Debt Relief, Just Ahead Green Road Sign, business conceptČesto puta, najčešće u pozadini (podsvijesti), imamo osjećaj da je netko dužan da nam nešto da, ili da je netko dužan da nam da neko određeno učenje, uputu, smjernicu. Da je svijet dužan da nam nešto da, da je društvo dužno da nam nešto da, da su drugi dužni da nam odgovore na naše potrebe, zahtjeve, očekivanja, nadanja, uvjetovanja. To se proteže kroz sve, od veze sa partnerom, od roditelja, okoline, prijatelja, društva, a time i od učenja i Majstora. Rijetko kada preispitujemo taj osjećaj. Ali on je uvijek prisutan. Kada pričamo sa nekim očekujemo da je dužan da nas sluša, kada dajemo nekome nešto očekujemo da je dužan da nam bude zahvalan. Ukratko osjećaj duga osjećamo jako često. On postaje jači kada je u pitanju nešto za što smo procijenili da je od životne važnosti za nas, nešto egzistencijalno. Tu se osjećaj duga osjeća najjače.

Ja osjećam da ste vi dužni da mi budete zahvalni jer vam dajem učenje, vi osjećate da sam ja dužan da vam dam učenje. Ja osjećam da je moj partner dužan da mi bude zahvalan za bivanje sa njim, za sve što mu pružam, moj partner osjeća isto to ali u odnosu na mene. Od roditelja osjećam da su mi dužni dati a oni osjećaju da sam ja dužan da im uzvratim. Začarani krug u kojem se vrtimo, krug dugovanja. Sve oko nas je dugovanje. Prijateljstvo, veze, posao, društvo, banke, porezi, odnos um i tijelo, itd.
Dug ne postoji. Dužničko ropstvo je sveprisutno jer smo mi stalno, unutar sebe, u njemu.
Nitko i ništa nam nije dužno bilo šta. A da li smo mi dužni nečemu ili nekome? Ako mislite da jeste onda jeste. Ako mislite da niste onda niste. Postoji prožimanje sa nečim i nekim koje je oslobođeno očekivanja, oslobođeno dugovanja i to naša osobnost, lažno, imitira osjećajem dužnosti ka i osjećajem dužnosti od. Dužnost ka nekome ili nečemu. Dužnost od nečega i nekoga. U prožimanju, ili kako bi to netko nazvao jedinstvenom polju svijesti (sjedinjenju), nema osjećaja duga. Postoji osjećaj prožimanja, sjedinjenja, ljubavi koja daje i prima bez uvjeta, ugovora i duga. Ali ne i osjećaj moranja, dužnosti, uvjetovanja, itd.

Unutar učenja učenik ima osjećaj da mu je Majstor nešto dužan. Znam taj osjećaj jako dobro, iako je bio skriven. Iza njega je bila uvrijeđenost ako nisam dobio, ili ako je netko nešto dobio što sam ja htio, ili mislio da mi treba. Iza uvrijeđenosti je bila ljutnja, iza ljutnje osjećaj bezvrijednosti, nemoći, osjećaj nedostatka, osjećaj da sam uskraćen za nešto. To se znalo manifestirati i kao agresivnost, najčešće potisnuta prema nekome ili izražena prema meni samom. S druge strane shvaćao sam da mi nitko nije dužan bilo šta, da ja nikome nisam dužan, ali to znanje je bilo samo shvaćanje, ne razumijevanje, nije bilo u osjećaju bivanja, postojanja. Drugi su mi morali dati poštovanje, vrijednost, značenje, prihvaćanje, a ja sam njima to davao kako bi oni meni dali. Kasnije sam uvidio da i oni to isto osjećaju prema meni. Čak i danas primijetim taj suptilni oblik dugovanja u sebi. Smiješan mi je, ali je tu. U prikrajku i čeka da se vratim u staro “ja” kako bi proradio pravednički, osuđujući, sa osjećajem nedostatka, pokušajem da me uvede u svoj tajni krug, svoje vječno vraćanje i zavrti me u pokušaju zarobljavanja. Obično mu treba par sekundi da ga primijetim, ili minut ili dva da ga primijetim ako je suptilan, lukav, skriven iza nečega na što prije nisam obratio pažnju. Recimo, osjetim ga u trenutcima kada “provaljujem” ili “kradem” određene tajne zanata, tj. učenja. Kada uviđam dijelove koje sam godinama tražio, ili koje su falile kao dodatak određenim dijelovima učenja, a nisam ih dobio od svojih Majstora. Pojavi se kao žaljenje, osjećaj manje vrijednosti, ljutnje jer sam morao potrošiti mnogo godina kako bi provalio te tajne učenja, tajne zanata i javi se kao konstatacija “šta bi napravio da sam to dobio na vrijeme?!”. To je laž, to je dužničko ropstvo, to je očekivanje da mi je netko nešto dužan. Brzo, naravno, prepoznam manipulaciju dugovanja kod drugih naročito ako je prema meni i znam da nisam dužan, ali kada je to osobno dugovanje, tj. osoban osjećaj da su mi ti ljudi (Majstori, učitelji, gurui) dužni, tj. bili dužni da mi nešto daju to zna da promakne kritičnoj svijesti, srećom ne dugo.
Univerzum ne zna za dugovanje. On zna za razmjenu. A razmjena nije dugovanje, ona je dobrovoljna, ona je prožeta, ona je bezuvjetna. Možda ima neka bolja riječ od riječi “razmjena”. Osjećaj jednosti sa svim i osjećaj propuštanja, osjećaj da je to sve naša priroda i da je to prirodni osjećaj davanja i primanja od samog sebe, izmjena, razmjena, prožetost davanja i primanja, ne znam kako bi vam definirao to ako ne razumijete ili ne shvaćate.

