Oznake

13118833_781367148630922_6844626846355047161_n… “san”, “iluzija”, i mnogi drugi termini koji se koriste u raznim spiritualnim literaturama, pričama, usmjeravanjima, savjetima, itd. Uostalom da li čovjek koji je krenuo nekom od spiritualnih staza STVARNO ŽELI da se probudi ili je to poštapalica koja se koristi s ciljem odbojnika – šta je to “odbojnik”? – dok u stvari on samo popravlja sliku o sebi i svijetu – šta je to “slika o sebi i svijetu”? – bez STVARNE želje da realnim saznanjem Istine o sebi, realnom buđenju u snu u kojem se nalazi?

Da li je ideja o “buđenju” stvarna ili je to kao i svaka druga ideja koja se nalazi u snu, nova igra umnih sila s ciljem samo-zavaravanja? Da li smo krenuli ka sebi ili samo želimo da pripadamo nečemu širem od nas, nekim novim krugovima ljudi, nekim duhovnim “strankama”, nečemu što nas prihvaća i u čemu se osjećamo sposobnima? Da li je onaj koji koristi ove termine, koji ponavlja kao papiga duhovne spise i citate, stvarno onaj koji ide ka sebi ili je i ovo “ići ka sebi” novi krug samo-zavaravanja, koji se prirodno nastavlja na sve snove koje smo imali i u njima nismo našli zadovoljenje, uspjeh, u kojima nismo postali netko i nešto pa smo zavirili u kutak “duhovnost” u kojem želimo iste stvari koje smo željeli i kada smo bili u kutku “materijalni život”? Da li čovjek STVARNO želi da se probudi ili samo želi ugodan san?

Dok se nalazi u noćnoj mori čovjek, ukoliko ima i trunku svijesti da sanja, želi da se probudi, da napusti san koji sanja. Sva njegova snaga, umijeće, znanje, svijest teži tome da se trgne, probudi iz sna koji nije ugodan. Ali čovjek koji sanja ugodan san ne želi da se probudi, on samo želi da se njegov san nastavi, i tom snu daje stvarnu snagu. Neki treći čovjek koji sanja neugodan san, i nekim čudom, dio njegove svijesti se probudi u snu s težnjom da prekine neugodan san koji sanja, i u toj težnji od promijeni kvalitetu sna, počne sanjati ugodniji san, da li će on htjeti da se probudi iz ugodnog sna?
Da li za sebe smijete reći u kojoj se, od ove tri, kategoriji nalazite?
Obično, čovjek prolazi sve tri kategorije, u svakom danu, u svakom mjesecu, u svakoj godini sve dok ne shvati da gubi vrijeme i da se na taj način neće promijeniti, da se neće probuditi. Uostalom, većina koja je krenula na neku od duhovnih staza i nema namjeru da se probudi. I to mogu da tvrdim svojim životom. Jer onaj koji STVARNO želi da se probudi ne staje sa naporom sve dok se to ne desi. Objektivno za to “iskustvo” probuđenja ne trebaju vam životi ili godine. Ako ste onaj koji je odlučio, i to odlučio sa svakim dijelom sebe, da se probudi biti će vam potrebno par godina – dvije, tri, možda pet. Probuditi se iz sna nije teško. Ono što nastaje poslije toga jeste stabilizirati to stanje i to može potrajati nekoliko godina – deset, petnaest, dvadeset, itd.

