photo_2017-11-24_14-38-26Ali mu čovjek svojom dušom udahnjuje dušu. Sve dok se ne shvati (intelektualno shvaćanje) da je sve ispred nas samo prilika da se nešto napravi, da se evoluira, uloži napor unutar sebe svijet će u čovjeku voditi glavnu riječ i time um koji odgovara tom svijetu preuzimat će ulogu vodiča umjesto sljedbenika. Intelektualno shvaćanje je svjetlo vodilja, stav koji zauzimamo u odnosu na nešto. Svijet nema svrhu, i svatko inteligentan suočio se sa ovom činjenicom. Kada preispitamo ideju svijeta, činjenicu svijeta, gdje je svrha osim u održavanju i prenošenju života kroz razmnožavanje, prenošenju iskustva ćelije čovjeka na drugu ćeliju čovjeka nastalu kroz proces razmnožavanja koji čak i nije naš pritisak već pritisak vitalnih i fizičkih sila svijeta? Time, inteligentno biće dobiva mogućnost da postavi svoju svrhu, svoj smisao i da se kroz njega izrazi, da kroz svijet uči, da kroz svijet napreduje i provjerava svoj unutarnji napredak. Nisam netko tko zagovara neke od drevnih spiritualnih metoda, jer očigledno je da nisu dali rezultat ili je rezultat bio loš što je rezultiralo propadanjem tih metoda – čast izuzetcima – ali nisam ni netko tko će podržati sve ove nove metode koji očigledno nastaju iz nesvjesnih želja projiciranih na nešto što nazivamo “duhovnim”.

