freedommind1Svatko od nas poznaje transformaciju u svom životu, i to na nebrojeno mnogo načina. Iz neznanja o nečemu u znanje o tome, iz osjećaja nemoći u osjećaj moći i snage, iz osjećaja gubitka u osjećaj dobitka, iz bolesti u zdravlje, itd. Svima nam je to poznato. Ali to nam je poznato i prihvatljivo prosto zbog snage čula, ili čulnog uma (vanjskog uma), jer to smatramo činjenicama tijela, fizičkog, materijalnog. Kada je riječ o unutarnjoj transformaciji tu nam sve postaje nepoznato.
Da bismo prešli iz neznanja o nečemu morali smo znati da ne znamo. Znanje o neznanju rodilo je motivaciju da saznamo, naučimo. I spremno smo se prihvatili određene nauke, škole, učenja kako bi se budućnost u kojoj znamo materijalizirala u sadašnjost i to postalo naše stvarno znanje. I to je sa bilo čim. Također znamo da kada nešto znamo nemamo namjeru da to ponovo istražujemo, učimo jer mi to znamo. Time uvjerenje da znamo blokira bilo koju mogućnost dodatnog znanja o tome, osim ako smo ostali otvoreni ka tom dodatnom znanju. Kroz to znamo da ako želimo da učimo moramo da znamo da ne znamo. To mora postati naše stvarno znanje o dijelu sebe koji mora naučiti nešto kako bi to saznao, kako bi postalo pametnije, sposobno da upotrijebi to znanje. Nije nam teško zamisliti sebe u budućnosti sa znanjem koje ćemo imati. Sve što nam ostaje jeste dovesti sebe iz neznanja u znanje u budućnosti. Ali budućnost je naša projekcija koja je dobra s te strane jer nam govori da je nešto moguće, da ćemo nešto postati, naučiti, ali ona ne smije ostati u fazi zamišljanja jer je tada samo fantazija, mašta ali neće postati naša sadašnja stvarnost. Također znamo da ako želimo nešto saznati, naučiti moramo uložiti vrijeme u tome. Vrijeme je valuta s kojom trgujemo. Ali vrijeme je kretanje nas od jedne stvarnosti ka drugoj stvarnosti. Ono što nam promiče jeste osjećaj da je to moguće, da će to postati naša stvarnost iako je to, na neki način, već sada naša stvarnost. Čim nešto možemo osjetiti, doživjeti to u sebi, to je već stvarnost. Stvarnost na jednoj razini, ne na materijalnoj, čulnoj, fizičkoj. Ali ta unutarnja stvarnost doživljaja da je to moguće, kroz kretanje ka tome, učenje, napor, želju, odluku da to doživimo u fizičkoj realnosti pokretač je promjene u sebi i oko sebe, time i fizičkog doživljaja nekad zamišljene potencijalne stvarnosti.

Unutarnje nije različito od vanjskog. Baš kao što znamo transformaciju vanjskog tako znamo i transformaciju unutarnjeg. No, unutarnje traži neku drugačiju vrstu vjerovanja, povjerenja koja nam nije usađena odgojem, okolinom, školom, autoritetima koji su nas učili fizičkom životu. Mislimo da je to unutarnje, kakvo jeste u ovom trenutku, ono što ćemo cijeli život imati takvim kakvo jeste i ta misao, to uvjerenje nas blokira da promijenimo svoju unutarnjost, sebe iznutra u nešto drugo od onog što sada jesmo. Opet, ako to možemo, ako u imaginaciji postoji mogućnost da sebe doživimo drugačijeg, tada je samo pitanje vremena, ulaganja napora i pravog razumijevanja prije no što to postane naša stvarna unutarnja stvarnost. Prepreka je u tome što mislimo, imamo uvjerenje, da ovo kakao se osjećamo u sebi nije promjenjivo. Ta prepreka će stvoriti idealizacijsko “ja” koje će imitirati promjenu, ali tu promjenu nikada neće doživjeti. Ona će stvoriti laž u nama koja će biti na površini, ali neće doći duboko u našu stvarnu unutarnjost. To su sitnice, male prepreke koje su postale megalit nemoći da se promijenimo jer smo tim sitnicama dali snagu nespoznate svijesti, nespoznate energije.
