introspectionOdluka da krenete u aktivno mijenjanje sebe, ono što bi ste nazvali “put”, ili “duhovno učenje” ne može doći iz privremenog ili trenutačnog interesa, “ja”, radoznalosti, trenutnog interesa. To je izbor koji činite zarad temeljite promijene, transformacije u početku, te transcendencije na kraju. Obično, tzv. “put” dijeli se na dva dijela, put transformacije i put transcendencije. Oba puta zahtijevaju čovjekovu potpunost, čovjeka u cjelini. Cilj bilo kojeg drevnog učenja jeste čovjek kao cjelina i on sam ne može biti podijeljen već svaki dio njega mora ući u transformaciju, a na kraju i u transcendenciju. Podijeljenost unutarnjeg puta, tzv. “duhovnog puta”, u današnje vrijeme je problem koji ne može biti lako riješen osim ukoliko čovjek na vrijeme nije upozoren na to i na vrijeme se pripremio na zamku koja ga očekuje. Sama zamka se očituje u različitim umovima unutar čovjeka o kojima se malo govori jer većina misli da je to jedan jedini um s kojim imaju posla.
Obično taj um dijele na tri dijela, tj. um koji je po njima cjelina ima tri funkcije – intelektualnu, emotivnu i fizičku – sa svojim pod-funkcijama. No, to su tri različita uma i svaki od tih umova ima svoju volju, svoju funkciju, svoj način rada u komunikacije sa druga dva uma i dva pod-uma. Drugim riječima, vi niste jedan čovjek sa jednim umom, vi ste tri različita čovjeka sa tri različita uma i svaki od tih ljudi sa svojim umom traži specifičan pristup kako bi čovjek postao jedinstveno biće, potpuno svjesno biće.
Unutar duhovnosti koju poznajemo vlada zabluda u kojoj čovjek sebe sagledavao kao jedan um, tj. on put ka sebi bira uz pomoć uma koji je najdominantniji u njemu. Zbog toga, unutar duhovnosti, postoji podjela koja je umjetna, iluzorna na neki način, a to je podjela puta na tri različite staze koje su odvojene jedna od druge. Otuda staze se dijele na fizičke, emotivne i intelektualne staze. Iako takva podjela ne postoji, već se radi o tri različita aspekta koja su uključena u cjelinu unutarnje evolucije ili rada na sebi. Zbog de-evolucije čovjeka i samim tim duhovnih puteva, iako se smatra da to nije istina, čovjek je duhovnost podijelio dodatno u skladu sa svojom unutarnjom podjelom na tri različita aspekta, tri različite staze unutar puta ka sebi, puta ka oslobođenju. Ta tri različita aspekta su cjelina jednog jedinog puta, cjelina rada na sebi, čovjeka koji teži potpunosti a ne podijeljenosti. Čovjeka ne čini jedan um, već tri uma i shodno tome njegov potpuni razvoj ne može biti samo kroz jedan um već kroz sva tri istovremeno.

Kod svakog čovjeka dominantan je jedan um u odnosu na druga dva uma. Obično je to um koji ga karakterizira kao jedinku, koji nosi strukturu koja je najjača unutar njega, te ostala dva uma su podređena tom dominantnom umu. Kod nekog to može biti fizički um, kod drugog to može biti emotivni, a kod trećeg intelektualni um. Svaki od ta tri uma ima svoju specifičnu funkciju koja je neprirodno razdvojena unutar čovjeka i ta tri uma kao da ne komuniciraju jedan sa drugim. Ako je u čovjeku dominantan emotivni um on će emotivno donositi zaključke, biti će emotivno uključen u svaki događaj, čak i one događaje koji zahtijevaju samo fizičku aktivnost, ili događaje koji zahtijevaju samo intelektualnu aktivnost. Situacija u kojoj se nađe i koja zahtjeva specifičan um neće biti kvalitetno prihvaćena, shvaćena i on neće uspješno razriješiti specifičnu situaciju jer njoj pristupa pogrešnim dijelom sebe, tj. pogrešnim umom.
Otuda, zarad potrebe unutarnjeg ujedinjenja, čovjeka dijelimo na tri različita aspekta ili tri različita čovjeka u skladu sa umom koji je u njemu najrazvijeniji. Fizički čovjek, emotivni čovjek, intelektualni čovjek i svaki od njih u početku učenje prima najdominantnijim umom.
Rekao sam da ovo učenje, ovaj put traži cjelovitog čovjeka i prvi dio njegovog rada odnosi se na unutarnje odvajanje, tj. prestanak poistovjećivanja sa procesima unutar sebe. Zarad te potrebe on se mora odvojiti od čovjeka koji je do tada bio te započeti aktivno promatranje onog dijela sebe koji se naziva njegova osobnost, ali i njegov osobni život. Kroz to promatranje on uviđa različito djelovanje umova u sebi i uviđa činjenicu da na pogrešan način reagira u različitim situacijama. Umjesto da raspravi o fizici priđe intelektualnim umom on prilazi, npr. emotivnim umom te upada u žustru raspravu oko ideje s kojom je osobno poistovjećen, do koje mu je stalo, koja mu se sviđa. Uviđa da nije sposoban da razriješi situaciju u kojoj se nalazi jer njoj prilazi suviše emotivno, identificirano. Sljedeći uvid koji će mu dati dodatno saznanje o pogrešnom radu umova jeste trenutak kada se od njega traži emotivan odgovor, kao recimo u vezi, razgovoru sa partnerom. Umjesto da emotivno učestvuje u razgovoru, ima emotivno razumijevanje onog što partner govori on tom razgovoru prilazi intelektualno, ne može da osjeti emociju iza toga, ne može da uđe u emocije jer su možda bolne, ne zna da se snađe unutar emotivnih kretanja, suviše je emotivno krut, ne smije dopustiti otvaranje, itd. Sličnu ili istu stvar će da uvidi i na fizičkom umu, prilikom fizičkog rada kojem priđe emotivno ili intelektualno umjesto fizički.
Takvi uvidi omogućuju mu da shvati da cijeli život vodi pogrešnim umom i da ideja o cjelini čovjeka jeste samo divna ideja koja nema unutarnju osnovu. Tada počinje shvaćati zašto se od njega tražilo da napravi novu unutarnju podjelu s ciljem budućeg ujedinjenja. On mora dovesti nešto u sebi što ima moć da ujedini umove, da spoji pokidane veze, da prepravi, transformira procese koji trenutno vladaju njime te da kroz tu osnovnu težnju ka ujedinjenju započne novi proces, novo učenje, novog čovjeka.