Ideja da je svijet pozornica na kojoj se odigrava predstava dolazi iz nekih starih sistema, naravno ne pod tim nazivom, ali je bila prisutna u starim ezoteričkim školama i nije nova. Njena osnovna nit vodilja bila je mogućnost odvajanja od osobe u sebi, mogućnost brzog prelaska kroz različite uloge i maske s ciljem osvještavanja i ne poistovjećivanja sa postojećom ili onom ulogom i maskama koje imamo i nazivamo osobnost. Mnogo puta ta ideja, u svojoj degradirajućoj formi, bivala je isprika, opravdanje, kako bi čovjek popustio svojim vitalnim, fizičkim ili umnim pritiscima, spletkama, tumačenjima te se prepustio toku koji mu je nametnut upravo iz iste te osobnosti od koje se trebao odvojiti. Danas, u ovo vrijeme, ova ideja je još više degradirala i koristi se kao mogućnost zloupotrebe, manipulacije, opravdanja, igre u korist vitalnih, umnih i fizičkih sila koje nemaju za cilj osvještavanje i oslobođenje čovjeka, ili učenje umijeća igre sa silama prirode s ciljevima koji prevazilaze niže ljudske porive, potrebe, nagone. Time, ta degradacija se osjeti u svim učenjima, bila ona drevna ili moderna, ali nema svijesti dovoljno britke da ih vidi, te se ona održava u svojoj upotrebi i dalje te sve više degradira.
Svijet jeste pozornica ali ideje učenja ne služe da zamijene životne ideje i da se misli da su one bukvalne, jer često se miješa bukvalno sa prenesenim značenjem, često se miješaju ideje sa stvarnim a cilj ideje, a time i većinskog dijela učenja, nije zamjena već transformacija i transcendencija. Ta zamjena ili miješanje teza, miješanje bukvalnog i prenesenog značenja dolazi iz dijela koji je unutarnju evoluciju, ili ideje koje trebaju biti primijenjene na unutarnje zamijenio sa površinskom ili vanjskom “dušom”, tj. osobnošću unutar vanjskog uma. Ideja unutarnjeg uma koji bi trebao biti gospodar vanjskom (iako će on uvijek ostati gospodar vanjskom ali nesvjesni gospodar) shvaćena je tako da je vanjski um i osobnost temeljna čulima i vanjskim umom protumačila to kao stvaranje “duhovne osobe”, tj. osobnosti na duhovnim načelima, što je generalni problem današnje duhovnosti koja god ona to bila. Taj problem je primjetan i u drevnim tehnikama i načinima koji su se održali do danas u ezoteričnim učenjima. Problem je nastao i nastaje jer ne postoji dovoljno jasno razumljiva ideja razlučivanja, kao ni razlučivanje između svjedoka i svjedočenog te time um preuzima ulogu toga kao način zavaravanja i samo-održavanja. Do tih problema dolazi zato što dominantni fizičko-vitalni um preuzima praksu, shvaćanje prakse, što se praksa daje tom dijelu zbog nerazumijevanja koje tzv. gurui i učitelji imaju i sami ne razumiju. Učenja u drevna vremena, koja su bila autentična, imala su osnove prakse bez koje se nije moglo dobiti nijedno više tumačenje učenja, ideja učenja osim onih koji pomažu i temeljnoj praksi, i danas je primjetno kod nekih učenja da je ostao ostatak te drevne metode ali se nalazi u atmosferi pogrešnog tumačenja, nepreciznoj jezika, atmosferi neodrađenog temelja i time dobiva drugačije djelovanje od onoga koji bi trebao imati.
Sama ideja da je “svijet pozornica” dolazi iz potrebe, kako sam pojasnio, da se čovjek odvoji od procesa i uma koji ovaj svijet i sam sebe (um) smatra stvarnim sobom. Ovdje imamo problem ideje “iluzije” ili “maye” koja je pogrešno shvaćena u sistemima koji nisu temeljno advaističke ili šankarističke, ili učenjima koja ne idu negacijskom linijom odbacivanja stvarnosti svijeta kao iluzorne pojave manifestacije sila te da je samo Apsolut stvaran ostalo ne. U tim učenjima je naglasak na mayi i odvajanju od procesa unutar i izvan sve dok ne ostane samo ono što je stvarno. Ta praksa se miješa i sa drugim praksama te se može naći u mnogim sistemima. Ovdje ne mislim da je svijet nestvaran, već da je stvaran ali je naše tumačenje svijeta, naše projekcije i filteri to što je nestvarno. Cijela ideja negiranja ili negacijskog dijela Učenja jeste odvojiti se od procesa, razumjeti da je tumačenje uma oslonjeno na pogrešne temelje i time je iluzorno, a ne da je svijet ili univerzum “maya”. Sistemi Integracije to ne promatraju na način da je sve ovo iluzija, već to tumače malo drugačije, u smislu ovog što sam napisao o stvarnosti svijeta i umnom tumačenju. Svijet kao pozornica nije iluzoran već je stvaran ali način koji koristimo, kao svojevrsni “trik” daje ideju iluzornosti svijeta ali samo kroz razumijevanje koje ne smije da pomiješa Ideju sa Stvarnošću. Ono što ideja proizvede u čovjeku, ili oko njega, kao uspješno korištenje prakse, tj. rezultat to je cilj tog “trika” ili ideje. No, integracija ovog postaje problem ako čovjek nije u sebi razlučio stvarno od “iluzornog”, stekao temelj na kojem će postaviti ovu ideju, razumio u čemu se stvarno radi, te šta je cilj ideje “svijet je pozornica”. Cilj je također doći iz pozicije identifikacije sa vanjskim umom i osobnošću te svijet kao manifestacijom u de-identifikaciju te mogućnost da se unutarnji um, kao i psihičko biće (duša, puruša, svjedok) dovedu van, ispred osobnosti i vanjskog uma te da se postane Gospodar svog života, i kroz to omogući dublja praksa ili dublja integracija. Time, nijedno naše tijelo, počev od fizičkog pa do kauzalnog nije nestvarno, nije ono što nismo mi već koliko smo mi odvojeni od toga, kao svijest koja uviđa, promatra, sagledava toliko smo i ta tijela, ovaj svijet, ovaj um. Sistemi negacije nemaju tendenciju transformaciji čovjeka već transcendenciji, a današnja ideja transcendencije postaje post-mortem sindrom povlačenja i projekcije u nešto iza smrti tijela, nešto što je stvarno i postaju izraz nemoći da se čovjek promijeni te time naglašavaju transcendenciju kao način bježanja od sebe i života.
Transcendentno nikada nije bilo odvojeno od transformacijskog kao i obrnuto, ali degradacijom i miješanjem osobnosti i vanjskog uma to je poprimilo današnji rezultat, mješavinu različitih filozofskih tvrdnji, kao i teorija prakse. Ukratko to ne daje rezultat, osim u nekim veoma izoliranim slučajevima u kojima su ljudi bili izrazito jasni. Problem nije u tome da netko slijedi strogo određeno učenje, već je u tome što se dijametralno suprotna učenja miješaju i tumače jedno preko drugog a da nema razumijevanja niti jednog niti drugog. Čovjek koji slijedi učenje je jasan i ne miješa “babe i žabe”. To je alegorija “kopanja bunara” u pričama sa istoka. Uzimanje malo jednog, pa malo drugog, pa malo trećeg, bez razumijevanja.

