hypnotism-womanU prethodnom tekstu sam govorio o preprekama koje se pojavljuje te kako ih um zamjenjuje sa nečim drugim, sumnjama, određenom značenju riječi i pogrešnom tumačenju istih. U ovom ću nastaviti govoriti o preprekama, i to dvoje specifične prepreke, ali dotaknut ću još neke.
Jedna od tih dviju specifičnih prepreka jeste hipnotiziranost – hipnotiziranost koja dolazi od drugih i svijeta oko nas, te hipnotiziranost ili samo-hipnoza koja dolazi od nas samih.
Odrastanje, utjecaji okoline, autoriteti, idoli, a kasnije i mediji, socijalno društvo, nacije, države, ideologije čine da čovjek biva hipnotiziran određenim specifičnim identifikacijama koje ne mogu, i nisu, odvojene od njegove nerazvijene svijesti, njegovih želja, njegovih sviđanja ili nesviđanja, očekivanja, strahova, negativnih emocija, i slično. Čovjek je neprekidno pod utjecajem izvana i utjecajem svog vlastitog tumačenja sebe i svijeta oko sebe. Kroz razvoj čovjek prvenstveno uči imitiranjem, otuda i njegova potreba, koja također dolazi iz potrebe za sigurnošću i potrebe za prihvaćanjem (voljenjem), da imitira ono čemu se divi ili ono čemu su mu rekli da se divi, ono što voli tj. ono što mu se sviđa- jer ideja Voljenja je ideja koja pripada samo razvijenom umu i svijesti, dok ideja sviđanja i identifikacije nazvana “ljubavlju” pripada nerazvijenom umu i nerazvijenoj svijesti –  te zbog toga stvara idealizacije, ideologije, idole, razne druge opsesije pomoću kojih ispunjava sebe jer sam sebe nema, tj. ne poznaje sebe drugačije od procesa u vitalnom i intelektualnom umu te je tim procesima identificiran – drugim riječima, stvara određeni identitet, određeno “ja” ili “sebe” koje je orijentirano na projekcije, temeljeno na negativnim emocijama i negativnim zamišljanjima, fantaziji, vjerovanjima i sujevjerju, itd.

Kada takav um uđe u ono što je on nazvao duhovnošću a povezano je sa svim ovim što sam gore pojasnio, kao i mnogim drugim faktorima, on od duhovnosti pravi mješavinu projekcije na budućnost temeljenu na projekciji ili idealizirajućem “sebe” ili “ja” (također nazvano i slika o sebi, slika o drugima i svijetu), strahu nošenom iz prošlosti i prošlih iskustava i memoriranu u posebne koncepte i ideje koje ni ne primjećuje, sadašnjoj idealizaciji sebe, drugih i svijeta te tim procesima on stvara, projicira, nešto što je nazvao “duhovnim” ili poželjnim koje nije drugačije od onog što stvara tzv. “ne-duhovni” ili materijalni čovjek kada želi uspjeh, materijalnu sigurnost i slično. U pozadini svega toga stoji određena sila koja najčešće i najjače djeluje putem neočišćenih i neosviještenih emocija – onog što nazivamo vitalnim željama, emocijama, projekcijama, strahovima, fantazijom, itd. – te tu silu nazivamo sila hipnotiziranosti. Bez očišćenog vitalnog uma te očišćenog, mehaničkog, intelektualnog uma, čovjek nema mogućnost da se otrijezni od hipnoze i sile koja njome vlada, te u skladu sa njom on stvara svoj svijet, on živi ono što je zamislio, umislio, ili se boji isto tako onog što je zamislio, umislio, u snu o sebi stvorio. Hipnotiziranost je najsličnija opijenosti, opsjednutosti, snovima – kao kada sanjamo i toliko smo poistovjećeni sa snom da i kad se probudimo i dalje zadržavamo utiske sna, strahove, ili ono što je određeni san u nama proizveo ne shvaćajući neko vrijeme da je to samo san i ništa više – vjerovanjima u iluzije i opsjene zbog vitalnih kretnji u pozadini koje mogu biti i pozitivne i negativne (emocije), potpunoj identifikaciji sa nečim do te mjere da nema raspoznavanja o razlici između nas i toga čime smo identificirani. Najbitnije u svemu tome jeste da hipnotiziranost dolazi izvana te se oslanja na unutarnju infantilnost i sentimentalnost, ili nerazvijene emocije – bez, danas nazvane, “emotivne inteligencije” koja je upravo jedan od dokaza te hipnotiziranosti, ili ograničenog poznavanja i shvaćanja tzv. “emotivne inteligencije” – nedovoljno razvijen um tj. intelekt koji bi raspoznavao “dobro i zlo” ili “da i ne” te dao dokaze da takvo što, s čim smo opsjednuti, nije istinito ili ukazao na temelj na koji se to oslanja te time omogućavajući da, kada prestane djelovanje te sile hipnoze, raspoznamo i znamo da je to bila opsjena u koju smo vjerovali, ili se nadali, ili očekivali, ili je bila temeljena na pogrešnim idejama i konceptima, itd.
