being-461698_960_720Mnogo zbrke se unosi u način nečijeg izražavanja, njegove ciljeve zbog kojih nešto piše ili se izražava na specifičan način, zbunjenosti da li se govori nekom na početku staze ili nekome na kraju ili sredini staze. Ta zbrka i zbunjenost sveprisutna je u komunikaciji, ako ona uopće postoji na netu, gdje svaki nivo samo-spoznaje ili evolucije može doći u kontakt sa bilo kojim drugim nivoom istog. To je kao da dijete iz osnovne škole dođe na predavanje na fakultet ili srednju školu. Zbog nedostatka razumijevanja svog nivoa, ili nivoa neke druge osobe, što je preko neta veoma teško utvrditi, zbrka koja nastaje iz nemoći komunikacije – rasprave, dokazivanje, ubacivanje mišljenja ili stava i slično – dovodi do zbunjenosti većinu koja čita određenu “komunikaciju” ili bi htjela da učestvuje u određenoj komunikaciji. Uostalom, komunikacija preko neta – temeljena idejom da je svatko svoj učitelj i svatko uči ono što mu odgovara – nije komunikacija. Pogrešan temelj pokušava ući u komunikaciju. Komunikacija je teška i uživo, kada imate sugovornika preko puta sebe, a kamoli iza ekrana, dok je svatko u svom svijetu ideja, stavova i mišljenja. Većinu koja bi rado da “komunicira” nisam imao prilike sresti uživo, jer za to je potrebna petlja, ili je potrebno stvarno htjeti komunicirati, učiti, tražiti, itd. Većina preko neta koja se predstavlja “duhovnim” “čovjekom” (namjerno razdvojeno) niti imaju veze sa duhovnim niti sa čovječjim. A da ovdje ne unosim Ideje Duhovnosti, Rada na sebi uz čiju pomoć bi trebali da komuniciramo. Osobno, previše godina sam u Radu da bih posumnjao u svoju procjenu određene komunikacije – koliko god vam to gordo zvučalo – ili posumnjao u razvijenost većine koja se naziva “duhovnim čovjekom”.
Neko vrijeme, davno prije nekoliko godina, sam sumnjao u svoje procjene, naročito procjene “preko ekrana”, ali sada to više nije slučaj. Manipulacija je sveprisutna kao i ideja da je Brahman sveprisutan. Cijeli svijet je postao polje strahovite manipulacije, čak i ono što bi netko nazvao “učenjem” ja osobno nazivam svjesnom i usmjerenom manipulacijom s jasnim ciljem. Različita je od mehaničke manipulacije – u svom dijapazonu svog djelovanja (naizgled svjesne manipulacije pojedinaca i država) – jer svjesna manipulacija ima jasan i strogo određen cilj. Ja je vidim u duhovnosti, između redova učenja, svetih spisa, majstora. Ali je razlikujem od manipulacije socijalnog okruženja, država, pojedinaca ili korporacija koje vode ovaj svijet. Problem je što tzv. “prosječni duhovnjak” ne konta tu manipulaciju, niti čemu ona služi, niti kamo ona vodi. Ne mogu vam ispisati sve što ja vidim, naravno, niti mi je to cilj. Vi morate razviti svoj Vid, ali i Sluh. Kada ih razvijete prvo ćete to vidjeti i čuti kod sebe, a onda i kod drugih, i više neće biti zabune ili sumnja da možda krivo vidite i čujete. Vidjeti nema veze sa očima, i čuti nema veze sa ušima. To je Svijest i Emocija (ne vitalne kretnje koje nazivate emocijom). Kada su svijest i emocija udružene, spojene, sjedinjene u osjećaju Bivanja, Svjesnosti Sebe, tada to što ste vi u tom momentu jeste ono što je viđeno i ono što je slušano. Možda je ovo pojašnjenje malo čudno, ali čovjek to i sada jeste, ali na nekom nižem nivou. Kristalizacijom, specifičnim Radom, učenjem, napretkom, evolucijom to “dvoje” se dodatno kristalizira, raste i razvija se. Te nivo razumijevanja onog preko puta vas se mijenja. Nivo manipulacije sa vama opada, ali i vi dobivate mogućnost strahovite manipulacije sobom i drugima, ali svijest u pozadini toga stoji i ne dozvoljava ovu igru ukoliko ona nije usmjerena ka jasnom i višem cilju. (U ovom što pišem sada isključujem bilo koju manipulaciju, samo-laganje, fantaziju da ste ili smo postigli nešto dok u stvari nismo mrdnuli sa mjesta, ili da ste sposobni za nešto a niste. Ovo pišem onima koji stvarno Rade na sebi, koji stvarno imaju tu težnju, a ne onima koji su izgradili svoju duhovnu osobnost, idealizacijsko “ja”, koji zbog niže vrijednosti ili čak i više vrijednosti ulaze u ono što je rezervirano za pojedince. Jasno mi je da će takvih biti mnogo, ali…)