Ne trebate vi mijenjati svoje osobine, svoje ponašanje, svoje mehanizme življenja, svoja mala “ja” vi trebate promijeniti onog koji je IZA tih osobina ili malih “ja”, iza ponašajnog mehanizma, iza mehanizma življenja. Mnogima će trebati dosta godina da shvate ili uvide to IZA što postoji, što jesu, a nalazi se iza površinske mehaničnosti, iza ponašajnog obrasca, iza malih raspoloženja, želja, pokreta vitala i uma i to nazivamo procesom Rada, procesom mijenjanja olova u zlato, procesom transformacije, unutarnje promjene. To nije imitirati promjenu, imitirati ljubav kako se to danas radi unutar duhovnosti, imitirati snagu, imitirati mir i prosvijetljenost. To je BITI TO duboko u sebi. Ako smo imalo osviješteni, imalo svjesni, uviđamo koliko je imitacije u duhovnosti, uviđamo koliko je imitatora koji nam pokazuju površinski miran um, laž mirnoće, tzv. ljubav koju osjećaju iako je to imitacija koja je čak vidljiva i u pokretima tijela, jer um koji imitira stanje izražava se kroz tijelo, njegovim pokretima, davanju značaja određenoj emociji koju želimo da drugi vide, potvrde nam idealizacijsku sliku o sebi. I svi to možemo prepoznati čak i taj koji to radi. Ali također znamo koliko je malo onih koje smo sreli a koji su stvarno doživjeli promjenu. Oni su tihi, njihovo tijelo čak i u ekstazi emocije izražava mirnoću, staloženost, stabilnost iako to njihovu ekstazu emocije osjećamo kao atmosferu oko sebe. Jer oni sobom, svojim stvarnim stanjem, energijom pune atmosferu oko sebe. I to smo imali prilike vidjeti. Takav čovjek ispred nas ispuni nas stabilnošću, mirom, voljenjem, povjerenjem, samopouzdanjem bez ikakve tjelesne predstave, bez glumatanja radosti zbog naše sreće, bez puno duhovnih riječi, lažno uzvišenih predstava, ili napunjenosti tajnim znanjima kao tijelo ispunjeno celulozom.
Kako su to postali? Kako su dosegnuli to što drugi imitiraju?
Razumjeli su gdje je točka preokreta u njima, gdje je točka preokreta percepcije u njima, gdje se svijest pretvara u umnu i fizičku realnost, gdje se stvarno unutarnje pretvara (transformira) u stvarno vanjsko. A to je ono IZA što svi imamo, što svi jesmo, ali je uspavano.
Mnogo je mistifikacije oko ničega. Mnogo je znanja oko jednostavnosti. Jasno je da je znanje potrebno, jasno je i da je mistifikacija potrebna ali ne u mjeri u kojoj je to danas slučaj. Najteža je promjena ona koja zahtjeva promjenu sebe. Jer sebe ne znamo. Znamo proizvod sebe, manifestaciju sebe, naviku kao sebe, procese kao sebe ali to nije “sebe”. To je manifestacija onog IZA, onog sebe kojeg ne vidimo. Ako sebe zamišljamo postat ćemo imitator, postat ćemo “bezuvjetna ljubav” iskazana pokretom tijela i lažne radosti, “svjestan lik” iskazan lažnim mirom, snagom, posebnošću, umišljenošću. Ali STVARNO TO nikad nećemo postati. Jasno je da ćemo privući one koji su isti kao mi, možda kao učenike, simpatizere, ili kao učitelje, umišljene gurue. Ali to nikad nećemo postati.
Kada zamišljamo sebe moramo znati da to zamišljanje sebe nije stvarno. Stvarnije od toga je ono što je IZA zamišljanja sebe. Zamišljanje sebe je imaginacija i zavisi od ugla iz kojeg zamišljajuće sebe dolazi, ali to je već mistifikacija i znanje. Drugim riječima, izvan mistifikacije i znanja, zamišljeno sebe dolazi iz želje da budemo nešto drugo od onog što jesmo, a to što jesmo, kakvo god da sada jeste, prosto jesmo. Prihvatimo to. I to je jedan od osnovnih koraka. Kada smo ga prihvatili moramo ići iza njega. Umirimo se, opustimo sebe, opustimo bilo kakvo zamišljanje sebe i uskoro ćemo ući u nešto mnogo dublje od zamišljenog sebe. Odbacite nezadovoljstvo s tim što otkrijete o sebi, nezadovoljstvo je projekcija lažnog vas, imaginarnog vas. Dublji osjećaj sebe nema nezadovoljstvo i to ćete uskoro otkriti ako se usudite biti to dublje sebe. Nezadovoljstvo će postojati na površini, neće nestati iako se ušli u prostor, da tako kažem, gdje nema nezadovoljstva. Ali nemojte imitirati zadovoljstvo sobom na površini, to je zamka.
Prodrijeti u dubinu iza nezadovoljstva površine ili iza igre maski na površini, uloga, predstave, glumca koju svi imamo, traži odlučnost, vrijeme, povjerenje i vjerovanje u ono što su vam oni koji su to postigli pokazali, rekli, pojasnili.