U duhovnost najčešće ulaze emotivno nestabilni ljudi, nerazvijenih emocija, infantilni ljudi, sentimentalni ljudi, ljudi sa projekcijom moći i snage, ljudi željni kontrole, bojažljivi ljudi, ljudi poremećenog osjećaja vrijednosti te potrebe da se ta vrijednost vrati tzv. duhovnim iskustvima, ili duhovnim vrijednostima temeljenim na projekciji, očekivanju, samo-uvažavanju, itd. Kada na te ljude djeluje sila hipnoze koja nije prepoznata jer nema svijesti koja ima moć prepoznavanja ili intelekta dovoljno skeptičnog da bi se zapitao o vjerodostojnosti određenih uvjerenja, stavova, očekivanja, tada se duhovnost pod silom hipnoze pretvara u samo-hipnotiziranost tj. unutarnjom hipnotiziranošću čovjek projicira na vanjski ili unutarnji svijet te tome daje značenje koje to stvarno ili realno nema, ne postoji ili nikad nije ni postojalo. Tako sila hipnoze djeluje na čovjeka koji prvo biva hipnotiziran vanjskim utjecajem (autoritetima, političkim strankama, religioznim ili spiritualnim vođama, socijalnim okruženjem) – što danas možemo vidjeti i znati pod opsjednutošću nacijom, vjerom, politikom, lažima, zastavom, nogometnim klubom te svim vrsta projekcija vezanima za to od ratova, osuda drugih zbog nacije, vjere, politike, spola, itd. – a onda unutarnjom samo-hipnozom koje je naučena i primljena izvana te ojačana nerazvijenom sviješću i poslana nazad u vanjski svijet pod dodatnim pritiskom nerazvijenih emocija i nerazvijenog intelekta.
Hipnotiziranost uvijek prati i sugestibilnost. I to je druga specifična prepreka za unutarnju evoluciju. Sugestibilnost je definirana kao osobina smanjenja vlastite volje i naglašene podložnosti utjecaju drugih – ponašanje koje je poslušno, pasivno, naglaskom na nedostatak samosvijesti – nagovorljivosti, neimanju vlastitih stavova i uvjerenja već je sve preuzeto na pasivan ili aktivan način. Sugestibilnost je uvijek produkt hipnotiziranosti, ali je i hipnotiziranost produkt sugestibilnosti i to dvoje su kao jedan novčić sa dvije različite strane, jedna od druge neodvojiva.
Čovjek koji je hipnotiziran spava, a onaj koji spava lako se nagovori – biva sugestibilan – za bilo šta što hipnotizeru odgovara. Sama riječ hipnoza ukazuje na suženu svijest a sužena svijest je laka za manipuliranje ili sugestibilnost. Sve to se dešava zbog gore pojašnjenih razloga i takav čovjek ne može a da ne ovisi od drugima, o projekciji (sugestiji) drugih na svijet i njega ali i vlastitih samo-hipnoza – tj. onoga s čim je opsjednut i što aktivno djeluje na njega – te vlastitih samo-sugestija koja sebi daje s ciljem odražavanja stanja sna, iluzije, neutemeljenih vjerovanja i uvjerenja, itd.

Postavlja se pitanje kako se osloboditi te sile koje djeluje na nas?
Prvo i osnovno jeste PROVJERA svega što je rečeno. Provjeriti znači dokazati vlastitim iskustvom, ali problem provjere je u tome što onaj koji provjerava može biti hipnotiziran i dovoljno sugestibilan da VJERUJE ili povjeruje u određenu projekciju koju ima te, zbog određenih karakteristika svijesti, on biva čulima uvjeren u to što provjerava. Čula mogu točno vidjeti određenu stvarnost, ali to viđenje ne mora doći do svijesti u skladu sa viđenim jer takav čovjek između čulnog viđenja i nerazvijene svijesti ima filter tumačenja i značenja, tako da će on protumačiti ili dati značenje koju mu se sviđa, koje bo volio da bude, koje očekuje, koje želi i slično.