Recimo, osoba koja čita tekst koji sam davno napisao – sindrom “spiritualac” i sindrom “spiritualac” 2 – a razvijena je, svjesna je, radi na sebi a ne mudruje pod krinkom “rada” i “sadhane” ove tekstove će pročitati kako bi sam sebe provjerio, kako bi sam uvidio svoje greške, moguće zablude, baš kao i što i ja sam to stalno gledam i proučavam jer poznajem kakav je um i koje manipulacije može da izvede sa nesvjesnim čovjekom dok će većina koja ih je pročitala reagirati kao da si napao jedno jedino utvrđenje koje imaju, ili im hoćeš oduzeti kap vode koju nose na dlanu u pustinji. To je idiot, ne duhovan čovjek. Svjestan čovjek, bez obzira koji nivo svijesti osim ako nije dovršio svoju evoluciju, uvijek u sebi ima i nesvjesni dio te je time budan, oprezan u odnosu na njega. Uvrijeđenost koja se budi kod ljudi nije odsutna ni kod koga osim kod oslobođenog, a i kod njega ona može da postoji s tom razlikom da je on svjestan nje. Zablude koje vladaju o probuđenim ili budnim ljudima su ogromne i dobivaju razinu globalne duhovne fantazije i samo-laganja. S tom činjenicom da ih čovjek, osim u rijetkim slučajevima, nije svjestan. Čak i kod onih koji Rade na sebi na specifičan način, tj. Rad im je preuzeo osobnost, laganje je prisutno i mnogo energije treba biti uloženo u razotkrivanje “oca laži” u sebi.
Prije svega, razlučiti šta treba učiti, gdje to tražiti, s kim komunicirati, s kim biti ponizan, s kim biti gospodar, gdje biti učenik a gdje biti majstor, bit je svakog nivoa evolucije. Simpatično je da čak i oni koji su godinama u specifičnim Učenjima ili Radu ili Kristalizaciji Svijesti ovo teško razlučuju što govori da su se preskočili koraci koji sada prave problem. U svom radu susrećem razne ljude, od onih koji umišljeno misle da su bogom dani da provjeravaju druge ili da uče druge, do onih koji misle da nisu sposobni ili spremni za Rad na sebi a činjenice o njima, koje vidim, govore drugačije. Obično, ponizan čovjek, otvoren čovjek, iskren čovjek često misli da nije spreman ili da nije sposoban ili da nije zreo za Rad na sebi. Dok oni koji nemaju zrelost, nemaju poniznost, nemaju sposobnost promatranja ili mogućnost Rada na sebi umišljaju da su spremni za sve i svašta. S te strane se uviđa tko i šta u takvom čovjeku uzima duhovna učenja i s kojim ciljem.
Prije 20 godina, kada sam ušao u Rad zabranio sam sebi – a i Majstor mi je napomenuo – druženje sa tzv. spiritualnim ljudima. Cilj je bio upravo izbjegavanje fantazije, laganja, umišljanja, razvoja osobnosti umjesto svijesti. Kada sam se “vratio” među njih “nađoh ih opijene”, tj. nađoh ih upravo tamo gdje sam ih i ostavio, opijene sobom, duhovnom osobnošću, umišljene, pune samo-laganja, fantazije, korištenja duhovnih učenja zarad vrijednosti, veličine, inferiornosti i superiornosti, itd. I nađoh da ponovo trebam da napustim to okruženje. Naravno, djelomično sam ga napustio, jer se ne družim sa ljudima koji su religiozni niti duhovni, osim onih s kojima radim, a u njima ima isto tako puno duhovnosti i religioznosti, ali otrežnjuju se polako.
