376e617aed4c570e803aad50ea40ecdfU Tantri imamo riječ “Ideacija”, koja opisuje niz tehnika koje se daju Učeniku i koja je jako slična riječi “idealizacija”, s tom razlikom da idealizacija govori o nečemu što nemate, što vaš um idealizira kao funkciju idealiziranog “ja” koje nije stvarno, a riječ Ideacija govori o poistovjećenju svijesti sa nečim, nekom idejom Učenja ili krajnjom idejom učenja.
Idealizacija je favoriziranje nečeg što nije naša stvarnost, nečeg što je svojevrsna projekcija, umišljenost, fantazija, svojevrsna laž koju lijepimo na nešto, nekog ili na sebe, te posjedovanje preuveličanog mišljenja o sebi, slike o sebi, idealiziranog “ja”. Idealizacija nije stvarnost, već mentalna i emotivna etiketa na postojećem, ograničenom “sebe” ili “ja” za koju mislimo da je stvarna i koju želimo da i drugi vide i dožive kako bi uzdigli sebe sa određenog stanja (raspoloženja, koncepta, ideje o sebi, mišljenja o sebi) na neko drugo, idealizirano stanje.
Um ne može zamisliti nešto što ne postoji, ali može iskriviti Istinu u skladu sa svojim osobnim iskrivljenjima te je nametnuti svom iskrivljenju u želji da to postane njegova stvarnost izvan stvarne ili realne promijene. Također, on to može nametnuti i na sliku o drugima, sliku o stvarima i događajima, sliku o svijetu oko i unutar nas s ciljem izdizanja iznad trenutačne stvarnosti ili izgleda određene stvari, događaja ili osobe.
Motivi koji stoje iza toga jeste samo-uzdizanje, ukazivanje na njegovu zamišljenu moć i snagu, njegovu vrijednost koja se pokazuje na način idealiziranja onog izvan njega ili idealiziranja onog što je u njemu; strah; nadanje; očekivanje; nemoć koju stvarno i realno osjeća ali prikriva i potiskuje; nedovoljnu vrijednost sebe i svojih funkcija; inferiornost iz koje bježi u superiornu sliku o sebi, drugima, svijetu, itd. Ako se dio vas usmjeri na otkrivanje motiva koje leže iza određenog “djelovanja” (mišljenja, osjećanja, življenja – tri uma) uviđate činjenice koje su stvarnije od umišljenih “činjenica” u koje vas vaš um želi uvjeriti te koje mogu slab um, da tako kažem, poniziti ili uništiti te će on ući u samo-destrukciju od koje i bježi projekcijom i idealizacijom. Samo jak um može da se suoči sa svojim iluzijama, i samo takav um smije da se upusti u ovakvu praksu. No, svaki um misli da je on spreman i da je dovoljno moćan da ukine iluzije u koje vjeruje i to samo one iluzije koje mu se ne sviđaju, s kojima je u otporu, koje mu izazivaju bol i patnju, a ne iluzije koje voli i koje mu se sviđaju te koje STVARNO treba da osvijesti.
Pseudo-duhovnost nema stvarno viđenje sebe, već ima projekciju sebe koju gradi idealizacijama sebe, drugih, svijeta a i samog učenja, kao produžetka građenja samog sebe. Projekcijom na svijet oko sebe, na samog sebe, na učenje on (identificirani i ograničeni um) gradi sliku o sebi koju održava agresivno braneći sve što može da ju uništi, kao svojevrsnu projekciju sjenke na okolinu i druge ili svijet u kojem se nalazi. Sjenka je uvijek ono što um ne može da prihvati da ima, što ne odgovara njegovoj idealiziranoj slici o sebi, tzv. personi i koja je potisnuta, skrivena, stvarnost njega samog projicirana idealizacijom na druge (idealizacija nije samo pozitivna već i negativna projekcija), svijet i događaje. Projekcija bilo koje vrste je idealizacija. Iako pod “idealizacijom” mislimo samo na ono što uljepšavamo, čemu dajemo vrijednosti koje to objektivno ne mora imati, što pokušavamo učiniti savršenijim od nečeg drugog, ona je ujedno projekcija. Jer sama idealizacija JESTE projekcija. Time, idealizacija nije samo pozitivno uljepšavanje nečega ili nekoga – jer i to je projekcija ali idealizirana projekcija – već bilo koja projekcija koju lijepimo na bilo šta. Naš rječnik razlikuje projekciju i idealizaciju, ali objektivno projekcija može biti i negativna i pozitivna – kao što se inače podrazumijeva pod konceptom “idealizirati nešto” (pozitivna projekcija). Idealizacija je i tzv. zaljubljenost kao možda najbolji primjer idealizacije, vezanost koja nastaje projekcijama i očekivanjima (ali i nadanjima) koje lijepimo na partnera; također i bilo koja vezanost, projekcija na bilo šta drugo. Trenutak od-ljubljivanja, ili tzv. gubljenja “ljubavi” prema nekom jeste trenutak kada idealizacija puca pod pritiskom “dokaza” koji su, ponovo, svojevrsna projekcija (negativna idealizacija) na istog tog partnera u kojeg smo donedavno bili zaljubljeni. Fascinacija i idealizacija kojom obiluje ljudski život često se tumači kao “ljubav” i često se potencira kao “iskrena ljubav” dodajući ponovo određene idealizirane termine (značenja) u pseudo-duhovnosti poput “neuvjetovana”, “bezuvjetna”, “božanska”, “viša” i slično, ljubav. Sve to je prosto idealizacija kojom um pokušava dati sebi vrijednost, sakriti se od onog što ga povrjeđuje, čega se boji, ili tzv. “pozitivno” obojati nešto kako bi sam sebi podigao vrijednost, ušao u projicirano “božansko” stado, itd.