Postoji mnogo stvari koje nisu pojašnjene u duhovnim učenjima. Ali šta su to “duhovna učenja”? Mislite li da vam treba neko “duhovno učenje” kako bi se probudili? Ne, ne trebaju vam “duhovna učenja” kako bi se probudili. Ona vam trebaju kako bi ste odrasli. Ali šta je to “duhovno odrastanje” (sazrijevanje)? Za “probuditi se” vam ne trebaju silna duhovna učenja oko vas, teorije, saznanja, učenja. Treba vam odbacivanje, spremnost da uvidite da sanjate. Ali da bi došli do momenta da vam “duhovna učenja” ne trebaju prvo morate odrasti, sazrjeti. Nadobudna osoba koja umišlja san o tome da je odrasla ne može da se probudi. Ona prvo mora da odraste.
Duhovno odrasla osoba je prestala da vjeruje u san. Ali šta je to “san”? San je svako značenje koje ste svijetu, drugima, univerzumu i sebi dali. San je vjerovanja da je vaš metalno-emotivno sklop istinit, da je stvaran u odnosu na postojanost osjećaja života ili postojanja u vama. San ne znači da ovaj svijet nije stvaran, da stvari oko vas nisu stvarne. One su stvarne kao i sve drugo, ali su prolazne, nepostojane, mijenjaju se pod utjecajem vremena, prostora i individualizirane svijesti. Termin “san” se koristi u odnosu na osobu koji sanja san o svom životu, kojim “njegov” život ima osobno značenje, u kojem on projicira, fantazira, laže, ne poznaje stvarnost iza osobne i života, koja stvarima daje značenja koja su usađena u nju i iz nje izvire asocijacijama za koje ta osoba vjeruje da su njene misli i emocije, fizička stvarnost. Ta osoba “spava”, “sanja” san o životu, o sebi i slici u koju vjeruje da je ona, tj. o ideji o sebi naspram svijeta, drugih i univerzuma. To je San. Takva osoba spava. Ona nije budna u sebi. Ona još nije odrasla. Da bi izašla iz sna prvo mora da uvidi da sanja. Da ona nije osoba za koju sanja da jeste, slika u koju vjeruje da predstavlja njenu stvarnu stranu. Da bi odrasla ona mora shvatiti da je još uvijek dijete od nekoliko desetina godina. Možda njeno tijelo jeste odraslo, možda njen intelekt ima znanje, ali ona nije odrasla. To je “ljudsko dijete”, “derište”, nezreo čovjek, čovjek u snu. Kako će započeti proces izlaska i sna obično ovisi o kvaliteta sna u kojem se netko nalazi. Netko će doživjeti šok u životu, netko će se pitati o realnosti želja, nadanja, očekivanja. Netko će biti radoznao, itd. I to je trenutak u kojem san na moment prestaje da djeluje. Ali to ne znači da čovjek neće zapasti u novi san, da neće početi sanjati ugodne snove između noćnih mora. Obično tako biva.

Duhovnost bi trebala biti način odrastanja, s tim izuzetkom, da ona to danas nije. Ona je danas novi ugodni san u svoju veličinu i značenje. A takvo vjerovanje se san. San u kojem ste vi duhovna osoba, u kojem ste vi netko tko radi na sebi – iako se pitam na KOJEM SEBI – tko je krenuo u proces razbuđivanja, itd. Proces razbuđivanja ne postoji. Ili ste budni ili niste. Čim vjerujete da ste u procesu razbuđivanja SPAVATE. Ipak tu riječ koristimo za one koji su počeli preispitivati svoj san. Koji su primijetili da nešto nije u redu, kojima se čini da sa njihovim vjerovanjima, uvjerenjima, stavovima, drugima oko njih nešto ne štima, nešto “nije kako treba”. Ali ako usporedimo sto tragalaca za istinom – jer nemate za čim drugim tragati – uvidjet ćemo da ćemo možda naći JEDNOG koji se stvarno razbuđuje dok ostali i dalje ispunjavaju svoj san novim značenjima i novim malim snovima, i san o probuđenju je i dalje samo san i ništa više. Taj jedan je kvaliteta koja se traži u duhovnom odrastanju. I jasno je da takvih nema puno iako naša životna scena obiluje sa onima koji govore da su duhovni, da su krenuli da se razbuđuju ili su budni.

San je “iluzija” u koju vjerujemo, kojoj dajemo značenje, koju farbamo asocijacijama koje imamo i za koje vjerujemo da su stvarne. Iluzija ili Maya nije svijet koji vidimo, već NAČIN na koji ga vidimo. Kada su tantrički majstori govorili o tome da sanjamo, da je svijet iluzija, nismo ih razumjeli i pomislili smo da svijet materije nije stvaran. Oni nisu govorili o tome. Oni su govorili da je ono što smatramo “našim”, ono čemu smo dali značenja koja su “naša”, vjerovanja i uvjerenja koja su “naša”, da je to san, iluzija, Maya. Ali um koji nije odrastao, um djeteta u tijelu odraslih ljudi projicira ka van i samim tim značenje koje je on dao tim riječima odgovara ludilu koje oko nas, među duhovnim i tzv. ne-duhovnim ljudima caruje. Iluzija svijeta ne postoji, ali postoji iluzija značenja koja ste dali svijetu, sebi, drugima, univerzumu, bogu. Da ne vjerujete u iluziju bili bi ste odrasli. Ali niste. To u što vjerujete, to što vidite svojim očima koje spavaju, umom koji daje značenja TO JE ILUZIJA, TO JE SAN.