Otrijezniti se, čin je svjesnog čovjeka. Mnogi govore i spominju ovu riječ, citiraju ali ne razumiju je. Onda s druge strane spominju odbacivanje svega što se naučilo ili zna o sebi, a ne povezuju taj čin sa otrežnjenjem. Također, ne povezuju to i sa poznavanjem sebe, jer kako ćemo odbaciti nešto ako ne poznajemo to što odbacujemo? To je isto kao što srećem mlade dečke, djevojke obično nemaju ovaj problem, da su odlučili na celibat a s druge strane nikad nisu ni mali seks. Zanimljivo?! Kako možete odbaciti seks a da ga niste ni imali? Kako možete odbaciti bogatstvo a da ga prije toga niste imali? Kako možete odbaciti sebe i sve procese a da nemate pojma šta su, kakvi su, da li su tu ili nisu, da li ih imate ili nemate? Mnogo nebuloza dolazi iz usta onih koji su se proglasili duhovnima. Naročito nebuloze miješanja razina evolucije, miješanja u dijelove Rada ili Učenja koja nisu za njih, niti znaju o čemu se tu radi, miješanja tzv. “ega” sa personom ili “egom sviđanja” ili “egom idealiziranog ja”, a Egom koji je slomio granice persone i sjenke i integrirao to dvoje u sebe. Ili Egom koji označava Budnu Svijest, Svjesnu sebe, svog Sopstva, itd.

Nemam neki običaj da se miješam u tuđe puteve, niti da tumačim ili pišem ili pričam sa ljudima koji specifično nisu došli da pričaju sa mnom. To isto radim i kada sam na internetu i kada uživo sjedim sa nekim tko ne zna da radim to što radim i koji priča o duhovnosti. Obično šutim, govorim da ne znam ništa o tome, ili da sam pročitao dvije tri knjige i nisam zainteresiran, i tome slično. Nije moja stvar šta netko piše, govori, raspravlja dok izražava svoje stavove ili koncepte ukoliko nisam upitan, ili ukoliko netko ne dođe sa ciljem da razgovara sa mnom, ili ukoliko netko ne piše kod mene na “zidu” ili mailu, itd. Kada se to desi, i kada taj netko počne da mi prosipa svoju mudrost, obično prešutim ili ignoriram ali u zadnje vrijeme kažem šta imam, jasno i glasno. Ako je to čovjek koji umišlja, fantazira, ne komunicira već raspravlja, dokazuje ili slično tome reagiram oštro i direktno. Ako je čovjek spreman na komunikaciju, u kojoj je normalno i neslaganje i slaganje, ne reagiram ili probam komunicirati sa tim čovjekom. Nebitno je da li se slaže ili ne slaže. Uostalom, ja ne vjerujem u slaganje i neslaganje, jer to je prosto laž. Ili znaš isto što i ja, ili ne znaš. Prosto. Ili ja ne znam isto što i ti, ili ne znam. Ponovo prosto. U tom momentu znamo hijerarhiju. Zašto očekujemo da netko tko nešto zna mora da se povlači pred nama? Zašto očekujemo da netko tko je, recimo, za zaštitu životinja, pravilan odnos prema njima, mora da se povlači pred većinom koja mrzi ili ne voli životinje? Zašto bih ja, koji cijenim pse, mačke, i druge životinje – iako jedem meso (ovo sam napisao da isprovociram vas koji ne jedete i koji također volite životinje) – povukao se ispred onog koji tuče, maltretira, mrzi životinje ili određenu životinju ispred njega? Tko kaže da ja moram sa “ljubavi” da rješavam problem, ili da se molim bogu da ga nauči? Tko kaže da ja ili meni slični ne treba da reagiramo ili na način koji je primjeren tom pojedincu ukažemo na problem? Ja nisam yogi, nisam ni meditant, nisam duhovnjak da moram da glumim “ljubav” ili ukazujem na svoju veličinu. Ako se identificiram sa nekim učenjem onda je to Tantričko Učenje, a nama je jasno rečeno kako da se postavimo u tom momentu i nimalo ne liči na ono što vi čujete ili pokušavate imitirati kroz duhovnost. Ja volim svog neprijatelja, ali ako moram ukažem mu gdje mu je mjesto. Jasno je da je to za većinu “egoistično”. Pobrkali ste razine. Ne-egoističnom nije mjesto na ovom mjestu, na ovoj planeti, u ovom okruženju. Jedinstvena svijest je IZNAD, a ovdje je svijest koja razumije gdje se nalazi, tko je ispred nje, i reagira u skladu sa tim, ne u skladu sa jedinstvenom sviješću. Čovjek može osjećati da je sve Brahman, Apsolut, Manifestirana Svijesti, ali primarna je granica ova gdje mu je zadnja po redu manifestacija, a to je tijelo. Možete integrirati sve granice u sebi, na kraju i kroz ovaj način mogu da prikažem Rad, ali primarna će i dalje da bude ona koja je i sada primarna – ova, tjelesna, čulna. To je razlika između klasične, da tako kažem, duhovnosti i Tantričkog Učenja. Tantričko Učenje i time i učenici u njemu nisu naivne budale. Jasno znaju gdje se nalaze i time jasno se postavljaju. (Ovo se može naći u svakom Učenju u specifičnom krugu ljudi, ili specifičnom krugu učenja, da se ne pomisli da je samo tantričko učenje ono koje to ispravno postavlja.)