Vjerovati znači znati da je nešto istina u sebi iako za to nemate čulni dokaz. To je Vjera. Ona nije u nesvjesnom vjerovanju da nešto postoji bez osjećaja toga. Ona nije vjerovanje vikend vjernika. Drugo ime za vjeru jeste kreativna imaginacija. Možda još bolja definicija jeste duboko povjerenje u sebe i znanje da je to, taj potencijal kojem težimo, potpuno stvaran u nama. Ostaje nam vrijeme, prostor i namjera da ga dovedemo u sadašnjost.
Ako smo do sada duboko sebe doživljavali nesvjesno vrijeme je da duboko sebe počnemo doživljavati svjesno. To je napor i to je jasno. Ali nesvjesno i ne naporno doživljavanje sebe nije više opcija ako težimo pravom, istinskom sebi, dubljem sebe.
Šta znači to svjesno doživjeti sebe?
Do sada smo sebe, svoj život, procese u umu i tijelu doživljavali nesvjesno, tek kada se pojave, manifestiraju, izraze. Tada smo se morali suočiti sa njima obično kroz stres, potiskivanje, bježanje od toga. Reći ćemo to je bježanje od sebe. Pobjeći od sebe znači ne prihvatiti ono što se izražava kao mi. Ne mora nam se sviđati, ne moramo to voljeti, ne moramo to željeti. Ali moramo naučiti da prihvatimo da smo to mi. Tek tada, jer prihvaćanje ne znači da ćete ostati takvi i da nećete uložiti napor u promjenu, možemo krenuti putem transformacije. Ali mijenjati površinu to je uzaludan posao. Površina je samo manifestacija, nije stvarna. Nemojte samo mistificirati ovo što govorim. Ona nije stvarna jer je ona svaki tren promjenjiva. Ona nije stvarna jer je ona produkt nepoznavanja dubljeg sebe. Znam da to osjećate stvarno, čulno stvarno, osjećate sebe iznutra da ste to i to, da ste takvi i takvi, ali to je zato što ste VI REKLI DA JE TO STVARNO. Učenje je veoma jednostavno, ali mi više nismo jednostavni i pogrešno ga percipiramo. Kada je u nama entitet koji nije stvaran, u odnosu na stvarnost dubokog nas, tada je taj entitet nestvaran bez obzira koliko nam izgledao stvarnim.
Misao “uvijek ću biti ovaka” popraćena nezadovoljstvom nije stvarna ali vi vjerujete da je ona stvarna te time svojim kreativnim potencijalom, svojom kreativnom sviješću i energijom dajete joj stvarnost, osnažujete je, okoštavate je u svoj život. Jasno je da ta život koji je kreativna sila (svijest i energija) manifestira to oko vas. Ako se želite osjećati jadno, to je sasvim oko. Ako se želite osjećati krivo, i to je ok. Pogrešno, sasvim u redu. Osjećajte se tako. To je grijeh kršćanstva. To je dati snagu, vjeru, sebe, božanski potencijal nečemu što nije stvarno vi. Kršćanstvo kakvo danas poznajete je laž. Budizam isto. Tantra isto. Yoga je postala laž. Jer lažno vi radi sve to. Lažno u nama radi sve to. A oni koji vas ili nas vode kroz to lažniji su od nas. To su samo nazivi oko specifičnosti koju određeno učenje o promjeni ima. U osnovi svi oni teže istom, ali su ga manipulatori preuzeli i manipuliraju drugima.
Niste VI grešni, pogrešni, ili šta već. Ali je pitanje koje “vi” ste čuli u ovom? U koje “vi” vjerujete da jeste?

Transformacija je jednostavna. Ali vi niste jednostavni. Morate znati izabrati u sebi šta želite, šta stvarno hoćete da osjećate, da živite u svakom trenutku, i boriti se za to. Ne boriti se protiv lošeg, već za dobro. To ne znači “biti pozitivan”, to znači BITI AFIRMATIVAN. I nemojte miješati to dvoje. Afirmirati znači PODRŽATI, uložiti energiju i svijest u to, cjelokupnog sebe u to što afirmirati, podržavate, kreativno izražavate. To ne znači biti pozitivan i pozitivno misliti, jer to je površina u vama. Afirmacija je dubinska, povezana sa dubljim “ja” ili sebe. Afirmirati osjećaj bivanja, postojanja, osjećaj svjesnosti da ste svjesni i pomoću toga stvoriti kako će se to što vi jeste izraziti u umu, u tijelu, u životu.
Ali raditi na sebe uključuje i afirmaciju koliko i negaciju. Negacija je negirati postojanje, vrijednost, značenje, smisao, svemu što više niste vi, tj. ono vi koje sve to vidi, ono IZA vi, ono svjesno, postojano vi. Kada negirate, odbacite vjerovanje, odbacite davanje energije tome, odbacite beskorisna učenja koja podržavaju samo imaginarno “ja” i stvarno osjetiti sebe iza, znajući da je sve što ste mislili samo površina, pokret sila u vanjskom umu a time i tijelu, da je to samo vjerovanje da ste nešto što niste jer su vam rekli da to jeste, itd., tada afirmirate ono što jeste.