“Odbojnik” je svaki čin opravdavanja, svako vjerovanje koje stavljate iznad stvarnosti ili mogućnosti da uvidite stvarnost, svako značenje koje ste dali svom snu kako bi ste i dalje ostali u snu, vjerovanje da je vaše infantilno “srce” – emocija – ono što treba da slijedite, da su emocije stvarne, svaki način objašnjenja koji vas i dalje drži u snu, itd. Odbojnik je termin koji se koristi kako bi ukazao da ste stabilizirali san, upotrijebili nešto u što vjerujete ili što vam se sviđa ili dali objašnjenje koje vam tumači “stvarnost” s ciljem OSTATANKA U SNU. Odbojnici obično imaju i svoje riječi, kao npr.: “ali”, “možda”, “ipak”, “kad bi bilo”, “šta ako”, itd. To sve je samo odbojnik koji koristite kako bi ste ostali u snu i dalje sanjali, kako bi ste ostali ljudsko dijete, nezreli, sačuvali svoja uvjerenja, itd. Odbojnik je dio u osobnosti koji služi tome da se dvije, obično kontradiktorne, stvari ne susretnu. I te odbojnike budna osoba vidi u svakom razgovoru, činu, predstavi koju igra tzv. “odrasla” osoba, a naročito tzv. “duhovna osoba”. Svako opravdanje koje izgovorimo služi tome da napravi odbojnik između djelovanja kontradiktorne stvarnosti. Stvarnost nam se ne može ukazati sve dok su odbojnici aktivni u nama. Ali odbojnik ima i jednu korisnu svrhu. On sprečava nezrelu osobnost da uvidi kontradikciju sebe same. Ukoliko odbojnici puknu prije vremena čovjek završava sa mentalnim bolestima ili čak i smrću. Skidati odbojnik kod onoga koji nije postao zrelo ili odraslo ljudsko biće, koje je prestalo vjerovati u san, obično biva opasno po život. Ali ako ste krenuli ka sebi, stvarnom, istinitom sebi, ka upoznavanju istine o tome šta ste vi, tada odbojnici moraju da padnu. Iluzije u koje vjerujete, fantazija, samo-laganje, predstave, projekcije, slika o sebi, sve to može služiti i često puta i služi kao odbojnik.

Kada čovjek želi da se razbudi on mora proći ono što bi nazvali “duhovno odrastanje”. On mora postati zrelo ljudsko biće, odraslo ljudsko biće. To biće karakterizira prestanak vjerovanja u san. Prestanak vjerovanja i podržavanja onog što je kao ljudsko dijete podržavao. Odrastao čovjek se ne zavarava, on ne laže o sebi, on ne vjeruje u sliku o sebi, sliku o svijetu, univerzumu, bogu. On je prestao da vjeruje da je san stvaran i da je iluzija stvarna. On je sazrio i spreman je na bolnu činjenicu da spava i da mora da se probudi, da njegovi snovi nisu stvarni, da iluzija života i njega samog mora da otpadne, da njegove ljubavi su samo projekcija djeteta, da očekivanja ne postoje, da se nalazi okružen “odraslim ljudima”, da je on nije slika o sebi u koju vjeruje i koju projicira ka svijetu s ciljem uklapanja, prihvaćanja, itd. On zna da je prihvaćanje, ljubav, partnerstvo, prijateljstvo, svijet uvjerenja, svijet laži u koje je vjerovao i zna da one ne postoje. On se “budi” u svijetu koji je “pustinja realnosti” i svi u tom svijetu spavaju i vjeruju u svoje snove. Gurđijev je takvog čovjeka nazvao “domaćin” – čovjek koji je odgovoran, ali koji ne vjeruje u život i njegove predstave. Takva vrsta ljudi može da se probudi, postane budno ljudsko biće, jer odrastanjem oni prolaze proces razbuđivanja. Taj proces razbuđivanja, postajanja “odraslim” biva bolan. I mnogi od njega odustaju. Ili ga ostavljaju za kasnije. To nisu ljudi koji su odrasli, to nisu ljudi u procesu razbuđivanja, to su ljudi u snu. Takvi ljudi postaju duhovni i kroz duhovnost žele da sanjaju divan san o razbuđivanju. Razbuđivanje, kao i odrastanje ne može da se voli. Ono je bolno. Ako ga volite vjerojatno sanjate proces. To ne znači da, onaj koji se razbuđuje i kaže da taj proces ne voli, ne radi na sebi usprkos bolu i patnji. Ali on STVARNO PATI. Njegova patnja je STVARNA u odnosu na patnju derišta, nezrelog ljudskog bića. Ali ta patnja nije nimalo slična patnji čovjeka u snu.
Odrastao čovjek, čovjek koji se razbuđuje ne vjeruje u duhovnost, a još manje da je on duhovan ili da takvo što postoji. On zna da duhovnost pripada svijetu sna. On može da koristi STVARNE ili REALNE stvari iz duhovnosti koji služe kao inicijalne kapisle razbuđivanja, ali ne vjeruje u uvjerenja i vjerovanja, projekcije i nadanja duhovnosti u koju vjeruju ljudi u snu ili ljudska djeca. On ne prihvaća ideje o bogu, univerzumu, svijetu kao stvarne već ih sve sam ispituje. On ispituje svaki dio sebe, “svog” života, sve u šta vjeruje, čemu se nada, šta projicira.

