ljudi. Nakon toga je otišla za nekim novim zadatkom koji je dobila. Ali, koliko znam, svih nas devetero je i dalje u tantričkom učenju.
Kao što sam rekao tada nisam znao ništa o tantri ili kundalinii ili shakti ili nešto što današnji klinac koji je malo radoznaliji zna, ima informaciju. Ja sam bio uvjeren da sam našao neki kurs za meditaciju, da me to privlači jer je odgovaralo meni (danas znam da je to odgovaralo tom polaritetu, kao i nizu dijelova moje osobnosti). Jedan od zahtjeva je bio da moramo svoju sadhanu raditi dva puta dnevno. E to je bio izazov. Što zbog nedostatka odluke i volje, što zbog toga kako to odraditi u kući u kojoj nitko ne smije znati šta radiš? Roditeljima nisam rekao, niti sam smio da im kažem. Sobu sam dijelio sa sestrom tako da je ostalo da meditaciju radim kada su oni na poslu, to je bio lakši dio i kasno navečer kada oni zaspu. Sestra je bila mala i nije joj bilo jasno zašto ja u dva ujutro sjedim u krevetu (to je vidjela par puta kada se probudila). Naravno, to su roditelji jako brzo čuli od nje i postavili pitanje u trenutku dok smo svi sjedili za stolom i jeli. Postoji taj nesvjesni mehanizam postavljanja pitanja u trenutku kada jedete. U tom trenutku vaša podsvijest je otvorena i prima. I to su najgori trenutci kada morate raspravljati ili se pravdati ili kada vas roditelji ispituju. Zato postoji pravilo da se za jelom ne raspravlja, da se ne razmišlja o problemima, ili da bi trebali jesti slobodni od negativnih emocija, itd. Naravno, laž je u tim danima bila moj vjerni suputnik. Rano sam shvatio da moram da lažem ako želim da “preživim” u ovom svijetu. Naročito da ne budem ono što jesam već da glumim ono što okolina od mene zahtjeva. Smuljao sam nešto u stilu da nisam mogao spavati pa sam sjedio i razmišljao kao i to da radim vježbe koje smo dobili na kung fuu (borilačka vještina) gdje zamišljamo trening kako bi se bolje upilo u nas, itd.Jedan od susreta sa Dejvidom, uspio sam nekako izbjeći ostale iz razreda i on je bio sam (a na kraju sam shvatio da to sve moje kolege rade), bio je razgovor o laganju, prilagođavanju, nedostatku hrabrosti, strahu, osjećaju da me ne vole i ne prihvaćaju. Dejvid mi je rekao, nakon par trenutaka, da su još neki iz razreda pitali slična pitanja, ali mi nije htio reći tko. Vjerujem da se na neki način on našao u “neobranom grožđu”. Kako odgovoriti klincu na pitanje koje će tražiti nekoliko godina Rada sa tim? Kako dati odgovor koji ga neće uništiti ili mu onemogućiti suočavanje a opet da ga može iskoristiti?

Pojasnio mi je da svaki čovjek ima iste probleme, ali da to ne shvaća i misli da je on jedini u tome. Svaki čovjek ima strah, nemoć, bol, osjećaj nepripadnosti, nevoljenosti, itd. Ali da svaki to skriva u sebi glumeći da to nema, da je nešto što nije. Rekao mi je da kada sam jedno sa Brahmanom da u meni nema ničeg osim osjećaja tog sjedinjenja i da je to moja prava priroda – jasno o pravoj prirodi nisam imao pojma niti sam imao za cilj pravu prirodu. Ja sam htio biti prosvijetljen kao on – a ta fantazija u to doba sadržavala je nekoliko podržavajući fantazija: kad se prosvijetlim znat ću sve jezike svijeta, znat ću matematiku, biti ću jak i moćan, moći ću sve da uradim, neću morati da se pretvaram da sam netko drugi, itd. Naravno, sve to sam rekao Dejvidu. Mora da mu je bilo presmješno ali to nije pokazao. Nije mi ništa odgovorio na tu moju fantaziju o prosvjetljenju i naravno, vjerujem da vam je svima jasno da su to bili dijelovi u kojima sam se osjećao niže vrijedan, inferioran, u kojima sam imao krivicu, itd. Rekao mi je samo da redoviti meditiram i da to što moram slagati svoje u vezi toga, nije toliko loše, jer to radim zarad dobrog cilja, ali mi je rekao da se trudim da manje lažem. To je bio izazov. Pitao sam ga kako da ne lažem kada nitko od mene ne očekuje da ja budem ja? Rekao mi je da ne moram skroz prestati lagati, već manje, u nekim sitnicama, ali da te sitnice moraju da budu nešto za što ću se izboriti. Jasno da pola toga nisam razumio, ali sam postupio kako mi je rekao. Danas, kada to gledam, to je smiješno. Tipa, nisam govorio da sam nešto vidio ako to nisam vidio iako su se svi smijali (kolege) i zadirkivali me u vezi toga. Ili, nisam se trudio da se hvalim u nečemu što nisam probao. Znao sam da to svi rade, ali ti svi nikada to nisu priznali. Vremenom, mislim da je to trajalo nekih godinu dana, u osmom razredu sam doživio da su neke od tih kolega iz razreda, intimno mi priznali da su i oni imali te probleme. Poslije toga samo imali, ponekad kada uspijemo, malo dublje razgovore, otvorenije za to doba, sa manje pretvaranja i laganja. Ali samo u dijelovima gdje smo se osjećali sigurnima ili gdje smo znali da i ostali imaju sličan problem.
Dejvid je uvijek imao mudre savjete u odnosu na nas. Pred rat nam je rekao da će na našem prostoru, tadašnjoj Jugoslaviji, početi rat i da je najbolje da u ratu ne učestvujemo i da to nije naš rat, već rat onih koji taj rat žele. Da mi nismo dužni ratovati tuđe ratove. Naravno, to nam je bio šok. Nismo to mogli shvatiti i uskoro taj razgovor sa njim je otišao negdje u podsvijest.