Drugi uvjet, koji nije odvojen od prvog – i oni su kao dvije strane jednog novčića – jeste NEVEZANA SVJESNOST. Problem u ovom jeste što svjesnost o kojoj većina priča nema veze sa ovom vrstom svjesnosti i to se jako lako dokaže, ali uživo ispred nekoga tko ima ovu sposobnost. Nevezana svjesnost znači proces svijesti usmjeren ka nečemu koji nije vezan očekivanjima, strahovima, nadanjima, projekcijama, već može i zna kako da pusti procese da se odvijaju a ona ostane u pozadini istih na AKTIVAN ali ne na pasivan način. Mnogi ovu svjesnost poistovjećuju sa pasivnošću te je miješaju sa osjećajem promatranja koji je pasivan po svom djelovanju. Promatrač jeste pasivan ali proces promatranja iako se pojašnjava kao pasivan proces jeste aktivan proces. Promatrač odvojen od čulnog, procesa, uma jeste pasivan, ali kada promatrač promatra nešto on je aktivan i dolazi ispred onog što promatra.
Promatranje je ŽIVI PROCES svijesti manifestirane ka nečemu. Promatranje isključuje hipnozu, sugestiju, ali samo-hipnozu i samo-sugestiju. No, to ne znači da se to neće vratiti kada promatrač bude povučen, kada ta sila promatranja nestane. Karakteristika de-hipnotiziranosti i de-sugestibilnosti jeste odbacivanje uvjerenja koja su promatranjem viđena, odbacivanje onog što je izvan same sile promatranja, odbacivanje fantazije i negativnog rada umova – projekcija, apstraktnih strahova, lažne patnje, itd. – opsjednutosti te vas postepeno uči kako da budete stvarni, realni, objektivni, opušteni, itd.

Ovo što opisujem lako se uviđa na onom što nazivam spiritualnom scenom. Od samo-hipnotiziranosti sa tzv. “pozitivnim emocijama” (zarobljavanje uma u tzv. dobrom i pozitivnim kao pokušajem blokiranja ili potiskivanja svega onog što nam se ne sviđa ili čega se bojimo ili patimo od toga), duhovnim iskustvima (sva iskustva koja nisu objašnjiva čulnim dokazom), preko pogrešnog razumijevanja znanja koje duhovne škole ili učenja pružaju (modeliranje tih informacija sa onim što nam se sviđa, što projiciramo na te informacije, očekivanja u skladu sa temeljem koji dolazi iz nesvjesnog i podsvjesnog, itd.), raznim kompleksima (samo-značenje, veličina, samo-vrijednost potreba da budemo pionir u nekoj oblasti jer na taj način potvrđujemo sebe i svoju superiornost koja je suprotnost inferiornosti te se na njoj temelji, mesijanstvo, kompleks boga, itd.), itd.
Takvi ljudi, ili mogu reći skoro svi, uzimaju duhovne upute, pretvaraju ih u ono što njihova hipnotiziranost želi da to bude, sugestibilno se uvjeravaju u to, uvjeravaju hipnotički druge ovce (priča o ovcama i čobanu) te ona uz pomoć svoje vlastite sile hipnoze i sugestije čine do ponovo ka sebi i ka drugima. Tako da danas imamo hipnozu sa kundalini shakti, čakrama, raznim svjetlosnim formulama, intenzivima prosvjetljenja, višim astralnim i višim mentalnim svjetovima, aurama, i slično ALI NEMA SVJESNOG, REALNOG, ČOVJEKA. Ne kažem da to što govore razne magijsko-okultne škole i učenja (pogrešno nazvanima “duhovnim učenjima) ili neke duhovne škole nije istina, već govorim da u čovjeka pod djelovanjem sile hipnoze i sugestije, to sve biva izvrnuto, pomiješano, ispremetano. Razne ideje i učenja bivaju izmiješana, ideje i učenja koja ne mogu da se spoje bivaju spojena pod raznim utjecajima ludila u čovjeku iako ta učenja NE MOGU biti spojena niti mogu da se miješaju, itd.