Samim tim što sve preispituje on odbacuje i sliku o sebi, drugima, svijetu. Slika o sebi je slika u koju vjerujemo, koju predstavljamo ulogama koje igramo, maskama koje koristimo, lažima u koje vjerujemo, fantazijom za koju mislimo da je stvarna. Slika o sebi je predstava u kojoj je glumac zaboravio da glumi i poistovjetio se sa predstavom i svojom ulogom. Slika o sebi je sve što “znate” o sebi. Svaki dio vas je slika. Vaša osobnost je glumac u predstavi života koji je slika o svijetu. Drugi su glumci u predstavi kao i vi sami i svi spavate. Sanjate predstave, sebe, druge, život. U tom snu trudite se da se predstavite u skladu sa ulogom koju igrate – slikom o sebi – predstavom u kojoj učestvujete, vjerovanjima i projekcijama za koje mislite da su stvarni. Vi kao glumac niste stvari, nema vas, vi ste u skladu sa predstavom i kada se predstava završi vi nestajete. Drugi oko vas, baš kao i vi, vjeruju u predstavu. Odrastao čovjek prestaje da vjeruje u svoje uloge, predstavu koju igra, glumu u kojoj učestvuje. On je počeo da se razbuđuje. On je počeo da ispituje vjernost predstave, on je počeo da se pita “šta ja ovdje radim?”.

U momentu kada odrastao čovjek počne da se razbuđuje iz uloge u koju je vjerovao on počinje da se budi. Razbuđivanje je proces u kojem prestajete da vjerujete u san, u predstave koje igrate i svijet koji je pozornica. Buđenje proces u kojem uviđate svoju strukturu u koju ste vjerovali i znate da ona nije stvarna, da je samo predstava sa značenjem kojoj je nezreo čovjek dao stvarnost. Biti budan je i dalje biti u snu. Ali budan u snu. Probudili ste u odnosu na san ali onaj koji sanja još uvijek nije viđen. Znate da sanjate, znate da ste do malo prije bili ljudsko dijete i kroz proces razbuđivanja odbacili ste ugodne i neugodne snove. Ali još niste vidjeli da ni vi niste stvari kao onaj koji sanja san. I vi ste produkt sna. Postali ste odrasli, osjećate se stvarnije, ne vjerujete u snove djece, vidite i svoje snove, ali još se nalazite u snu. I taj san nosi ime po vašem “ja”. Vaše “ja” je uzročnik sna. Vi ste taj koji kreira san. Vi ste taj kojem se san dešava. I vi ste taj koji patite zbog toga. Još se niste probudili. Budni ste u snu, jasno percipirate san, vidite da drugi sanjaju, svjesni ste, svjesni ste sebe, više ne možete do kraja postati poistovjećeni sa snom i osobom ali i dalje ste u snu. Kada razbuđivanje i odrasla osoba dođu do budnosti više ne možete da spavate snom pravednika s kojim ste spavali do tada. Znate da ste vi taj koji sanja, osjećate sebe, u svakom momentu dajete do svjesno stanje, izražavate se kroz njega, s njim, ali se niste probudili. Možete na trenutke zaspati ali se brzo prisjećate sna, prisjećate se da to nije stvarno, da sanjate. Buđenjem dolazite u tzv. “stabilno” stanje svjesnosti u kojem ne zaboravljate sebe. Budni ste u snu.