Afirmacija je opasna zato što obično pogrešno afirmirate, tj. afirmirate pogrešni dio sebe. Ona nije moguća prije negacije. Negacija je osnova, temelj prije afirmacije. Ako niste odbacili sve što ste mislili da jeste, sve u što ste vjerovali kao smisao, čak i toga koji je vjerovao u to, ušli u oslobođenost od projekcije ono što ćete afirmirati jeste upravo samu tu laž o sebi, samo lažno sebe. Kada to afirmirate, dobro došli u pakao. Jer tamo ćete i završiti ali ne poslije smrti već sada. Biti ćete grešni, pogrešni. Jer ste afirmirali pogrešno u sebi, lažno u sebi. I to je ta greška današnje duhovnosti.
Šta ćete afirmirati?
Nedostatak moći pa ćete završiti u tantričkim magijskim praksama kako bi stekli moć lažnog sebe. Ili ćete postati moćni, sveznajući instruktor ili učitelj yoge. Veliki tantrik, ili dobri kršćanin, mirni lažni budista. Šta?
Negacija je temelj, ne zaboravite to. Ali isto kao i kod afirmacije i negacija se može pogrešno raditi i najčešće se radi pogrešno. U to sam se uvjerio i na svojoj koži i kod drugih. Čak i u vezi sve prisutne prakse negacije oko nas, u malo istinitijoj duhovnosti, su pogrešno date, nisu dovoljno pojašnjene naročito onima koji nisu naučili da razmišljaju, ili da uvide dublje od danog. I to je čest slučaj među onima koji rade negaciju. A toga se drže kao pijan plota. Mogu slobodno reći oni ne razumiju ni negaciju, a time neće razumjeti ni afirmaciju, baš kao što je ne razumiju i oni koji rade afirmativan princip.
Ako niste odbacili ono što nije stvarno vi, afirmirat ćete lažno sebe. Zato je negacija bitna. Afirmacija je stvaranje, kreiranje, izražavanje stvarnog. Lažno se uništava negacijom u jednom pravcu i afirmacijom u drugim pravcu. Te prakse nisu odvojene jedna od druge, već moraju istovremeno biti rađene.

Promjena je unutarnja, tada vanjsko odgovara na promjenu. Ali vanjsko se neće mijenjati sve dok unutarnje odgovara vanjskom. Ono će ostati isto, baš kao i unutarnje. Morate naučiti istisnuti to unutarnje van, ali ono dublje unutarnje. Poznavanje učenja je bitno jer jako dobro pravi razliku između toga, te vas na taj način uči kako da se mijenjate. Ovako, ako ne poznajte precizan jezik učenja, miješate značenja. Unutarnje nije samo unutarnje jer unutarnje može biti vanjsko unutarnje. Vanjsko nije samo vanjsko jer vanjsko može biti unutarnje vanjsko, itd. Ali iza toga postoji nešto, stvarnije, postojanije, temeljitije i to se mora otkriti. Tome služi negacija u učenju. Afirmacija služi dubokom unutarnjem, psihičkom, svjesnom koje je gospodar, koje je vaše pravo Ja, koje je svijest slobodna od procesa, svjesnost sebe slobodna od pokreta površine. Kada pronađete, osjetite to tada afirmacija ima svrhu, tada afirmacija stvara život, novog čovjeka, novi um, novo tijelo, novi život. To su zaboravljene prakse u duhovnosti za koje svi osjećaju da postoje ali nemaju pristup tome. Ako ste shvatili tekst onda shvaćate i zašto nemaju pristup tome.

Promjena mora biti fokusirana oko stvarnog, dubljeg vi. Ona mora istisnuti sebe van u unutarnje, a onda van u vanjsko. Morate tome dati snagu, moć, energiju, emociju, ideju. To je jedinstvo umova u izražaju stvarnog. To je značenje “živi to”, “budi to”. Ili “budi promjena koju želiš da budeš”. Ili “odluči šta jesi i tada živi to”, itd.
Morate tome dati emociju, energiju, stvarnost, značenje, vrijednost, vjerovanje, povjerenje, predati se tome. Tada to postaje stvarno. Baš kao što ste se predali svomu to što ste sada, dali energiju, dali emociju, značenje, vrijednost, povjerenje sada tom novom to morate dati. Ispravno uložiti valutu u sebe. Povući sebe – energiju, emociju, vjerovanje, povjerenje, itd. – od lažnog, vanjskog, imitacijskog preusmjeriti je u stvarno sebe – energiju, emociju, vjerovanje, povjerenje, itd. – i izraziti to. Negacija i afirmacija istovremeno. Jasno je da je to borba ali ovaj put ZA SEBE koje ste otkrili da jeste.

Oglasi