To što unosi u unutarnji svijet, zbrku koja u njemu postoji od početka života pa do kraja života, jeste promatrač, tj. proces promatranja. U prošlom tekstu “Stari čovjek mora da umre” govorio sam o podijeli na dva dijela. Ta podjela mora da se temelji onim što može da promatra dio od kojeg se odvajamo u specifičnim trenutcima kada provodimo Rad. Podjela sama po sebi nije dovoljna, ona je samo osnova koja omogućuje početak unutarnjeg procesa Rada. Taj početni aspekt učenja ili Rada od čovjeka zahtjeva da se odvojio od onog što je bio do trenutka kada je krenuo na stazu i da taj dio od kojeg se u sebi odvaja aktivno promatra.
Promatranje je proces u kojem aktivno promatramo određeni dio u sebi od kojeg smo se odvojili ili intelektualnim shvaćanjem potrebe odvajanja ili sam procesom promatranja. To je proces u kojem neidentificirano vidimo određeni dio u sebi, odvojeno od onog koji to promatra.

Sam proces odvajanja može biti tzv. intelektualan u kojem mentalnim procesom jasno se odvojimo od nekog dijela – emocije, misli ili fizičkog – te u sebi ponovimo “to nisam ja”. U tom momentu mi smo onaj koji promatra taj proces od kojeg smo se odvojili. “To nisam ja” ili specifično rečeno u nekom primjeru, “ova ruka nisam ja” dovodi nas u poziciju promatrača. Obično, prvi dani prakse su više vanjski no unutarnji. Učite kako da promatrate. Promatranje nije koncentracija već je opušteno, ali znatiželjno viđenje, gledanje, slušanje, itd., određene vanjske pojave, situacije, čovjeka, objekta, itd. Jasnim umnim (intelektualnim) odvajanjem vi u sebi mentalno ponavljate “mantru” ili podsjetnik da to što vidite, čujete, dodirujete, mirišete ili kušate niste vi.
“Ja nisam to što vidim, čujem, mislim, osjećam, dodirujem, mirišem, itd.” “Ja promatram to.” “Ja sam promatrač te pojave.”

Ukoliko mislite da znate promatrati to ćemo lako dokazati, ali najbitniji dokaz jeste onaj dokaz koji vama dokaže da to ne znate, tj. da nemate kontrolu nad promatranjem. Prosto krenite promatrati bilo šta izvan vas i održite promatranje bez uplitanja, bez identifikacije sa bilo kojim dijelom u vama koji se pokrene – asocijacijom, misli, emocijom, fizičkim osjetom, itd. – barem tri naredne minute. Misao, asocijacija, bilo koji unutarnji proces može da se javi, ali vi ne smijete “poći” za njim. Morate ostati promatrač pojave, bez da se koncentrirate, već da znatiželjno promatrate kao da tu pojavu NIKADA niste vidjeli, i to promatranje održati naredne tri minute.
Uskoro uviđate specifičnu činjenicu koja ima moć da vam kaže istinu o vašim sposobnostima, mogućnostima za koje mislite da imate i da su vaše od samog rođenja.