Čovjek je pomiješao hipnozu i sugestiju sa vizualizacijom, usmjerenjima svijesti ka kreiranju, budnost sa umišljenošću i osobnom veličinom i značenjem, svjesnost sa čulnom aktivnošću, kundalini sa nekom zamišljenom zmijom u dnu kičme – iako se još nisu dogovorili oko njenog značenja, njene vrijednosti, njene moći i snage ili TOČNOG ZNAČENJA tog termina – čakre sa umišljanjem centara svijesti unutar astralnog i fizičkog tijela bez STVARNOG značenja tog termina. Svjesnost i učenja povezana sa razvojem svjesnosti miješaju sa kundalini, čakrama, zamišljanjima, astralnim svjetovima, itd. Sve to je djelovanje tih sila – sile hipnoze i sile sugestije – u čovjeku koji ih nije osvijestio, nije se odvojio od njih, nije ih transformirao.
Obje te sile djeluju pod generalnom silom poistovjećivanja, ili identifikacije svijesti sa procesima i objektima. Identifikacija kao sila kojom je svijest zarobljena zarad određenih procesa i transformacija koje su potrebne kozmičkim silama i koje su protiv čovjeka (ovo je djelomična istina) u sebi sadrži i hipnozu, i sugestibilnost, i fantaziju (maštanje), i laganje, i negativne emocije, razna pozitivna i negativna uvjerenja i stavove, mehaničnost uma, lažnu osobnost, itd. I sve su to prepreke ka unutarnjoj evoluciji. Bez osvještavanja tih prepreka, te borbe protiv njih nema ni napretka u unutarnjoj evoluciji. Tzv. napredak u povišena stanja svijesti nije moguć sa tim u pozadini ili tim u temelju. Otuda se čak i povišena stanja povremeno dešavaju ali nitko ne zna kako da uđe u njih, kako da ih proizvede u sebi, jer to znanje isključuje sve ovo što sam nabrojao kao prepreke. To što vam se desi neki “proboj” u povišeno stanje upitno je i diskutabilno. To može biti mašta, uvjerenje, ekstaza vitalnog uma, promjena kemije u mozgu, itd. Ako ste svjesno ušli u izmijenjeno stanje tada znate proces ulaska u to stanje. I to stanje ne uključuje ništa od ovdje rečenog kao prepreka i kao karakteristike zarobljenog uma.

Rekao sam da, iako su ovo prepreke, to ne znači da određena stanja, određeni procesi koji su u jednom slučaju prepreke ne mogu u nekom drugom slučaju postati aktivni procesi. Ali razlika između AKTIVNOG i PASIVNOG procesa je ogromna.
U pasivnom procesu VI STE ZAROBLJENI PROCESOM. Taj proces na vas djeluje ne pitajući vas za pristanak, već vas sobom zarobljava i vodi tako gdje sam proces “želi” da ide. Sve što se dešava NIJE vaša volja. Ali um to voli tumačiti tako da vas uvjerava – hipnotizira i sugerira – da je to vaša volja, vaša želja, to vam se sviđa, želite to, daje vam značaj, vrijednost, uspješni ste, i slično. I upravo to tumačenje uma je pod djelovanjem sila hipnoze i sugestije. Učenje govori, JASNO I GLASNO, da čovjek ne može da djeluje, čini te da mu se sve dešava. Ali oni pod djelovanjem tih sila to ne prihvaćaju jer bi tim omalovažili sebe i svoja umišljena duhovna iskustva, znanja, vrijednosti koje su dali tom umišljanju, samo-hipnozi i samo-sugestibilnosti.
Ovdje je ono što sam pojašnjavao, tekst ili dva prije ovog, o negacijskom procesu ili radu, tj. njegovoj pravoj vrijednosti i potrebi jer pomoću njega čovjek biva istrgnut iz djelovanja ovih sila. Kada je negacijski proces rada odrađen tada čovjek može preći na afirmacijski proces rada. Ali opasnost prijevremenog prelaska je ogromna i to je čest slučaj u duhovnim krugovima oko nas. Ti ljudi miješaju afirmaciju i negaciju. Negaciju rade na pogrešan način, afirmaciju rade na pogrešan način i sve to dolazi zbog djelovanja ovih sila na čovjeka.

Jasno je da hipnotički i sugestibilan um ovo neće moći prepoznati ili će ovo negirati, ali najmanje će mu pasti na um da sve OVO PROVJERI i dokaže sam za sebe. Za provjeru je potrebna žrtva onog s čim je taj um sada vezan i definiran, te zbog toga duhovna scena obiluje somnambulistima, fantazijom, projekcijom, itd.

Oglasi