Na inicijaciji nam je rekao nešto što mi se urezalo u pamćenje. Rekao je da mi kao ljudi koji radimo sadhanu, kao tantrički učenici, nikad ne smijemo biti oni koji pokreću nasilje, agresiju ali da se ne smijemo povlačiti od toga. Da moramo naučiti da stanemo ispred nepravde, agresije, nasilja i odgovorimo mu, ali da se ne pretvorimo u napadača. Moramo naučiti neutralizirati napadača a ne pretvoriti se u njega, ili pobjeći ili zatvarati oči pred nasiljem i nepravdom i da je to dužnost svakog učenika u toj školi.
Mnogo godina kasnije, kada sam shvatio da nam je u stvari dao pred-tehniku, a ne pravu inicijacijsku tehniku, ponovo sam se našao u toj školi – rat je završio, prošlo je nekoliko godina od ulaska u moj Rad ’96. Ali i napuštanja tog Rada i te tantričke škole. Negdje 2005 sam se ponovo našao u toj prvotnoj školi gdje sam otišao u sedmom razredu. Nisam ih dugo mogao naći i tražio sam ih okolo po bivšoj Jugoslaviji. Na Dejvidovom mjestu je bio drugi monah, Acharya Lokeshwar, a za Dejvida nije čuo. Dobio sam dvije inicijacijske tehnike zajedno sa klincem od devet godina. Bilo mi je smiješno koliko današnji klinci imaju drugačiji mentalitet od nas tada. Ali je priča bila slična.
Lokesh je bio povučen čovjek. Nije se izražavao kao Dejvid, ali je imao znanje o mantrama, dobro poznavao srž učenja. Neću sada opisati neke stvari koje sam tada vidio kod njega, prosto iz poštovanja prema tom čovjeku.
Ponovio mi je isti zahtjev o nasilju i pojasnio da je tantrički učenik Viirya, da mora da se bori u životu za uzvišenu Dharmu i tada mi je dao ime Dharmadesh (na paliju) – mjesto na kojem se izražava Dharma – i drugu verziju imena na saskritu, Dharmadesha – intuitivno izražavanje Dharme.
Kada sam napustio sve škole, organizacije, učitelje odbacio sam i ta imena jer ona pripadaju tim školama, a ja sam odbacio principe tih škola time zbog toga da se više sa njima ne poistovjećujem, da me drugi s njima ne poistovjećuju, odlučio sam da moram izabrati drugo ime, kao neki vid samo-inicijacije.
No, nisam znao koje. Sjedio sam nekoliko minuta i razmišljao o imenima, čitao razna imena ali za nijedno se nisam mogao odlučiti. Tada sam sebi rekao da ću izabrati prvo ime na koje mi padne pogled. Odluka je zaboravljena i nastavio sam da radim svakodnevne poslove. Nakon par dana sam se toga sjetio i odlučio da je vrijeme da sprovedem odluku u djelo. U mojoj osobnoj biblioteci bilo je oko 1000 knjiga razne tematike – naravno duhovne tematike, psihologije, filozofije. I na polici prema kojoj sam pogledao bila je jedna mala knjižica na kojoj je naslov zauzimao pola naslovnice. Bila je to knjiga “Vigjana Bhairava Tantra”. Pogled mi je zastao na imenu “Bhairava”.  U tom momentu i meni se desila burna reakcija. Nisam htio to ime, nije mi se sviđalo, bilo mi je odbojno. I to je bilo dovoljno. Zbog svega toga prihvatio sam to ime a u skladu sa odlukom na koji način ću da ga izaberem. U spisima koje sam dobio na inicijaciji – a to su bili razni tekstovi Majstora, neki stari tantrički tekstovi, i slično – našao sa da je drevni izraz tog imena bio “Bhaerava” na “Bhairava” već da je to nastalo permutacijom jezika. Tada sam “Bhairavu” zamijenio sa “Bhaerava” i to je ime koje danas koristim. Značenje tog imena, kada sam ga izabrao vrijeđao je inteligenciju, bilo mi je odbojno, neprihvatljivo. Ali šta je tu je. Ali kasnije u tim spisima koje sam dobio našao sam mnogo dublja tumačenja tog imena. Vremenom sam prihvatio to ime jer je odgovaralo onom čemu ja sam težim. Ime shvaćam kao izraz naše najdublje težnje koju moramo ostvariti a koja trenutno nije ostvarena jer joj smeta naša osobnost, naša poistovjećenost i slično.
Obje tantričke škole ili učenja imala su neko sebi svojstveno tumačenje davanja inicijacijskog imena. Ta prva nije puno obraćala pažnju na ime jer su govori da su sva imena u stvari imena Brahmana. Time to nije toliko bitno, jer sva odražavaju kvalitetu Brahmana. Druga škola ili tadašnji Majstor s kojim sam radio, rekao je da je ime odraz duboke kvalitete Bića koja se mora postići, tj. ogoliti sa sebe sve što ne odgovara tom imenu. Danas kada dajem imena drugima obično dajem kao izraz kvalitete tog Bića ispred mene koji čovjek kojeg iniciram mora postići Radom na Sebi. Ime je podsjećajući faktor, udaljeni cilj, naročito opis kvaliteta koje se dobiju zajedno sa imenom. Ono treba da nas podsjeća na ono čemu duboko u sebi težimo, cilju naše unutarnje evolucije, ali u isto vrijeme trebamo znati da je ima samo opis izražaja kvalitete Bića, ali ne i najdublja kvaliteta Bića jer ta najdublja kvaliteta je sam Brahman sa svojim kvalitetama.