Tada saznajete šta znači “ići ka sebi”, šta znači “raditi na sebi”. Po prvi put vam je jasno šta to znači. Šta znači “borba za sebe”. Kod nekih se pojavi pitanje: “kakve sve ovo ima veze sa mnom?”, “kakve ja imam veze sa tim?”, “šta u ovom snu ima stvarne veze sa mnom, sa osjećajem BUDNOG ja?” ili neko slično pitanje. Sve dok ste u snu ne možete ići ka sebi, ne možete raditi na sebi jer ne znate ka kojem to sebi treba da idete, na kojem to sebi treba da radite. Kada ste budni u snu nakon znate da ići ka sebi znači prestati sanjati, prestati vjerovati u projekcije, fantazije, laži, snove i krenuti ka tom “ja” koje je budno do kraja jer ono je refleksija stvarnog, istinitog stanja. Tada radite na sebi, tj. oslobađate sebe od svih preostalih snova, uvjerenja, predstava, gluma i uloga koje ste igrali, ali i započinjete i preispitivanje tog istog osjećaja budnog “ja” u vama. I počinjete sumnjati čak i u njega. Da bi ste se probudili treba da preispitate čak i vaš osjećaj svjesnosti, vaš osjećaj budnosti, onog koji je budan. Objektivno stanje svijesti ne može biti dostignuto sve dok postoji netko tko je odvojen od njega, ili ima iluziju da je odvojen od njega.

Kroz proces preispitivanja čak i budnog čovjeka, odraslog čovjeka, zrelog ljudskog bića, osjećaja budnog “ja” nećete se probuditi. Probuđenje nema veze sa vama kao budnim bićem. Objektivna svijest ne može u sebi sadržavati svijet koja je ograničena budnim “ja”, posljednju granicu koja mora biti slomljena. Različite Tradicije pojašnjavaju probuđeno stanje. U ta pojašnjenja vjeruju ljudi u snu, ljudska djeca, glumci u predstavi duhovnosti, ali ne i budan čovjek. On više ne vjeruje u pojašnjenja probuđenja jer je shvatio da je to parabola, priča, bajka koja ima cilj da kroz određeno “duhovno učenje” čovjeku u snu kaže da spava. On više nije čovjek koji sanja, on je čovjek koji ne vjeruje u san i samim tim ne vjeruje ni u duhovna učenja. Ali ima sposobnost da iz duhovnih učenja izvuče srž koja ga usmjerava dalje. Budan čovjek shvaća značenje riječi “duhovno učenje”. Ali ne vjeruje u njegovu predstavu u svijetu sna. On shvaća da duhovnost mora da laže kako bi ljudsku djecu natjerala na početak procesa samo-spoznaje, procesa traganja i da bi se u njima desila transformacija od djeteta do odraslog čovjeka i zato ne vjeruje u duhovnost u svijetu sna. On je stvaran, on je zreo, nije dijete koje vjeruje u bajke. Ali još nije probuđen jer još ne shvaća da on ne postoji kao odvojeni entitet od Stvarnosti, od Objektivne Svijesti.

Kada se, naporom koji ulaže – a za koji će kasnije shvatiti da nije njegov – probudi on uviđa da ne postoji budan čovjek, da ne postoji “ja”, da je “on” ne-ja. Da ne postoji odvojenost i da Objektivno stanje svijesti prožima sva tri niža stanja svijesti ali uvijek je objektivna svijest, jer ništa ispod nje ne može da postoji bez nje. On izlazi iz budnosti kao probuđeno biće, ali sebe ne poima na taj način. On nije nikakvo biće, nije nikakvo “ja”, nije nikakva budnost, osoba. On je mjehur zraka u oceanu Objektivnog Stanja Svijesti. On je Stvarnost manifestirana kao kapljica u oceanu, on je ocean manifestiran u kapi koji nikada nije bio kap. On više nije ni budno biće koje projicira san, jer takvo biće za njega više ne postoji. On je Stvarnost manifestirana u tom tijelu, u toj budnosti, u tom snu stvarnosti, u dubokom snu. On je Objektivna Svijest u sva tri stanja svijesti koja ničim nije dodirnuta i koja shvaća da san ne postoji, da ne postoji osoba, da ne postoji budno biće doli ona sama.
I tada kreće obrnuti proces koji probuđen čovjek naziva potpunom realizacijom Istine. I to je proces koji će ga zaokupljati naredni niz godina dok to saznanje, dok tu Istinu do kraja ne manifestira i ne izgubi i zadnje djeliće ljudskosti. Neki bi to nazvali Božanskim Životom, ali to je samo san o “božanskom životu” i ništa više.

Oglasi