Svijet je pozornica odigravanja sila koje ne razumijemo. Neki imaju uvide u igru tih sila, neki misle da ih razumiju i vide, neki nemaju ideju šta to uopće znači. No, ideja “svijeta kao pozornice” može biti primijenjena kroz različite ciljeve, različite težnje i to na ispravan način, bez da to postane opravdanje ili izlika da se čini to što se čini. To je teže, ali rezervirano je za one koji STVARNO žele da napreduju, ne one koji tu samo govore zarad prihvaćanja, dominiranja, manipulacije, ili zbog trenutačnog hira društva oko nas (duhovnog društva).

Sama ideja govori da je svijet igra, prikaz, pozorište (ova riječ više odgovara u ovom trenutku od riječi “kazalište” jer se bolje razumije) u kojima svi imamo svoje uloge, maske, scenario koji je individualan. Da smo svi ovdje samo trenutak u kojem odigravamo našu ulogu, u kojem imamo maske s određenim ciljem odigravanja kozmičke predstave čiji smo mi dio. Proširenje ideje je da ne postoje individue već da je to sve kozmički identitet koji se podijelio u različite uloge, različite ljude ili bića, sa različitim maskama i igra igru sam za sebe. Dalje proširenje ideje je da IPAK postoji manifestacija kozmičkog identiteta koji se manifestirao kao pojedinačna bića i da je svijet i kozmos igra različitih sila, različitih nivoa ali opet pod komandom ili kontrolom Vrhunskog Identiteta, tj. Boga, Apsoluta, Brahmana, Najviše Svijesti (nazovite to kako želite). Itd. Šta je cilj toga?
Ciljeva ima nekoliko u zavisnosti od pojedinačne težnje svakog bića. Neke sam nabrojao, a tiču se ove ideje, ali ne i njenog proširenja. Cilj je odvojiti se, ne identificirati se sa procesima svijeta u sebi, svjesno igrati uloge i koristiti maske, naučiti primjećivati i razlučivati, naučiti biti svjestan unutar svijeta, naučiti dovesti stvarno sebe u svijet, transformirati se, mijenjati se, spustiti Više Ideje Apsoluta u ovaj svijet, naučiti igrati sa silama različitih razina u ovom svijetu, naučiti biti gospodar sebe i svog života, itd.  No, naglašavam, igrati ovu igru rezervirano je za one koji stvarno znaju njene ciljeve, temelje, razumiju o čemu se radi i zašto. Ona nosi sa sobom opasnosti, kao i dobrobiti, ali ne smije biti zamijenjena bježanjem od sebe kao kod većine ljudi u duhovnosti, izgovorima i opravdanjima. To sve neće biti viđeno na vrijeme ako čovjek nije razvio svijest koja je sposobna razlučivati, zna sebe i sve zamke osobnosti koje će se sigurno pojaviti kao prepreka.

Ako ste krenuli u ovu “igru”, na ovaj ili sličan način onda ne možete težiti gospodarenju, igri u ovoj predstavi i biti opijeni svijetom. Pozornica nema drugu svrhu doli naučiti nas da budemo budan gledatelj. Naučeno provjeriti na pozornici svijeta, u igri sila pozornice. Na njoj učimo igrati se silama, ali to je nemoguće prije no što smo shvatili, razumjeli naposljetku, da smo svjedok (gledalac) u kazalištu (pozorištu). Predstava je manifestacija. Priroda je Stvarnost koja omogućava predstavu. Kad znamo Tko smo, tad se ne gubimo u ulogama na pozornici, u manifestaciji sila kroz sebe, jer znamo da svakoj sili, svakoj ulozi mi smo Stvarnost. Ovo je samo jedan od načina u oceanu drugih ili sličnih načina osvještavanja. On traži mnogo od onoga koji je namjerio da ga odradi. Ono što sam opisao u tekstu. Ali i proučavanje uloga i maski, predstava koje igramo u životu, znanja da je to samo predstava ne Stvarnost, znanja da smo mi Stvarni i da to što je Stvarno održava sve ovo, znanja zakona sila, njihove manifestacije, načina kako da prekinemo biti njihov sluga ili rob, itd. Kada je taj način odrađen u nekoj mjeri pojavljuju se znanja za slijedeći nivo, koji je mnogo dublji, intenzivniji i još više traži integraciju od ovog nivoa. Ako je to samo izlika za promašen život, nemoćan život, post-mortem sindrom (depresivni i manični) onda je ovo način da zeznete praksu i ništa ne napravite. Opet, iskrenost prema sebi, otvorenost, znanje, praksa, iskustvo to su načini da se ne prevarite. Ali i temelj daljnje prase, koja god ona bila. Ovo što sam opisao je samo dio ove “tehnike” ili načina Rada.

Oglasi