Rekao sam da um ne može zamisliti ništa što nije stvarno. A opet, dalje u tekstu sam rekao da je sve što on zamišlja nestvarno, tj. nema realnu osnovu. To se čini kontradiktorno.
Kontradiktorno i jeste ali samo za um koji je slijep, um koji ne može da obuhvati kontradiktorne istine ili realnosti i razumije ih na višem nivou razumijevanja, tj. na nivou mišljenja i shvaćanja koje obuhvata “i da” i “i ne”. Umu koji ne može da razmišlja i razumije izvan koncepta “da” ILI “ne”, tj. koncepta “crno ili bijelo”, “dobro ili loše (zlo)”. Svaka viša Istina je kontradiktorna kada se spusti na umni nivo ili svakodnevni nivo razumijevanja. Razumjeti Ideaciju još je kontradiktornije ako se ne može razumjeti Idealizacija. U skladu sa jezikom koji koristimo, kao što sam to pojasnio na riječi “idealizacija” te da se ona u našem jeziku smatra pozitivnim osobinom ili funkcijom uma koja je povezana sa kreativnom imaginacijom – s tom razlikom da je kreativna imaginacija proces korištenja imaginacije (mašte i fantazije) usmjeren u pravcu izgrađivanja ne idealiziranja postojećeg stanja nekim višim, imaginarnim stanjem – Ideacija je riječ koja se koristi u smislu da se određena Ideja stavi na prvo mjesto, pojačava se svjesnim usmjerenjem na svim nivoima umova, tj. sa svim umovima s ciljem da se postaje JEDNO sa IDEJOM ka kojoj smo usmjereni.

u Tantričkom Učenju riječ Ideacija se koristi kao naglasak na što se svijest, izvan kontrole uma i umnog shvaćanja, usmjerava s ciljem manifestacije određenog stanja, spuštanja određenog stanja, ali prije svega razumijevanjem određenog stanja ili postajanja onog na što je Ideacija usmjerena. Idelirati nešto, da napravim tu kovanicu, značilo bi svjesno se usmjeriti na određenu ideju, te uložiti napor u spuštanje, konkretizaciju te ideje u svakodnevnom životu.
Ideacija nije zamišljanje i lijepljenje određenih ideja na postojeće stanje, već razumijevanje da mi kao osobnost, kao splet koncepata i ideja nismo stvarani, nismo u skladu sa onim što je naša istinska priroda te odvezati se od tog koncepta ili slike o sebi, razdvojiti (razumijevanjem i Razlučivanjem) svijest od projekcije uma te svijest usmjeriti ka Ideji koju smo dobili i sa kojom radimo s ciljem oslobođenja čovjeka. Ideacija je određeno imitiranje, određeno viđenje u skladu sa učenjem koje treba da nas oslobodi od postojeće slike o sebi, postojećeg identificiranog stanja te da nas ujedini sa mnogo širom idejom, dubljim razumijevanjem svoje prirode. Ideacija oslobađa idealizacije ali i poistovjećenja sa umom i njegovim projekcijama – naročito projekcijom o sebi, poistovjećenjem sa tom projekcijom. U prelaznom periodu, kada se čovjek oslobađa poistovjećenja, slike o sebi (ega), projekcija na svijet i druge on mora imati nešto za što će se vezati kako bi taj proces prošao koliko toliko sigurno i bez nekih većih posljedica. Upravo tome služi Ideacija.
U Tantričkom Učenju jedina dozvoljena Ideacija jeste Ideacija Najviše Svijesti, Božanskog.
Idealizacijom bi projicirali na postojeće sebe određene kvalitete božanskog, kao što to čini pseudo-duhovnost. Te bi postojeće sebe i ograničenja favorizirali, učinili značajnim, bitnim, ili drugim riječima idealizirali postojeće, ograničeno “ja”. Ideacijom to izbjegavamo. Ideacijom se usmjeravamo na onog što je stvarno u nama odbacujući sve projekcije (umne koncepte, osobine, osobnost, vrline, mane, itd.) i to stvarno u nama pokušavamo da doživimo kao Božansko, unutar ideje da između Apsoluta i ljudske Prirode nema nikakve razlike.
Ideacija je pokušaj da se izvučemo iz određenog poistovjećenja sa umom, procesima, projekcijama ili drugačije rečeno da se izvučemo iz ograničenja uma (tromosti, tuposti, robovanja) prebacivanjem ili kreativnom imaginacijom ili ideacijom na ideju koja je svojevrsni cilj, ili koja odražava cilj kojem težimo.
Kroz Ideaciju težimo tome da to čemu stremimo dovedemo u stvarnost našeg života, da to postane stvarno, da um prođe svojevrsnu transformaciju i transcendenciju u skladu sa našim ciljem i ciljem Učenja.