Sam proces promatranja ne mora krenuti sa mentalnim ponavljanjem “ja nisam to”, već možete prosto krenuti da promatrate. U tom momentu vaš um će se podijeliti na dva dijela. Dio koji promatra i dio koji biva promatran. Kako bi ste “upoznali sebe” morate prvo biti odvojeni od dijela koji upoznajete a kako bi ste bili odvojeni morate da ga promatrate. Promatranje je nepristrano gledanje, viđenje procesa u vama bez osude, napada, agresije, ljutnje ili bili kojeg dodatnog procesa koji nastaje samim činom promatranja.  Iako to u početku neće biti slučaj, to je ono što morate radom, sadhanom, vježbom da ostvarite.
Kao što sam rekao u početku je najbolje krenuti promatranjem vanjskih pojava, stvari, ljudi, objekata i slično. Zato što smo prirodno odvojeni od njih i lakše nam je zadržati nepristranost, ne poistovjetiti se sa njima. Kada smo dostigli vremenski okvir od nekih 10-tak minuta vanjskog promatranja možemo krenuti sa unutarnjim promatranjem, promatranjem procesa u nama. Iako ćete imati dojam da možete odmah krenuti sa procesom unutarnjeg promatranja to neće biti tako lako, jer prvo, nemate naviku nepristranog promatranja, jer se brzo identificirate sa procesom, jer nemate izgrađenu “naviku” promatranja, jer promatrač nije ojačan, jer on skoro da ne postoji, tj. nema trajnost koja je potrebna i nema snagu koja mu je potrebna. Ali vjerujem da ćete probati to da radite. Nemojte se razočarati u to što se desi već se vratite na početnu praksu vanjskog promatranja.

Najlakši način da uspostavite promatrača unutar sebe, pored mentalnog ponavljanja da vi niste to što promatrate, kako sam pojasnio, jeste da ZNATIŽENO, radoznalo kao dijete, promatrate određeni objekt u početku nepokretan, a kasnije bilo koji dio izvan vas kao da to NIKADA NISTE VIDJELI. Kao da se u sebi, bez riječi – a ponekad možete koristiti i ovu specifičnu rečenicu “šta je to?” – promatrate to ispred vas kao da to nikada niste vidjeli, kao da vas zanima “šta će slijedeće to da napravi?”, kao da vam sam život o tome ovisi. Na ovaj način učite kako da promatrate, ali i uspostavljate aktivnog promatrača unutar vašeg života. Dio kojima sposobnost transformacije, dio oko kojeg će se fokusirati nova stvarnost, novi čovjek, nova struktura. To je dio koji nazivamo agens promijene, dio kojima ima sposobnost da odradi transformaciju, da vas promijeni, da od vas napravi ono čemu težite.

Tek kada je on utvrđen možemo da priđemo dubljem nivou Rada. Kasnije ćete vidjeti da je mnogo teže promatrati kretanje tri uma u sebi, ali bez tog promatrača vi ne možete da se odvojite od bilo kojeg uma u sebi, da ga promatrate, da pokušate da ih ujedinite, da spojite specifične veze među njima, da gospodarite umom, itd. Pri kasnijim vježbama pristupate promatranju unutarnjeg u različitim situacijama, kada rade različiti umovi, kada jedan um preuzima posao drugog uma, ali i to ima svoj proces učenja, svoju praksu koja mora da se odradi prije no što možete bilo šta da uradite sa sobom. Kada uspostavite promatrača tada možemo da postepeno uključujemo ostala dva uma, jer u početku promatrač dolazi iz intelektualnog uma. Tada ćete shvatiti i razumjeti ideje učenja koje govore o emotivnom i fizičkom umu, o devociji – tzv. vjeri i emotivnom usmjerenju – o karma yogi, tj. djelovanju, akciji bez očekivanja rezultata i slično. Bez ove osnove ne možete hodati cjelinom staze, puta na koji ste krenuli.
Odgovornost koja se od vas traži jeste ona koju do sada niste imali, niti ste imali prilike da je imate. Zato sam na početku rekao da ovaj put traži cijelog čovjeka, čovjeka koji se ne cjenjka sa svojim životom, koji je shvatio da je u pitanju njegov život, njegova evolucija, a ne radoznalost, nova igrica na nekom drugom zabavnijem polju, novi duhovni imidž, itd. Ovaj put je cjelovita, korjenita promjena onog koji je na njega krenuo i onog koji ima sposobnost da ga završi. I on traži sve od onog koji je na njega krenuo. On nije duhovan, on je životan, evolucijski. On traži da čovjek sazrije, postane odraslo ljudsko biće, a ne dijete u odraslom čovjeku. Djetinjast čovjek može biti spiritualan, ali ne i ozbiljno priči ovakvom putu. On prvo mora da odraste i odbaci dječje ideje o spiritualnosti, fantaziju, maštu, umišljenost, itd. I ovo je način na koji se na njega kreće.

Oglasi