Širiti ljubav ne podrazumijeva da se povlačite ispred nepravde, da ne izražavate jasno svoje koncepte ili znanje, ili da ne narušavate neke niže razine ukoliko te razine odluče da iskažu svoju uvrijeđenost ili ljutnju ili bijes ka vama. Jasno je i sa strane polariteta kako će se koji polaritet postaviti prema ovom. Ali sa te razine mora doći do integracije polariteta, što većina posebno ne razumije iz tantričkih, seksualnih, prikaza i ikona. Integracija polariteta ne znači odbacivanje polariteta i glumljenje jednoroga. Integriran polaritet će se izraziti kroz polaritet koji mu je potreban u trenutku izražavanja iako je integrirao sve polaritete u sebi (svijesti). On se može povući ispred određene situacije, ili ispred određenog čovjeka ali ne zbog diktata polariteta koji nije integrirao ili koji treba da izrazi, već iz razumijevanja da nema smisla da s tom situacijom ili sa tim čovjekom gubi vrijeme. Ukoliko mora, tada ćete vidjeti strahovit Ego na djelu. Ego koji je integriran kroz polaritet, kroz sjenku i personu, kroz kentaur (ego i tijelo), kroz sopstvo. Jer Ego je prvobitna granica između Sopstva i Jedinstvene Svijesti. Jasno mi je da mnogi ovo ne razumiju jer su duhovnost odvojili od tzv. psihologije. Psihologija je OSNOVA DUHOVNOSTI, i to je upravo to preskakanje koraka. Ona nije manje duhovna. Taj koji nešto vidi manje duhovnim ima velik problem sa sobom i bojim se da za njega nema pomoći. Ne postoji nešto što je duhovno, i to su nam govorili mnogi Majstori. To što je iznad nas, po suptilnosti izražavanja, nije više duhovno od ovog ovdje. To je razlika u kvalitetu strukture ili razlika u razmjeri strukture ili različite razine manifestacije. Ako je to što je nevidljivo duhovno, onda su atom, i njegovi dijelovi duhovniji od nas. Jer mi nismo atom ili njegovi dijelovi, iako možemo mudrovati da je to naša osnova. Filozofsko mudrovanje kao “ljubav prema istini ili znanju” nije opcija kod razvijene osobe. Mudrovanje je rezervirano za facebook, ili takmičenje u vrijednosti i znanju među pijancima u kafani i očajnim domaćicama na skajpu. Duhovnost je PRAKTIČNA do kraja, sa svim razinama iznad i ispod. Riječ “duhovnost” je samo nešto što daje karakteristiku nečemu ili nekomu zarad sporazumijevanja i nema neku drugu funkciju. Bog je opis nečeg, obično višeg, obuhvatnijeg, ili prvobitnog i nije filozofska tvrdnja. Ako jeste, završite jebeni prvi razred duhovnog školovanja, odrastite. Ako ne razumijete nešto, nečiji način izražavanja, PITAJTE šta čovjek misli. To je OSNOVA KOMUNIKACIJE. A onda sačekajte da vam pojasni na što misli. To je također osnova komunikacije. Ako je vaša komunikacija duhovna onda ste idiot. Ako ne možete imati dovoljno inteligencije da budete idiot, onda ste moron ili imbecil. Razvijte inteligenciju.