Danas mi je smiješno kada se sjetim tih početaka interesa, proučavanja duhovnih i psiholoških knjiga sa nekih 12 godina, kao i prvih početaka intenzivne prakse sa nekih 17 godina. Ali razumijem koliko su ona obojala, da to tako kažem, moj život, moje ciljeve, odluke, drugačije postavke prioriteta u životu, borbe sa sobom i svijetom, unutarnje težnje. Tadašnja odluka, kada sam imao 12 godina, da više neću ja biti ja, već ono što okolina traži od mene i to ću odigrati jako dobro, bila je minirana početkom interesa za “drugu stranu”, parapsihologiju, psihologiju, nepoznato, čudesno, misterije, duhovne tekstove, itd. Nisam znao zašto se to pojavilo u mom životu odmah poslije odluke da ja više neću biti ja. Sada mi je jasno. To je bio dodir koji je morao da se desi kako bi ostao u kontaktu sa tim “ja” od kojeg sam odlučio pobjeći. On je bio dodir Zdravog, Nepoznatog kao skrivena mina osobnosti, kao nesvjesna borba protiv davanja životu i životnim zakonima koji bi me prosto uništili. U trenutcima kada sam htio da se ubijem, a to ću vam jednom opisati, i kada sam probao da se ubijem (žalosno ali istinito) oni su se pojavljivali iza i davali smisao. Gurali me sa žarom u borbu protiv toga što me je uništavalo, dali smisao životu, meni, drugima.

Danas kada sretnem te ljude, bivše kolege iz razreda, iako su svi ostali u tom tantričkom učenju, ne osjećam ništa prema njima, osim nekog sjećanja na taj period. Vidim da se i dalje bore sa onim s čim smo se borili u osnovnoj školi ali to je sada postalo ozbiljnije, jače. Ne mogu reći da ne shvaćaju učenje koje su dobili, a što sam shvatio iz priča sa njima, iz prostog poštovanja prema tim ljudima jer se bore sa sobom, a takve ljude cijenim jer su to za mene jedini ljudi koje ću nazvati tim imenom “ljudi”. Oni se trude biti čovjek, trude se imati savjesne principe, raditi praksu, boriti se za sebe i druge, i time zavrjeđuju taj naziv. Svatko tko to radi i tko se bori sa strmim vrhovima svoje sudbine, ovim svijetom, sobom i svojom evolucijom od mene ima poštovanje pošto znam šta to znači, koliko je to teško, koliko traži žrtve. Ostali… hm..
Više ne pripadam niti jednoj organizaciji, niti jednoj školi, niti jednom Majstoru ali to ne znači da to sve ne poštujem i ne divim se tome. Pričam svoju priču, svoja iskustva, svoj Rad. Jer, sjetite se, to je bio zahtjev od Dejvida ali i od Saha (bivši Majstor). On mi je to objasnio jednim stihom njegove pjesme:
“Govori ali sobom,
nikad besom.
Tek tada se reč
pretvara u meso.”

Rekao mi je da uvijek izađem sam na čistinu i kažem svoju istinu. Da odbacim skrivanje iza svetih spisa, riječi gurua. Da izađem i glasno izgovorim ono što jesam, ono što mislim, znam, ali uvijek samo sobom. I da se ne bojim. Ako netko i izađe na megdan i ako me porazi dobio sam učenje. Ali, jako rijetko će itko izaći na megdan, jer se svi oni najglasniji skrivaju iza bedema nečega (učenja, filozofije, teorije, prepucavanja) ali nemaju petlju (rekao je muda) da izađu ispred na čistinu i suoče se sa tobom.
To mi je danas jasno.
Mislim da vam to puno govori.

Oglasi