Ništa nam ne fali osim osjećaja da nam nešto fali, a to je lažan osjećaj osobnosti. Ona osjeća da je netko nešto dužan da nam da, ali kroz imitaciju. Biće nema taj osjećaj, nema osjećaj dužnosti, jer ono je stalno prožeto stvarnošću a stvarnost mu daje sve, baš kao i ono njoj. To osobnost imitira ali na svoj način. Postojanje koje vi jeste nema to, jer ono je cjelovito. Cjelovitost nema osjećaj duga i nedostatka. Taj osjećaj morate povratiti, da tako kažem, osvojiti ako treba. “Carstvo Nebesko se osvaja na silu”.

Nitko i ništa nam nije dužno. Sve nam je dato, ali smo mi otuđeni od sebe, prije svega, a onda i od stvarnosti oko nas. Majstori nisu dužni da nam daju bilo šta jer nedostatak ne postoji. Jasno je da se ovo ne može reći većini ljudi, jer njihova stvarnost je stvarnost u koju oni vjeruju, žele je, njeguju je, vole je, daje im osjećaj njih samih. Razumjeti cjelinu Stvarnosti nije lako, jer vam je potrebno da osjećate sve ono što učenje govori i to U CJELINI SAMOG UČENJA. Tek tada počinjete shvaćati, prije no što razumijete, a onda raditi na tome kako bi na posljetku razumjeli to i živjeli to.
Ja nisam dužan da vam dam bilo šta. Vi meni niste dužni dati bilo šta. Postoji duboko prožimanje, davanje sa radošću i ljubavlju, primanje na taj način, izmjena, razmjena (ali nemate osjećaj da se razmijenili ili izmijenili nešto sa nekim, ali nemamo riječi za to).
Nemojte biti u zabludi, da onaj koji vam nesebično daje neće očekivati da to što vam je dao bude primijenjeno. Ovo je malo kontradiktorno ako ne znate o čemu pričam, ne razumijete. Sve daje svemu ali nije sve otvoreno da primjeni, iskoristi to što se daje. To je proces učenja. Ako vam se daje da učite, da napredujete, vi ste jedan u tisuću ili čak i više. Ako to ne iskoristite davanje će biti prekinuto. Dat će se onom koji to može iskoristiti. Nema tu nepravednosti. To je pravedno. Nađite si primjer u svakodnevnom životu a da se odnosi na ovo. Tada će vam postati jasnije.
Energija se razmjenjuje davanjem i primanje, ali ako imate kantu bez dna, nema razmjene, nema toka, uzaludno je i vi prestajete da ulijevate vodu u šuplju kantu. To je isto ljubav. Ta ljubav će šuplju kantu natjerati da se popravi, da nauči primati, koristiti, na kraju i davati. Univerzum nema zablude ljubavi. Ljubav je veoma praktična i pravedna. Ona nije sentimentalno shvaćanje bezuvjetnosti u kojem možete biti jadni, žrtva, lovina i da se neki Bog ili tko zna šta sažalijeva nad jadnim vama i samo vam daje i to još bezuvjetno dok vi trošite koliko želite, gdje želite, kad želite bez odgovornosti, bez evolucije, itd. To je ljudska predstava, laž, imaginacija. To je osobnost, osjećaj da vam je nešto dužno, itd.
Nitko i ništa nam nije dužno. Ako vam je nešto dužno to je vaš problem. Ako ste vi nekome dužni i mislite da ste dužni, to je opet vaš problem. Stvarnost nema veze sa tim. Ako uđete u dužničko ropstvo onda ste dužni i da ga vratite. Jer vi vjerujete u dug. Vi stvarate, održavate dug. Riješite se duga u sebi i riješit ćete ga se i oko vas, u svijetu u kojem jeste. Tada ćete stvarnost vidjeti na drugi način. Razumjet ćete je i to više neće biti dug, dugovanje, već saradnja, izmjena, razmjena, prožimanje bez žrtve, bez jadikovanja, bez očekivanja, bez dugovanja.

Oglasi