Kada je u pitanju pisana komunikacija, ne čitajte sa vitalnom pretpostavkom. Ako se ja sada izražavam na ovaj način na koji se izražavam, ne znači da sam uvrijeđen dok pišem, ali vi možete uvrijeđenost da projicirate na mene i mislite da sam uvrijeđen ili da sam egoističan toliko da ne primjećujem svoj egoizam. Dapače, nisam. Samo pišem riječima koje svi razumiju, kao i rečenicama koja moraju da ukažu na određeni smisao, a to činim najbrže što mogu.
Dok sam trenirao borilačke vještine, i pokušavao doći do tzv. crnog pojasa, idealizairajući tu razinu, čitao sam i proučavao sve – pored svakodnevnog treninga od nekoliko sati – naletio sam na poznatu definiciju borilačke vještine od tada poznatog Bruce Lee-a (Brus Lija). Nije mi se svidjela zbog moje idealizacije. Ali, ona je glasila ovako: “Cilj borilačke vještine je u što mogućem kraćem roku poslati protivnika u što je moguće bližu bolnicu”. I to je to. Svidjelo se meni ili ne. Imao sam mnogo godina sukob sa tim. Dok nisam shvatio ono što sam morao shvatiti. Borilačke vještine su nastale upravo zbog toga. Poslati protivnika u što moguće kraćem roku u najbližu bolnicu. One mogu biti vještina, što se uči cijeli život, a mogu biti sportske. Iako te sportske ni danas ne cijenim.
Rad na sebi je vještina, koja se uči cijeli život, i nikad se neće naučiti u svoj svojoj veličini, baš kao ni borilačke vještine. Ali ona nije nešto odvojeno od mene. To sam ja. Ako je to nešto, a ja nešto sasvim drugo, onda sam idiot koji je skupljanje markica i značkica zamijenio sa skupljanjem duhovnih postulata.

Prije par dana, dok smo bili u Novom Sadu, imali smo jednu situaciju pokušaja šutanja psa, koji je bio pomalo dosadan, upravo u trenutku dok smo pričali ovo što sam ovdje spomenuo. (Obično, kreiramo situaciju kako bi se uvidjelo o čemu se radi na praktičan način.) Markirani lik sa jadnim markiranim psom – bišonom koji je kupljen zarad dokazivanja veličine i vrijednosti – pokušao je da se otarasi psa koji je bio na tvrđavi, prvo gurkanjem nogom a onda porastom bijesa jer dotični pas nije htio da napusti društvo moguće ljubavi, bišona. Tada je “ljubav” prema životinjama kod markiranog lika sa markiranim psom izašla na vidjelo. No, kada je vidio da smo se mi – mislim da nas je bilo četvero ili petero – okrenuli i pažljivo gledali šta će sljedeće biti s ciljem reakcije, markirani idiot nas je skužio i sa smiješkom gledao u nas i u psa sa tvrđave. Veoma brzo je odustao od dodatnih reakcija prema tom psu. Manje više, svi smo bili spremni da reagiramo na način širenja ljubavi sa jebanjem onog što ga rodilo ukoliko to zatreba, i to ne u sebi već na glas i fizički.
Stati iza toga što propovijedamo, ili propovijedate, bit je duhovnog rasta i razvoja. To ste vi, ako ste razumjeli. Ako niste ne petljajte se u razine koje ne razumijete. Završite školu, korak po korak, i prekinite mudrovati duhovnu filozofiju i počnite je živjeti. Moja poduka o tome bila je rane 1996, kada sam sjedio ispred Majstora i kada mi je on pročitao jedan stih iz jedne pjesme:

“Govori!
Ali Sobom.
Nikad besom.
Tek tada se Reč
Pretvara u meso.” – Slobodan Vekić

To je tada postao moj amanet. To je traženo od mene. Da govorim sobom, svojim razumijevanjem, sobom kao svjesnim čovjekom, sobom kao razumijevanjem, itd. Za mene, u tom trenutku, taj cilj je postao Bog. Zašto? Ja sam htio da se mijenjam, ja sam htio da postanem nešto, a to nešto za mene u tom momentu bilo je to što govori sobom.