Ideacijom ne postajemo stvarni, ne postajemo jedno sa idejom ka kojoj težimo. Ona pomaže da lakše uvidimo gdje smo drugačiji od cilja kojem težimo, šta treba da mijenjamo, šta treba da odbacimo, koje projekcije nas zadržavaju, ograničavaju, čine nas robom te da kroz kreativno usmjerenje (um usmjeren na određeno stanje postaje to stanje). Postajemo jedno sa idejom onog trenutka kada svaki dio nas bude povezan sa samom idejom, ili drugim riječima, kada odbacimo postojeće ograničeno stanje te postanemo odlika same ideje, postanemo sama ideja.
Ako ideiziramo da smo jedno sa Apsolutom to postajemo onog trenutka kada spoznamo tu ideaciju, kada ta Istina skloni sve druge “istine” i laži u koje smo do tada vjerovali, te kada cijeli život bude ispunjen tim stanjem koje postaje spontano, izvan napora, bez posebnog truda, postane ČINJENICA našeg života i nas samih.
U Tantri se kaže da je Ideja najjače oruđe u univerzumu ako znamo kako da radimo sa njom. Ideacija je način rada sa tom idejom.

Možemo reći, objektivno, da je ideacija zamišljanje pomoću kojeg kristaliziramo novu ideju i spuštamo je u svakodnevan život. Iako u početku možemo reći da ne ideiziramo nešto, svaki pojam u duhovnosti je svojevrsna ideacija. Počev od ideja o duši, svjedoku, bogu, procesu Rada, itd. U početku je naše shvaćanje Ideacije ograničeno i specifično, usmjereno na jedan aspekt koji je um razumio. Kasnije to postaje mnogo dublje i očiglednije i mijenja uvjerenja čovjeka, mijenja njegova ograničenja. Ideacija je uvijek usmjerena na šire područje od onog kojeg sada imamo. Širu sliku, pozitivniju sliku (ne pozitivno u smislu sviđanja ili vitalne pozitivnosti već u smislu emocije, emotivnog uma, kreativnog uma), dublje uvide te samim tim ona je borba protiv ograničenja, uvjetovanja, robovanja ograničenoj projekciji, ograničenoj prirodi. To je nešto što vas tjera na unutarnju evoluciju, unutarnju izgradnju.

Ideacija je uvijek unutarnja i strogo ograničena u početku. Sve dok se ne počne razumijevati šta je ona stvarno, kakvo je njeno djelovanje i koji su joj ciljevi. Kako raste unutarnje sazrijevanje, kako raste svijest čovjeka ona polako odbacuje ideaciju i postaje stvarnost onog što je prije toga ideizirala. Otuda ideacija je NAČIN ne cilj. Cilj je ono na što ona usmjerava i što ona zahtjeva od vas da postignete, tj. konkretizirate.
Mogao sam koristi i riječ “idoliziranje” ali ne bih da ju povezujete sa idolima, jer tu riječ uvijek povezujemo sa određenim ljudskim idolima. Ideacija nije idol, nije idealizacija, nije ništa od toga što bi um postavio iznad sebe ili iznad drugih unutar koncepta, unutar poboljšavanja slike o sebi ili slike o drugima i svijetu. Zato se koristi ova riječ, Ideacija.

Ideacija bi mogla da se pretpostavi današnjim idejama Kreiranja, Stvaranja, ukoliko te ideje nisu povezane sa željama, nagonima, potrebama osobnosti. Zato sam i Ideaciju nazvao Kreativnim Usmjerenjem, pod uvjetom da znamo da je to usmjerenje upravo usmjerenje svijesti na svoj izvor, ne projekciju uma. Baš kao što kreativna vizualizacija traži neprestano usmjerenje, življenje toga što vizualizirate, isto to traži i Ideacija. Stalno, usmjereno doživljavanje iz same Ideje, Cilja kojem težite sve dok to ne postane vaša stvarnost.
Naravno, postoje i dublje ideje od ove, dublji načini Rada, a to je Rad ljudi koji su već iskusili nešto što se naziva Probuđenjem. Na tom nivou Ideacija više ne radi, i prelazi u nešto drugo što je podržano uvidima o Prirodi koju imaju, bivanje tom Prirodom, te daljnji Rad tih ljudi. Nešto slično onom što Shri Aurobindo radi.

Ako ovo povežete sa dosadašnjim tekstovima na ovom blogu moći ćete ih drugačije razumjeti te će vam postati jasno zbog čega se neke ideje Rada rade na određen način, što im je cilj, koji smisao i slično.

Oglasi