Rad je odbacivanje svega, ali čega? Odbacivanje svega što nismo mi. Ali to ne znači da se u Radu ne uči novo, da se ne traži znanje, da se ne traže sposobnosti. Ako to mislite pobrkali ste pojmove. Rad jeste odbacivanje onog što ste bili, onog što vas zarobljava, diktata uma i osobnosti, ali i kreiranje novog, stvaranje sebe, znanja u skladu sa tim. Osobnost ne možete odbaciti, ali možete odbaciti njenu diktaturu nad sobom (sviješću koja jeste, promatraču koji jeste), i transformirati je u nešto korisno vama. Integrirati je u Sebe, svjesno sebe. Baš kao i tzv. “ego”, svaki pojas svijesti i manifestacije, ali i znati gdje je čemu mjesto.
Kada bi Rad i duhovnost bili ono što većina misli da jesu, to bi bilo nešto najjadnije što postoji na ovoj planeti. Jadnije i od nesvjesnog života. Oni nisu stvoreni za “jadnost” već za Jasnost, za Biti to, za specifične ljude koji žele, mogu, hoće i smiju da ih žive. To je isto kao i učenje nekog stranog jezika. Ako želite da ga naučite morate promijeniti mnogo starih navika, boriti se protiv lijenosti, otpora, nemoći, nesposobnosti, govoriti ga koliko god to smiješno bilo, izgovarati riječi i rečenice koje su skoro uvijek pogrešno izgovorene, itd. Ali ako ne radite nećete naučiti jezik. Jasno je da uvijek imate mogućnost biti dobar patriota, ispranog mozga, koji će negirati na bilo koji pokušaj učenja nekog jezika a i sam ne priča dobro svoj jezik, i to opravdati bilo čim. Žaljenje, jadikovanje, kukanje što boravi dobrovoljno zatvoren u svojoj državi dok ostali sele i nalaze svoj smisao, dobro opravdava ali i činjenično govori o otporima, strahovima, projekcijama, itd. Obično, većina će se povući ispred takvog čovjeka. Da li treba da se povlačite ispred takvih ljudi? Zašto? Čime ćete se opravdati?
Ako čovjek ne može da stane iza onog što on jeste, da li je on onda to što on jeste? Ne bojimo se mi drugih ljudi, mi se bojimo svojih projekcija ka drugim ljudima, svoje sjene koju smo projicirali na druge. Strah nije u liku ispred nas, strah je u nama i u našoj projekciji tog lika ispred nas. Uostalom, ako radite na sebi, do sada ste trebali naučiti neutralizirati takve ljude, ili im se barem suprotstaviti ako ne znate kako da neutralizirate realnost koja nije vaša. Ako ne znate da je svaka realnost vaša, a to stalno govorite, a ne činite ništa povodom toga u svijetu oko vas, onda to nije vaše znanje. Znanje o tome, koje je vaše, vi ste znanje koje imate, neutralizira samo postojanje nečeg drugog doli znanja koje ste vi. Doći to toga, to je puno posla, kako čujem od mnogih. Moj odgovor je uvijek prost.
Jebiga. Sretno.

Osnovni problem duhovne osobe, ne samo one koje imitira duhovnost kroz osobnost, već i one koja stvarno nešto i radi, jeste miješanje razina svijesti. To samo govori o “pobrkanim jezicima” ili o zbrkanom i nesistematskom znanju. Realnosti se ne mogu miješati, osim u nekim izuzetnim situacijama kada sa višim zakonima neutralizirate niže. Svaka razina svijesti pripada svojoj razini svijesti, čak i kada je integrirana u vas. Isto je i sa ovom razinom. Zbog zbrkanosti i miješanja svega i svačeg dešava se da čačkamo tamo gdje nam nije mjesto ili da se povlačimo iako smo u pravu. Zbog odbacivanja i straha popuštamo glasnogovornicima – onima koji glasno viču šta im se viče – koji nam prijete, optužuju nas ili vas, lijepe vam etikete koje su naučili iz brzopoteznih radionica, kursova ili knjiga. Zbog straha koji projicirate na njih, kao što sam i ja to često radio, povlačimo se, bježimo, tumačimo ono što je veoma jasno bilo kojoj inteligentnoj osobi, prilagođavamo se, šutimo jer se bojimo da čovjekoliki majmun ispred nas ne bi poželio i da nas išamara.
Moje pitanje je uvijek bilo, i uvijek će biti:

Zašto ne živite to što jeste????

Oglasi